Category: reformacija

---

Martin Luther (1483. – 1546.), evangelik

Luthera se smatra utemeljiteljem njemačke reformacije. Tijekom proučavanja spisa apostola Pavla i sv. Augustina iz Hipa došao je do zaključka da osoba može biti spašena samo po milosti Boga, vjerom, neovisno od dobrih djela ili religijskih obreda. Lutherovi spisi uključuju; O kršćanskoj slobodi (1519.), Babilonsko sužanjstvo Crkve (1520.), Kršćanskom plemstvu (1525.), Ropstvo volje (1525.). U svomu Malom katekizmu (1529.) u formi pitanja i odgovora kratko poučava o: Deset zapovijedi, Apostolskom vjerovanju, molitvi Oče naš, Krštenju i Večeri Gospodnjoj. Mali katekizam objašnjava osnove luteranske reformacije jednostavnim i slikovitim rječnikom.

Philip Melanchthon (1497. – 1560.), evangelik

Melanchton je bio blizak prijatelj Luthera. Kada je došao u Wittenberg, imao je vrlo dobru humanističku naobrazbu, pod utjecajem je Luthera prihvatio nauk reformacije te postao njegov najbliži suradnik. On je izvršio utjecaj na Luthera da prevede Bibliju na njemački jezik tog vremena razumljiv običnim ljudima. Budući Luther u Wittenbergu nije imao dovoljno vremena urediti evangelički teološki nauk, on je 1521. preuzeo taj zadatak napisavši prvi sustavni sažetak pod nazivom Loci Communes. Temeljem objavljenih radova i Sporazuma u Augsburgu napisao je prvu značajnu konfesiju reformacije: Augsburško vjerovanje (1530.). Evangelički pastori, sve do današnjeg vremena, prihvaćaju ovu konfesiju kao uvjet rukopoloženja.

Jean Calvin (1509. – 1564.), reformiran

Francuski reformator poznat po svojoj službi u Ženevi i svom najvećem teološkom djelu, Instrukcije kršćanske religije (1536.). Kalvinov je nauk oblikovao vjerovanje Reformiranih Crkava, vjerovao je u apsolutnu svemoć i svetost Božju. Zbog toga ga se često povezuje s naukom o izboru i predodređenju (predestinaciji), ipak treba naglasiti da se vrlo malo razlikovao od ostalih reformatora glede ove složene nauke.

Calvin je 1541. započeo reformu institucionalne crkve u Ženevi. Uspostavio je četiri crkvene službe. Doktor: služba teološko učenjaka i učitelja za svrhu poučavanja ljudi i obrazovanja ostalih vjerskih službenika. Pastori: propovjednici i službenici sakramenata, te provoditelji pastoralne stege, poučavanja i savjetovanja ljudi. Đakoni: nadgledavatelji institucionalne pomoći, a to je uključivalo bolnice te skrb za materijalne potrebe. Starješine: dvanaestero laika čija je uloga bila nadgledati duhovno stanje crkve.

Heinrich Bullinger (1504. ‒ 1575.), reformiran

Nakon smrti Ulricha Zwinglija 1531., Bullinger je posto pastor središnje crkve u Zürichu te vođa reformiranih u Švicarskoj. Igrao je značajnu ulogu u oblikovanju I. helvetskog vjeroispovijedanja (1536.), koje se je uglavnom temeljilo na Zwinglijevim teološkim pogledima, za razliku od Lutherova nauka. Consensus Tigurinus je postignut 1549. između Bullingera i Calvina, a što je potaknulo pomicanje švicarske teologije od Zwinglijeva prema Calvinovom nauku. Njegovi su kasniji pogledi oblikovani u II. helvetskom vjeroispovijedanju (1566.) koje je prihvaćeno u Švicarskoj, Francuskoj, Škotskoj i Mađarskoj te postalo jedno od najprihvaćenijih vjeroispovijedi Reformiranih Crkva.

