Ususret Božiću
Tko je kao Gospod, Bog naš, koji stoluje u visinama, odozgo se prigiba i gleda na nebo i na zemlju. Iz praha podiže bijednika, iz gliba uzdiže siromaha… Ps 113 5-7
Da bih za adventsku poruku izabrao baš ovaj stih, ponukalo me je slušajući božićnu propovijed kolegice, koja ima poseban dar osloviti djecu, one najmlađe. Evo jednog odlomka: Rodio vam se Spasitelj. Gospodin Bog je sa nama na zemlji. Blizu nam je, ne moramo na njega vikati , kao na nekoga tko stanuje na osmom ili dvanaestom katu i uz to znamo, da nas na toj visini svejedno ne čuje. Bog je sa te visine sišao dolje, da bi nas čuo i razumio nas. Ovo je Božić. Gospod Bog strči po stubištu i stoji na vratima, da s njim možemo razgovarati licem u lice. O tome, što nas muči i veseli, o onima, koji nam zadaju brige. Blizu nam je, stoji pred otvorenim vratima, samo u košulji, tako da osjeća hladnoću, koja dolazi izvana, koja dolazi od nas…
Kad sam to čitao, sjetio sam se 113. Psalma. Sjećam se da mi je taj stih bio kao osnova za moju prvu propovijed na početku adventa 1958. u zajednici Vsetin. Pokušao sam reći kakvom Bogu mi vjerujemo. Propovijedao sam o Gospodu, koji „stanuje visoko“, uzvišen je iznad svega, ali istodobno nam je blizak, zato jer „se prignuo, da bi vidio sve što je na nebu i na zemlji“. A koji ne samo da odozgo prati kako to mi ljudi ovdje upravljamo, već se i upliće u događaje ovoga svijeta. Daje prolaz svojoj pravednosti, zauzima se za napuštene, ponižene – i tako sam pomaže popraviti pogrješku. U tom smislu djeluje i na nas, da upoznamo njegovu volju i vodi nas k tome kako bismo je uz njegovu pomoć i ostvarivali. Nastavi čitati “Ususret Božiću”
Sotonističke ideologije i religija
Povjesničar Stjepan Lozo je dugi niz godina prikupljao građu i dokaze za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941“.
U toj knjizi razotkriva sotonističku i dobro čuvanu tajnu o kolaboraciji pravoslavaca, četnika i komunista u cilju zatiranja hrvatskog naroda. Slobodna Dalmacija je 4. studenog 2018. objavila intervju, koji je dao novinarki Snježani Šetka, u kojemu je iznio tvrdnje koje proizilaze iz činjenica koje je predstavio u svojoj knjizi.
Prenosimo tvrdnji koje potvrđuju sotonističku povezanost pravoslavaca, četnika i komunista.
Nastavi čitati “Sotonističke ideologije i religija”Episkopalci polako izumiru
Prema službenim podatcima Episkopalne crkve SAD-a (ECSAD) uočljiv je duhovni pad i odumiranje ove denominacije.
Uspoređujići brojke iz 2009. i 2019. posjećenost je nedeljnih bogoslužja smanjena s 724 000 na 518 000. Najveći su pad doživljele liberalne dijeceze: New Hampshire za 15,6%, Western Massachusetts za 9%, Newark za 7,9%, te New England za 4,4%.
ECSAD je liberalna američka denominacija koja prihvaća i promiće različite oblike graničnih i kontroverznih stavova i ponašanja kao što je ordinacija žena te promidžba i prihvaćanje različitih seksualnih sklonosti: lezbijstva, homoseksualizma, transrodnosti, quira itd.
ECSAD je punopravna članica Anglikanske Crkve, u SAD-u je ustrojena 1785., Prema podatcima iz 2019. u SAD-u ima 1 637 945 krštenih članova. To je najveća Anglikanska Crkva u SAD-u, gdje se ukupno oko 3 milijuna ljudi izjašnjavaju kao episkopalci.
