Poncije Pilat bio je guverner rimske provncije Judeje (26. – 36. god.). Danas je najpoznatiji po tome što je predsjedao suđenju Isusu Kristu.

Podrijetlom je bio rimski patricij. Najvjerovatnije je rođen u Škotskoj gdje je njegov otac, zapovjednik legije, službovao na granici Anglije i Kaledonije (današnje Engleske, koji su Rimljani osvojili, i nepokorene Škotske). Otkriće da se Poncije Pilat najvjerovatnije rodio u Škotskoj rasplamsalo je maštu tih gorštaka te neki vjeruju da drevni natpis iz Cezareje ne treba čitati Tiberium Pontius Pilatus, već Hiberiu Pontius Pilatus. Naime, u Pilatovo vrijeme najsjeverniji dio britanskog otočja nazivao se i Hibernia, pa bi prema tome na natpisu trebalo pisati Hibernijac Pilat. Kada je odrastao Poncije Pilat bio je, poput većine rimskih patricija, pun predrasuda smatrajući da izvan Italije (osim u Grčkoj) žive neuki i prezira vrijedni barbari.

U politiku je ušao kao štićenik Lucija Elija Sejana, zapovjednika carske garde i miljenika cara Tiberija. Najvjerovatnije zahvaljujući njemu imenovan je 26. godine prokuratorom Judeje. Sukladno tome za pretpostaviti je da je zastupao slična politička gledišta. Sejan je pak bio poznat kao veliki mrzitelj Židova. U Rimu je živjelo četiri tisuće Židova, a Sejan ih ubijao ili slao u močvarne krajeve Sardinije gdje su umirali od malarije. Judeja je važila za buntnovnu pokrajinu, a Pilat je u nju došao kao upravitelj koji se neće odveć predomišljati kada se ustreba obračunati s nezadovoljnicima. Već prve godine svoje vladavine izazvao je nezadovoljstvo. Naime, naredio je vojnim postrojbama da po Jeruzalemu nose vojne zastave s carskim oznakama koje su uz orla na sebi imale i carsku sliku. Židovima se to nikako nije svidjelo jer im vjera brani izradu i štovanje ljudskih likova.

Na koncu je ovaj Pilatov potez doveo do toga da se nekoliko tisuća Židova uputilo iz Jeruzalema u 120 km udaljeni grade Cezareju (gdje je bila prokuratorova rezidnecija) kako bi prosvjedovali protiv ovog Piltaovog postupka. Prosvjednici su opkolili gradske zidine i zahtijevali da se iz Jeruzalema, kojeg su smatrali svetim gradom, uklone carske oznake. Kako bi pokazao da odveć ne mari za prosvjede Pilat ih je pustio pet dana da čekaju ispred gradskih zidina. Bio je uvjeren da će se prosvjednici na koncu razići. Međutim, nisu i Pilat se šestog dana pojavio pred prosvjednicima te ih obavijestio da ne namjerava ukloniti carske oznake. Prijeteći zapovijedio je prosvjednicima da se raziđu. Vojnicima je čak naredio da se pripreme za napad na prosvjednike. Okupljeni Židovi nisu popustili pred tom prijetnjom te su polijegali po zemlji i otkrili svoje vratove time dajući na znanje Pilatu da će prije poginuti nego trpiti bogohuljenje. Pilat je ostao zatečen jer se našao u neočekivanoj situaciji. Ukoliko bi zbog manje-više minornog razloga poubijao tisuće ljudi to bi vrlo vjerovatno značilo kraj njegove prokuratorske karijere, a to nije želio. Odlučio je popustiti i obećao Židovima da će ukloniti carske oznake iz Jeruzalema.

