biografije

Martin Luther: Život i nauk

Martin Luther

Malo je ljudi dobilo toliko puno: pokuda i pohvala, prokletstva i blagoslova, mržnje i slave, te napisanih članaka i knjiga kao Martin Luther. Ovaj je bivši redovnik, propovjednik i profesor teologije u Wittenbergu ostavio dubokoga traga na razvoju kršćansko-reformacijske nauke, religioznosti i društvenih odnosa. U ovomu ćemo članku predočiti pogled na život i nauk glasnika reformacije.

Pogled i pregled

Luther je rođen 10. studenog 1483. u Eislebenu, a umro je 18. veljače 1546. u istom mjestu. Potjecao je iz dobrostojeće radničke obitelj (prerađivača bakra), koja je imala seoske korijene, od oca Hansa i majke Margarete. Otac je bio predan želji da sinu osigura dobro školovanje i nadao se da će postati odvjetnik. Luther je nakon završenog fakultetskog školovanja (opći filozofsko-humanistički studij), 1505. započeo pravne studije. Vrlo se brzo odlučio za redovništvo, unatoč roditeljskom protivljenju, pridružuje se augustijancima u Erfurtu 17. srpnja 1505. Nakon zastrašujućega iskustva kada je, nedaleko od njega, udario grom donio je konačnu odluku za redovništvo. Nakon što je rukopoložen (1507.), za svećenika Rimske Crkve, započinje teološke studije. Diplomirao je iz biblijskih, a 1512. i doktorirao iz biblijskih studija u Wittenbergu (ustrojen 1502.), potom preuzima profesuru od 1511. do 1546., tj. do kraja svoga života.

Revno je slijedio samostanska pravila u nadi da će mu ona pomoći oko spasenja. Tijekom tog vremena prolazio je različite unutarnje sukobe i borbe koje su bile dijelom njegovih propitivanja, i potrage za istinom glede spasenja ljudske tj. njegove duše. Predstavljao je svoj red u Rimu 1511., a taj će posjet ostaviti velikoga i dubokoga traga, te će početi mijenjati sliku o Rimskoj Crkvi. Nakon što je uočio izraženu svjetovnost i mito koje je prevladavalo u središnjici započinje njegova postupna promjena prema papinstvu. Od 1514. bio je propovjednik u Wittenberškoj gradskoj crkvi, a tri je godine bio i augustijanski vikar.

Lutherovi su značajni radovi: »95 teza« (1517.), »Lutherov duži katekizam« (1529.), »Lutherov kraći katekizam« (1529.), »O slobodi kršćanina« (1520.), »O ropstvu volje« (1525.) itd. Najznačajniji mu je prijevod Biblije na njemački jezik, prvo je samostalno preveo Novi zavjet 1522., a potom uz suradnike 1534. cijeli prijevod. Prijevod je napisan na tadašnjem govornom jeziku, te je postavio temelje ujedinjenoga i standardnoga njemačkoga jezika.

Luther se je oženio 1525. za Katarinu von Bora (1499. – 1552.). S tom je bivšom časnom sestrom imao šestoro djece, i živio u braku do svoje smrti.

Njegov se nauk i religioznost treba promatrati iz ugla srednjovjekovnoga latinskoga kršćanstva. Lutherova se teologija razvijala na pobuni protiv nepravilnosti te, kako je on smatrao, napuštanja izvornoga nauka Gospodina Isusa Krista i apostola. Značajno mjesto u razumijevanju zauzimaju i društveni odnosi te posebno sukobi plemstva i njihove autonomaško-materijalne nakane, suprotstavljene političko-materijalnim potrebama te rigidnosti Rimske Crkve toga doba. Iako postoji i više slojeva duhovno-društvenih odnosa ovi se ne smiju izgubiti iz vida jer pomažu pri razumijevanju njegova života i nauka.