Sedam najpoznatijih reformatora
Martin Luther (1483. – 1546.), evangelik
Luthera se smatra utemeljiteljem njemačke reformacije. Tijekom proučavanja spisa apostola Pavla i sv. Augustina iz Hipa došao je do zaključka da osoba može biti spašena samo po milosti Boga, vjerom, neovisno od dobrih djela ili religijskih obreda. Lutherovi spisi uključuju; O kršćanskoj slobodi (1519.), Babilonsko sužanjstvo Crkve (1520.), Kršćanskom plemstvu (1525.), Ropstvo volje (1525.). U svomu Malom katekizmu (1529.) u formi pitanja i odgovora kratko poučava o: Deset zapovijedi, Apostolskom vjerovanju, molitvi Oče naš, Krštenju i Večeri Gospodnjoj. Mali katekizam objašnjava osnove luteranske reformacije jednostavnim i slikovitim rječnikom.
Philip Melanchthon (1497. – 1560.), evangelik
Melanchton je bio blizak prijatelj Luthera. Kada je došao u Wittenberg, imao je vrlo dobru humanističku naobrazbu, pod utjecajem je Luthera prihvatio nauk reformacije te postao njegov najbliži suradnik. On je izvršio utjecaj na Luthera da prevede Bibliju na njemački jezik tog vremena razumljiv običnim ljudima. Budući Luther u Wittenbergu nije imao dovoljno vremena urediti evangelički teološki nauk, on je 1521. preuzeo taj zadatak napisavši prvi sustavni sažetak pod nazivom Loci Communes. Temeljem objavljenih radova i Sporazuma u Augsburgu napisao je prvu značajnu konfesiju reformacije: Augsburško vjerovanje (1530.). Evangelički pastori, sve do današnjeg vremena, prihvaćaju ovu konfesiju kao uvjet rukopoloženja.
Jean Calvin (1509. – 1564.), reformiran
Francuski reformator poznat po svojoj službi u Ženevi i svom najvećem teološkom djelu, Instrukcije kršćanske religije (1536.). Kalvinov je nauk oblikovao vjerovanje Reformiranih Crkava, vjerovao je u apsolutnu svemoć i svetost Božju. Zbog toga ga se često povezuje s naukom o izboru i predodređenju (predestinaciji), ipak treba naglasiti da se vrlo malo razlikovao od ostalih reformatora glede ove složene nauke.
Calvin je 1541. započeo reformu institucionalne crkve u Ženevi. Uspostavio je četiri crkvene službe. Doktor: služba teološko učenjaka i učitelja za svrhu poučavanja ljudi i obrazovanja ostalih vjerskih službenika. Pastori: propovjednici i službenici sakramenata, te provoditelji pastoralne stege, poučavanja i savjetovanja ljudi. Đakoni: nadgledavatelji institucionalne pomoći, a to je uključivalo bolnice te skrb za materijalne potrebe. Starješine: dvanaestero laika čija je uloga bila nadgledati duhovno stanje crkve.
Heinrich Bullinger (1504. ‒ 1575.), reformiran
Nakon smrti Ulricha Zwinglija 1531., Bullinger je posto pastor središnje crkve u Zürichu te vođa reformiranih u Švicarskoj. Igrao je značajnu ulogu u oblikovanju I. helvetskog vjeroispovijedanja (1536.), koje se je uglavnom temeljilo na Zwinglijevim teološkim pogledima, za razliku od Lutherova nauka. Consensus Tigurinus je postignut 1549. između Bullingera i Calvina, a što je potaknulo pomicanje švicarske teologije od Zwinglijeva prema Calvinovom nauku. Njegovi su kasniji pogledi oblikovani u II. helvetskom vjeroispovijedanju (1566.) koje je prihvaćeno u Švicarskoj, Francuskoj, Škotskoj i Mađarskoj te postalo jedno od najprihvaćenijih vjeroispovijedi Reformiranih Crkva.
