biografije

John Knox: Velikan reformacije u Škotskoj i UK-u

John Knox

John Knox je rođenu Giffordsgateu, predgrađu Haddingtona oko 1514, školovao se na sveučilištu u Glasgowu, zaređen je za svećenika 1542.

Škotskoj javnosti je postao poznat kada je, zajedno s Georgeom Wishartom, 1547. išao zaštiti reformiranog svećenika koji je održavao javni govor. Nakon mučenja Wisharta i ubojstva kardinala Beatena, priključio se stranci koja je držala dvorac u St. Andrewsu. Kada su bili prisiljeni kapitulirati, vođe i Knox među njima su poslani u Francusku i osuđeni na ropstvo na galijama. Dok je radio na galiji, ponuđena mu je slika Marije koju je trebao poljubiti u znak obožavanja. Knox je odbio odati čast nacrtanoj slici i bacio ju u vodu s opaskom: “Naša Gospa može plivati,” aludirajući na to da je napravljena od drveta. Nakon 19 mjeseci zatočeništva, zajedno je s ostalima, poslan u St. Andrews na zahtjev Edwarda VI.

Kad mu je 1549. dana potpuna sloboda, otišao je izravno u Englesku gdje je djelovao kao propovjednik. Njegova rječitost, hrabrost i ushit su ga dovele na vrh. Ponuđena mu je biskupija u Rochestera, ali odbio je jer nije vjerovao u duhovni autoritet ureda. Sudjelovao je u reviziji Članaka religije i predložio slavnu Deklaraciju o pitanju klečanja tijekom mise koja je dodana u Drugu knjigu molitve za vrijeme Edward VI. 1552. Krunidba kraljice Mary ga je prisilila da se povuče na kontinent.

Proveo je godinu dana putujući po Francuskoj i Švicarskoj. U Ženevi se brzo sprijateljio s Kalvinom. Nakon kratkog boravka u Frankfurtu na Majni gdje je bio pastor engleskim izbjeglicama, postao je pastor engleskoj zajednici u Ženevi 1555. Za svog ostanka tamo sudjelovao je u stvaranju knjige o javnom bogoštovlju koje je pod raznim nazivima: Knjiga zajedničkog reda, Ženevska knjiga i Knoxova liturgija koja je postala vodilja javnom bogoštovlju Reformirane crkve u Škotskoj sve do objavljivanja i prihvaćanja Westminsterskog vjeroispovijedanja. Sudjelovao je u prijevodu najpoznatije engleske verzije Svetog pisma – Ženevske Biblije.

Uskoro se na njega gledalo kao na čovjeka sposobnog voditi reformiranu stranku u Škotskoj do uspjeha. U jesen 1555. se vratio u rodnu zemlju. Hrabro je nastavio propovijedati u svom domu u Edinburghu i nekoliko sati je predavao u Forfarshireu pod zaštitom Erskine od Duna, u zapadnog Lothianu pod zaštitom Torphichena i drugdje. Za vrijeme ovog posjeta počeo je služiti Večeru Gospodnju u reformiranom obliku. Prvo takvo služenje je održano u kući plemića Glencairna u proljeće 1556.

Reformator nije osjećao da reformacija napreduje pa je napustio Škotsku i u srpnju 1556 otišao za Ženevu. Žalio se na sporost, plašljivosti nedostatak jedinstva među protestantima. Nekoliko plemića ga je pozvalo, u ožujku 1557, da se vrati, a odmah zatim su mu poslali poruku da odgodi dolazak. Ovo je potaklo ujedinjenje plemića koji su kasnije postali poznati kao Gospoda kongregacije u Škotskoj. (…)

Nastavi čitati “John Knox: Velikan reformacije u Škotskoj i UK-u”

biografije

Martin Luther: Život i nauk

Martin Luther

Malo je ljudi dobilo toliko puno: pokuda i pohvala, prokletstva i blagoslova, mržnje i slave, te napisanih članaka i knjiga kao Martin Luther. Ovaj je bivši redovnik, propovjednik i profesor teologije u Wittenbergu ostavio dubokoga traga na razvoju kršćansko-reformacijske nauke, religioznosti i društvenih odnosa. U ovomu ćemo članku predočiti pogled na život i nauk glasnika reformacije.

