Biblija i duhovnost

Ususret Božiću

Tko je kao Gospod, Bog naš, koji stoluje u visinama, odozgo se prigiba i gleda na nebo i na zemlju. Iz praha podiže bijednika, iz gliba uzdiže siromaha…  Ps 113  5-7

Da bih za adventsku poruku izabrao baš ovaj stih, ponukalo me je slušajući božićnu propovijed kolegice, koja ima poseban dar osloviti djecu, one najmlađe. Evo jednog odlomka: Rodio vam se Spasitelj. Gospodin Bog je sa nama na zemlji. Blizu nam je, ne moramo na njega vikati , kao na nekoga tko stanuje na osmom ili dvanaestom katu i uz to znamo, da nas na toj visini svejedno ne čuje. Bog je sa te visine sišao dolje, da bi nas čuo i razumio nas. Ovo je Božić. Gospod Bog strči po stubištu i stoji na vratima, da s njim možemo razgovarati licem u lice. O tome, što nas muči i veseli, o onima, koji nam zadaju brige. Blizu nam je, stoji pred otvorenim vratima, samo u košulji, tako da osjeća hladnoću, koja dolazi izvana, koja dolazi od nas…

Kad sam to čitao, sjetio sam se 113. Psalma. Sjećam se da mi je taj stih bio kao osnova za moju prvu propovijed na početku adventa 1958. u zajednici Vsetin. Pokušao sam reći kakvom Bogu mi vjerujemo. Propovijedao sam o Gospodu, koji „stanuje visoko“, uzvišen je iznad svega, ali istodobno nam je blizak, zato jer „se prignuo, da bi vidio sve što je na nebu i na zemlji“. A koji ne samo da odozgo prati kako to mi ljudi ovdje upravljamo, već se i upliće u događaje ovoga svijeta. Daje prolaz svojoj pravednosti, zauzima se za napuštene, ponižene – i tako sam pomaže popraviti pogrješku. U tom smislu djeluje i na nas, da upoznamo njegovu volju i vodi nas k tome  kako bismo je uz njegovu pomoć i ostvarivali. Nastavi čitati “Ususret Božiću”

Biblija i duhovnost

Kako bolje upoznati Bibliju

Božji blagoslov


Najveći broj nas bi želio bolje upoznati Bibliju, no postavlja se pitanje kako to možemo postići? Možda ste se priključili proučavanju Biblije ili ste pokušali čitati neke knjige koje objašnjavaju značenje Pisma. Ali nakon nekog vremena, shvaćate koliko je Pismo veliko, koliko ga mnogo ima te koliko knjiga i studija postoji o njemu – i ta vam se zadaća može činiti nerješivom.

Prije više godina sam od dvojice pobožnih ljudi naučio nekoliko načina koji su mi pomogli da mnogo bolje upoznam Pismo, a gotovo sigurno mogu pomoći i vama. Niti jedan od tih pristupa neće vam oduzeti više od 15 ili 20 minuta dnevno, ne zahtijevaju ulaganje ogromnog truda, a neće vam biti potrebno ništa osim vaše Biblije. No, nakon samo nekoliko godina uporabe ovih pristupa, možete se upoznati s cijelim Pismom te čak i zapamtiti njegove velike dijelove.

Sigurno ćete pomisliti: «Nekoliko godina? Ali, htio bih to postići odmah, čim je prije moguće.» No, jeste li na taj način pokušali pristupiti učenju sviranja glasovira? Potrebno je vrijeme i određeni stupanj odlučnosti i upornosti kako biste postali vični u gotovo svemu vrijednom, uključujući i upoznavanje Pisma. Razumljivo je ali i kratkovidno da se kršćani tako često odlučuju za duhovne «prečice»: to rijetko dovodi do trajnog duhovnog rasta ili produbljenih uvida. Osim toga, ne planirate li služiti Gospodinu do kraja svoga života? Stoga, ne odbacujte ideje o tome kako bolje upoznati Pismo samo zato što ćete neko vrijeme čekati na plodove svoga truda. Nastavi čitati “Kako bolje upoznati Bibliju”

Biblija i duhovnost

Blagoslov i prokletstvo

 

Izvor


Načelo blagoslova, iako rijetko uočeno, nalazi se u samoj srži evanđelja. Apostol Pavao je to naglasio u poslanici kršćanskim vjernicima Galacije. On strastveno zagovara prihvaćanje pogana, među Božji narod, i piše: »A Pismo, predvidjevši da Bog po vjeri opravdava pogane, unaprijed navijesti Abrahamu: ‘U tebi će blagoslovljeni biti svi narodi.’« (Gal 3, 8. KS) Pavao u nastavku naglašava da je blagoslov darovan Abrahamu sišao i na pogane kroz Isusa Krista (r. 14).

