Martin Luther (1483. – 1546.), evangelik

Luthera se smatra utemeljiteljem njemačke reformacije. Tijekom proučavanja spisa apostola Pavla i sv. Augustina iz Hipa došao je do zaključka da osoba može biti spašena samo po milosti Boga, vjerom, neovisno od dobrih djela ili religijskih obreda. Lutherovi spisi uključuju; O kršćanskoj slobodi (1519.), Babilonsko sužanjstvo Crkve (1520.), Kršćanskom plemstvu (1525.), Ropstvo volje (1525.). U svomu Malom katekizmu (1529.) u formi pitanja i odgovora kratko poučava o: Deset zapovijedi, Apostolskom vjerovanju, molitvi Oče naš, Krštenju i Večeri Gospodnjoj. Mali katekizam objašnjava osnove luteranske reformacije jednostavnim i slikovitim rječnikom.

Philip Melanchthon (1497. – 1560.), evangelik

Melanchton je bio blizak prijatelj Luthera. Kada je došao u Wittenberg, imao je vrlo dobru humanističku naobrazbu, pod utjecajem je Luthera prihvatio nauk reformacije te postao njegov najbliži suradnik. On je izvršio utjecaj na Luthera da prevede Bibliju na njemački jezik tog vremena razumljiv običnim ljudima. Budući Luther u Wittenbergu nije imao dovoljno vremena urediti evangelički teološki nauk, on je 1521. preuzeo taj zadatak napisavši prvi sustavni sažetak pod nazivom Loci Communes. Temeljem objavljenih radova i Sporazuma u Augsburgu napisao je prvu značajnu konfesiju reformacije: Augsburško vjerovanje (1530.). Evangelički pastori, sve do današnjeg vremena, prihvaćaju ovu konfesiju kao uvjet rukopoloženja.

Confessio Augustana, odnosno Augsburška vjeroispovijest je knjiga vjerovanja Evangeličke crkve, te je ujedno i jedan od temeljnih dokumenata Evangeličkih crkava diljem svijeta. Augsburška vjeroispovijest želi opravdati evangelički stav pred carem Karlom V. i to na državnom saboru koji je održan 1530. u južnom njemačkom gradu Augsburgu.

Kratko sažete teze u prvom djelu, a to su članci ili artikli od 1. do 21. koji žele dati srž, sačinjavaju ono najbitnije što nalazimo u evangeličkom učenju. Drugi dio u člancima 22. – 28. govori o zloupotrebama u crkvi.

Vrijeme reformacije Rimokatolička crkva oštro je napadala kao nešto novo, sektaško i heretičko, a ujedno je naučavala da evangeličko učenje nije pravo učenje.

Obzirom da je Reformacija od svog samog početka nastojala svetopisamsku Istinu ponovno otkriti čovjeku, nastala je potreba izraditi kratki pregled učenja i vjerovanja.

Prvi, i možda najvažniji razlog stvaranja Konfesije bio je dokazati da reformatori čvrsto stoje na temeljima Katoličke (sveopće) crkve i da oni žele pravu, istinsku i sveopću kršćansku crkvu, crkvu koja je izgrađena isključivo na temeljima čiji je zaglavni kamen sam Gospodin Isus Krist. Reformacija želi obnoviti, a ne nadomjestiti postojeću sa jednom novoosnovanom crkvom.

Sam spis Konfesije se sastoji iz dva dijela. Upravo zaključna poglavlja i prvog i drugog dijela naglašavaju da se reformacijom crkve ne želi stvoriti, niti biti neka nova nego obnovljena katolička, odnosno sveopća crkva. To je shvaćanje koje se do današnjeg dana nije promijenilo u crkvama reformacije.

Drugi razlog je bilo je sazivanje državnog sabora u Augsburgu. Na tom je saboru car Karlo V. želio da se nesuglasice u crkvi smire i nestanu. Sabor se sastao 25. lipnja 1530. Na tom je saboru augsburška vjeroispovijest pročitana na njemačkom jeziku koju je pripremio Phillip Melanchthon, a bila je pripremljena i na latinskom. Saboru su prisustvovali car Karlo V. i kneževi, zastupnici carskih gradova i vojvode koji su podupirali augsburšku vjeroispovijest, i s njom su se složili, ali ju je Karlo V. odbio. Od tog vremena (1530.), evangelički su staleži smatrali augsburšku vjeroispovijest svojom vjeroispoviješću. To su još jednom potvrdili 1537. u Schmalkaldenu kada su nastali tzv. Schmalkaldenski članci, a na vjerskom miru u Augsburgu 1555. augsburška vjeroispovijest priznata je kao državna vjera.