Pogled i pregled

Luther je rođen 10. studenog 1483. u Eislebenu, a umro je 18. veljače 1546. u istom mjestu. Potjecao je iz dobrostojeće radničke obitelj (prerađivača bakra), koja je imala seoske korijene, od oca Hansa i majke Margarete. Otac je bio predan želji da sinu osigura dobro školovanje i nadao se da će postati odvjetnik. Luther je nakon završenog fakultetskog školovanja (opći filozofsko-humanistički studij), 1505. započeo pravne studije. Vrlo se brzo odlučio za redovništvo, unatoč roditeljskom protivljenju, pridružuje se augustijancima u Erfurtu 17. srpnja 1505. Nakon zastrašujućega iskustva kada je, nedaleko od njega, udario grom donio je konačnu odluku za redovništvo. Nakon što je rukopoložen (1507.), za svećenika Rimske Crkve, započinje teološke studije. Diplomirao je iz biblijskih, a 1512. i doktorirao iz biblijskih studija u Wittenbergu (ustrojen 1502.), potom preuzima profesuru od 1511. do 1546., tj. do kraja svoga života.

Revno je slijedio samostanska pravila u nadi da će mu ona pomoći oko spasenja. Tijekom tog vremena prolazio je različite unutarnje sukobe i borbe koje su bile dijelom njegovih propitivanja, i potrage za istinom glede spasenja ljudske tj. njegove duše. Predstavljao je svoj red u Rimu 1511., a taj će posjet ostaviti velikoga i dubokoga traga, te će početi mijenjati sliku o Rimskoj Crkvi. Nakon što je uočio izraženu svjetovnost i mito koje je prevladavalo u središnjici započinje njegova postupna promjena prema papinstvu. Od 1514. bio je propovjednik u Wittenberškoj gradskoj crkvi, a tri je godine bio i augustijanski vikar.

Lutherovi su značajni radovi: »95 teza« (1517.), »Lutherov duži katekizam« (1529.), »Lutherov kraći katekizam« (1529.), »O slobodi kršćanina« (1520.), »O ropstvu volje« (1525.) itd. Najznačajniji mu je prijevod Biblije na njemački jezik, prvo je samostalno preveo Novi zavjet 1522., a potom uz suradnike 1534. cijeli prijevod. Prijevod je napisan na tadašnjem govornom jeziku, te je postavio temelje ujedinjenoga i standardnoga njemačkoga jezika.

Luther se je oženio 1525. za Katarinu von Bora (1499. – 1552.). S tom je bivšom časnom sestrom imao šestoro djece, i živio u braku do svoje smrti.

Njegov se nauk i religioznost treba promatrati iz ugla srednjovjekovnoga latinskoga kršćanstva. Lutherova se teologija razvijala na pobuni protiv nepravilnosti te, kako je on smatrao, napuštanja izvornoga nauka Gospodina Isusa Krista i apostola. Značajno mjesto u razumijevanju zauzimaju i društveni odnosi te posebno sukobi plemstva i njihove autonomaško-materijalne nakane, suprotstavljene političko-materijalnim potrebama te rigidnosti Rimske Crkve toga doba. Iako postoji i više slojeva duhovno-društvenih odnosa ovi se ne smiju izgubiti iz vida jer pomažu pri razumijevanju njegova života i nauka.

Razlog nezadovoljstva

Pokretač je njegova nezadovoljstva bila prodaja oprostnica (indulgencija). Tu su bile pismene potvrde koje su se prodavale za određeni iznos novca, a s kojima se moglo kupiti odrješenje od grijeha. Prema službenom tumačenju, kroz oprostnice se daje Božji oprost od grijeha, tamo gdje je krivnja za grijehe već oproštena. Indulgencije je uvela Rimska Crkva dok  Pravoslavne Crkve nisu imale takav običaj. Pravi je razlog, zbog kojega je poslan naputak iz Rima po njemačkim pokrajinama o prodaji indulgencija, bio sakupljanje novca za obnovu bazilike Sv. Petra. Velebne građevine koja može primiti šezdeset tisuća ljudi. Službeni je razlog bio prikupljaje novca za obranu od muslimana. Glavni je prodavač bio Johann Tetzel, inkvizitor i dominikanski propovjednik, poznat po sloganu: »Kad novčić u košaricu upadne, duša iz Čistilišta u Nebo odleti!« Način je prikupljanja novca bio jednostavan i učinkovit. Prodavajući oprostnice osoba je mogla dobiti otpust za grijehe (od manjih do teških kao npr. ubojstvo). Baš kad su mnogi pomislili, kako će se jednostavno riješiti svojih opačina a košarice biti pune dukata, dogodio se neočekivan obrat.