Thomas Cranmer (1489. ‒ 1556.), anglikanac

Cranmer je 1533. izabran za Caterburyskog nadbiskupa. On i Thomas Cromwell podržavali su prijevod Biblije na engleski jezik. Napisao je 1545. liturgiju, koja je još uvijek u uporabi, tijekom vladavine Edvarda VI. Dozvoljeno mu je da napravi doktrinarne promjene nužne za reformu Crkve. On je zaslužan za pisanje i uređivanje prve dvije Knjige zajedničke molitve (The Books of Common Prayer) (1549., 1552.), uz pomoć Martina Bucera reformiranog vođe iz Strasbourga. Napisao je i Trideset devet članaka po kojima je uspostavljena osnovna struktura anglikanske liturgije za nadolazeća stoljeća.

Hugh Latimer (1485. ‒ 1555.), anglikanac

Bio je biskup Worcesterski u vrijeme kralja Henryija, ali se povukao iz službe zbog toga što je kralj bio protiv protestantskih reformi koje je Latimer želio. Kada je tzv. Krvava Marija došla na vlast bio je uhićen, osuđen za herezu te spaljen s prijateljem Nicholas Ridleyem. Njegove su posljednje riječi na lomači nadaleko poznate: »Veseli se i budi hrabar Ridley, danas ćemo zapaliti takovu svijeću u Engleskoj, vjerujem da se nikad neće ugasiti milošću Božjom!« Spaljen je na lomači u listopadu 1555. Smrt je Hugha Latimera, Nocolasa Ridleya te kasnije Thomasa Cranmera poznata pod nazivom »Oxfordski mučenici«.

John Knox (1513. ‒ 1572.), reformiran

Bio je škotski učitelj (propovjednik) koji je prihvatio načela kontinentalne reformacije. Kao kapelan Edvarda VI. bio je uključen u reviziju anglikanske Knjige zajedničke molitve. Nakon progonstva, zbog vjere, vratio se u Škotsku nakon dolaska kraljice Marije. Tada je otpočeo pionirske promjene reformacijskih načela. On je odgovoran za nastanka Prve knjige discipline (The First Book of Discipline) te Knjige zajedničkog reda (The Book of Common Order) koje su prihvaćene od tek ustrojene Škotske Crkve.

Izvor: Modern Reformation Magazine, (January / February 2007 Issue, Vol. 16.1)

Prijevod: Portal reformacija.net

---

Confessio Augustana, odnosno Augsburška vjeroispovijest je knjiga vjerovanja Evangeličke crkve, te je ujedno i jedan od temeljnih dokumenata Evangeličkih crkava diljem svijeta. Augsburška vjeroispovijest želi opravdati evangelički stav pred carem Karlom V. i to na državnom saboru koji je održan 1530. u južnom njemačkom gradu Augsburgu.

Kratko sažete teze u prvom djelu, a to su članci ili artikli od 1. do 21. koji žele dati srž, sačinjavaju ono najbitnije što nalazimo u evangeličkom učenju. Drugi dio u člancima 22. – 28. govori o zloupotrebama u crkvi.

Vrijeme reformacije Rimokatolička crkva oštro je napadala kao nešto novo, sektaško i heretičko, a ujedno je naučavala da evangeličko učenje nije pravo učenje.

Obzirom da je Reformacija od svog samog početka nastojala svetopisamsku Istinu ponovno otkriti čovjeku, nastala je potreba izraditi kratki pregled učenja i vjerovanja.

Prvi, i možda najvažniji razlog stvaranja Konfesije bio je dokazati da reformatori čvrsto stoje na temeljima Katoličke (sveopće) crkve i da oni žele pravu, istinsku i sveopću kršćansku crkvu, crkvu koja je izgrađena isključivo na temeljima čiji je zaglavni kamen sam Gospodin Isus Krist. Reformacija želi obnoviti, a ne nadomjestiti postojeću sa jednom novoosnovanom crkvom.

Sam spis Konfesije se sastoji iz dva dijela. Upravo zaključna poglavlja i prvog i drugog dijela naglašavaju da se reformacijom crkve ne želi stvoriti, niti biti neka nova nego obnovljena katolička, odnosno sveopća crkva. To je shvaćanje koje se do današnjeg dana nije promijenilo u crkvama reformacije.