Pavlova zapažanja podsjećaju kako su načela blagoslova i prokletstva bitna u knjizi »Postanka«. Nakon stvaranja Bog blagoslivlja čovječanstvo i daje naputak da budu plodni, množe se te napuče Zemlju, i sebi je podrede (čit. Post 1, 28). Neposlušnost Adama i Eve, nažalost, posljedično su donijele Božje osude. Blagoslov otvara vrata prokletstvu, budući Bog obznanjuje kazne koje će nastupiti u životima Adama, Eve i njihovih nasljednika (čit. Post 3, 16 – 19). Božja prokletstva na čovječanstvo donose teškoće čovjeku i odražavaju se na cijelo stvorenje.

Suprotno toj pozadini Bog je pozvao Abrahama ne bi li započeo postupke po kojima bi blagoslovi mogli biti obnovljeni nad ljudima svugdje. Drugi dio Božjega poziva Abrahamu ističe važnost blagoslova: »Gospod reče Abramu: ‘Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljati ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.’« Post 12, 1 – 3.

Ponavljanje glagola blagosloviti u tim redcima ističe važnost Božjeg poziva Abrahamu. Sa Abrahamom je otvorena mogućnost da neki ljudi ponovno iskuse Božji blagoslov.

Iako nada blagoslova započinje sa Abrahamom nastavlja se po odabranom naraštaju njegovih nasljednika koji su od Boga blagoslovljeni. Božja zakletva Abrahamu u »Postanku« 22 povezuje blagoslov naroda s jednim Abrahamovim nasljednikom: »A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.« (Post 22, 17b – 18.)

Potomstvo koje se ovdje spominje dolazi od naraštaja koje uključuje Izaka, Jakova i na kraju Josipa, a svaki donosi blagoslov drugom. To posebno vidimo kod Josipa kojega su od gladi izbavili ljudi iz drugih zemalja. Znakovito je što je ovaj Abrahamov naraštaj povezan s plemstvom (Post 17, 6; 16. 35, 11. 27, 29. 37, 8. 49, 8 –10). Dakle, počevši sa Abrahamom, postoji očekivanje da će Božji blagoslov zemaljskih naroda doći kroz budućeg kralja. To je očekivanje povezano s Davidovim naraštajem te u konačnici sa Isusom Kristom (čit. Mt 1, 1 – 17).

Ideja da Isus Krist donosi blagoslov u ispunjenju Božjega obećanja Abrahamu, također je izražena u »Djelima« 3 kada se Petar obraća mnoštvu Židova: »Vi ste sinovi proroka i Saveza koji sklopi Bog s ocima vašim govoreći Abrahamu: ‘Potomstvom će se tvojim blagoslivljati sva plemena zemlje.’ Vama najprije podiže Bog Slugu svoga i posla ga blagoslivljati vas da se svatko obrati od opačina svojih.« (Dj 3, 25 – 26.)

Još jednom je Isus Krist predstavljen kao onaj tko posreduje drugima Božji blagoslov. Petar, u ovom navještaju, naglašava da ovaj blagoslov dolazi jedino onima koji se okreću od svojih opačina.

Osvrćući se na Pavlovo izjavu u »Galaćanima« 3, uočljivo je da on govori o Kristu »postavši prokletstvom« (Gal 3, 13) za sve koji »ne vrši svega što je napisano u knjizi Zakona.« (Gal 3, 10.) Ovdje Pavao podrazumijeva savez koji je uspostavljen na Sinaju između Boga i Židova. Kada je savez kasnije obnovljen na Moapskim poljanama Mojsije je dao levitima knjigu »Ponovljenog zakona« (Pzk 31, 24 – 26). Kao dio ovog postupka Mojsije popisuje blagoslove (28, 1 – 14) i prokletstva (28, 15 – 68. čit. 27, 15 – 26) koji će posljedično doći na Židove zbog održavanja ili neodržavanja saveza. Uočljiv je mnogo duži popis prokletstava od blagoslova, i Mojsijeve očite primjedbe ističu da će buduća neposlušnost Izrelaca dovesti do teškog Božjeg suda nad njima.

