Napad u Parizu (siječanj 2015.), u kojemu su terorist poubijali dvanaest novinara, skrenuo je pozornost na dva problema: politički ekstremizam koji koristi religiju, te ateistički ekstremizam koji religiju izvrće ruglu.

Muslimanima smeta to što se ismijavaju njihove svetinje, a njihovi radikali su u obranu istih spremni potegnuti nož ili baciti bombu. Meta napada je bio ekstremno ljevičarski i ateistički časopis poznat po ismijavanju religije, što inače – redovito čine – s kršćanstvom. Liberalni i ljevičarski “intelektualci” uvjeravali su kako je to izraz slobode te rabili različite metode manipulacije ne bi li ušutkali i ismijali sve one koji se protive urušavanju temeljnih ljudskih prava zajamčenih Općom deklaracijom UN-a – slobode savjesti i vjeroispovijesti!

Žalosno je i tragično što su se na ovaj način morali, za sada, umanjiti prijepori dva ekstremizma (muslimanski i ateistički). No, zbog očitih društvenih tijekova za očekivati je zaoštravanje desnice i konzervativaca na Zapadu kao posljedice širenja i poticanja navedenih radikalizama.

Potrebno je podsjetiti kako su ateisti na pozornicu povijesti došli nasilnim putem, te u većini slučajeva lažiranjem i prijevarama na izborima, a održavali su (u nekim slučajevima i održavaju) svoju vladavinu: terorom, torturom, ucjenama, iznudama, indoktrinacijom, te proširenom propagandom putem medija i agitatora.

Ateistička propaganda najviše je usmjerena na zatiranje i uništavanje religije, ismijavanje vjerskih osjećaja te uništavanje svih onih koji slobodoumno razmišljaju. Iako je to zabranjeno nacionalnim zakonima i međunarodnim konvencijama, iskrivljavajući koncept slobode govora koriste razne načine za promicanje svoje agende. Pri tome koriste, u osnovi, dvije vrste metoda: vulgarno-nasilne (difamaciju, ucjene, proganjanje, koncentracioni logori, ubijanja itd.) ili mekano-ideološke (etiketiranje, indoktrinaciju, religijsku satiru, intelektualna argumentiranja, pranje mozga putem medija i politike, uvjeravanja i razuvjeravanja na svim razinama itd.).

Ateisti su odgovorni za smrt više desetak milijuna ljudi te su po tome gori čak od poznatih i prepoznatih zločinaca i zlotvora – nacista. Postoji jedna bitna razlika, nacističko fašistički zločini su osuđeni, a vođe progonjeni dok se kod ateističko-komunističkih masovnih ubojica to nije dogodilo.

Vidljivih primjera je i u Hrvatskoj gdje još uvijek postoje male, ali medijski glasne skupine koje brane zločinačku povijest jugoslavenskih komunista. Sukladno tomu bitno im je očuvanje virtualne slike Jugoslavije (sloga, bratstvo, ljubav, dobar život itd.). Iako je to bilo vrijeme: državnog terora, terorizma i totalitarizma, masovne pljačke i korupcije na svim razinama, trule i traljave industrije i ekonomije, špijuniranja, proganjanja, zatvaranja, i ubijanja svih onih koji nisu pristajali uz zločinački Titov sustav i komunističku kamarilu.

Ilustracija na kraju članka preuzeta je od ateističko satiričnog Sovjetskog časopisa – Bezbožnik, koji je izlazio od 1922. do 1941. Bili su poznati po ismijavaju triju religija: judaizma, kršćanstva i islama. Tu je oslikan korijen problema zbog kojih je ateistička propaganda opasna. Pod krinkom slobode izražavanja sustavno se krši zakonska zabrana vrijeđanja vjerskih osjećaja, a kada se dogodi teroristički napad, kakav smo svjedočili u Parizu, onda se svi čude.

Treba podsjetiti i podvući kako sloboda ne znači ateističku anarhiju i muslimanski militarizam, a da je promicanje i poticanje mira i suživota različitosti obveza svih, a ne samo vjernika! (B.B.)