Arhiva Oznaka: Branimir Bučanović

Kalvinizam: Reformirani nauk

Naučavanje je Reformirane crkve izraženo u više temeljnih dokumenata i vjerovanja. Ta vjerovanja, vjeroispovijedi i zaključci su mjerodavni za određivanje nauka Reformirane crkve, no ipak treba uočiti sljedeće.

Za reformirane teologe Sveto pismo je vrhovni autoritet nauke, morala, prakse i bogoštovlja crkve. Biblija je Božja riječ i Objava Boga čovjeku. Kroz Sveto pismo upoznajemo Istinu te činjenice koje je Bog htio obznaniti. Kroz Bibliju se upoznaje Bog onoliko koliko se htio objaviti u svojoj riječi, ta je objava konačna, dostatna za spasenje i razumijevanje Svemogućega. Kroz tu Objavu dobivamo cjelovitu sliku o Bogu, planu i putu spasenja, novom i vječnom životu. Tamo gdje Biblija jasno naučava od toga se ne odstupa, nejasna i granična pitanja se promatraju kroz nauk koji je jasno izražen u Bibliji, ono o čemu Pismo ne govori i reformirana teologija «šuti» i ne bavi se nagađanjima.

Ipak, nije dovoljno reći kako se reformirana teologija temelji samo na Svetom pismu jer to ne pojašnjava stav i sustav te teologije. Uporište je i vrhovni autoritet reformirane teologije Sveto pismo interpretirano kroz tradicionalna i opće prihvaćena vjerovanja kršćanstva i Reformirane crkve. Dajemo kratak popis najznačajnijih vjerovanja koja služe kao mjerilo za interpretaciju i definiranje reformirane teologije.

Neka od ranokršćanskih vjerovanja: Apostolsko, Nicejsko-Carigradsko (325. i 381po.Kr.), «Quicumque vult»: Atanazijsko vjerovanje (500.po.Kr.), Kalcedonsko (451po.Kr.).

Reformirana vjerovanja: Heilderbeški katekizam (1563.g.), II. Helvetsko vjeroispovijedanje (1566.g.), su dva najznačajnija dokumenta koji uobličavanju reformiranu teologiju te su opće prihvaćena i priznata od svih Reformiranih-prezbiterijanski sinoda i crkava. Njima treba pridodati i grandiozno teološko djelo Jean Calvina, Instrukcije kršćanske religije, 1559. koje je zamišljeno kao uvod u teologiju te predstavlja sustavno i najbolje izražen nauk reformirane teologije. Pored navedenog značajna su i druga vjeroispovijedanja i dokumenti; Belgijsko vjerovanje (1561g.), Kanon sinode u Dortu (1619.g.), Westministersko vjeroispovijedanje (1646.g.); Duži i Kraći katekizam (1649.), Francusko vjeroispovijedanje (1559.g.), Valdeško vjeroispovijedanje (1120. i 1544.g.), Škotsko vjeroispovijedanje (1560.g.).

Navedeni dokumenti predstavljaju uporište za definiranje, oblikovanje i razvijanje reformirane nauke, prakse i pobožnosti.

Treba napomenuti da je reformirana – kalvinska teologija i eklezijalna praksa identična prezbiterijanskoj, najbliža evangeličkoj – luteranskoj i djelomično anglikanskoj – episkopalnoj. Evangelička i reformirana teologija i crkvena praksa je usuglasila stavove i postigla jedinstvo u različitosti po spornim pitanjima. Proces suradnje trajao je stoljećima, praktično od druge generacije reformatora, na nekim mjestima intenzivno, a drugima manje.

Dokumentima, kao što je Leuenberški konkordij iz 1973; različitost stavova i teoloških pogleda, pastoralne službe, eklezijalni ustroji, uzajamno se prepoznaju i priznaju bez želje za konverzijom bilo koje strane. Reformirana i evangelička teologija i pozitivne prakse tih crkava daju primjer istinske ekumenske i kršćanske suradnje, i poticaj drugim kršćanima kako provoditi nauk o jedinstvu u život. Svjetska zajednica Reformiranih crkava (SZRC-WCRC) i Svjetska luteranska federacija (SLF-WLF) vode intenzivne pregovore o stvaranju krovne organizacije Reformirane i Evangeličke crkve čije se ostvarenje može očekivati u doglednoj budućnosti. (B.B.)