Drugi razlog je bilo je sazivanje državnog sabora u Augsburgu. Na tom je saboru car Karlo V. želio da se nesuglasice u crkvi smire i nestanu. Sabor se sastao 25. lipnja 1530. Na tom je saboru augsburška vjeroispovijest pročitana na njemačkom jeziku koju je pripremio Phillip Melanchthon, a bila je pripremljena i na latinskom. Saboru su prisustvovali car Karlo V. i kneževi, zastupnici carskih gradova i vojvode koji su podupirali augsburšku vjeroispovijest, i s njom su se složili, ali ju je Karlo V. odbio. Od tog vremena (1530.), evangelički su staleži smatrali augsburšku vjeroispovijest svojom vjeroispoviješću. To su još jednom potvrdili 1537. u Schmalkaldenu kada su nastali tzv. Schmalkaldenski članci, a na vjerskom miru u Augsburgu 1555. augsburška vjeroispovijest priznata je kao državna vjera.

U Konfesiju su uvršteni i dokumenti koji su nastali prije kao “Ispovijedi” ili “Credo” evangeličkih crkava. Te je dokumente već Martin Luther koristio u svojoj Konfesiji od 14. lipnja 1528. u kojoj je polemizirao sa Ulrichom Zwinglijem oko pitanja Sv. večere. Zwingli je večeru Gospodnju smatrao simboličkim obredom, odbijajući postupno Lutherovu ideju koji tvrdi da je Krist stvarno u vjeri prisutan prilikom primanja Sv. večere. (M. R.)

---

Teološki liberalizam, u protestantskoj crkvi, u velikom je porastu od 19. st. Ali to nije nešto novo, bio je to stari liberalizam ponovno umotan s privlačnom robnom oznakom, kroz pametno osmišljenu marketinšku strategiju. Prosvjetiteljstvo je 17. i 18. st. postavilo savršene temelje za takov razvoj. Prosvjetiteljstvo je povezalo razum i empirijske činjenice kao temelj za ustrojavanje cjelovitog sustava svega. Taj je sustav povezan sa znanošću i religijskim znanjem postao i put za razumijevanje etike, državne uprave i estetike koje čovjeku daju navodnu sposobnost da održava objektivnu istinu o stvarnosti.

Prosvjetiteljstvo je bilo naznaka “Doba razuma”, kao suprotnost “Dobu vjere”. Jednostavno rečeno teološki liberalizam je primijenjeno prosvjetiteljstvo u teologiji, i očito je prosvjetiteljsko dijete.

Teološki liberalizam, u svojoj biti, ne ispovijeda niti jedno vjeroispovijedanje. Može se reći da se u svojoj biti on ne oslanja na prepoznatljivo ujedinjeni doktrinarni sustav. Može se reći da je razvijen kao teološko-hermenautička promidžba. Kao i hermenautika prosvjetiteljstva, hermenautika teološkog liberalizma propitkuje sve i sumnja u sve tradicionalne izvanjske autoritete te ustrojava nove zaključke temeljene isključivo na empirijsko-znanstvenim podatcima koji su u skladu s ljudskim razumom, a ne na vjeri u Boga, “Svetoga pisma” i povijesnim kršćanskim vjeroispovijedanjima. Potraga za istinom odvojeno od vjere u božansko otkrivenje istine bio je put 19. st. teološkog liberalizma, a to je put i 21. st. liberalizma.

Gresham Machen napisao je u svomu klasičnomu spisu “Kršćanstvo i liberalizam” iz 1923.: “Što je odnos između kršćanstva i suvremene kulture; može li kršćanstvo opstati u suvremenomu dobu? Ovu nevolju nastoji riješiti suvremeni liberalizam.” Teološki liberalizam svoj poticaj dobiva od svijeta. Vođen je onim što čovjek mora činiti, ostvariti, odrediti; a ne sa onim što je Bog učinio, ostvario i otkrio. Krilatica je teološkog liberalizma: “Kršćanstvo se mora prilagoditi ili umrijeti!”

Teološki liberalizam u svojoj biti posjeduje duboku težnju da bude blizak kulturi, slavljen od svijeta i poštovan od teološke elite. Iako njegovi sljedbenici neće priznati njihova je temeljna težnja sljedeća: “Ako je moguće istina; ali mir, prihvaćanje i svjetovni utjecaj – pod svaku cijenu!”

