Latest Post

VIDEO: Biblija

Portal podsjeća

  • Reformacijski kršćanski pokret ‒ koji je ostavio dubokoga traga na razvoju kršćanske religioznosti ‒ svoje oživotvorenje zahvaljuje i predreformacijskim pojedincima i pokretima koji nisu zaobišli ni hrvatska područja. Prema prihvaćenom mišljenju, među reformacijskim teolozima, tijekom povijesti postojali su pojedinci i pokreti koji su se odupirali prevladavajućoj kristijaniziranoj poganskoj religioznosti. Taj je oblik religioznosti služio održavanju carskoga političkoga kulta i latinsko-bizantskih običaja. Takova je religioznost služila svjetovnim silnicama i kristijanizirala običaje poganskih kultura. Ipak su među njima bili pobožni reformatorski pojedinci (npr. Petar Valdo, John Wycliffe, Jan Hus), i pokreti (npr. valdezi, krstjani, husiti, wyclifovci), a njihova će se nastojanja, više-manje, ostvariti u reformacijskom pokretu 16. stoljeća. Latinski svijet prošao je duhovnu i društvenu reformu i ostvario veliki napredak, iako mnogi smatraju nedovoljan, upravo zahvaljujući reformaciji. Glede bizantskoga svijeta treba reći da je imao značajan utjecaj predreformacijskoga pravoslavnoga pokreta koji se naziva ikonoklazam-slikoborci (pokret protiv klanjanja-štovanja ikona tj. slika kao predmeta vjerskoga bogoštovlja). Bit je tog pokreta bio odbacivanje svih oblika obožavanja predmeta od čovjeka stvorenih (slike, kipovi itd.), te kostiju, tijela ili dijelova mrtvih ljudi (hrv. moći, srb. mošti, ili relikvije od lat. relictum: ostatak). To je pokret koji se javio u pravoslavnom kršćanstvu 8./9. st., a jedan od prvih koji ga je naširoko pokrenuo bio je bizantski car Leo III. (717. ‒ 741.) pod utjecajem pojedinih svećenika, časnika, i naroda. Odluku protiv ikonopoklonstva potvrdio je Hierijski koncil (754.) na kojemu je bilo nazočno 333, uglavnom, pravoslavna episkopa. Tada je odlučeno da je klanjanje ikonama neprihvatljivo jer su to ljudske tvorevine. Ova odluka nije bila nova jer utemeljena na izvornom kršćanskom nauka ali i odlukama nekih prijašnjih Sinoda. Elvirska sinoda 305. po. Kr. je u svomu zaključku (Kanon 36) izrijekom zabranila uporabu slika u Crkvi. Ova je reformska odluka pravoslavnih teologa kasnije odbačen od Drugog nicejskog Koncil (787.). On je potvrdio ikonolatriju-slikoklanjanje (klanjanje ljudskim tvorevinama tj. ikonama kao središtu religioznosti). Iako pravoslavci imaju Cara za svoga poglavara, a pravoslavni episkopi služe njihovim političkim ciljevima (Cezaropapizam), nastojanja nisu zaživjela jer je većina naroda, pod poganskim utjecajem, podržavao ikonopoklonstvo. Monasi su stali uz narod te podržavali i promicali ikonolatriju jer su na taj način širili i održavali svoj utjecaj. Pape su iz političkih razloga, također, podržavali ikonopoklonike. Na taj su na način slabili carski utjecaj te poticali društvenu nestabilnost kako bi jačali svoj politički utjecaj. Potrebno je uočiti, glede biblijsko-reformacijskog kršćanstva, da je pod pravoslavnim patrijarhom Ćirilom Lukarisom (ubijen od muslimana 1638.) kratko zasjalo reformacijsko svjetlo koje je brzo ugašeno. Tako je bizantski svijet ostao na tragu služenja svjetovnim silnicama kao bitnoj odrednici svoga života, te klanjanju ‒ od čovjekove ruke načinjenim slikama-ikonama ‒ kao ishodištu i središtu svoje religioznosti. Nakon ovoga općega i uopćenoga pogleda potrebno je uočiti i predstaviti hrvatski predreformacijski pokret koji je po svojim značajkama bio sličan onima na općoj razni. Bili su to krstjani, a zvali su ih i drugim imenima: bogumili, katari, patareni, bespopovci itd. Prema Šanjeku hrv. krstjani dolazi od lat. christiani, provansalski crestia a znači kršćani, što je u njih, a po uzoru na katare tj. patarene, bio najviši red unutar te zajednice. Hrvatski jezični