Najava Kristova došašća

“Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit’. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k’o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: Zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora.” Iza 11, 6-9

Izaija je jedan od velikih, starozavjetni prorok, njegovo ime ima duhovno i simbolično značenje; Jahve spašava. U biblijskoj teologiji zauzima značajno mjesto zbog činjenice što je na mnogo mjesta u svojim spisima prorekao dolazak Mesije, Krista, Božjeg Pomazanika čije je poslanje imalo za svrhu iskupljenje i izbavljenje svih ljudi. Izajia je predvidio dolazak Mesije, kršćani u njegovim spisima pronalaze potvrdu da se radi o Gospodinu Isusu Kristu. Izaija u detalje, koji nam ukazuju na njegovo nadahnuće od Svevišnjeg, predviđa i to punih sedam stoljeća prije rođenja mnoge činjenice iz Kristova života.

Iz prorokova navještaja saznajemo o porijeklu, poslanju, titulama i odlikama Krista. Nastavi čitati →

Vječnost s Bogom

U ono vrijeme podignut će se Mihael, veliki knez anđeo, koji zaštićuje sinove tvojega naroda. Bit će vrijeme tjeskobe, kakve nije bilo nikada, otkako je naroda, do onoga vremena. Ali će se tvoj narod spasiti u ono vrijeme, svi, koji se nađu zapisani u knjizi. Mnogi od onih, koji spavaju u prahu zemaljskom, probudit će a se, jedni na život vječni, drugi na sramotu i prijekor vječni. Pobožni će sjati kao sjajno nebo, i oni, koji su mnoge privodili k pravednosti kao zvijezde u sve vjekove. Dn 12, 1-3

Moćne vojske babilonskoga kraljevstva došle su pred zidine Jeruzalema. Tijekom opsade, u sedmom stoljeću prije Krista, a za vrijeme judejskog kralja Joakima, u tri vojne, pokoriti će Božji narod i odvesti ga u Babilonsko ropstvo. Tada je razrušen Jeruzalem i hram, odneseni su sveti predmeti koji su služili za bogoštovlje. Među onima koji su odvedeni u ropstvo bio je i Daniel. Starozavjetni prorok, sluga Božji, autor knjige pod njegovim imenom.

Dok je boravio u sužanjstvu Bog će mu dati sposobnosti kojima će promicati slavu Božju i svjedočiti živoga Boga. Potrebno je uočiti kako prvi dio knjige opisuje različite situacije u kojima se ovaj Božji sluga našao, te načine na koje se Bog proslavljao kroz njegovo djelovanje. Od 7 do 12 poglavlja pronalazimo seriju viđenja koje je dobio. U njima su prikazane slike, za neke nemamo jasna i precizna tumačenja, ali krivo bi bilo zaključiti kako se ništa zbog toga ne može spoznati. Naime, mnoge su od tih poruka povezane s tzv. posljednjim vremenima. S posebnom se pozornošću usmjeravamo na dvanaesto poglavlje knjige Danielove tamo se po prvi puta jasno u Staromu zavjetu navještaju istine koje će postati trajni poticaj za vjeru i nadu kršćanima. Nastavi čitati →

Nada vječnog života

Kapi

“Bio je neki čovjek bogat; oblačio se u skerlet, u fini lan i gostio se sjajno svaki dan. Pred njegovim vratima ležao je jedan siromah po imenu Lazar sav u čirovima. Rado bi se bio on nasitio mrvicama, što su padale sa stola bogataševa. I psi su dolazili i lizali čirove njegove. Tada umrije siromah. On bi od anđela odnesen u krilo Abrahamovo. I bogataš umrije i bi pokopan. Kad u paklu usred muka svojih podiže oči svoje, vidje izdaleka Abrahama i u krilu njegovu Lazara. Tada povika: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara, neka umoči u vodu vrh prsta svojega i rashladi moj jezik; jer trpim veliku muku u ovom plamenu.” Abraham reče: ‘Sjeti se, sinko, tebi je u životu tvojemu bilo dobro, a Lazaru zlo. Sad se on ovdje tješi, a ti se mučiš. Povrh svega toga zja među nama i vama širok jaz, tako da ni jedan ne moje odavde k vama prijeći, i ni jedan odatle ovamo doći, i ako bi htio.'” Luka 16, 19-26

Ovaj je dio nauka Gospodina Isusa Krista toliko intrigantan koliko i slikovit. U njemu Gospodin daje pouku o vječnom životu na primjeru, koji je jasan i razumljiv svim ljudima, za sva vremena.