Autor: Burk Parsons

---

Poveznica na izvorni članak: Christianity and Theological Liberalism

---

Mislioci su antičkog svijeta nastojali otkriti dubine konačne stvarnosti, iz te je potrage nastala filozofija.

Neki su se usredotočili u područje filozofije koje proučava sve ono što je izvan materijalnoga svijeta, tj. metafiziku. Drugi su se usredotočili na epistemologiju, tj. znanost o spoznaji. Treći su se usmjerili u proučavanje temeljnih načela i dijelova etike, tj. proučavanje onoga što je dobro i ispravno. Četvrti su proučavali temelje estetike, tj. proučavanje ljepote. Jedan je filozof dubinski proučavao sva navedena i još druga područja, zvao se je Aristotel. Budući je njegovo filozofsko proučavanje bilo sveobuhvatno, što znači da je obuhvaćalo sva navedena filozofska područja dobio je najveći naslov: Filozof. Kada se govori o Filozofu svi studenti filozofije znaju da se misli na jednu osobu – Aristotela.

Slično su, povijesno gledajući, bogoslovne nauke iznjedrile izuzetne mislioce i bogoslove. Neki su od njih bili poznati po sposobnost sintetiziranja teologije i sekularne filozofije. Agustin, kao jedan od primjera, bio je poznat po svojoj sposobnosti preuzimanja Platonovih filozofskih načela te njihova povezivanja s biblijskom naukom. Veliki je dio Augustinove teologije filozofski u svojoj naravi. Isto se može reći, do određene mjere, za Tomu Akvinskoga koji je načinio sličnu sintezu između Aristotelove filozofije i kršćanske misli. Od velikih reformatora šesnaestoga stoljeća uočavamo Luthera, izvrsnoga jezičnoga proučavatelja, koji je u teološku misao unio dubinsku sposobnost bogatoga uvida u istinu i pojedina pitanja. Ipak, Luther nije bio sistematičar u svojoj naravi, pa nije mogao biti teolog teologa. On nije razvio cjelovito zaokruženu sustavnu teologiju za crkvenu pouku. Taj je zadatak, u šesnaestomu stoljeću, ostavljen Ženevskom stvaralačkom umu, teologu Jeanu Calvinu (Kalvinu).

Calvin je u bogoslovno proučavanje unio strast za biblijsku istinu i cjelovito razumijevanje »Božje riječi«. Od svih mislioca šesnaestoga stoljeća Calvin je bio najzapaženiji po sposobnosti stvaranja sustavnoga teološkoga razumijevanja kršćanske istine. Njegov »magnum opus«, »Instrukcije kršćanske religije«, do danas je vrhunski rad u području sustavne teologije. Luther nije dovoljno dugo živio da prepozna puni utjecaj Kalvinova rada, iako je vidio da će Calvin postati velika osoba. Preostalo je nekomu tko je vrlo dobro poznavao Calvina i njegov rad, Lutherovu najbližemu suradniku i izuzetnomu bogoslovu, a to je bio Philip Melanchton, da mu podari naslov Teolog. Ako netko spomene Filozofa, razumijemo da se to odnosi na Aristotela. Isto tako, ako netko spomene Teologa, reformacijski nasljednici isključivo misle na Jeana Calvina.