Pavao, s nakanom, privlači pozornost u »Galaćanima« 3 na činjenice povezane sa Sinajskim savezom, jer su one povezane s njim i njegovim Židovima. Pavao vjeruje da su Židovi pod Božjim prokletstvom jer nisu uspjeli održati sve što je propisano u knjizi »Ponovljenog zakona«. Posljedično tomu, Židovi nisu u boljemu položaju od pogana za dobivanje Božjeg blagoslova. Pavo, očito, i sebe smatra pod osudom. Pavao ističe, u tomu svjetlu, da je Krist postao »prokletstvo za nas« što će reći: za ljude osuđene od zakona. Ironično je što Pavlovi suparnici žele da pogani postanu Židovi kako bi spoznali Božji blagoslov. Pavao snažno zagovara da to nije potrebno, budući blagoslov dolazi kroz Krista.

Odvojeno od važnosti blagoslova i prokletstva za razumijevanje značenja Kristove smrti na križu, ne bi trebali zaboraviti da u svomu nauku Isus ističe činjenicu spoznaje Božjega blagoslova. Glede toga je uočljivo da Propovijed na Gori započinje izjavama koje su usredotočene na načela blagoslova. U tim izjavama Isus opisuje odlike onih koji će biti blagoslovljeni. On, također, ističe da blagoslovi možda neće odmah biti doživljeni. Daljnja usmjerenost »Mateja« 5 predlaže da blagodati pripadanja Kraljevstvu nebeskomu čekaju ostvarenje tog kraljevstva i stvaranje novog Neba i Zemlje (čit. Otk 21, 1 – 4).

Zanimljivo, Lukina inačica Propovijedi na Gori ne  ispisuje samo blagoslove (čit. Lk 6, 20 – 23),  nego i »jao« popis (čit. Lk 6, 24 – 26) koji će biti na onima koji ne prihvate Isusa za svoga Gospodina. Ova oprečnost, između iskušavanja Božjega blagoslova ili prokletstva, važan je podsjetnik da mi ne dobivamo strojno Božju naklonost neovisnomo tomu kako živimo. Samo oni koji stvarno vjeruju u Isusa kao svoga Gospodina, te se podređuju Njegovomu gospodstvu, iskusiti će Božji vječni blagoslov. Poslušnost donosi blagoslov, ne zbog toga što dobiva spasenje, nego zbog toga što pokazuje stvarnost naše vjere u Jedinoga koji blagoslivlja svoj narod.

Autor: Dr. T. Desmond Alexander

Izvorni članak: www.tabletalkmagazine.com

Biblija i duhovnost

Tko je kršćanski učenik?

Kriz


Biblija nas podsjeća da su rani sljedbenici Isusa Krista prozvani kršćani, zbog vjerskoga svjedočanstva i navještaja, u Antiohiji (Dj 11, 25). Iako se čini da je ispočetka ovo ime imalo podrugljivo značenje, Kristovi su ga sljedbenici brzo i bez srama usvojili jer ih je povezivalo s Kristom. Ali, kako su Kristovi sljedbenici nazivani prije nego se ime kršćani udomaćilo? Jednostavno su ih nazivali Učenici, i to je bilo najprihvatljivije oslovljavanje.

Ali, tko je učenik? Jezgrovito rečeno: učenik je onaj tko uči. Učenik se predano usmjerava učenju i životu onoga od koga uči. Učenik (eng. disciple), kao i disciplina (hrv. stega) dolazi od lat. »discipulus«, a znači učenik ili đak. Posljedično tomu učiti znači provoditi stegu nad samim sobom. Npr. ako netko želi napredovati u tjelovježbi ili umjetnosti, taj mora provoditi stegu (disciplinu) u svomu životu, te naučiti i slijediti načela i temelje najboljih učitelja u tomu području. Tako je bilo i jeste sa Kristovim učenicima, Isusovim sljedbenicima.