Kroz prispodobu o dva čovjeka jednog koji traži utjehu u materijalnom i prolaznom, a drugoga, koji nema takovu utjehu, nego vjeru u Boga daje se nadvremenska i vječna poruka. Progovara kako život, koji se živi ne treba biti prožet željom za materijalnom ovisnošću te brigom da se ima što više. Materijalistički pristup životu, koji se očituje u težnji da se kroz materijalno i prolazno ispunjava temeljena svrha i smisao života duboko je u suprotnosti sa evanđeoskim naučavanjem. Ipak, tu treba biti oprezan. Bogatsvo, samo po sebi, nije zlo. Težnja da se u tomu traži smisao i svrha života te ovisnost o materijalnom je moderni oblik idolopoklonstva. Nastavi čitati →

Pogled na reformatorski pokret

Zamah vjerskim reforama velikog obima započeo je, potpuno neplanirano, svećenik i doktor teologije koji je dobronamjerno htio započeti raspravu o potrebnim reforma institucije kojoj je pripadao.

Martin Luther je 31. listopada 1517. godine, na tada uobičajen način, iznio stavove sažete u 95 teza, na vratima župne zgrade u Wittenbergu. Nova uvjerenja koja je propovijedao brzo su se širila, budući da je bilo mnogo onih koji se nisu slagali s Rimom uglavnom zbog političkih i ekonomskih pritisaka. Nove su se ideje brzo širile, a stoljetna su se vjerovanja i praksa mijenjala reformatorskim.

Luther je svoju teologiju temeljio na nauku Svetog pisma i prihvaćanju onih dijelova tradicije i učiteljstva koji nisu bili u suprotnosti s Biblijom. Sukladno učenju apostola Pavla, naučavao je da je vjera uvjet spasenja (Gal 2, 15-21), a Biblija iznad tradicije te izvor naučavanja. Zalagao se za nauk apostola Petra o svećenstvu svih vjernika (1 Pt 2,9). Odbacio je nauk o transupstancijaciji, te naučavao konsupstancijaciju ili mističnu nazočnost Krista u elementima kruha i vina. Odbacio je crkveni red kako je shvaćen od Rimokatoličke crkve, celibat klera, i papine ovlasti u Njemačkoj.

Od 1523. do 1525. svećenik Huldrych Zwingli (1484. – 1531.) počeo je provoditi promjene nužne za duhovni i društveni napredak. Njegove zamisli podržavala je gradska uprava, bez čije pomoći i podrške ne bi mogao sprovesti u praksu reforme u Zürichu.

Djelovanjem Jeana Calvina (1509. – 1564.) oko 1541. godine došlo je do bitnog poboljšanja duhovnih i društvenih prilika u Ženevi. Calvin je imao utjecaj na razvitak reformirane teologije, a njegovo djelo Institutio Christiane Religionis (1536.) najbolje je djelo sustavne teologije reformacije. Njegov je teološko-socijalni nauk imao utjecaj na razvoj mnogih društava; švicarskog, njemačkog, francuskog, nizozemskog, engleskog, škotskog, mađarskog, sjevernoameričkog i dr. U svom je nauku naglašavao suverenost, sveznanje i svemoć Boga. Biblija je Božja objava, a knjige Sv. Pisma su nadahnute od Duha Svetoga te poticaj za razvoj duhovnosti i društva temeljenog na pravdi i socijalnoj osjetljivosti. Crkvu je promatrao kao zajednicu vjernika pozvanih i odabranih za spasenje. Naučavao je da su društvena zajednica i Crkva jedinstvena cjelina te da država treba omogućavati slobodu vjere, te ne smije kontrolirati Crkvu. Naučavao je da je Gospodin Isus Krist uspostavio dva sakramenta (Krštenje i Večeru Gospodnju), koji su vidljivi znaci primljene milosti Boga. Vjerska disciplina i crkveno vodstvo zajednice treba biti usmjereno od prezbitera (staratelja ili starješina), a edukacija je sastavni i važan dio crkvenog života. Predodređenje ili predestinacija je temelj spasenja i vječne utjehe te poticaj i nada vjernicima.