Prodaja je oprosta grijeha za novac kap koja je prelila čašu. Po Lutherovom mišljenju već se duže vrijeme, a suprotno kršćanskom naučavanju, događaju neprimjereni postupci, koji su uzeli velike razmjere. On već neko vrijeme ispisuje teze, te konačno dolazi do devedeset pet. U večer pred blagdan Svih Svetih (31. studenog 1517.), kada je promidžba za skupljanje novca bila u punom jeku, na vrata je dvorske Crkve zabio teze. Bio je to uobičajen način poziva na društvenu raspravu. Vrlo je brzo započelo tiskanje i širenje teza, a oduševljenje ovim nastojanjima obuzeti će mnoge. Luther će postati, od predanog sina Rimske Crkve, jedan od njezinih najljućih protivnika; za to je velikim dijelom kriva institucija na čijem je čelu bio Papa, a za kojega je Luther tvrdio da je antikrist. Nastavi čitati “Martin Luther: Život i nauk”

biografije

Sv. Ćiril i Metod

Sv. Ćiril i Metod

“Stvoritelj svega stvorio je osim anđela i životinje i čovjeka. Čovjeka je govorom i razumom izdigao iznad životinja, a srdžbom i pohotom odvojio od anđela. Čemu se čovjek više približi, postaje mu sličniji – anđelima ili životinjama!” Sv. Ćiril.

Ćiril (rođ. Konstantin) i Metod (rođ. Mihael) se još nazivaju Slavenski blagovjesnici, Sveta slavenska braća, i Slavenski apostoli. Bili su Grci rodom iz Soluna. Otac Lavov je bio imućni časnik, sa suprugom Marijom imao je sedmoro djece. Najstariji je bio Metod (rođen oko 820.), a najmlađi Ćiril (rođen 826. ili 827.po.Kr.). Od djetinjstva su bili u doticaju sa Slavenim, koji su u velikom broju živjeli u njihovoj okolici, te su naučili njihov jezik i običaje.

Obojica su imali vrhunsku naobrazbu. Ćiril je studirao, filozofiju i teologiju, u Solunu i Carigradu, te bio zaređen za pravoslavnog svećenika. Zbog nadarenosti je dobio mjesto voditelja knjižnice Pravoslavne Crkve Hagai Sofia, i predavao filozofiju na carskoj školi. Iskazao se u diplomatskim pohodima i apologetskim nastupima s arapskim krivovjernicima koji su: agresivno nasrtali, pljačkali, iznuđivali reket, te ugrožavali vjeru u Boga. Metod je bio pravnik i upravitelj slavenske pokrajine u Istočnoj Makedoniji. Odlučio je krenuti monaškim putem, te se zamonašio u pravoslavnom manastiru na Olimpu (856.po.Kr.).

Braća su imali dva misijska poduhvata (860-863.), prije nego su krenuli na putovanje u Moravsku. Putovanja su imala i diplomatske elemente, poslani su od bizantskog Cara Kozarima. Tražili su kršćanske propovjednike za svoj narod. Tijekom tih boravaka jedan broj velikaša je prihvatio kršćanstvo te ga prenosio podanicima.

Da nije bilo misije među Slavenima (od 863.po.Kr.) njihovo djelovanje bi bilo ograničeno; zbog te službe postaju velikani. Misija započinje pozivom kneza Rastislava (+870.) koji je od bizanskog cara Mihajla tražio propovjednike budući je narod napuštao poganstvo i prihvaćao kršćanstvo. Kršćanstvo se u Češku i Moravsku počinje širiti preko rimokatoličkih propovjednika iz Bavarske, pokršteni plemići počinju promicati novu vjeru poganskim podanicima. Rastislav je prvo tražio pomoć od pape, ali zbog političkih odnosa nije uspio ostvariti naum samostalne biskupije. Bizantski car misiju povjerava Ćirilu, on uzima brata Metoda (koji je postao iguman-poglavnik manastira). Budući nije postojalo slavensko pismo Ćiril slaže glagoljicu koja je odgovarala glasovima staroslavenskoga jezika. Nastavi čitati “Sv. Ćiril i Metod”