Kada je Isus pozvao svoje prve učenike, jednostavno im je rekao: »Slijedi me!« (čit. Marko 1, 17; 2, 14; Ivan 1, 43.) Učenik je sljedbenik, osoba koja ima povjerenje i vjeruje učitelju te nasljeduje učiteljeve riječi i primjer. Zbog toga, bit učenik znači imati odnos; pristan, poučan, sljedbenički odnos sa učiteljem. Posljedično napisanomu, učenik Isusa Krista je u učeničkom odnosu sa Isusom, te želi nalikovati na Isusa. Drugim riječima: slijedimo Krista kako bi bili kao Krist (čit. 1. Kor 11, 1); jer kao njegovi učenici, Kristu pripadamo. Isusov učenik sigurno posjeduje posebnosti koje proizlaze iz njegova odnosa sa Isusom. Koje su odlike Kristovog učenika? Koje su posebnosti onih koji slijede te su prozvani Kristovim učenicima? Nastavi čitati “Tko je kršćanski učenik?”

Biblija i duhovnost

Advent

Stvorenje slavi Boga!

»Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.« Iz 42, 1 – 4.

»Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivati, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu kao govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, dijete će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti Gospodinovom spoznajom kao što se vodom pune mora.« Iz 11, 1 ‒ 9.

Advent je vrijeme, kada se ponovno i jasno podsjećamo, da Božje kraljevstvo još nije gotovo, da stalno živimo u iščekivanju i nadanju onome što tek treba doći. Da to, što se danas događa s crkvom, sa svijetom, čovjekom i ljudskom obitelji, ne bi trebalo tako ostati. I neće tako ostati. Biti će sud! Ali tko će ga izvršiti? Tko je taj, koga zajedno sa starozavjetnom crkvom čekamo, da vrati red-poredak povrijeđenom Božjem stvorenju? Stoga poslušajmo nekoliko poruka iz našega teksta.

To je Sluga Gospodnji, kojega je on za taj zadatak izabrao, oslobodio svojim duhom. Nije to nikakav samozvani spasitelj naroda, koji je sam svojevoljno odlučio izbaviti svijet. Takvih samozvanih spasitelja pojavilo se mnogo kroz povijest čovječanstva. Prečesto je poslije njih nastao još veći nered. Ali ovo je Božji Izabranik. To ne znači vođa naroda, kojeg je za tu funkciju postavila vojska, jaka politička stranka, većina naroda. Ljudsko društvo, zapravo, uvijek treba ljude sa autoritetom i požrtvovnošću, koji će stajati na čelu. Ali ispravak iskvarenoga stvorenja učinit će sluga Gospodnji, kojega je za to odabrao, povjerio i opunomoćio sam Gospodin. U Novom zavjetu za njega je određen naslov grč. Hristoshrv. Pomazanik, kako bi već u samom nazivu bilo očito da se za tu sluđžbu nije sam imenovao, nego je tu ulogu primio od Nebeskog Stvoritelja. »Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio…«

A što je sadržaj onoga što mu je povjereno? »Da donosi pravo narodima. Ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.« Donijeti pravo-objaviti sud. Nije li to možda malo? Kad kažemo »sud«, ne zvuči nam baš ugodno, većina ljudi se radije izmiče sudovima, a na Božji sud obično mislimo sa strahom. Starozavjetni svjedoci su drugačije razmišljali. Sudi mi Gospodine ište – traži psalmist. Gospodinovi sudovi su nešto tako poželjno, potrebno, što trebamo dostojno tražiti i očekivati. Ta ipak se radi o sudovima, koji ukidaju nered, kaos i nepravdu, a ponovno uspostavlja pravo i pravednost. Sud Gospodnji znači ispravak, ne rušiti, ne razarati, znači normalizaciju, povrat u normalnost, rušenje nenormalnog stanja a uspostavljanje novog gdje se ljudi nalaze u zajedništvu s Bogom. Čuli smo o obećanom izvršitelju Božjega suda iz drugačijega Izaijevoga proročanstva. Neće suditi po tome što vide oči, neće odlučivati o tome što čuju uši, nego će suditi samo pravedne, a o poniznima na Zemlji, odlučivati će po pravdi. Ovo – čak i onoga vuka, koji leži skupa s janjetom – označava (bilježi) i donosi Božji sud. »Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti!« To je povjereno Božjemu službeniku: popraviti Božje stvorenje koje je iskvareno ljudskim grijehom, dovesti ga u normalno stanje, savladati nepravdu, zaustaviti ratove, slomiti ponos i bahatost, zaustaviti iskorištavanje slabih i ugnjetavanje nemoćnih.