Razlog nezadovoljstva

Pokretač je njegova nezadovoljstva bila prodaja oprostnica (indulgencija). Tu su bile pismene potvrde koje su se prodavale za određeni iznos novca, a s kojima se moglo kupiti odrješenje od grijeha. Prema službenom tumačenju, kroz oprostnice se daje Božji oprost od grijeha, tamo gdje je krivnja za grijehe već oproštena. Indulgencije je uvela Rimska Crkva dok  Pravoslavne Crkve nisu imale takav običaj. Pravi je razlog, zbog kojega je poslan naputak iz Rima po njemačkim pokrajinama o prodaji indulgencija, bio sakupljanje novca za obnovu bazilike Sv. Petra. Velebne građevine koja može primiti šezdeset tisuća ljudi. Službeni je razlog bio prikupljaje novca za obranu od muslimana. Glavni je prodavač bio Johann Tetzel, inkvizitor i dominikanski propovjednik, poznat po sloganu: »Kad novčić u košaricu upadne, duša iz Čistilišta u Nebo odleti!« Način je prikupljanja novca bio jednostavan i učinkovit. Prodavajući oprostnice osoba je mogla dobiti otpust za grijehe (od manjih do teških kao npr. ubojstvo). Baš kad su mnogi pomislili, kako će se jednostavno riješiti svojih opačina a košarice biti pune dukata, dogodio se neočekivan obrat.

Prodaja je oprosta grijeha za novac kap koja je prelila čašu. Po Lutherovom mišljenju već se duže vrijeme, a suprotno kršćanskom naučavanju, događaju neprimjereni postupci, koji su uzeli velike razmjere. On već neko vrijeme ispisuje teze, te konačno dolazi do devedeset pet. U večer pred blagdan Svih Svetih (31. studenog 1517.), kada je promidžba za skupljanje novca bila u punom jeku, na vrata je dvorske Crkve zabio teze. Bio je to uobičajen način poziva na društvenu raspravu. Vrlo je brzo započelo tiskanje i širenje teza, a oduševljenje ovim nastojanjima obuzeti će mnoge. Luther će postati, od predanog sina Rimske Crkve, jedan od njezinih najljućih protivnika; za to je velikim dijelom kriva institucija na čijem je čelu bio Papa, a za kojega je Luther tvrdio da je antikrist. Nastavi čitati “Martin Luther: Život i nauk”

društveni obzori i ogledi

Nasljeđe praha i pepela

Vitez u vatri

Promatrajući hrvatsko društvo treba uočiti temeljne društvene i duhovne nevolje te ponuditi rješenja iz kršćansko-biblijsko-reformacijskoga kuta gledanja i pobožnosti.

Naše nasljeđe

Naša je sadašnjost opterećena sumnjivim i smutljivim nasljeđem kojega je potrebno uočiti i raskrinkati. Podobnički mentalitet, progon neistomišljenika, istjerivanje i genocid nad Hrvatima od strane komunista, pljačkom privatnog vlasništva, traljavom i bezuspješnom ekonomijom koja je ovisila o stranoj pomoći, industrijom u kojoj su većina poduzeća stvarala gubitke i služila za udomljavanje, te zločinačkom udruživanju u organizaciji jugoslavenskih monarhista od 1918. i komunista od 1945. Promicanju ateističko-poganke ideologije i života, te stvaranju mreže društvenih doušnika i parazita koji su za zasluge služenju totalitarističkom sustavu dobivali diplome, profesure, stanove, mirovine, a mnogi od njih i “do dana današnjega” promiču nestvarnu sliku o tzv. dobrim starim vremenima. Treba istaknuti i srbo-jugo-komunističku pobunu i Domovinski rat, te pljačku koja se broji u stotinama milijardi kuna koju je organizirala ta udružena skupina, a čije su posljedice, uz sve navedeno, ostale do danas. Kao “šlag na torti” treba istaknuti tzv. Hrvate koji su svojim: neradom, neredom, neplaćanjem poreza, otimačinom, dijelom sumnjivom privatizacijom stvarali sliku da su svi isti te da se ništa ne može mijenjati na bolje, i da je kod nas najgore.

Sve je to stvaralo (samo)razarajuće društveno okružje i naraštaje koji do danas gotovo religiozno razmišljaju o tomu: kako što prije otići u mirovinu, živjeti na račun društva, što manje raditi, te kako što više obezvrjeđivati tuđe i prisvajati ono što im ne pripada. Zbog toga je krajnje vrijeme da se uspavani domoljubi osvijeste i preuzmu svoj dio odgovornosti u hrvatskomu napretku.