biografije

Život Jana Husa

Jan Hus - reformacija.net

Prisjećamo se Jana Husa povodom 600. godišnjice njegove mučeničke smrti na lomači u Konstanzu u južnoj Njemačkoj 6. srpnja 1415. Sama godišnjica je bila prije nekoliko mjeseci, no upravo na današnji dan je Jan Hus 1414. uhapšen, tri tjedna nakon dolaska na koncil u Konstanzu, dakle na današnji je dan prije 601 godinu započela njegova kalvarija koja ga je na kraju odvela na lomaču. Zahvaljujem Reformiranoj crkvi što je prihvatila prijedlog Hrvatsko-češkog društva da zajednički obilježimo ovaj jubilej jer Jan Hus je jedan od preteča protestantske reformacije i pripada reformacijskoj baštini, a radi se zapravo o jednoj od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti kršćanstva kojeg danas cijene sve kršćanske crkve. On je danas osoba koja povezuje, a koja ne dijeli. Nastavi čitati “Život Jana Husa”

biografije

Bèze: Ženevski reformator

Velikani reformacijeThéodore de Bèze je poznati: reformator, bogoslov, pravnik, profesor i pastoralni službenik Reformirane crkve u Ženevi. Rođen je 24. lipnja 1519.g. u Vézeley, Burgundija, Francuska.

Majka mu je umrla kada je imao tri godine, a brigu o njemu je preuzeo njegov ujak, koji mu je pomogao u odgoju i kasnijem obrazovanju. Ujak je bio odvjetnik, i osigurao mu je vrhunsku naobrazbu i odgoj. Završio je pravni studij Sveučilišta Orleans (1539.), te kasnije nastavio studij književnosti, a to će se pokazati kao velika prednost u njegovoj službi.

Značajan trenutak njegova životu bilo je obraćenje Bogu tijekom teške bolesti. Obraćenje Bogu, i shodno tomu duhovna obnova, ostaviti će trajan pečat u njegovu životu. Vjera u Boga biti će mu svrha života, a promicanje biblijskog nauka životno poslanje. Godine 1548. otišao je u Ženevu te se, zajedno sa Calvinom, predao pozivu za službu Bogu, i ostao vjeran službenik i Kalvinov suradnik. Nekoliko godina je putovao Europom i zagovarao kršćansku reformaciju. Nastavi čitati “Bèze: Ženevski reformator”

biografije

Atanazije: Čovjek vjere i Biblije

Sv.Atanazije
Malo je ljudi, u povijesti, imalo takav utjecaj kao čovjek čiji bi se nauk mogao sažeti njegovim riječima: “Isusa kojega poznajem kao svoga Otkupitelja; ne može biti manje od Boga!”.

Atanazije je bio biskup Crkve u Aleksandriji, poznati je i priznati – teolog, apologetik i Božji službenik – od kršćana: reformacije, pravoslavaca i rimokatolika. Rođen je u Aleksandriji oko 299, a preselio se u vječnost 2. svibnja 373.po.Kr. u istoimenom egipatskom gradu.

Gregor iz Nazijanze ovako ga je opisao: “Bio je u stanju ostati na nivou zajedničkih stajališta, ali se izdignuti iznad svih; dostupan svima, spor na ljutnju, brz na suosjećanju, ugodan u razgovoru još više u karakteru; učinkovit u mišljenju i djelovanju, predan pobožnosti, spreman pomoć kršćanima svih klasa i dobi, misaoni teolog, tješitelj progonjenih, podrška starijima, vodič mladima.”.
Bio je jedan od značajnijih teologa Nicejskog sabora (325.po.Kr.). Njegovo djelovanje bilo je posebno značajno u dva područja: suzbijanju arijanskog krivovjerja i prepoznavanju kanona Novoga zavjeta. Nastavi čitati “Atanazije: Čovjek vjere i Biblije”

biografije

Stjepan: Prvi kršćanski mučenik

Stara Drava

Okupljeno mnoštvo je odlučilo ubiti čovjeka koji je predano i ustrajno svjedočio vjeru.