Za to, na tom ispravljanju Gospodin Bog djeluje i poziva i naoružava svoga službenika. Zamislimo: ispravak onoga, što smo mi ljudi iskvarili svojom sebičnošću, gramzljivošću, strahom, ukratko svojim grijehom. On se sam brine za taj ispravak. Porušeni ljudski odnosi, neprijateljstvo prema Bogu i među ljudima, opustošen (uništen) život , devastacija prirode: sve to ne može tako ostati. Već se radi na tome da tako ne ostane. Gospodin si je za to već odabrao svoga službenika kojem će povjeriti ovaj zadatak. A on, taj Službenik »ne sustaje, ne malakše, dok na zemlji ne uspostavi pravo.« U to se možemo uzdati. To nam daje čvrstu nadu, kada naš pogled tužno luta po ružnoj strani zemlje, po ruševinama ljudskog suživota. Ne može to tako ostati. Mnogo je toga i čini se što dalje, da je toga sve više i više što će taj službenik morati ispraviti. Ali on »ne sustaje, ne malakše«

A kako će on ovaj zadatak izvršiti, koju metodu će upotrijebiti? »On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijȇnj što tinja.« Posebna metoda. Mi znamo učinkovitije načine: podići glas, da se što više čujemo na ulicama, napraviti što veću buku i tamo gdje ne bi trebalo. Ali znajmo: taj službenik, kojega je očekivala starozavjetna crkva, naš Gospodin Isus Krist, čiji drugi dolazak ponovno očekujemo, on drugačije djeluje. Kad je hodao po Galileji i Judeji, stvarao se, povremeno, oko njega nemir, ali on sam nikakvu buku i viku nije prouzročio: samo je jednom glasno uzviknuo i to tada, kada je na križu jakim glasom uzviknuo: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« Inače je hodao i propovijedao, učio i liječio, opraštao grijehe, hrabrio povrijeđene u svoj tišini i ne napadno. Bukom i vikom na ulici se može štošta postići, vidjeli smo to a i vidimo u današnjici. No ne tamo, gdje se radi o izlječenju i tijela i duše čovjeka. Svaki liječnik će vam potvrditi da kod liječenja treba mir i tišinu. Liječničke zahvate ne možete provoditi u vrevi na ulici. A riječ oprosta ne možete uzviknuti preko zvučnika. Naš Mesija i Gospodin bio je »krotka i ponizna srca«. Odabrao je ovaj način, iako se možda nekome čini polagan i slabo učinkovit.

Prisjetite se svaki ponaosob, kako i što se dogodilo tebi. Čime te je naš Gospodin primamio, kako je probudio u tvom srcu povjerenje i vjeru – da li vikom i prijetnjom, ili mirom i ljubavi. Ne zaboravite: »Ta napuknuta trska, koju ne lomi i stijenj što tinja ne gasi«, to smo bili mi. To sam bio ja. Ja sam mu za to zahvalan što sa mnom nije postupio energičnije, odlučnije, da me napuknutu trsku nije slomio, i ostavio me da tinjam kao stijȇnj. Kad bi ovisilo samo o ljudima, davno bi bio slomljen i ugašen.

Iz Evanđelja znamo, da je naš Gospodin, onaj Gospodinov izabranik, došao upravo među ljude napuknute i one što tinjaju kao stijȇnj, među grješnike; i ovdje je započeo veliko djelo popravka, ispravka. S nama, koje nije dokrajčio, nego je svoju ljubav primijenio i razbuktao. U ovu službu šalje sada nas. Zove nas da mu se priključimo i ovu metodu primijenimo svuda gdje se nešto može popraviti: među bliskim i udaljenim, prijateljima i neprijateljima, malima i velikima. Da idući njegovim tragom, ne lomimo napuknute, nego da ih usmjeravamo da ne gaze slabe i ne iskorištavaju poražene.