U Konfesiju su uvršteni i dokumenti koji su nastali prije kao “Ispovijedi” ili “Credo” evangeličkih crkava. Te je dokumente već Martin Luther koristio u svojoj Konfesiji od 14. lipnja 1528. u kojoj je polemizirao sa Ulrichom Zwinglijem oko pitanja Sv. večere. Zwingli je večeru Gospodnju smatrao simboličkim obredom, odbijajući postupno Lutherovu ideju koji tvrdi da je Krist stvarno u vjeri prisutan prilikom primanja Sv. večere. (M. R.)

Teološki liberalizam, u protestantskoj crkvi, u velikom je porastu od 19. st. Ali to nije nešto novo, bio je to stari liberalizam ponovno umotan s privlačnom robnom oznakom, kroz pametno osmišljenu marketinšku strategiju. Prosvjetiteljstvo je 17. i 18. st. postavilo savršene temelje za takov razvoj. Prosvjetiteljstvo je povezalo razum i empirijske činjenice kao temelj za ustrojavanje cjelovitog sustava svega. Taj je sustav povezan sa znanošću i religijskim znanjem postao i put za razumijevanje etike, državne uprave i estetike koje čovjeku daju navodnu sposobnost da održava objektivnu istinu o stvarnosti.

Prosvjetiteljstvo je bilo naznaka “Doba razuma”, kao suprotnost “Dobu vjere”. Jednostavno rečeno teološki liberalizam je primijenjeno prosvjetiteljstvo u teologiji, i očito je prosvjetiteljsko dijete.

Teološki liberalizam, u svojoj biti, ne ispovijeda niti jedno vjeroispovijedanje. Može se reći da se u svojoj biti on ne oslanja na prepoznatljivo ujedinjeni doktrinarni sustav. Može se reći da je razvijen kao teološko-hermenautička promidžba. Kao i hermenautika prosvjetiteljstva, hermenautika teološkog liberalizma propitkuje sve i sumnja u sve tradicionalne izvanjske autoritete te ustrojava nove zaključke temeljene isključivo na empirijsko-znanstvenim podatcima koji su u skladu s ljudskim razumom, a ne na vjeri u Boga, “Svetoga pisma” i povijesnim kršćanskim vjeroispovijedanjima. Potraga za istinom odvojeno od vjere u božansko otkrivenje istine bio je put 19. st. teološkog liberalizma, a to je put i 21. st. liberalizma.

Gresham Machen napisao je u svomu klasičnomu spisu “Kršćanstvo i liberalizam” iz 1923.: “Što je odnos između kršćanstva i suvremene kulture; može li kršćanstvo opstati u suvremenomu dobu? Ovu nevolju nastoji riješiti suvremeni liberalizam.” Teološki liberalizam svoj poticaj dobiva od svijeta. Vođen je onim što čovjek mora činiti, ostvariti, odrediti; a ne sa onim što je Bog učinio, ostvario i otkrio. Krilatica je teološkog liberalizma: “Kršćanstvo se mora prilagoditi ili umrijeti!”

Teološki liberalizam u svojoj biti posjeduje duboku težnju da bude blizak kulturi, slavljen od svijeta i poštovan od teološke elite. Iako njegovi sljedbenici neće priznati njihova je temeljna težnja sljedeća: “Ako je moguće istina; ali mir, prihvaćanje i svjetovni utjecaj – pod svaku cijenu!”

Autor: Burk Parsons

Poveznica na izvorni članak: Christianity and Theological Liberalism

Mislioci su antičkog svijeta nastojali otkriti dubine konačne stvarnosti, iz te je potrage nastala filozofija.

Neki su se usredotočili u područje filozofije koje proučava sve ono što je izvan materijalnoga svijeta, tj. metafiziku. Drugi su se usredotočili na epistemologiju, tj. znanost o spoznaji. Treći su se usmjerili u proučavanje temeljnih načela i dijelova etike, tj. proučavanje onoga što je dobro i ispravno. Četvrti su proučavali temelje estetike, tj. proučavanje ljepote. Jedan je filozof dubinski proučavao sva navedena i još druga područja, zvao se je Aristotel. Budući je njegovo filozofsko proučavanje bilo sveobuhvatno, što znači da je obuhvaćalo sva navedena filozofska područja dobio je najveći naslov: Filozof. Kada se govori o Filozofu svi studenti filozofije znaju da se misli na jednu osobu – Aristotela.

