društveni obzori i ogledi

Sotonističke ideologije i religija


Povjesničar Stjepan Lozo je dugi niz godina prikupljao građu i dokaze za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941“.

U toj knjizi razotkriva sotonističku i dobro čuvanu tajnu o kolaboraciji pravoslavaca, četnika i komunista u cilju zatiranja hrvatskog naroda. Slobodna Dalmacija je 4. studenog 2018. objavila intervju, koji je dao novinarki Snježani Šetka, u kojemu je iznio tvrdnje koje proizilaze iz činjenica koje je predstavio u svojoj knjizi.

Prenosimo tvrdnji koje potvrđuju sotonističku povezanost pravoslavaca, četnika i komunista.

Nastavi čitati “Sotonističke ideologije i religija”
društveni obzori i ogledi

Mitomanija i Crkva

Pravoslavna crkva


Središnji cilj srpske politike s početka 19. stoljeća, točnije od 1903. pa sve do danas, tj 1992., jeste vladati balkanskim narodima.

U srpskoj mašti postoji objašnjenje srpske nazočnosti na Balkanu, kao i uloge koja im je namijenjena na “svjetskoj razini”, odnosno, oni vjeruju da su “catena mundi” (centar/pupak svijeta). Imajući na umu geografski položaj Balkana, između nekadašnjeg Istoga i Zapada, te granice između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva, na rijeci Drini, koja je i danas granica između BIH i Srbije, jedan bizantski povjesničar prozvao je Balkan “catenom mundi”. Srpski znanstvenici držali su da su na Balkanu, točnije u Srbiji, živjele stare civilizacije, šest ili sedam tisuća godina prije Krista, te su upravo Srbi i prema “narodnoj tradiciji” njezini nasljednici. U njihovoj povijesti nalazimo na bizantsku tradiciju i povratak u prošlosti, sve do postanka svijeta. Srbi “su dobili od proroka Ilije, u predvečerje Kosovske bitke, izvorno evanđelje, koje nemaju ni Rim ni Carigrad ni Moskva”. Zbog svih tih mitova i legenda, pozvani su, kao “odabrani narod”, ne samo da preuzmu dominantnu ulogu na Balkanu, nego da, s drugim pravoslavnim zemljama spase pravoslavnu čistoću božanskog otkrivenja, koje objašnjava kako spasiti svijet od propasti. Te se tlapnje vjekovima povlače, u uvjerenju da je “Treći Rim” ‒ Moskva, od 16. stoljeća, o čemu govore pisci od Dostojevskog do Solženjicina. Materijalistički Zapad, novi Babilon, jest svijet osuđen za propast, a pravoslavci moraju spasiti pravoslavlje, svijet, a možda i cijeli planet.

Stoga pravoslavnoj Srbiji Zapad ne može davati lekcije. No, Srbiji ne predstavlja opasnost jedino dekadenti Zapad (EU, SAD), nego i nastojanje Rima da okupi što više pristaša, ali jednako i islam s Istoka, koji prodire od Kosova i BiH. Ovim se može tumačiti intervencija srpske crkve na razini Svjetskog vijeća crkva, čime je htjela skrenuti pozornost na opasnost koja prijeti Europi od muslimanskog svijeta, a osobito Srbiji. Srbija se osjeća ugrožena sa Zapada i s Istoka.

U srpsko-pravoslavnoj mitologiji, nije prorok Ilija donio srpskom caru Lazaru pravoslavno Evanđelje pred Kosovsku bitku, nego jedan srpski svećenik, zaluđen “Jeruzalemskim sindromom”, u 14. ili 15. stoljeću, a zatim ga je prenio drugim svećenicima u Srbiji i cjelokupnoj Pravoslavnoj crkvi. Ona ga je pak prenosila s koljena na koljeno, usmenom predajom, sve do današnjih dana.


Autor: Gregory Peroshe, »Povijest Hrvatske i južnoslavenskih naroda«, Detecta, Zagreb 2008. (str. 532  ‒  533.)
društveni obzori i ogledi

Tajne Brestovca

Brestovac


Ljubav je često puta pokretač velikih promjena. Tako je zbog velike ljubavi, prema bolesnoj dragoj, liječnik potaknuo jedan od najznačajnijih zdravstveno-društvenih projekata toga doba. Iako se je liječila, u za to doba vrhunskoj bolnici, ipak je umrla u naručju svoga liječnika i dragoga. Njegovo je ime Milivoj Dežman, a ona se je zvala Ljerka Šram.

Brestovac je ime za nekadašnju plućnu bolnicu čije se ruševine nalaze na središnjem dijelu Medvednice na visini od 848 m nedaleko od vrha (Sljeme 1035 m). Otvorena je 1909., a zatvorena je 1968. Brestovac je izgrađen zbog, u to vrijeme, rasprostranjene sušice koja je odnosila mnoge živote. U izgradnju bolnice bili su uključeni mnogi Zagrepčani. Novac je prikupljen od dobrovoljnih darova, prodaje umjetnina poznatih umjetnika (Bukovac, Crnčić, Iveković itd.), igri na sreću, a zemljište je darovao vlastelin Miroslav Kumler. Bolnica je bila vrhunski opremljena i spasila je živote mnogih bolesnika.