Thomas Cranmer (1489. ‒ 1556.), anglikanac
Cranmer je 1533. izabran za Caterburyskog nadbiskupa. On i Thomas Cromwell podržavali su prijevod Biblije na engleski jezik. Napisao je 1545. liturgiju, koja je još uvijek u uporabi, tijekom vladavine Edvarda VI. Dozvoljeno mu je da napravi doktrinarne promjene nužne za reformu Crkve. On je zaslužan za pisanje i uređivanje prve dvije Knjige zajedničke molitve (The Books of Common Prayer) (1549., 1552.), uz pomoć Martina Bucera reformiranog vođe iz Strasbourga. Napisao je i Trideset devet članaka po kojima je uspostavljena osnovna struktura anglikanske liturgije za nadolazeća stoljeća.
Hugh Latimer (1485. ‒ 1555.), anglikanac
Bio je biskup Worcesterski u vrijeme kralja Henryija, ali se povukao iz službe zbog toga što je kralj bio protiv protestantskih reformi koje je Latimer želio. Kada je tzv. Krvava Marija došla na vlast bio je uhićen, osuđen za herezu te spaljen s prijateljem Nicholas Ridleyem. Njegove su posljednje riječi na lomači nadaleko poznate: »Veseli se i budi hrabar Ridley, danas ćemo zapaliti takovu svijeću u Engleskoj, vjerujem da se nikad neće ugasiti milošću Božjom!« Spaljen je na lomači u listopadu 1555. Smrt je Hugha Latimera, Nocolasa Ridleya te kasnije Thomasa Cranmera poznata pod nazivom »Oxfordski mučenici«.
John Knox (1513. ‒ 1572.), reformiran
Bio je škotski učitelj (propovjednik) koji je prihvatio načela kontinentalne reformacije. Kao kapelan Edvarda VI. bio je uključen u reviziju anglikanske Knjige zajedničke molitve. Nakon progonstva, zbog vjere, vratio se u Škotsku nakon dolaska kraljice Marije. Tada je otpočeo pionirske promjene reformacijskih načela. On je odgovoran za nastanka Prve knjige discipline (The First Book of Discipline) te Knjige zajedničkog reda (The Book of Common Order) koje su prihvaćene od tek ustrojene Škotske Crkve.
Izvor: Modern Reformation Magazine, (January / February 2007 Issue, Vol. 16.1)
Prijevod: Portal reformacija.net
John Knox: Velikan reformacije u Škotskoj i UK-u
John Knox je rođenu Giffordsgateu, predgrađu Haddingtona oko 1514, školovao se na sveučilištu u Glasgowu, zaređen je za svećenika 1542.
Škotskoj javnosti je postao poznat kada je, zajedno s Georgeom Wishartom, 1547. išao zaštiti reformiranog svećenika koji je održavao javni govor. Nakon mučenja Wisharta i ubojstva kardinala Beatena, priključio se stranci koja je držala dvorac u St. Andrewsu. Kada su bili prisiljeni kapitulirati, vođe i Knox među njima su poslani u Francusku i osuđeni na ropstvo na galijama. Dok je radio na galiji, ponuđena mu je slika Marije koju je trebao poljubiti u znak obožavanja. Knox je odbio odati čast nacrtanoj slici i bacio ju u vodu s opaskom: “Naša Gospa može plivati,” aludirajući na to da je napravljena od drveta. Nakon 19 mjeseci zatočeništva, zajedno je s ostalima, poslan u St. Andrews na zahtjev Edwarda VI.
Kad mu je 1549. dana potpuna sloboda, otišao je izravno u Englesku gdje je djelovao kao propovjednik. Njegova rječitost, hrabrost i ushit su ga dovele na vrh. Ponuđena mu je biskupija u Rochestera, ali odbio je jer nije vjerovao u duhovni autoritet ureda. Sudjelovao je u reviziji Članaka religije i predložio slavnu Deklaraciju o pitanju klečanja tijekom mise koja je dodana u Drugu knjigu molitve za vrijeme Edward VI. 1552. Krunidba kraljice Mary ga je prisilila da se povuče na kontinent.