Duhovno-društvene promjene

Temelj je za dobru promjenu društvene svijesti biblijska duhovna obnova, a koja treba biti trajno stanje pojedinca i društva. Njezin je temelj vjera u Boga i pobožnost koja proizlazi iz molitve i proučavanja Svetog pisma. Biblija je temelj svjetske i posebno europske civilizacije, a njezin je blagotvoran učinak vidljiv kod onih koji ju redovito proučavaju i promišljaju. Duhovno promijenjen čovjek ima duhovnu radost i nadu, i kao takav je u stanju mijenjati svijet na bolje. Zbog toga su društva – koja su doživjela duhovna probuđenja – imala i dobre društvene promijene na svim razinama. Nastavi čitati “Nasljeđe praha i pepela”

reformacija

Krstjani: Predreformacijski pokret

Reformacijski kršćanski pokret ‒ koji je ostavio dubokoga traga na razvoju kršćanske religioznosti ‒ svoje oživotvorenje zahvaljuje i predreformacijskim pojedincima i pokretima koji nisu zaobišli ni hrvatska područja.

Prema prihvaćenom mišljenju, među reformacijskim teolozima, tijekom povijesti postojali su pojedinci i pokreti koji su se odupirali prevladavajućoj kristijaniziranoj poganskoj religioznosti. Taj je oblik religioznosti služio održavanju carskoga političkoga kulta i latinsko-bizantskih običaja. Takova je religioznost služila svjetovnim silnicama i kristijanizirala običaje poganskih kultura. Ipak su među njima bili pobožni reformatorski pojedinci (npr. Petar Valdo, John Wycliffe, Jan Hus), i pokreti (npr. valdezi, krstjani, husiti, wyclifovci), a njihova će se nastojanja, više-manje, ostvariti u reformacijskom pokretu 16. stoljeća. Latinski svijet prošao je duhovnu i društvenu reformu i ostvario veliki napredak, iako mnogi smatraju nedovoljan, upravo zahvaljujući reformaciji.

Glede bizantskoga svijeta treba reći da je imao značajan utjecaj predreformacijskoga pravoslavnoga pokreta koji se naziva ikonoklazam-slikoborci (pokret protiv klanjanja-štovanja ikona tj. slika kao predmeta vjerskoga bogoštovlja). Bit je tog pokreta bio odbacivanje svih oblika obožavanja predmeta od čovjeka stvorenih (slike, kipovi itd.), te kostiju, tijela ili dijelova mrtvih ljudi (hrv. moći, srb. mošti, ili relikvije od lat. relictum: ostatak). To je pokret koji se javio u pravoslavnom kršćanstvu 8./9. st., a jedan od prvih koji ga je naširoko pokrenuo bio je bizantski car Leo III. (717. ‒ 741.) pod utjecajem pojedinih svećenika, časnika, i naroda. Odluku protiv ikonopoklonstva potvrdio je Hierijski koncil (754.) na kojemu je bilo nazočno 333, uglavnom, pravoslavna episkopa. Tada je odlučeno da je klanjanje ikonama neprihvatljivo jer su to ljudske tvorevine. Ova odluka nije bila nova jer utemeljena na izvornom kršćanskom nauka ali i odlukama nekih prijašnjih Sinoda. Elvirska sinoda 305. po. Kr. je u svomu zaključku (Kanon 36) izrijekom zabranila uporabu slika u Crkvi. Ova je reformska odluka pravoslavnih teologa kasnije odbačen od Drugog nicejskog Koncil (787.). On je potvrdio ikonolatriju-slikoklanjanje (klanjanje ljudskim tvorevinama tj. ikonama kao središtu religioznosti). Iako pravoslavci imaju Cara za svoga poglavara, a pravoslavni episkopi služe njihovim političkim ciljevima (Cezaropapizam), nastojanja nisu zaživjela jer je većina naroda, pod poganskim utjecajem, podržavao ikonopoklonstvo. Monasi su stali uz narod te podržavali i promicali ikonolatriju jer su na taj način širili i održavali svoj utjecaj. Pape su iz političkih razloga, također, podržavali ikonopoklonike. Na taj su na način slabili carski utjecaj te poticali društvenu nestabilnost kako bi jačali svoj politički utjecaj. Potrebno je uočiti, glede biblijsko-reformacijskog kršćanstva, da je pod pravoslavnim patrijarhom Ćirilom Lukarisom (ubijen od muslimana 1638.) kratko zasjalo reformacijsko svjetlo koje je brzo ugašeno. Tako je bizantski svijet ostao na tragu služenja svjetovnim silnicama kao bitnoj odrednici svoga života, te klanjanju ‒ od čovjekove ruke načinjenim slikama-ikonama ‒ kao ishodištu i središtu svoje religioznosti.