Pilat, međutim, nije dano obećanje ispunio do kraja. Uklonio je sve carske oznake u Jeruzalemu osim na vladarskoj palači gdje je dao izvjesiti zlatne grbove s carskim likom. Židovi su opet prosvjedovali, ali Pilat je odlučio ovaj puta ne popustiti. No, ni Židovi nisu htjeli popustiti te su uspjeli u nakani da rimski car Tiberije sazna za Pilatovo nepoštivanje njihove vjere. Tiberije je potom zapovijedio da se grbovi premjeste u Cezareju. Pilat ni ovaj puta nije izvukao pouku te je nastavio vladati samovoljno i okrutno. O tome nalazimo trag u biblijskim zapisima jer izvanibilijski su vrlo šturi ili uopće ne postoje. Poncije Pilat pokazao se kao nesposoban i loš upravitelj jer je uspijevao i dobre podhvate upropastiti. Primjer za to je njegova namjera da izgradi akvadukt i u Jeruzalem dovede pitku vodu iz 37 km udaljenog izvora El-Arube. Troškove gradnje trebali su podmiriti budući najveći korisnici akvadukta tj. Židovi. Međutim, Pilat se s njma nije savjetovao već je zapovijedio vojnicima da upadnu u židovski hram i zaplijene zatečeno blago. Koliko je to bio budalast potez dovoljno je reći da židovski pravni kodeks ne priječi uporabu hramskog blaga za korisne javne radove. I stoga je za vjerovati da tu ne bi bilo prevelikog spora sa Židovima oko novčane potpore izgradnji akvadukta. Upad vojnika u hram razljutio je Židove i došlo je pobune. Pilat je odlučio odgovoriti silom, ali ovaj puta dao je svoje vojnike obući u civilnu odjeću i poslao ih na prosvjednike. Stoga nije za čuditi da se u zapisima Josipa Flavija i Filona Aleksandrijskog Pilat opisuje kao opak, naprasit, okurtan i samovoljan prokurator.

I da nije osudio Isusa Krista na smrt vjerovatno bi ostao upamćen samo kao još jedan loš prokurator. Dan prije velikog židovskog vjerskog blagadana Pashe Isus je izveden pred vijeće židovskih svećenika i starješina. Optužen je za bogohuljenje zbog toga što je javno tvrdio da ima poseban odnos s Bogom. Vijeće ga je proglasilo krivim i odlučilo kazniti. Međutim, vijeće nije imalo ovlasti osuditi nekoga na smrt već je moglo samo presuđivati u vjerskim sporovima. Odlučeno je stoga da se Isus izvede pred Pilata koji je baš tih dana boravio u Jeruzalemu. Vjećnici su znali da će Pilat pokušati izbjeći uplitanje u židovski vjerski spor te su pred Pilatom optužili Isusa za poticanje pobune protiv Rimljana, a što nije bilo istina. Istovremeno poticali su građane da podrže njihov zahtjev za smrtnom kaznom. Ipak Pilat je oklijevao u osudi Isusa na smrtnu kaznu. Tek kada su vjećnici Pilatu zaprijetili da će se požaliti u Rim ako ne udovolji njihovom zahtjevu ovaj je Isusu izrekao kaznu razapinjanem na križ. To je kod Rimljana bio uobičajen način pogubljenja onih koji nisu rimski građani.

Pilatova je okrutnost 35. godine dosegla vrhunac i to ga je koštalo prokuratorskog položaja. U pokrajini Samariji pojavio se čovjek koji se predstavljao prorokom i koji je uspio navesti masu ljudi da s njim pođu na goru Gerazim. Obećao im je na gori pokazati svete predmete koji je tamo pohranio Mojsije. Ovo okupljanje nije bilo nikakva opasnost za rimske vlasti jer su stanovnici ove pokrajine bili posve lojalni Rimu, a često su i sami kao rimski vojnici sudjelovali u gušenju pobuna. Znajući to i unatoč tome Pilat je poslao vojnike da pobiju okupljenu svetinju. Samarićani se nisu pobunili već su se obratili namjesniku Sirije Viteliju, a koji je bio nadređen Pilatu, koji je pak uz suglanost cara Pilata 36. godine smijenio i naredio mu da napusti Judeju.

Još uvijek ne znamo točno što se dešavalo s Pilatom nakon što je napustio Judeju. Neke kršćanske predaju tvrde da je umro nasilnom smrću. Prema jednoj od njih navodno je počinio samoubojstvo nakon čega je njegovo tijelo bačenu u jezeru na vrhu planine Pilatus južno od Luzerna (Švicarska) te sada njegova prokleta duša luta između Rima i Švicarske svako malo zastajući kako bi oprala ruke krvave od Kristove krvi. Prema vjerovanjima bliskoistočnih kršćana nakon uskrsnuća Isus Krist ukazo se Pilatu zbog čega se ovaj obratio na kršćanstvo i umro mučeničkom smrću za što je u Koptskoj crkvi proglašen svecem.

Od konkretnih materijalnih dokaza da je postojao čovjek imenom Poncije Pilat postoji samo jedna oštećena kamena ploča koju su 1961. među ruševinama drevne Cezareje našli talijanski arheolozi. Na ploči je latinski natpis: Caesariensibus Tiberium Pontius Pilatus Praefestus ludeae. (Izvor: http://www.biografije.org)

© reformacija.net