Proveo je godinu dana putujući po Francuskoj i Švicarskoj. U Ženevi se brzo sprijateljio s Kalvinom. Nakon kratkog boravka u Frankfurtu na Majni gdje je bio pastor engleskim izbjeglicama, postao je pastor engleskoj zajednici u Ženevi 1555. Za svog ostanka tamo sudjelovao je u stvaranju knjige o javnom bogoštovlju koje je pod raznim nazivima: Knjiga zajedničkog reda, Ženevska knjiga i Knoxova liturgija koja je postala vodilja javnom bogoštovlju Reformirane crkve u Škotskoj sve do objavljivanja i prihvaćanja Westminsterskog vjeroispovijedanja. Sudjelovao je u prijevodu najpoznatije engleske verzije Svetog pisma – Ženevske Biblije.
Uskoro se na njega gledalo kao na čovjeka sposobnog voditi reformiranu stranku u Škotskoj do uspjeha. U jesen 1555. se vratio u rodnu zemlju. Hrabro je nastavio propovijedati u svom domu u Edinburghu i nekoliko sati je predavao u Forfarshireu pod zaštitom Erskine od Duna, u zapadnog Lothianu pod zaštitom Torphichena i drugdje. Za vrijeme ovog posjeta počeo je služiti Večeru Gospodnju u reformiranom obliku. Prvo takvo služenje je održano u kući plemića Glencairna u proljeće 1556.
Reformator nije osjećao da reformacija napreduje pa je napustio Škotsku i u srpnju 1556 otišao za Ženevu. Žalio se na sporost, plašljivosti nedostatak jedinstva među protestantima. Nekoliko plemića ga je pozvalo, u ožujku 1557, da se vrati, a odmah zatim su mu poslali poruku da odgodi dolazak. Ovo je potaklo ujedinjenje plemića koji su kasnije postali poznati kao Gospoda kongregacije u Škotskoj. (…)
Nastavi čitati “John Knox: Velikan reformacije u Škotskoj i UK-u”
VIDEO: Protestantska pobožnost
Pobožnost je stanje duha i način kako osoba, koja je vjernik, ostvaruje svoju vjeru u životu.
Različite kršćanske tradicije razvijale su, ali to čine i danas, pristupe kako onostrano približiti čovjeku. Svaka od njih ima svoje posebnosti, a neke se od njih podudaraju. Npr. pravoslavlje je ljudska religija u službi širenja ikonopoklonstva i svjetovne politike o čemu najbolje svjedoči južnoslavensko pravoslavlje. Iako ova religija potiče biblijsko proučavanje, što je slično s protestantizmom, ono je ipak zbog svoje poganske povezanosti udaljeno od istinske vjere kao Nebo od Zemlje.
U videu progovaramo o protestantskoj pobožnosti, te ističemo četiri temelja: Sveto pismo, obraćenje, život s Bogom, te zajednica vjernika.
Kako bolje upoznati Bibliju
Najveći broj nas bi želio bolje upoznati Bibliju, no postavlja se pitanje kako to možemo postići? Možda ste se priključili proučavanju Biblije ili ste pokušali čitati neke knjige koje objašnjavaju značenje Pisma. Ali nakon nekog vremena, shvaćate koliko je Pismo veliko, koliko ga mnogo ima te koliko knjiga i studija postoji o njemu – i ta vam se zadaća može činiti nerješivom.
Prije više godina sam od dvojice pobožnih ljudi naučio nekoliko načina koji su mi pomogli da mnogo bolje upoznam Pismo, a gotovo sigurno mogu pomoći i vama. Niti jedan od tih pristupa neće vam oduzeti više od 15 ili 20 minuta dnevno, ne zahtijevaju ulaganje ogromnog truda, a neće vam biti potrebno ništa osim vaše Biblije. No, nakon samo nekoliko godina uporabe ovih pristupa, možete se upoznati s cijelim Pismom te čak i zapamtiti njegove velike dijelove.