Nakon ovoga općega i uopćenoga pogleda potrebno je uočiti i predstaviti hrvatski predreformacijski pokret koji je po svojim značajkama bio sličan onima na općoj razni. Bili su to krstjani, a zvali su ih i drugim imenima: bogumili, katari, patareni, bespopovci itd. Prema Šanjeku hrv. krstjani dolazi od lat. christiani, provansalski crestia a znači kršćani, što je u njih, a po uzoru na katare tj. patarene, bio najviši red unutar te zajednice. Hrvatski jezični portal predlaže da je korijen imena od praslavenskoga i staroslavenskoga, krst tj. krst-krštenje, križ, Krist, kršćanin.

Ime bogumili im se, također, pridaje jer se vjerovalo da potječu od bugarskih bogumila, koji su bili sličnoga vjerovanja, iako to po svoj prilici nije točno. Religijski leksikon iznosi slijedeći pogled na bogumile, »Najveća sljedba u povijesti na području Balkanskog poluotoka, oduševljavala je između 10. i 15. st. Osobito potlačene slojeve naroda za svoje dualističko, maniheizmom zadojeno, antiklerikalno učenje. Bogumilska hereza postigla je svoj vrhunac oko 1100. godine i širila se, unatoč proganjanju, zahvaljujući ponajviše križarskim ratovima, preko Bosne na Zapad. Tursko osvajanje jugoistočne Europe pomelo je bogumile iz Bosne, te istovremeno ubrzalo prelaženje tamošnjeg pučanstva na islam. Bogumili su odbacivali štovanje svetačkih slika i raspela. Zbog toga njihova pismenost i likovna umjetnost nalaze svoju primjenu jedino na nadgrobnim spomenicima (stećci).« (Religijski leksikon, str. 44.)

Korijeni su ovog pokreta na području Dalmacije (Split i Trogir), a uzori su u kršćanskim nastojanjima približavanja vjere čovjeku slično nastojanjima koje su poticali katari (proganjani od rimske inkvizicije i zvjerski poubijani), i valdežani koji su, također, bili žestoko proganjani i ubijani ali su preživjeli do danas. Ova je skupina kršćana ispočetka bila poznata kao Dalmatinska Crkva 1167., nakon protjerivanja odlaze u Slavoniju i tamo su poznati kao Slavonska Crkva 1210., a nešto kasnije biti će poznati kao Bosanska Crkva. S velikom se sigurnošću može pretpostaviti da su upravo tamo došli u doticaj i s bogumilima te s njima izmjenjivali i oblikovali svoja stajališta, nauk i običaje. Tamo će se zadržati, iako uz žestoke progone i križarske vojne, sve do vojnoga prodora muslimana.

»Crkva bosanska, potpunije Crkva bosansko-humskih krstjana, zajednica heterodoksnih krstjana, koji su po uzoru na evanđeoska bratstva, a pod izravnim utjecajem katara i valdeza, oko 1160. pojavljuju se uz hrvatsku obalu da bi nakon ‒ protjerivanja iz Splita, Trogira i drugih dalmatinskih gradova ‒ potražili utočište u Bosni i Humu (1200.). (…) Tijekom XIV. i XV. st. bos. banovi i kraljevi zauzimaju se za uzajamnu tolerantnost katolika i krstjana. Kada je kralj Stjepan Tomaš svoje negdašnje učitelje i sumišljenike stavio pred dvostruki izbor: ili da se vrate katolicizmu ili da napuste granice Bosanskog kraljevstva mnogi od krstjana odlučuju se za zemlje hercega Stjepana Kosače. Neki povjesničari drže da ih 1459. u Bosni nema više od četrdesetak tisuća, a da ih je po svoj prilici jednako toliko u zemljama hercega Stjepana (D. Mandić), što znači da krstjani i istomišljenici ne čine ni punu petinu tadašnjega bos.-humskog pučanstva.« (Hrvatski leksikon, str. 197.)

