Reformacija je duhovni i društveni pokret koji je potaknut i ustrojen — pod Božjim nadahnućem i vodstvom — u Europi tijekom 16. st. te se proširio po cijelom svijetu. Reformacija je donijela duhovne i strukturne promjene Crkve, potaknula razvoj društvene zajednice te ustrojavanja reformacijskog kršćanstva, i tri crkve reformacije: Evangeličke (luteranske), Reformirane-Prezbiterijanske (kalvinske), i Anglikanske-Episkopalne. Od tog vremena započinje i novi pravac u teološkoj misli poznat kao reformacijska nauka, ovaj sustav teologije svoje temelje gradi na Svetom pismu i cjelokupnom kršćanskom nasljeđu (Zapada i Istoka) koji nije protivan Riječi Božjoj kao konačnom utjecaju na nauk i pobožnost. Reformacija se sučelila s ustrojem, strukturom, praksom i teologijom tadašnje Rimske Crkve, te poticala primjenu izvornih načela nauka i prakse kršćanstva u cilju poboljšanja postojeće Crkve i društva. Zbog političkih, ekonomskih i religijskih interesa — odbacivanja i neprihvaćanja reformi — evanđeoske promjene bile su teško izvodive. Budući su se stvorile duhovne i društvene, okolnosti koje su to omogućile, a nisu bile uništene ili pristopljene (asimilirane) što je bio slučaj s nekim prijašnjim kršćanskim nastojanjima, došlo je do ustrojavanja Crkava reformacije.

Poticaj vjerskim reformama započeo je, potpuno neplanirano, svećenik i doktor teologije koji je dobronamjerno htio započeti raspravu o potrebnim reformama. Martin Luther (1483. — 1546.) je 31. listopada 1517., na tada uobičajen način, iznio stavove, sažete u 95 teza na vrata dvorske Crkve u Wittenbergu. Kršćanska vjerovanja — temeljena na Svetomu pismu — brzo su se širila. Evanđeoski nauk je prihvaćan, a sekularna praksa i praznovjerja odbacivana. Luther je nauk temeljio na nauku Svetoga pisma i prihvaćanju tradicije i učiteljstva koja nisu suprotna Riječi Božjoj. Sukladno učenju apostola Pavla naučavao je vjeru kao temelj spasenja (Gal 2, 15 — 21), a Bibliju iznad predaje te izvor naučavanja i života vjere. Propovijedao je nauk apostola Petra o svećenstvu svih vjernika (1. Pt 2, 9). Odbacio je nauk o transupstancijaciji, tj. da hostija i vino postaju stvarno Tijelo i Krv Kristova, te naučavao konsupstancijaciju ili mističnu nazočnost uskrsnulog Krista u elementima kruha i vina. Odbacio je crkveni red kako je shvaćen od Rimske Crkve, celibat klera, i papinu vlast u Njemačkoj.

Martin Luther je osmislio piktogram tzv. Luterova ruža koji je znak Evangeličke Crkve ne bi li s lakoćom pojasnio temeljne poruke Evanđelja i svoga nauka. Dana 8. srpanja 1530. u pismu, kojega je napisao u Koburškom dvorcu, pojasnio je smisao i značenje. »Križ crne boje, smješten je u središte srca crvene boje, a simbolizira Krista raspetoga za nas. Ako srcem vjerujem biti ću spašen: Rim 10, 10. Crna boja podsjeća kako križ usmrćuje našu tjelesnu narav, ali je u crvenomu srcu, prirodne boje, što poručuje kako nas Kristov križ oživljava. Pravednik će živjeti po vjeri u Spasitelja: Rim 1, 17. Srce je u središtu bijele ruže, što poručuje kako vjera daje: radost, utjehu i mir. Može se reći kako ΄stavlja΄ vjernika u središte ruže jer vjera daje mir kakav svijet ne daje: Iv 14, 27. Ruža mora biti bijela jer je to boja duha i anđela: Mt 28, 2 — 3 i Iv 20, 12. Ruža je smještena na ΄nebesko plavoj΄ podlozi podsjećajući kako je radost u Duhu i vjeri početak nebeske, vječne, radosti. Ona je već djelom vjere i shvaćena nadom iako se, možda, još ne očituje. Zlatni obruč simbolizira: nebesku, neprolaznu, i  ogromnu radost. Ona je mnogo vrjednija od svih radosti i dobara, baš kao što je zlato najdragocjeniji metal.« On je najznačajniji predstavnik evangeličkog-luteranskog kršćanskog smjera.