Slično su, povijesno gledajući, bogoslovne nauke iznjedrile izuzetne mislioce i bogoslove. Neki su od njih bili poznati po sposobnost sintetiziranja teologije i sekularne filozofije. Agustin, kao jedan od primjera, bio je poznat po svojoj sposobnosti preuzimanja Platonovih filozofskih načela te njihova povezivanja s biblijskom naukom. Veliki je dio Augustinove teologije filozofski u svojoj naravi. Isto se može reći, do određene mjere, za Tomu Akvinskoga koji je načinio sličnu sintezu između Aristotelove filozofije i kršćanske misli. Od velikih reformatora šesnaestoga stoljeća uočavamo Luthera, izvrsnoga jezičnoga proučavatelja, koji je u teološku misao unio dubinsku sposobnost bogatoga uvida u istinu i pojedina pitanja. Ipak, Luther nije bio sistematičar u svojoj naravi, pa nije mogao biti teolog teologa. On nije razvio cjelovito zaokruženu sustavnu teologiju za crkvenu pouku. Taj je zadatak, u šesnaestomu stoljeću, ostavljen Ženevskom stvaralačkom umu, teologu Jeanu Calvinu (Kalvinu).

Calvin je u bogoslovno proučavanje unio strast za biblijsku istinu i cjelovito razumijevanje »Božje riječi«. Od svih mislioca šesnaestoga stoljeća Calvin je bio najzapaženiji po sposobnosti stvaranja sustavnoga teološkoga razumijevanja kršćanske istine. Njegov »magnum opus«, »Instrukcije kršćanske religije«, do danas je vrhunski rad u području sustavne teologije. Luther nije dovoljno dugo živio da prepozna puni utjecaj Kalvinova rada, iako je vidio da će Calvin postati velika osoba. Preostalo je nekomu tko je vrlo dobro poznavao Calvina i njegov rad, Lutherovu najbližemu suradniku i izuzetnomu bogoslovu, a to je bio Philip Melanchton, da mu podari naslov Teolog. Ako netko spomene Filozofa, razumijemo da se to odnosi na Aristotela. Isto tako, ako netko spomene Teologa, reformacijski nasljednici isključivo misle na Jeana Calvina.

Čini se da, u našim danima, traje bitka između zagovornika sustavne i biblijske teologije. Mi živimo u vrijeme nezabilježene odbojnosti prema razumnom i logičnom. Sustavna teologija je, barem se tako čini, prevladavala u teološkim školama ali je izbrisana, i prognana u najviše školstvo. Ovakva odbojnost prema racionalnom i logičnom nalazi svoje uporište u suvremenoj odbojnosti naspram sustavne teologije, u kojemu ništa ne može popuniti prazninu osim širenje biblijske teologije. Postoji određeni smjer, u biblijskoj teologiji, ka razmrvljenomu biblijskomu tumačenju bez želje za cjelovitošću i jedinstvom. Ova oprečnost, između biblijske i sustavne teologije, klasični je primjer iskrivljenosti netočnih sumnji. Ako uočimo Jeana Calvina vidimo bibličara čije je otajstvo biblijskog sadržaja nezapamćeno. On je imao strast za Bibliju, ali je imao i ogromno biblijsko znanje, a poznat je i kao sustavni teolog. On nije sustavni teolog u smislu nekoga tko unosi izvan biblijski filozofski sustav te ga nameće Bibliji. Calvinov je doktrinarni sustav rješenje njegova pokušaja pronalaženja cjelovite biblijske naravi. To znači da je Calvin razradio sustav koji se nalazi u Bibliji, a ne sustav koji je nametnut Bibliji. On je bio uvjeren u cjelovitost »Božje riječi« te da Bog ne iznosi suprotstavljene ili nerazumne izjave. Mnogo je puta rečeno, »dosljednost je čudovište malih umova«. Ako je to stvarno točno, netko bi zaključio da je Božji um najmanji u svemiru, budući je Bog u svomu razmišljanju dosljedan i cjelovit. Upravo je zbog te zahvalnosti prema Božjoj naravi Calvin strastveno radio na jedinstvu »Božje riječi«. S obzirom na rečeno, on je učinio veliku službu u povijesti kršćanske misli. Neki ljudi vide kalvinizam, nazvan po Jeanu Calvinu, kao strašno izokretanje »Božje riječi«. Oni koji cijene Calvinovu predanost biblijskoj istini vide kalvinizam kao »nadimak za biblijsko kršćanstvo«, kao što bi Spurgeon rekao.

Calvin se je mogao, u raspravama, pozivati na svoje enciklopedijsko znanje biblijskih odjeljaka, te je mogao nadugačko citirati antičke pisce kao što su Augustin i Ciceron. Ali Calvin je, na prvom mjestu, htio biti u istini »Božje riječi«. On je bio vrhunski biblijski teolog i ujedno nadareni sustavni teolog.