Takav je naš Gospodin, pravedan sudac. Njega čekamo, njemu vjerujemo, u njega se uzdamo. »On ne viče, on ne diže glasa, niti se može čuti po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijȇnj što tinja, Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.« Njemu je Gospodin povjerio da izvrši popravak, ispravak. Na svim narodima i na nama! A on »ne će malaksati i neće se slomiti, dok na zemlji ne uspostavi pravo.«

Autor: Pavel Filipi

Biblija i duhovnost

Poziv na vjeru

«Srcem se naime vjeruje za opravdanje, a ustima se ispovijeda za spasenje.» Rim 10,10.

Bog je stvorio Zemlju i sve što je na njoj i vidio kako je sve dobro. Tada je odlučio stvoriti čovjeka na sliku svoju, stvorio je muškarca i ženu. Postavio ih je u vrt u Edenu. Dao im je svu vlast nad svime što je stvorio da uživaju u njemu i namijenio im je vječni život. Međutim čovjeku sve to nije bilo dovoljno, počinio je grijeh i Bog reče Adamu: «U znoju ćeš lica svojega jesti kruh dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet…» (Post 3,19), te su izgnani iz vrta edenskog. Bez obzira što je čovjek počinio grijeh, kada je spoznao što je dobro a što zlo, Bog sažalivši se nad čovjekom pružio mu je mogućnost iskupljenja.

Dao nam je Iskupitelja, svog jedinorođenog Sina, da tko vjeruje u Njega ima život vječni! Dao je čovjeku volju da bira između dobra i zla. Na žalost čovjek se pretežno naginje prema svijetu koji ga vodi lošemu, i grijehu, a da toga puno puta nije niti svjestan. Nastavi čitati “Poziv na vjeru”

Biblija i duhovnost

Korizmena poruka

Mačuhice u vodi

Za vrijeme Korizme svoju pozornost trebamo usmjeriti na to što je potrebno za život. U tom duhu nam kazuje Božju riječ prorok Izaija: «Nije li ovo post što ga volim: da razvezeš nepravedne sveze, da odriješiš remenje ropstva, da pustiš na slobodu zarobljenike i izlomiš svaki jaram?» (Iz 58,6).

Prisjetimo se sa kolikom snagom je đavao djelovao na Isusa Krista! Koliko jedinki razarajuće snage je na njega poslao? Sigurno mnogo. Tri puta ga je iskušavao… Isus je bitku za naš život dobio. Nije iznevjerio Boga, koji ga je poslao. Nama je tako stvorio prostor za puninu života. Poklonio nam je svoju pobjedu nad đavlom.

Budimo stoga hrabri i nemojmo drugima spočitavati ako nisu po našem. Savladavajmo strah i nemojmo se rugati onima, koji se boje. Osuđujmo ponižavanje drugih i ne uzdižimo se iznad onih, koji ne znaju drugačije. Živimo skromno sa uvjerenjem, da u našoj zemlji živimo u izobilju u odnosu na većinu čovječanstva na našoj planeti.

«Budite jedni prema drugima kao što je Krist Isus. Dok je bio u Božjem obličju, on se nije grčevito držao svoje jednakosti s Bogom!» Fil 2,5-6.

SV Češkobratarske Cirkev Evangelicke

Mačuhice

Biblija i duhovnost

Božji zakoni u Dekalogu

Dekalog - Dore

(Biblijsko čitanje Izl 20,1-17)

Kada netko želi napisati esej, izložiti neku tezu, realizirati neki projekt ili o nečemu izvijestiti, onda se trudi ići što više u širinu, ne bi li ostavio utisak o velikoj važnosti uratka u izradu kojega je uložio silan trud. S druge strane, ako ste osoba koja takav rad treba pročitati, onda će vam draži biti sažetak, napisan na jednom listu A4 formata, jednostavan za razumijevanje i korištenje.

Biblija je velika knjiga i treba nam više od jednog životnog vijeka za njezino pažljivo proučavanje, ali ako želimo sažeti na jednoj stranici njezin sadržaj onda će pravi pogodak biti Deset zapovijedi, ili još kraći sažetak koji nam je u Isusovim riječima u Evanđelju po Mateju: «Kad doznaše farizeji da je saduceje ušutkao, sabraše se i jedan od njih, učitelj zakona, stavi ga na kušnju i upita: ‘Učitelju, koja je zapovijed najveća u zakonu?’ On mu odgovori: ‘Ljubi Gospodina svojega Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom misli! To je najveća i prva zapovijed. Druga je ovoj jednaka: Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.’» (Mt 22,34-40).