Neovisno od evangeličke reformacije u Njemačkoj svećenik Huldrych Zwingli (1484. — 1531.) počinje 1523. provoditi poboljšanja nužna za duhovni i društveni napredak u Švicarskoj. Njegove pouke — temeljene na Evanđeljima i vjeri u Boga — podržava gradska uprava i narod, bez čije pomoći i podrške ne bi mogao provoditi reforme u Zürichu. On je poginuo u sukobu kod Kappele 1531., u službi vojnog kapelana, pa će se započete duhovne i društvene reforme nastaviti od čuvenog Francuza.

Djelovanjem Jeana Calvina (Kalvina) (1509. — 1564.) došlo je do poboljšanja duhovnih i društvenih prilika u Ženevi. Calvin je utjecao na razvoj reformirane teologije te integraciju Zwinglijevih teoloških pogleda, a njegovo djelo Institutio Christiane Religionis : Instrukcije kršćanske religije (1536. — 1559.) najbolje je djelo sustavne teologije reformacije. Njegov teološko-socijalni nauk imao je utjecaj na razvoj mnogih društava, u nauku je naglašavao suverenost, sveznanje i svemoć Boga. Njegova teologija je izrazito trinitarna i teocentrična. Biblija je Božja objava, a knjige Svetoga pisma nadahnute od Duha Svetoga te poticaj za razvoj duhovnosti i društva temeljenog na pravdi i socijalnoj osjetljivosti. Crkvu je promatrao kao zajednicu vjernika pozvanih i odabranih za spasenje. Naučavao je da su društvena zajednica i Crkva jedinstvena cjelina, država treba omogućavati slobodu vjere, i ne smije upravljati Crkvom. Naučavao je postojanje dva sakramenta (Krštenje i Večera Gospodnja), koji su vidljivi znaci primljene milosti Boga i uspostavljeni od Gospodina Isusa Krista. Vjerska stega i crkveno vodstvo zajednice trebaju biti usmjereni od prezbitera (staratelja ili starješina), a obrazovanje sastavni i važan dio crkvenog života. Predodređenje je temelj spasenja i vječne utjehe te poticaj i nada vjernicima kako je to objavljeno u Svetom pismu. On je najznačajniji predstavnik reformiranog-kalvinskog kršćanskog smjera.

Reformacija u Engleskoj je potaknuta pragmatičnim potrebama. Kralj Henrik VIII. († 1547.) nije mogao dobiti — iz političkih razloga — od pape rastavu braka. Zbog toga je donio Akt o supremaciji 1534., te odbacio vlast pape nad Engleskom, i uspostavio nacionalnu crkvu koja je nazvana Anglikanska (izvan Ujedinjenog Kraljevstva zove se Episkopalna). Iako potaknuta politikom, uostalom kao i mnoge misije prije, reformacija u Engleskoj je u kasnijem razvoju bila pod utjecajem reformirane-kalvinske teologije, koja je ostavila traga na razvijanju teologije i prakse Anglikanske Crkve.

Reformacija je donijela promjene koje su utjecale na razvoj društvenih zajednica i kršćanstva općenito. Važnost duhovne obnove kroz molitvu i Sveto pismo, naglasak na pojedincu, odgovornost za život i napredak, briga društva za svakog člana zajednice, sloboda i jednakost neke su od vrijednosti koje su dio današnjeg svjetonazora, a poticaje nalaze u reformacijskom nauku. Reformacija je utjecala na razvoj mnogih narodnih jezika koji zamjenjuju mrtvi latinski jezik, te razvijala nacionalnu svijest i kulturni identitet. Potaknula je masovno opismenjivanje, razvoj demokracije, kao i indirektno razvoj kapitalističkog društva zbog naglaska na pobožnom te predanom radu i umjerenom životu. Reformatorski pokret donio je velike promjene i napredak u duhovnoj, društvenoj i ekonomskoj misli te dao poticaje za mnoge pozitivne promjene.