Mi mnogo dugujemo tomu čovjeku. On je Božji dar crkvi, ne samo onoj 16. stoljeća nego svih vremena.

Autor: R. C. Sproul

Poveznica na izvorni članak: The Teologian

Augsburška vjeroispovijest je knjiga vjerovanja Evangeličke Crkve. Ova konfesija opravdava evangelički nauk, a prvi je puta predstavljena pred carem Karlom V. na državnom saboru 1530. u južnom njemačkom gradu Augsburgu.

U nastavku donosimo pogled na ovu konfesiju prof. dr. T. M. Lindsaya iz njegove knjige Reformacijski priručnik.

Melanchthon i Luther su sastavili Vjerovanje, saževši u jednoj rečenici glavne odrednice vjere. Ovo je poznato Augsburgško vjerovanje – vjerovanje koje priznaju svi luterani, bez obzira na njihove razlike. Poznato je i kao Confessio Augustana, jer je pripremljeno za prezentiranje caru Augustu. Karlo ga je htio na latinskom jeziku. Ivan Čvrsti je odbio uz tvrdnju da su Nijemci i da se nalaze na njemačkom tlu te da će im njegovo Veličanstvo dozvoliti da govore njemački. Vjerovanje je pročitao na njemačkom glasnogovornik velikaša, a ne teolog.

Prvi dio ovog vjerovanja proširuje evangelička načela reformacije i posebno načelo opravdanja vjerom. Kažu da su svi bili ganuti kada je izabranik Von Bruck pročitao: »Vjera koja nije samo znanje povijesne činjenice, već vjerovanje u povijest i utjecaj povijesti na um. Krist«, kako je rekao Justus Jonas, »je nazočan na zasjedanju i neće šutjeti: Božja riječ nije vezana.«

Zatim je uslijedio drugi dio Vjerovanja koji optužuje zlouporabu Crkve u Rimu. Započinje riječima: »Budući da se Crkve među nama ne slažu oko članaka iz Svetog pisma ili članaka Katoličke crkve i izostavljaju samo nekoliko određenih zlouporaba koje su nove i dijelom su se uvukle ili su uvedene nasilno zbog loših okolnosti, a protivno sadržaju Kanona, molimo da Vaše Veličanstvo obzirno posluša što bi trebalo mijenjati i koji su razlozi zašto ljude ne bi trebalo prisiljavati na takvu zlouporabu protiv njihove volje.« Nastavlja s tvrdnjama da je uskraćivanje kaleža ostalim vjernicima protiv Svetog pisma, starih Kanona i Crkve; da je celibat svećenstva oduzeo Božju zapovijed; da je misa bogohuljenje protiv sakramenta Večere Gospodnje; da razlikovanje mesa i tradicije narušava doktrine slave i navodi ljude da vjeruju da je Kršćanstvo održavanje praznika, rituala, gozbi i lijepo odijevanje; da samostanski život i zavjeti čine mnogo zla i obmanjuju muškarce i žene »jer Bogu treba služiti kroz zapovjedi koje je on sam dao, a ne koje je stvorio čovjek« i da crkvena moć nije Gospodnja, već svećenička.

Vjerovanje je sadržavalo i dodatak o luteranskim naucima Večere Gospodnje i ovo je prisililo švicarske i teologe s juga Njemačke da predstave odvojeno Vjerovanje. No čitanje Augsburgškog vjerovanja na Saboru od strane plemstva je imalo velik odjek po cijeloj Njemačkoj i protestanti su osjećali da su ujedinjeni.

Car je uvidio da ništa osim rata neće uništiti reformaciju, a za rat nije bio spreman. Pokušao je zamrsiti veze među protestantima na sastancima. Melanchthonov popustljiv karakter bio je svima poznat. Na ovim im je sastancima predlagao, u ime mira, da odustanu od načela jednog za drugim. Luther se razljutio kad su vijesti stigle do njega u Coburg. Pisao je gosp. Filipu Kleinmuthu: »Shvaćam da ste započeli divan posao da pokušate dogovoriti da se Luther i Papa slažu… Ali, pazite, ako namjeravate ušutkati tog predivnog orla (Evanđelje) stavljajući ga u vreću, sigurno kao što Krist živi, Luther će doći i dostaviti tog orla svim snagom.« Plemstvo i ljudi su bili ogorčeni kada su saznali kako se Melanhthon ponaša. Rekli su: »Radije ćemo umrijeti s Isusom Kristom, nego pokoriti sav svijet bez njega.«

Autor: T. M. Lindsay