portal predlaže da je korijen imena od praslavenskoga i staroslavenskoga, krst tj. krst-krštenje, križ, Krist, kršćanin. Ime bogumili im se, također, pridaje jer se vjerovalo da potječu od bugarskih bogumila, koji su bili sličnoga vjerovanja, iako to po svoj prilici nije točno. Religijski leksikon iznosi slijedeći pogled na bogumile, »Najveća sljedba u povijesti na području Balkanskog poluotoka, oduševljavala je između 10. i 15. st. Osobito potlačene slojeve naroda za svoje dualističko, maniheizmom zadojeno, antiklerikalno učenje. Bogumilska hereza postigla je svoj vrhunac oko 1100. godine i širila se, unatoč proganjanju, zahvaljujući ponajviše križarskim ratovima, preko Bosne na Zapad. Tursko osvajanje jugoistočne Europe pomelo je bogumile iz Bosne, te istovremeno ubrzalo prelaženje tamošnjeg pučanstva na islam. Bogumili su odbacivali štovanje svetačkih slika i raspela. Zbog toga njihova pismenost i likovna umjetnost nalaze svoju primjenu jedino na nadgrobnim spomenicima (stećci).« (Religijski leksikon, str. 44.) Korijeni su ovog pokreta na području Dalmacije (Split i Trogir), a uzori su u kršćanskim nastojanjima približavanja vjere čovjeku slično nastojanjima koje su poticali katari (proganjani od rimske inkvizicije i zvjerski poubijani), i valdežani koji su, također, bili žestoko proganjani i ubijani ali su preživjeli do danas. Ova je skupina kršćana ispočetka bila poznata kao Dalmatinska Crkva 1167., nakon protjerivanja odlaze u Slavoniju i tamo su poznati kao Slavonska Crkva 1210., a nešto kasnije biti će poznati kao Bosanska Crkva. S velikom se sigurnošću može pretpostaviti da su upravo tamo došli u doticaj i s bogumilima te s njima izmjenjivali i oblikovali svoja stajališta, nauk i običaje. Tamo će se zadržati, iako uz žestoke progone i križarske vojne, sve do vojnoga prodora muslimana. »Crkva bosanska, potpunije Crkva bosansko-humskih krstjana, zajednica heterodoksnih krstjana, koji su po uzoru na evanđeoska bratstva, a pod izravnim utjecajem katara i valdeza, oko 1160. pojavljuju se uz hrvatsku obalu da bi nakon ‒ protjerivanja iz Splita, Trogira i drugih dalmatinskih gradova ‒ potražili utočište u Bosni i Humu (1200.). (...) Tijekom XIV. i XV. st. bos. banovi i kraljevi zauzimaju se za uzajamnu tolerantnost katolika i krstjana. Kada je kralj Stjepan Tomaš svoje negdašnje učitelje i sumišljenike stavio pred dvostruki izbor: ili da se vrate katolicizmu ili da napuste granice Bosanskog kraljevstva mnogi od krstjana odlučuju se za zemlje hercega Stjepana Kosače. Neki povjesničari drže da ih 1459. u Bosni nema više od četrdesetak tisuća, a da ih je po svoj prilici jednako toliko u zemljama hercega Stjepana (D. Mandić), što znači da krstjani i istomišljenici ne čine ni punu petinu tadašnjega bos.-humskog pučanstva.« (Hrvatski leksikon, str. 197.) Ono što krstjane svrstava u predreformacijski pokret bile su slijedeće odlike. Kršćanska religioznost hrvatskoga-slavenskoga naroda koji nije htio služiti i robovati političkim ciljevima latinske i bizantske Crkve. Uzor im je bila Prva Crkva kako je to vidljivo u Djelima apostolskim. Bili su protiv materijalnog bogatstva i svjetovnosti crkvenih institucija. Razvijali su religioznost temeljenu na hrvatsko-slavenskom nasljeđu. Bogoslužje im je bilo na narodnom jeziku. Rabili su narodno hrvatsko pismo glagoljicu i bosančicu. Oslobađali su se od carskoga kulta koji je posebno prevladavao među pravoslavcima koji su služili promicanju carsko-bizantske politike. Nisu prihvaćali ni apsolutističku vlast Pape. Odbacivali su određene oblike pobožnosti koji nisu imali temelj u nauku Krista, apostola i Biblije (npr. klanjanje kipovima, slikama, kostima i tijelima mrtvih ljudi). (više…)

Spomenik žrtvama zločinačkoga sustava

WEB PAGE TRANSLATOR

arhiva