Promatrajući učinke reformacije 16. st. može se zaključiti kako je djelomično središnji i uglavnom sjeverni dio Europe postao reformacijski te mnoge države izvan europskog kontinenta (pr. SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland itd.). Danas, u svijetu, ima više od tristo milijuna vjernika crkava reformacije, a ukupan broj pripadnika koji nasljeduju reformacijsku pobožnost je veći od osamsto milijuna, te ima stalni porast na globalnoj razini.

STATISTIČKI PRIKAZ

Tablica donosi sedamdeset jednu zemlju koje imaju značajan broj kršćanskih vjernika Crkva reformacije i njima srodnih koje se često nazivaju protestanti te postotak u ukupnom pučanstvu.

Posebno su istaknute države europskog i zapadnog kulturnog kruga: SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Kanada, Švedska, Australija, Nizozemska, Danska, Finska, Norveška, Švicarska, Mađarska, Novi Zeland, Rumunjska, Francuska, Latvija, Italija, Estonija, Češka, Austrija, Irska.

	DRŽAVA	BROJ VJERNIKA	POSTO PUKA
1.	Sjedinjene Američke Države	170,878,400	55%
2.	Ujedinjeno Kraljevstvo	36,000,000	60%
3.	Nigerija	34,124,557	26.5%
4.	Njemačka	31,323,928	38%
5.	Južna Afrika	30,154,013	68%
6.	Brazil	42,000,000	22%
7.	Kina	15,675,766	1.2%
8.	Uganda	15,180,000	44%
9.	Indonezija	14,276,459	5.9%
10.	Kenija	12,855,244	38%
11.	Tanzanija	12,474,000	27%
12.	Kongo	12,017,001	20%
13.	Filipini	10,929,274	12%
14.	Kanada	9,513,462	29%
15.	Zambija	9,180,000	68%
16.	Filipini	8,785,747	10%
17.	Južna Koreja	8,760,000	18.1%
18.	Zimbabve	8,107,000	67%
19.	Švedska	7,741,526	86%
20.	Australija	7,634,366	38%
21.	Indija	7,561,851	0.7%
22.	Venezuela	2,230,022	8%
23.	Etiopija	7,305,328	10%
24.	Gana	6,939,852	33%
25.	Meksiko	6,372,174	6%
26.	Nizozemska	5,414,472	33%
27.	Tanzanija	5,147,290	14%
28.	Danska	4,943,425	91%
29.	Gvatemala	4,836,212	33%
30.	Madagaskar	4,510,085	25%
31.	Finska	4,445,149	85.1%
32.	Malavi	4,316,418	35.5%
33.	Mozambik	4,269,475	22%
34.	Zimbabve	4,206,507	33%
35.	Norveška	4,133,737	90%
36.	Ruanda	3,705,519	43.9%
37.	Švicarska	3,669,791	35.3%
38.	Venezuela	3,516,000	12%
39.	Papua Nova Gvineja	3,410,340	61.5%
40.	Kamerun	3,276,001	20%
41.	Zambija	3,040,685	27%
42.	Mađarska	2,401,640	24%
43.	Čile	2,397,137	15%
44.	Peru	2,010,645	7.2%
45.	Sudan	2,009,374	2%
46.	Novi Zeland	1,896,667	47%
47.	Angola	1,678,618	15%
48.	Jamajka	1,639,099	60%
49.	Honduras	1,604,297	23%
50.	Kolumbia	1,503,400	3.5%
51.	El Salvador	1,421,446	21.2%
52.	Bolivija	1,417,259	16%
53.	Pakistan	1,400,000	0.86%
54.	Namibija	1,380,871	68%
55.	Rumunjska	1,339,799	6%
56.	Haiti	1,299,460	16%
57.	Mijanmar	1,287,284	3%
58.	Francuska	1,213,124	2%
59.	Čad	1,179,170	12%
60.	Latvija	1,145,119	50%
61.	Dominikanska Republika	984,504	11%
62.	Centralna Afrička Republika	949,974	25%
63.	Nikaragva	879,881	16.1%
64.	Côte d’Ivoire	864,902	6.43%
65.	Vijetnam	835,355	1%
66.	Argentina	790,759	2%
67.	Italija	755,328	1,3%
68.	Estonija	693,104	52%
69.	Češka	471,092	4,6%
70.	Austrija	384,680	4,7%
71.	Irska	213,753	5%
– Predstavljeni podaci su  na temelju više izvora te su moguća odstupanja –

Autor: Branimir Bučanović

© reformacija.net