Sigurno ćete pomisliti: «Nekoliko godina? Ali, htio bih to postići odmah, čim je prije moguće.» No, jeste li na taj način pokušali pristupiti učenju sviranja glasovira? Potrebno je vrijeme i određeni stupanj odlučnosti i upornosti kako biste postali vični u gotovo svemu vrijednom, uključujući i upoznavanje Pisma. Razumljivo je ali i kratkovidno da se kršćani tako često odlučuju za duhovne «prečice»: to rijetko dovodi do trajnog duhovnog rasta ili produbljenih uvida. Osim toga, ne planirate li služiti Gospodinu do kraja svoga života? Stoga, ne odbacujte ideje o tome kako bolje upoznati Pismo samo zato što ćete neko vrijeme čekati na plodove svoga truda. Nastavi čitati “Kako bolje upoznati Bibliju”
Lažirana islamska povijest
Ovaj je video bivšeg muslimana koji se je obratio na istinsku vjeru u Boga. Budući je vrlo dobro upućen u islamski nauk i povijest svojim video uradcima promiče istinu i govori o prijevarama koje su dijelom islamske povijesti. Video je izvorno na njemačkom jeziku ali je preveden na bošnjački jezik. U nastavku pogledajte video koji vrlo detaljno razlaže i pojašnjava ovo pitanje.
Pravo lice Titovih partizana
Titovi partizani bili su stup borbe protiv hrvatskog naroda i hrvatske države. Oni su uz povremenu pomoć i podršku talijanskih fašističkih (u njihovoj zoni utjecaja, a to je praktično bilo pola NDH) izvodili terorističke napade na hrvatski narod.
Tijekom i pri kraju II. SV rata veliki se broj četnika pridružio partizanima te su zajedno organizirali masovne i genocidne pokolje nad Hrvatima. Ovaj video otkriva dobro skrivanu tajnu udružene zločinačke organizacije jugoslavenskih komunista i četnika predvođenih masovnim ubojicom Titom.
Evangeličko vjeroispovijedanje
Confessio Augustana, odnosno Augsburška vjeroispovijest je knjiga vjerovanja Evangeličke crkve, te je ujedno i jedan od temeljnih dokumenata Evangeličkih crkava diljem svijeta. Augsburška vjeroispovijest želi opravdati evangelički stav pred carem Karlom V. i to na državnom saboru koji je održan 1530. u južnom njemačkom gradu Augsburgu.
Kratko sažete teze u prvom djelu, a to su članci ili artikli od 1. do 21. koji žele dati srž, sačinjavaju ono najbitnije što nalazimo u evangeličkom učenju. Drugi dio u člancima 22. – 28. govori o zloupotrebama u crkvi.
Vrijeme reformacije Rimokatolička crkva oštro je napadala kao nešto novo, sektaško i heretičko, a ujedno je naučavala da evangeličko učenje nije pravo učenje.
Obzirom da je Reformacija od svog samog početka nastojala svetopisamsku Istinu ponovno otkriti čovjeku, nastala je potreba izraditi kratki pregled učenja i vjerovanja.
Prvi, i možda najvažniji razlog stvaranja Konfesije bio je dokazati da reformatori čvrsto stoje na temeljima Katoličke (sveopće) crkve i da oni žele pravu, istinsku i sveopću kršćansku crkvu, crkvu koja je izgrađena isključivo na temeljima čiji je zaglavni kamen sam Gospodin Isus Krist. Reformacija želi obnoviti, a ne nadomjestiti postojeću sa jednom novoosnovanom crkvom.
Sam spis Konfesije se sastoji iz dva dijela. Upravo zaključna poglavlja i prvog i drugog dijela naglašavaju da se reformacijom crkve ne želi stvoriti, niti biti neka nova nego obnovljena katolička, odnosno sveopća crkva. To je shvaćanje koje se do današnjeg dana nije promijenilo u crkvama reformacije.