Ono što krstjane svrstava u predreformacijski pokret bile su slijedeće odlike. Kršćanska religioznost hrvatskoga-slavenskoga naroda koji nije htio služiti i robovati političkim ciljevima latinske i bizantske Crkve. Uzor im je bila Prva Crkva kako je to vidljivo u Djelima apostolskim. Bili su protiv materijalnog bogatstva i svjetovnosti crkvenih institucija. Razvijali su religioznost temeljenu na hrvatsko-slavenskom nasljeđu. Bogoslužje im je bilo na narodnom jeziku. Rabili su narodno hrvatsko pismo glagoljicu i bosančicu. Oslobađali su se od carskoga kulta koji je posebno prevladavao među pravoslavcima koji su služili promicanju carsko-bizantske politike. Nisu prihvaćali ni apsolutističku vlast Pape. Odbacivali su određene oblike pobožnosti koji nisu imali temelj u nauku Krista, apostola i Biblije (npr. klanjanje kipovima, slikama, kostima i tijelima mrtvih ljudi). Nastavi čitati “Krstjani: Predreformacijski pokret”

biografije

Sv. Ćiril i Metod

Sv. Ćiril i Metod

“Stvoritelj svega stvorio je osim anđela i životinje i čovjeka. Čovjeka je govorom i razumom izdigao iznad životinja, a srdžbom i pohotom odvojio od anđela. Čemu se čovjek više približi, postaje mu sličniji – anđelima ili životinjama!” Sv. Ćiril.

Ćiril (rođ. Konstantin) i Metod (rođ. Mihael) se još nazivaju Slavenski blagovjesnici, Sveta slavenska braća, i Slavenski apostoli. Bili su Grci rodom iz Soluna. Otac Lavov je bio imućni časnik, sa suprugom Marijom imao je sedmoro djece. Najstariji je bio Metod (rođen oko 820.), a najmlađi Ćiril (rođen 826. ili 827.po.Kr.). Od djetinjstva su bili u doticaju sa Slavenim, koji su u velikom broju živjeli u njihovoj okolici, te su naučili njihov jezik i običaje.

Obojica su imali vrhunsku naobrazbu. Ćiril je studirao, filozofiju i teologiju, u Solunu i Carigradu, te bio zaređen za pravoslavnog svećenika. Zbog nadarenosti je dobio mjesto voditelja knjižnice Pravoslavne Crkve Hagai Sofia, i predavao filozofiju na carskoj školi. Iskazao se u diplomatskim pohodima i apologetskim nastupima s arapskim krivovjernicima koji su: agresivno nasrtali, pljačkali, iznuđivali reket, te ugrožavali vjeru u Boga. Metod je bio pravnik i upravitelj slavenske pokrajine u Istočnoj Makedoniji. Odlučio je krenuti monaškim putem, te se zamonašio u pravoslavnom manastiru na Olimpu (856.po.Kr.).

Braća su imali dva misijska poduhvata (860-863.), prije nego su krenuli na putovanje u Moravsku. Putovanja su imala i diplomatske elemente, poslani su od bizantskog Cara Kozarima. Tražili su kršćanske propovjednike za svoj narod. Tijekom tih boravaka jedan broj velikaša je prihvatio kršćanstvo te ga prenosio podanicima.

Da nije bilo misije među Slavenima (od 863.po.Kr.) njihovo djelovanje bi bilo ograničeno; zbog te službe postaju velikani. Misija započinje pozivom kneza Rastislava (+870.) koji je od bizanskog cara Mihajla tražio propovjednike budući je narod napuštao poganstvo i prihvaćao kršćanstvo. Kršćanstvo se u Češku i Moravsku počinje širiti preko rimokatoličkih propovjednika iz Bavarske, pokršteni plemići počinju promicati novu vjeru poganskim podanicima. Rastislav je prvo tražio pomoć od pape, ali zbog političkih odnosa nije uspio ostvariti naum samostalne biskupije. Bizantski car misiju povjerava Ćirilu, on uzima brata Metoda (koji je postao iguman-poglavnik manastira). Budući nije postojalo slavensko pismo Ćiril slaže glagoljicu koja je odgovarala glasovima staroslavenskoga jezika. Nastavi čitati “Sv. Ćiril i Metod”

društveni obzori i ogledi

Ekstremizam kao rješenje!?

Mus

Napad u Parizu (siječanj 2015.), u kojemu su terorist poubijali dvanaest novinara, skrenuo je pozornost na dva problema: politički ekstremizam koji koristi religiju, te ateistički ekstremizam koji religiju izvrće ruglu.

Muslimanima smeta to što se ismijavaju njihove svetinje, a njihovi radikali su u obranu istih spremni potegnuti nož ili baciti bombu. Meta napada je bio ekstremno ljevičarski i ateistički časopis poznat po ismijavanju religije, što inače – redovito čine – s kršćanstvom. Liberalni i ljevičarski “intelektualci” uvjeravali su kako je to izraz slobode te rabili različite metode manipulacije ne bi li ušutkali i ismijali sve one koji se protive urušavanju temeljnih ljudskih prava zajamčenih Općom deklaracijom UN-a – slobode savjesti i vjeroispovijesti!