Čini se da, u našim danima, traje bitka između zagovornika sustavne i biblijske teologije. Mi živimo u vrijeme nezabilježene odbojnosti prema razumnom i logičnom. Sustavna teologija je, barem se tako čini, prevladavala u teološkim školama ali je izbrisana, i prognana u najviše školstvo. Ovakva odbojnost prema racionalnom i logičnom nalazi svoje uporište u suvremenoj odbojnosti naspram sustavne teologije, u kojemu ništa ne može popuniti prazninu osim širenje biblijske teologije. Postoji određeni smjer, u biblijskoj teologiji, ka razmrvljenomu biblijskomu tumačenju bez želje za cjelovitošću i jedinstvom. Ova oprečnost, između biblijske i sustavne teologije, klasični je primjer iskrivljenosti netočnih sumnji. Ako uočimo Jeana Calvina vidimo bibličara čije je otajstvo biblijskog sadržaja nezapamćeno. On je imao strast za Bibliju, ali je imao i ogromno biblijsko znanje, a poznat je i kao sustavni teolog. On nije sustavni teolog u smislu nekoga tko unosi izvan biblijski filozofski sustav te ga nameće Bibliji. Calvinov je doktrinarni sustav rješenje njegova pokušaja pronalaženja cjelovite biblijske naravi. To znači da je Calvin razradio sustav koji se nalazi u Bibliji, a ne sustav koji je nametnut Bibliji. On je bio uvjeren u cjelovitost »Božje riječi« te da Bog ne iznosi suprotstavljene ili nerazumne izjave. Mnogo je puta rečeno, »dosljednost je čudovište malih umova«. Ako je to stvarno točno, netko bi zaključio da je Božji um najmanji u svemiru, budući je Bog u svomu razmišljanju dosljedan i cjelovit. Upravo je zbog te zahvalnosti prema Božjoj naravi Calvin strastveno radio na jedinstvu »Božje riječi«. S obzirom na rečeno, on je učinio veliku službu u povijesti kršćanske misli. Neki ljudi vide kalvinizam, nazvan po Jeanu Calvinu, kao strašno izokretanje »Božje riječi«. Oni koji cijene Calvinovu predanost biblijskoj istini vide kalvinizam kao »nadimak za biblijsko kršćanstvo«, kao što bi Spurgeon rekao.

Calvin se je mogao, u raspravama, pozivati na svoje enciklopedijsko znanje biblijskih odjeljaka, te je mogao nadugačko citirati antičke pisce kao što su Augustin i Ciceron. Ali Calvin je, na prvom mjestu, htio biti u istini »Božje riječi«. On je bio vrhunski biblijski teolog i ujedno nadareni sustavni teolog.

Mi mnogo dugujemo tomu čovjeku. On je Božji dar crkvi, ne samo onoj 16. stoljeća nego svih vremena.

Autor: R. C. Sproul

Poveznica na izvorni članak: The Teologian

Augsburška vjeroispovijest je knjiga vjerovanja Evangeličke Crkve. Ova konfesija opravdava evangelički nauk, a prvi je puta predstavljena pred carem Karlom V. na državnom saboru 1530. u južnom njemačkom gradu Augsburgu.

U nastavku donosimo pogled na ovu konfesiju prof. dr. T. M. Lindsaya iz njegove knjige Reformacijski priručnik.

Melanchthon i Luther su sastavili Vjerovanje, saževši u jednoj rečenici glavne odrednice vjere. Ovo je poznato Augsburgško vjerovanje – vjerovanje koje priznaju svi luterani, bez obzira na njihove razlike. Poznato je i kao Confessio Augustana, jer je pripremljeno za prezentiranje caru Augustu. Karlo ga je htio na latinskom jeziku. Ivan Čvrsti je odbio uz tvrdnju da su Nijemci i da se nalaze na njemačkom tlu te da će im njegovo Veličanstvo dozvoliti da govore njemački. Vjerovanje je pročitao na njemačkom glasnogovornik velikaša, a ne teolog.

Prvi dio ovog vjerovanja proširuje evangelička načela reformacije i posebno načelo opravdanja vjerom. Kažu da su svi bili ganuti kada je izabranik Von Bruck pročitao: »Vjera koja nije samo znanje povijesne činjenice, već vjerovanje u povijest i utjecaj povijesti na um. Krist«, kako je rekao Justus Jonas, »je nazočan na zasjedanju i neće šutjeti: Božja riječ nije vezana.«