Drugi razlog je bilo je sazivanje državnog sabora u Augsburgu. Na tom je saboru car Karlo V. želio da se nesuglasice u crkvi smire i nestanu. Sabor se sastao 25. lipnja 1530. Na tom je saboru augsburška vjeroispovijest pročitana na njemačkom jeziku koju je pripremio Phillip Melanchthon, a bila je pripremljena i na latinskom. Saboru su prisustvovali car Karlo V. i kneževi, zastupnici carskih gradova i vojvode koji su podupirali augsburšku vjeroispovijest, i s njom su se složili, ali ju je Karlo V. odbio. Od tog vremena (1530.), evangelički su staleži smatrali augsburšku vjeroispovijest svojom vjeroispoviješću. To su još jednom potvrdili 1537. u Schmalkaldenu kada su nastali tzv. Schmalkaldenski članci, a na vjerskom miru u Augsburgu 1555. augsburška vjeroispovijest priznata je kao državna vjera.
U Konfesiju su uvršteni i dokumenti koji su nastali prije kao “Ispovijedi” ili “Credo” evangeličkih crkava. Te je dokumente već Martin Luther koristio u svojoj Konfesiji od 14. lipnja 1528. u kojoj je polemizirao sa Ulrichom Zwinglijem oko pitanja Sv. večere. Zwingli je večeru Gospodnju smatrao simboličkim obredom, odbijajući postupno Lutherovu ideju koji tvrdi da je Krist stvarno u vjeri prisutan prilikom primanja Sv. večere. (M. R.)
Mitomanija i Crkva
Središnji cilj srpske politike s početka 19. stoljeća, točnije od 1903. pa sve do danas, tj 1992., jeste vladati balkanskim narodima.
U srpskoj mašti postoji objašnjenje srpske nazočnosti na Balkanu, kao i uloge koja im je namijenjena na “svjetskoj razini”, odnosno, oni vjeruju da su “catena mundi” (centar/pupak svijeta). Imajući na umu geografski položaj Balkana, između nekadašnjeg Istoga i Zapada, te granice između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva, na rijeci Drini, koja je i danas granica između BIH i Srbije, jedan bizantski povjesničar prozvao je Balkan “catenom mundi”. Srpski znanstvenici držali su da su na Balkanu, točnije u Srbiji, živjele stare civilizacije, šest ili sedam tisuća godina prije Krista, te su upravo Srbi i prema “narodnoj tradiciji” njezini nasljednici. U njihovoj povijesti nalazimo na bizantsku tradiciju i povratak u prošlosti, sve do postanka svijeta. Srbi “su dobili od proroka Ilije, u predvečerje Kosovske bitke, izvorno evanđelje, koje nemaju ni Rim ni Carigrad ni Moskva”. Zbog svih tih mitova i legenda, pozvani su, kao “odabrani narod”, ne samo da preuzmu dominantnu ulogu na Balkanu, nego da, s drugim pravoslavnim zemljama spase pravoslavnu čistoću božanskog otkrivenja, koje objašnjava kako spasiti svijet od propasti. Te se tlapnje vjekovima povlače, u uvjerenju da je “Treći Rim” ‒ Moskva, od 16. stoljeća, o čemu govore pisci od Dostojevskog do Solženjicina. Materijalistički Zapad, novi Babilon, jest svijet osuđen za propast, a pravoslavci moraju spasiti pravoslavlje, svijet, a možda i cijeli planet.
Stoga pravoslavnoj Srbiji Zapad ne može davati lekcije. No, Srbiji ne predstavlja opasnost jedino dekadenti Zapad (EU, SAD), nego i nastojanje Rima da okupi što više pristaša, ali jednako i islam s Istoka, koji prodire od Kosova i BiH. Ovim se može tumačiti intervencija srpske crkve na razini Svjetskog vijeća crkva, čime je htjela skrenuti pozornost na opasnost koja prijeti Europi od muslimanskog svijeta, a osobito Srbiji. Srbija se osjeća ugrožena sa Zapada i s Istoka.
U srpsko-pravoslavnoj mitologiji, nije prorok Ilija donio srpskom caru Lazaru pravoslavno Evanđelje pred Kosovsku bitku, nego jedan srpski svećenik, zaluđen “Jeruzalemskim sindromom”, u 14. ili 15. stoljeću, a zatim ga je prenio drugim svećenicima u Srbiji i cjelokupnoj Pravoslavnoj crkvi. Ona ga je pak prenosila s koljena na koljeno, usmenom predajom, sve do današnjih dana.