Žalosno je i tragično što su se na ovaj način morali, za sada, umanjiti prijepori dva ekstremizma (muslimanski i ateistički). No, zbog očitih društvenih tijekova za očekivati je zaoštravanje desnice i konzervativaca na Zapadu kao posljedice širenja i poticanja navedenih radikalizama. Nastavi čitati “Ekstremizam kao rješenje!?”

društveni obzori i ogledi

Neoliberalizam: Alternativa ili put propasti

Dan rada

U Hrvatskoj se javlja mala glasna i agresivna skupina (neo)liberala koji, uglavnom, žive od bogatih roditelja ili se bave neproduktivnim zanimanjima na račun poreznih obveznika. Budući žive u «paralelnom svemiru» potpuno je razumljivo zašto se zalažu za modele ekonomskih odnosa koji promiču: eksploataciju radnika, egocentrizam, otimačinu kroz sustav, te moralnu i duhovnu devijaciju.

Iako su pojedine kršćanske zajednice proklamirale stajališta prema neoliberalizmu – kao društveno štetnom sustavu – stječe se dojam kako Crkve reformacije podržavaju ovaj sustav te čudake kako u moralnom tako i ekonomskom smislu. Nered te ideološku zbunjenosti izaziva nekolicina liberalno-libertarijanskih sekularnih fanatika. Jedni su ubačeni, a drugi dolepršali u ranjene i razorene crkvene strukture. Njima srodno pojedine Crkve reformacije sustavno i temeljito uništavaju sekretari i partijski pijuni Saveza komunista Jugoslavije, koji su preživjeli tranziciju i do danas grčevito drže svoje stolice, na koje su prijevarom zasjeli, kao pastoralna prijestolja!

Svjetska zajednica Reformiranih Crkava je ranih devedesetih godina prošlog stoljeća započela istraživanje, i analiziranje o štetnosti liberalnog ekonomskog sustava, na globalnoj razini. Zajedno sa nekoliko uglednih crkvenih organizacija (Svjetskim vijećem Crkava, Luteranskom svjetskom federacijom i regionalnim ekumenskim organizacijama) donijela je stajališta koja potiču promicanje pravedno društvenog sustava temeljenog na: kršćanskim, tržišnim i altruističkim načelima. Ističe se kao je neoliberalni koncept ekonomije suprotan kršćanskom svjetonazoru i štetan za pojedinca i društvo. Nastavi čitati “Neoliberalizam: Alternativa ili put propasti”

Biblija i duhovnost

Ustrajnost

Otovrena vrata

Isusova usporedba (Lk 11,5-10), o čovjeku koji ustrajno moli za pomoć, daje zanimljive poticaje.

Govori o čovjeku koji od svoga prijatelja, u nezgodno vrijeme, traži da mu posudi nešto što mu je potrebno. Iako vrijeme dolaska nije primjereno, a prijatelj ima drugih obveza, zbog ustrajnosti i molbe dobio je pomoć. Na kraju Isus poručuje: «Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god moli, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se!» (Lk 11,9-10).

Temeljna svrha ove usporedbe je – poticaj na susret s Bogom kroz ustrajnu molitvu. Molitva Bogu je najveća zahvalnost koju čovjek duguje Stvoritelju, to je i put na kojemu susrećem Svemogućega!

Ustrajnost se ističe kao bitna odrednica; pomaže u duhovnosti i životu. Jezikoslovci tvrde da ustrajnost znači: ne popuštati ili odustajati od određenog stava ili ideje. Nažalost ova se odlika često brka sa jednim sličnim, ali bitno drugačiji stavom – tvrdoglavošću! Tvrdoglav, zadrt ili svojeglav je onaj koji uporno stoji pri svome, te ne uzima u obzir razloge i dokaze, i ne prihvaća savjete. Nastavi čitati “Ustrajnost”

biografije

Bèze: Ženevski reformator

Velikani reformacijeThéodore de Bèze je poznati: reformator, bogoslov, pravnik, profesor i pastoralni službenik Reformirane crkve u Ženevi. Rođen je 24. lipnja 1519.g. u Vézeley, Burgundija, Francuska.