Presudile su mu njegove riječi: “Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.” (Dj 7, 56). Presuda je okrutna: kamenovanje na smrt, a mjesto izvršenja okolica Jeruzalem. Dok se je okupljala pobješnjela svjetina, među njima, nedaleko mjesta egzekucije stoji Savao – veliki mrzitelj, ali za divno čudo uskoro i promicatelj vjere u Boga. Prvi je kamen poletio, smrt je okrutna, a prizor zastrašujuć. Zvuče nevjerojatne i vrlo su upečatljive posljednje riječi: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” Nastavi čitati “Stjepan: Prvi kršćanski mučenik”

biografije

C.S.Lewis: Vjera uma i duha

C.S.Lewis

«Znam točno kada, ali ne znam kako je taj konačni korak učinjen! Krenuo sam u posjet zoološkom vrtu jednoga sunčanoga jutra; kada smo krenuli, vozeći se na bratovljevom motoru, nisam vjerovao da je Isus Sin Božji, a kada sam stigao do zoološkog vrta uzvjerovao sam!» Nije bilo zvonjave, jednostavno istinsko obraćenje…

Tako je poziv na život s Bogom opisao C.S. Lewis; svjetski poznati spisatelj, kršćanski mislitelj, apologeta koji je svojim pisanjem, djelovanjem i stajalištima ostavio pečat na europskoj i svjetskoj baštini. Bio je anglikanske konfesije i britanske nacionalnosti. Predavao je na Oxford Universityu dvadeset i devet godina, a na Cambridge Universityu (srednjovjekovnu i renesansnu literaturu) sve do svoje smrti. Rođen je u Belfastu, Sjevernoj Irskoj, 29. 11.1898, a umro 22.11.1963, u Oxfordu UK. Nastavi čitati “C.S.Lewis: Vjera uma i duha”

biografije

Abraham: Otac monoteizma

Abraham-Molnar-1885.

Jednom je prilikom mladić razbio većinu kipova koje je otac izrađivao sebi i drugima kako bi im se klanjali i obožavali ih. Čekić kojim je razbio kipove stavio je u ruku najvećeg kumira. Kada je njegov otac došao doma pitao je sina što se dogodilo. On je odgovorio da su se idoli potukli, a najveći je razbio sve druge. Na to mu je otac rekao: »Molim te budi razuman, ovo su kipovi oni se ne mogu potuči. Pa zašto im se onda klanjaš?« pitao je sin koji je prekinuo idolatrijsku praksu svojih roditelja. Ovako židovska predaja opisuje vjerski žar mladog Abrahama.

Abraham je jedan od najznačajnijih osoba Biblije. Njegov je primjer poticaj za promišljanje, vjerovanje i nasljedovanje istina koje je Bog objavio čovjeku. Cjeloviti je opis njegova života prikazan u knjizi Postanak (čit. 11, 26 ‒ 25, 10.). Vremenski okvir njegova djelovanja je teško odrediti, bibličari ga smještaju od 2000. do 1300. pr. Kr. Rođen je u Uru u Kaldeji (područje današnjeg Iraka). On se je sa svojim ocem Terahom, koji je imao još dva sina (Nahor i Haran), preselio u grad Haran koji se nalazi na prostoru današnje Turske. Ta je selidba uvjetovana ekonomskim razlozima, a obitelj se je bavila stočarstvom. Imao je dvije žene; Saru koja mu je rodila zakonitog nasljednika Izaka. Sa sluškinjom je Hagarom imao Jišmaela koji, iako prvorođen, nije bio zakonit nasljednik. Nakon smrti Sare oženio se sa Keturom te imao još djece.

U poodmakloj je dobi (75. g.) krenuo, zajedno s obitelji, slugama i nećakom Lotom, na drugi veliki put. Iz Harana prema obećanoj zemlji Kaananu tj. području današnjeg Izraela. Ta je selidba u biti različita od ostalih. Post 12, 1 s.s. opisuje razloge i poticaj putovanju te se nazire zbog čega je postao paradigma vjere. U pozivu koji mu je uputio Gospod Bog dobio je nalog da treba krenuti u zemlju koja će postati njegova domovina te će od njega proizići veliki Narod. Ovo je obećanje značajnije tim više što Abram tada nije posjedovao niti metar zemlje, još nije imao nasljednika, a Sara je bila poodmakle dobi i nerotkinja.