Zatim je uslijedio drugi dio Vjerovanja koji optužuje zlouporabu Crkve u Rimu. Započinje riječima: »Budući da se Crkve među nama ne slažu oko članaka iz Svetog pisma ili članaka Katoličke crkve i izostavljaju samo nekoliko određenih zlouporaba koje su nove i dijelom su se uvukle ili su uvedene nasilno zbog loših okolnosti, a protivno sadržaju Kanona, molimo da Vaše Veličanstvo obzirno posluša što bi trebalo mijenjati i koji su razlozi zašto ljude ne bi trebalo prisiljavati na takvu zlouporabu protiv njihove volje.« Nastavlja s tvrdnjama da je uskraćivanje kaleža ostalim vjernicima protiv Svetog pisma, starih Kanona i Crkve; da je celibat svećenstva oduzeo Božju zapovijed; da je misa bogohuljenje protiv sakramenta Večere Gospodnje; da razlikovanje mesa i tradicije narušava doktrine slave i navodi ljude da vjeruju da je Kršćanstvo održavanje praznika, rituala, gozbi i lijepo odijevanje; da samostanski život i zavjeti čine mnogo zla i obmanjuju muškarce i žene »jer Bogu treba služiti kroz zapovjedi koje je on sam dao, a ne koje je stvorio čovjek« i da crkvena moć nije Gospodnja, već svećenička.

Vjerovanje je sadržavalo i dodatak o luteranskim naucima Večere Gospodnje i ovo je prisililo švicarske i teologe s juga Njemačke da predstave odvojeno Vjerovanje. No čitanje Augsburgškog vjerovanja na Saboru od strane plemstva je imalo velik odjek po cijeloj Njemačkoj i protestanti su osjećali da su ujedinjeni.

Car je uvidio da ništa osim rata neće uništiti reformaciju, a za rat nije bio spreman. Pokušao je zamrsiti veze među protestantima na sastancima. Melanchthonov popustljiv karakter bio je svima poznat. Na ovim im je sastancima predlagao, u ime mira, da odustanu od načela jednog za drugim. Luther se razljutio kad su vijesti stigle do njega u Coburg. Pisao je gosp. Filipu Kleinmuthu: »Shvaćam da ste započeli divan posao da pokušate dogovoriti da se Luther i Papa slažu… Ali, pazite, ako namjeravate ušutkati tog predivnog orla (Evanđelje) stavljajući ga u vreću, sigurno kao što Krist živi, Luther će doći i dostaviti tog orla svim snagom.« Plemstvo i ljudi su bili ogorčeni kada su saznali kako se Melanhthon ponaša. Rekli su: »Radije ćemo umrijeti s Isusom Kristom, nego pokoriti sav svijet bez njega.«

Autor: T. M. Lindsay

Reformacija, luteranizam, u hrvatske krajeve dolazi iz smjera Kranjske, Koruške, Ugarske i Njemačke te iz Venecije i Trsta. Iz Ugarske, na područje istočne Slavonije te u manjoj mjeri u Međimurje i Zagreb, širio se kalvinizam. Prije nego što navedem glavna središta u kojima se širio reformacijski nauk u Hrvatskoj, valja naglasiti da su Bijeloj Kranjskoj u XVI. stoljeću pokraj Slovenaca živjeli i Hrvati. Plemstvo u tim krajevima bilo je većinom njemačkog podrijetla te je pristalo uz reformaciju. Već 1527. godine spominje se pojava nove vjere. Glavno središte reformatorskog pokreta u Bijeloj Kranjskoj bila je Metlika, odakle se novi nauk počeo širiti i prema Hrvatskoj. Naime, ondje je postojala hrvatska protestantska škola i crkvena općina s mnogim hrvatskim protestantskim propovjednicima od kojih je Grgur Vlahović bio najglasovitiji. Pored je toga Metlika bila vrlo bitna u komunikaciji hrvatske protestantske tiskare u Urachu s domovinom.

Središta u kojima se širio protestantski nauk možemo podijeliti na više regionalnih cjelina: U Banskoj Hrvatskoj- Zagrebačka i Varaždinska županija; Međimurje; Istra, Kvarner i Dalmacija; Dubrovačka republika; Hrvatska i Slavonska vojna granica; Slavonija pod Osmanlijskom vlašću; i premda nije na području Hrvatske, među Hrvatima u Gradišću. Nastavi čitati “Reformacija na tlu Hrvatske” →

Boraveći prvi puta u Škotskoj 2009. ostao sam impresioniran zajednicom vjernika koja okuplja otprilike trećinu pučanstva ove zemlje – Crkvom Škotske (Church of Scotland). Doduše, Crkva ima samo 400 000 punopravnih članova, ali još više od 1 300 000 Škota smatra se na određeni način povezanima s Crkvom. Ukupno ima 800 svećenika u cijeloj zemlji i stranim misijama (primjerice u Budimpešti).