Majka mu je umrla kada je imao tri godine, a brigu o njemu je preuzeo njegov ujak, koji mu je pomogao u odgoju i kasnijem obrazovanju. Ujak je bio odvjetnik, i osigurao mu je vrhunsku naobrazbu i odgoj. Završio je pravni studij Sveučilišta Orleans (1539.), te kasnije nastavio studij književnosti, a to će se pokazati kao velika prednost u njegovoj službi.

Značajan trenutak njegova životu bilo je obraćenje Bogu tijekom teške bolesti. Obraćenje Bogu, i shodno tomu duhovna obnova, ostaviti će trajan pečat u njegovu životu. Vjera u Boga biti će mu svrha života, a promicanje biblijskog nauka životno poslanje. Godine 1548. otišao je u Ženevu te se, zajedno sa Calvinom, predao pozivu za službu Bogu, i ostao vjeran službenik i Kalvinov suradnik. Nekoliko godina je putovao Europom i zagovarao kršćansku reformaciju. Nastavi čitati “Bèze: Ženevski reformator”

Biblija i duhovnost

Odmor u Bogu

Odmor
Svako tko prati vijesti, i promatra svijet oko sebe svjestan je: izazova, iskušenja, i nevolja života.

Stalno primamo podatke koji govore o nesposobnosti stvaranja boljega društvenoga okružja. Pravednost i briga za slabe je misaona kategorija i lijepa, prigodna, fraza koju vole izgovarati društvene vođe. O radničkim pravima glasno govore i strastveno pišu oni koji o radnicima znaju sve; iz knjiga. Analitičari raspravljaju o problemima, ali nitko ne zna kako ih riješiti. Vlastodršci govore kako se više ne može računati na društvenu solidarnost, pa se zaključuje kako su prijašnje generacije sve za sebe potrošile.

U nametnutoj: zbrci, strci, pomutnji i pritiscima mnogi traže izlaz pa se razočaraju kad uoče da su u društvenom labirintu; neshvaćeni, odbačeni, i obespravljeni.

Očajnima i onima koji se sučeljavaju sa težom stranom života, skrećemo pozornost na Isusove riječi: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.” (Mt 11,28-30). Nastavi čitati “Odmor u Bogu”

reformacija

Lutherova ruža

Lutherova ruža


Ponekad se na: slikama, štitovima, germanskim gradskim pečatima, okovratnicima ili Luteranskim crkvama može vidjeti znak koji se veže za reformatora Martina Luthera (+ 1546.).

Pojedini će luterani sa ponosom isticati amblem, a mi ćemo pojasniti njegovo – evanđeosko – značenje.

Luther je osmislio znak ne bi li sa lakoćom pojasnio temeljne poruke Evanđelja i svoga nauka. Dana 8. srpanja 1530. u pismu, kojega je napisao u Koburgškom dvorcu, pojasnio je smisao i značenje.

Križ crne boje, smješten je u središte srca crvene boje, a simbolizira Krista raspetoga za nas. Ako srcem vjerujem biti ću spašen: Rim 10,10. Crna boja podsjeća kako križ usmrćuje našu tjelesnu narav, ali je u crvenomu srcu, prirodne boje, što poručuje kako nas Kristov križ oživljava. Pravednik će živjeti po vjeri u Spasitelja: Rim 1, 17.

Srce je u središtu bijele ruže, što poručuje kako vjera daje: radost, utjehu i mir. Može se reći kako “stavlja” vjernika u središte ruže jer vjera daje mir kakav svijet ne daje: Iv 14, 27. Ruža mora biti bijela jer je to boja duha i anđela: Mt 28, 2 – 3 i Iv 20, 12.

Ruža je smještena na “nebesko plavoj” podlozi podsjećajući kako je radost u Duhu i vjeri početak nebeske, vječne, radosti. Ona je već djelom vjere i shvaćena nadom iako se, možda, još ne očituje.

Zlatni obruč simbolizira: nebesku, neprolaznu, i ogromnu radost. Ona je mnogo vrjednija od svih radosti i dobara, baš kao što je zlato najdragocjeniji metal.

Sljedeći put kad ugledate i zagledate piktogram, promislite o značenju evangeličkoga nauka. Danas ga manje uništavaju stari, ali zato mnogo više novi neprijatelji i trojanski konji evanglikalizma: liberali, divlji libertarijanci, gay lobisti, sekularni sektaši i komunistički kadrovci. (B.B.) Nastavi čitati “Lutherova ruža”