Tijekom se života više puta selio; iz Ura prema Haranu, Kanaanu, Egipatu. Neka su od tih putovanja bila uvjetovana nomadskim životom, druga ekonomskim neprilikama, a neka pod vodstvom i napucima Gospoda. Putovanja uvjetovana Božjim pozivom bitna su za razumijevanje njegova primjera, i za razvoj biblijske bogoslovije. Tijekom toga su se vremena zbili različiti događaji koji oslikavaju njegovu osobnost. Obično se misli da su pobožni ljudi savršeni, ipak nije tako. Abraham je pored dobrih osobina: poslušnost Bogu (Post 12, 4), nesebičnost i izbjegavanje sukoba (Post 13, 8 ‒ 9), hrabrost i pomoć u nevolji svomu bližnjemu (Post 14, 14 ‒ 16), predanost i upornost u molitvi (Post 18, 23 ‒ 33); imao i one za koje ne bi mogli reći da su dobre. Tako uočavamo njegovo otvoreno i svjesno laganje (Post 12, 11 ‒ 13. 20, 1 ‒ 2.), te nevjeru u Božje obećanje (Post 17, 17).

Savez, kojega potiče i uspostavlja Bog (čit. Post 17), progovara o suštini biblijskoga nauka. Uspostavom saveza Bog je Abrahamu iskazao milost i dao obećanje o blagoslovu ukoliko bude držao savez. Sporazum se saveza očituje kroz znak i pečat tog saveza tj. obrezanje, a primaju ga djeca i odrasli koji postaju dijelom toga saveza i Božji narod po pozivu koji im daje Boga. U Novomu zavjetu krštenje postaje vječni sakrament koji vidljivo pokazuje primljenu milost i poziv na put vjere.

Rođenje je zakonitoga sina Izaka vrlo bitan događaj koji će u kasnijim vremenima ostaviti traga na nauku Svetoga pisma. Kušnja o prinošenju sina Izaka imala je duhovnu i poučnu nakanu te ga je približila Bogu i produbila mu vjeru. Abraham je doživio duboku starost, a nakon smrti sahranjen je u pećini Makpel, ispraćaj su predvodili sinovi Izak i Jišmael (čit. Post 25, 9 s.s.).

Abraham je primjer vjere, pouzdanja i slijeđenja Boga. Božja obećanja, koja su bila sastavnim djelom njegova života i službe, dobivaju na težini zbog činjenice da su dana u vrijeme i okolnostima koje su bile u suprotnosti s dobivenim porukama. Objava koju mu je dao Gospod sadržavala je nadu u baštinu zemlje u kojoj nije živio i koju nije posjedovao, te da će njegovo potomstvo biti ogromno i blagoslov mnogim narodima. Značaj je obećanja u činjenici što tada još nije imao djece i ništa od obećanog nije bilo na putu ostvarenja. To što je prihvatio Božju objavu i vjerovao, a da nije imao i vidio, čini ga uzorom vjere. Abrahamova je »praotac jednoboštva«, i to u vrijeme kada je takav sustav vjere bio zaboravljen. Istinska je vjera u Boga bila nepoznanica u religijskim sustavima toga vremena.

Sa Abrahamom počinje vjera objave, ili preciznije ponovo se uspostavlja, te je posredovana po starozavjetnoj Crkvi tj. Izraelu. On prima objavu od Boga pa je jasno da istinska vjera nije stvar špekulacije. Istinska vjera svoje uporište nalazi u objavi Boga, a ne stvorenim, i prilagođenim stavovima i sustavima.

Autor: Branimir Bučanović

biografije

Brat Roger: Osnivač Taizéa

Dana 16. kolovoza 2005., za vrijeme molitve, psihički poremećena žena došla je među mnoštvom okupljenih ljudi. Svi su ostali u šoku nakon što je nasrnula i sa više uboda nožem ubila čovjeka koji je cio svoj život posvetio navještaju Evanđelja.