Tih deset rečenica (Dekalog) su toliko važne za nas i trebamo ih dobro znati, tako da su one jedini dio Biblije koji je pohranjen u Zavjetnom kovčegu i udomljen u Svetinji nad svetinjama u Svetohraništu i potom u Hramu, što možemo pročitati u Knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 10,5).

Tih Deset zapovijedi možemo razumijeti kroz dva poglavlja: prvih četiri je o našoj ljubavi prema Bogu iz sveg srca, duše, uma i snage i drugih šest o ljubavi za bližnje kao prema sebi samima, kako je to Isus sažeo u evanđeljima. Nastavi čitati “Božji zakoni u Dekalogu”

Biblija i duhovnost

Postoji li Bog?

Središte i odredište

«Gospode, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustajem, iz daleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Gospode, sve već znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruke svoje stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.

Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem ondje si, ako u podzemlje legnem i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: ‘Neka me barem tmine zakriju, i neka me noć umjesto svjetla okruži!’ Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.

Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga. Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!» Psalam 139,1-18.

Mnogi ljudi, iz raznoraznih razloga, misle: «nešto iznad nas postoji». To ipak nije vjera u Boga u biblijskom smislu. Vjerovati u «nešto» je slično kao kad vidite na cesti neznanca, stranoga čovjeka. Znamo da postoji, ali nemamo s njime ništa zajedničko. Prolazimo pokraj bez pozdrava, i ništa pobliže o njemu ne znamo. Možemo ga se i bojati zato jer ne znamo što možemo od njega očekivati. Biblijska vjera je slična: vidimo čovjeka da hoda ulicom, dobro ga poznajemo i rado se zaustavimo te popričamo riječ-dvije. Upoznali smo se kad nam je pomogao i pokazao put.

Stvarna vjera u Boga se javlja sa spoznajom da je ovdje netko kome je stalo do nas. Netko moćan, dobar i ljubazan. Netko tko nas razumije može i hoće pomoći. Netko koga jako cijenimo i koga ljubimo. O tome, da takav netko postoji, znamo iz Biblije i iz osobnog iskustva.

Takvom vjerom i ljubavi prema Bogu čovjek uglavnom ne dolazi složenim i razumnim rasuđivanjem. Biblija govori o Bogu, koji je sam svojom voljom srušio «granice između neba i zemlje» i neočekivano ušao u ljudske živote. Čovjek je ovim Božjim postupkom uvijek ponovno zatečen. Bog «zablista» u njegovom životu kao iznenađenje, a često i obrnuto. Vjera je naš odgovor na ovo Božje djelo. U tom sudjeluje naš razum i naše srce. Susret s Božjom nazočnošću donosi čovjeku novi pogled na život koji će se postupno očitovati na naše djelovanje i odluku. Nastavi čitati “Postoji li Bog?”

Biblija i duhovnost

Ustrajnost

Otovrena vrata

Isusova usporedba (Lk 11,5-10), o čovjeku koji ustrajno moli za pomoć, daje zanimljive poticaje.

Govori o čovjeku koji od svoga prijatelja, u nezgodno vrijeme, traži da mu posudi nešto što mu je potrebno. Iako vrijeme dolaska nije primjereno, a prijatelj ima drugih obveza, zbog ustrajnosti i molbe dobio je pomoć. Na kraju Isus poručuje: «Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god moli, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se!» (Lk 11,9-10).

Temeljna svrha ove usporedbe je – poticaj na susret s Bogom kroz ustrajnu molitvu. Molitva Bogu je najveća zahvalnost koju čovjek duguje Stvoritelju, to je i put na kojemu susrećem Svemogućega!

Ustrajnost se ističe kao bitna odrednica; pomaže u duhovnosti i životu. Jezikoslovci tvrde da ustrajnost znači: ne popuštati ili odustajati od određenog stava ili ideje. Nažalost ova se odlika često brka sa jednim sličnim, ali bitno drugačiji stavom – tvrdoglavošću! Tvrdoglav, zadrt ili svojeglav je onaj koji uporno stoji pri svome, te ne uzima u obzir razloge i dokaze, i ne prihvaća savjete. Nastavi čitati “Ustrajnost”