Ovu crkvu ustrojio je veliki reformator John Knox (1505. – 1572.), suvremenik Jeana Calvina. Knox je boravio u kontinentalnoj Europi (Frankfurt, Ženeva) prije no što se vratio u domovinu i ondje, pod utjecajem Calvinova nauka, predvodio široki reformacijski pokret sredinom 16. stoljeća. Godine 1559. Knox je poveo tzv. lordove kongregacije u glavni grad Edinburgh gdje je bio izabran za svećenika. Imao je ključnu ulogu u reformi bogoštovlja i crkvenog ustroja koji su prihvaćeni u cijeloj Škotskoj. Bio je pastorom u crkvi st. Giles u Edinburghu sve do svoje smrti. Do kraja 16. stoljeća, protestantska crkva razvila se u prezbiterijansku s osobitim naglaskom na propovijedanje i proučavanje Pisma. Nastavi čitati “Crkva Škotske” →

Reformacija je na početku bila samo pokušaj jednostavnijeg bogoslužja, prema naputcima savjesti i okretanje unutarnjem životu, ali nije moglo na tome ostati, na kraju je postala reforma društva i političke situacije Europe.

Srednjovjekovna je crkva imala mnogo posjeda i novca i kad su ove crkve postale protestantske pojavilo se pitanje što s tim bogatstvom. Trebaju li ga dobiti svećenici protestanti, građanske vlasti ili ga prijašnji vlasnici trebaju zadržati? Crkva je imala pravo na desetinu – veliku desetinu – desetinu kukuruza ili vina i malu desetinu – desetinu janjadi, svinja i goveda ili jaja. Svećenicima se plaćalo krštenje, vjenčanje, konfirmaciju i pokope. Kada obitelji postanu protestantske i više ne budu trebali usluge srednjovjekovnog svećenstva, što će se dogoditi s ubiranjem desetine i plaćanjem? Pitanje novca je dovelo do stvaranja zakona o posjedima i vlasništvu i prava na štovanje Boga onako kako srce nalaže i savjest dopušta. Nastavi čitati “Reformacija i društvo” →

Engleska crkva i narod odvojili su se od srednjovjekovne papinske crkve pod okolnostima koje su toliko čudne da ih se ne može svrstavati pod reformaciju ili im se ne može naći ništa zajedničko s pokretima u Francuskoj i Njemačkoj. Za vrijeme Herika VIII. Engleska crkva se odvojila od papinstva i imala je vrlo malo poveznica s reformacijom. Sav je rad bio usmjeren samo na ukidanje srednjovjekovne crkve u Engleskoj.

Prava reformacije je započela za vladavine Edwarda VI, a uspješno se razvila za Elizabete. Henrik VIII. uništio je papinsku nadmoć, duhovnu i svjetovnu, srušio je okvire koji su povezivali englesku crkvu s velikom zapadnom crkvom kojom je vladao biskup Rima. Cilj mu je bio uspostaviti kraljevsko papinstvo na ruševinama vladavine biskupa iz Rima, još više despotsko od onoga koje je uništavao. Njegov model nije trajao dulje od njegova života, ali uspio je dati karakter engleskoj reformaciji koji će se razlikovati od ostalih zemalja. Henrik je htio omogućiti da kraljevi budu na mjestu pape, da mogu vladati kao duhovni i svjetovni vođe i imati potpunu vlast nad svojim podanicima. Henrik je prezirao reformaciju kao i papinstvo.

Povjesničari obično pripisuju početke engleske reformacije pojavi Johna Wycliffa, koji je u 14. st. bio glasnogovornik Engleske, odbacujući svjetovnu i duhovnu prevlast papinstva na tom području, ali ipak je upitno je li se njegov utjecaj proširio sve do 16. st. kada su ljudi željno iščekivali reformaciju. Nastavi čitati “Karakter anglikanske reformacije” →

Nastavi čitati “Kalvinov nauk o molitvi” →