Mistik i duhovnik

Njegova je služba započela 20. travnja 1940. kada je kao mladi protestantski (kalvinski) teolog, sin pastora Reformirane crkve u Švicarskoj došao u francusko selo. Vihor  nadolazećeg rata prijetio je uništiti sve dobro što je ljudska civilizacija do tada ostvarila. Ono što će u Europi nastupiti ostaviti će duboke i teške rane na ljudima diljem svijeta. Zacjeljivanju će rana, jednim dijelom, pomoći i zajednica, koju je osnovao taj duhovnik i mistik. Njegova će vizija početi spašavanjem Židova tijekom holokausta, a nastaviti će se osnivanjem, do tada jedinstvenog projekta, kršćanske duhovne zajednice, koju čine protestanti i rimokatolici okupljeni nakanom slavljenja Boga, promicanjem duhovne obnove i izgradnje.

Ova je zajednica prožeta Kristovim naukom te prihvatljiva svim izbalansiranim strujama unutar kršćanstva. Nepoznato će mjesto u Burgundiji postati svjetski poznato te privlačno mladima i starima, rimokatolicima i protestantima tj. onima koji se žele duhovno obnoviti i rasti u spoznaji Boga.

Osnivač te zajednice je brat Roger, odnosno Roger Louis Schütz-Marsauche, rođen 15. travnja 1915., a ubijen 16. kolovoza 2005. Nastavi čitati “Brat Roger: Osnivač Taizéa”

biografije

Salomon: Primjer pravde i pobožnosti

Salomon je bio treći kralj Izraela te sin Davida i njegove supruge Bat-Šebe: 2 Sam 12,24-25. Djelovao je od 965.-926. pr.Kr. te ostavio velikog traga u biblijskoj povijesti i oblikovanju bogoštovnog sustava Staroga zavjeta. Vladao je četrdeset godina, a njegov je život opisan u Svetomu pismu: 1 Kr 1-11 te 1 Ljet 28,5 – 2 Ljet 9.

Salomonov je značajan na društvenom planu zbog administrativnih reformirani te uspostavi dvanaest provincija kraljevstva po uzoru na dvanaest izraelovih plemena. Za vrijeme njegove vladavine Izrael se razvio u veliku i snažnu državu te je vladao mir. Za razliku od njegova oca vodio je mirotvornu politiku i donio društvenu stabilnost i napredak. To je bilo vrijeme najveće stabilnosti u povijesti Božjega naroda opisanoga u Bibliji. Kralj je Salomon uspostavio centralizirani bogoštovni sustav sa Hramom koji je postao središte štovanja Boga te vidljiva i stvarna nazočnost Boga na zemlji: 1 Kr 6,11-13. Izgradio je Hram, središnje mjesto hodočašća i bogoštovlja. Za razliku od Novog zavjeta u Starom zavjetu je Bog boravio među ljudima na vidljivom mjestu u Hramu. Hram su Božji u Novom zavjetu vjernici, ali u Starom zavjetu je to vidljiva građevina. Sebi je izgradio veličanstvenu palaču te proširio Jeruzalem. Iako je pred kraj svoga života izgubio entuzijazma za monoteizam te pravio kompromise sa vjerom, zbog čega je kao posljedica nastupila propast i dioba njegova kraljevstva, ipak, njegov je život poticaj za promišljanje vjere i rast u spoznaji Boga: 1 Kr 11,1-13. Nastavi čitati “Salomon: Primjer pravde i pobožnosti”

biografije

Guido de Bres: Svjedok istinske vjere u Boga

“Ova razdvojenost nije zauvijek! Gospodin će te pratiti te nas spojiti zajedeno u našemu Gospodinu Isusu Kristu.

Ovo je samo naša usputna stanica na putovanju. Ovo nije naše vječno prebivalište, to je Nebo! Zato željno iščekujemo našu istinsku domovinu – Nebo. Želimo biti prihvaćeni u domu Oca našega nebeskoga, vidjeti našega Brata, Glavu i Spasitelja – Isusa Krista. Želim biti u željenom društvu: patrijarha, proroka, apostola, te mnoštva mučenika; s njima ću biti nakon okončanja službe koju sam primio od Gospodina Isusa Krista …”

Tim se riječima opraštao od supruge sluga i sljedbenik Božji zatočen u tamnoj tamnici (12. travnja 1567.), zbog vjere i svjedočanstva za Gospodina Isusa Krista. Ime je tog mučenika kršćanske vjere i kalvinskoga svećenika Guido de Bres.

Nastavi čitati “Guido de Bres: Svjedok istinske vjere u Boga”