Uz Brestovac je vezana mračna i dobro čuvana tajna. U svibnju 1945. pripadnici 6. Ličke proleterske brigade predvođeni Đokom Jovanovićem zaposjeli su bolnicu. Namjera im je bila pobiti sve bolesnike i osoblje. Liječnici su ih uspjeli odgovoriti od toga sa objašnjenjem da će služiti i liječiti partizanske ranjenike, ako im poštede živote. Bolesnici nisu bili te sreće. Nakon što su ih opljačkali izvršili su masovno ubojstvo 210 bolesnika. Nesretnike su ubili nedaleko od Brestovca kod šumskog područja Obernjaka. Ovo je jedno u nizu mnogih i masovnih zločina koji su počinili komunisti na Zagrepčanima.

Bolnica je nastavila raditi krijući mračne i strašne tajne koje su počinili članovi udruženog zločinačkog poduhvata, komunističko-partizansko-četnički krvnici, zbog velike mržnje prema Hrvatskom narodu nad kojim su počinili genocid tijekom trajanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.


Obernjak


Autor (tekst i fotografija): Branimir Bučanović
društveni obzori i ogledi

Smisao braka je donijeti radost

Romanovi-1913
Posljednji ruski car iz dinastije Romanov Nikolaj II. sa svojom porodicom
žena Aleksandra, kćeri Marija, Olga, Tatjana i Anastazija i sin Aleksej.


Protestantizam u svojim temeljnim načelima posjeduje ideju ispunjenja poziva. Bračni i roditeljski poziv jedni su od najbitnijih i najvitalnijih poziva svakog kršćanina bez obzira na životnu dob, socijalni status.

Riječi M. Luthera da »Ljubav počinje kada želimo služiti drugima«, »Nema bolje škole poniznosti i požrtvovane službe u ljubavi od braka i roditeljstva« bili su Credo u bračnom i obiteljskom životu Aleksandre Romanove, posljednje ruske carice i Nikolaja II., posljednjeg ruskog cara.

Aleksandra Fjodorovna bila je njemačka princeza podrijetlom iz dinastije Hessen, rođena 6. lipnja 1872. kao Alix Viktoria Helene Luise Beatrix. Roditelji Alix od Hessena su veliki vojvoda Ludwig IV. i princeza, Alice Maud Mary; kćerka britanske kraljice Victorie i princa Alberta.

Alix je krštena 1. srpnja 1872. godine u Luteranskoj crkvi. Njen odgoj je bilo pod majčinim utjecajem koja je strogo poštovala tradiciju.

Prema svjedočenju caričine starije sestre, Elle sva su djeca u obitelji Ludwiga i Alice bila obrazovana u kršćanskom duhu stare Engleske, a njihov se život odvijao prema točno utvrđenom redoslijedu koji bi majka odredila. Odjeća i hrana za djecu bili su vrlo skromni. Starije kćeri radile su svoje kućanske poslove: uređivale sobe, pospremale krevete i ložile vatru u kaminu. Ella je govorila: »Kod kuće su me svemu naučili. Majka je budno pratila razvoj talenata i sklonosti svakog od sedmero djece te se trudila da ih odgoji na čvrstoj osnovi kršćanskih zapovijedi, da ulije u njihova srca ljubav prema bližnjima, naročito prema stradalnicima.«

Obitelj Ludwiga IV.

Roditelji su veći dio svog imetka potrošili na dobra djela. Princeza Alice je veliku pažnju poklanjala bolesnima i invalidima. Djeca su s njom posjećivala bolnice, dječje domove, domove za invalide, nosila velike bukete cvijeća, te ih raznosila po bolničkim sobama i stavljala u vaze.

Nikolaj i Aleksandra su se upoznali u Rusiji kada je mlada princeza došla na vjenčanje svoje starije sestre Elle i velikog kneza Sergeja. Otac prestolonasljednika, car Aleksandar III., nije podržavao izbor svojega sina. Osim toga, buduća Ruska carica bila je zabrinuta jer je sebe smatrala nedostojnom Nikolaja, i što se od nje tražilo da iz luteranstva pređe u pravoslavlje. »Bila je tako lijepa, ali veoma tužna… Razgovarao sam s njom toliko dugo o nama, o svemu što nas je tištalo, razgovarali smo do ponoći. Ona i dalje ne želi da promijeni svoju vjeru, toliko je plakala, ali sam je umirio na rastanku,« Nikolaj II.

Unatoč neslaganju, car Aleksandar III. je na samrti, blagoslovio par. Nikolaj i Aleksandra su se vjenčali 14. studenog 1894. godine.

Aleksandra Fjodorovna nikada nije razumjela niti prihvatila »ruski duh«. Bila su joj strana pravila dvora koja su u to vrijeme vladala u Rusiji i Europi. Odveć stidljiva, pomalo nervozna, u javnosti je skrivala svoje pravo lice.

Ali oni koji su upoznali njenu istinsku prirodu, govorili su kako je bila dobre naravi, brižna i pravedna, uzorita kršćanka, posvećena Bogu, molitvi, obitelji. Bogoštovlja nedjeljom i blagdanom, kao i upražnjavane svih postova, bili su neraskidivi dio osobnog i obiteljskog života. Kao svjedočanstvo ostali su njeni dnevnici i citati poezije, duhovnih izreka, filozofskih razmišljanja drugih autora, koje je godinama prikupljala i zapisivala.

U novoj domovini njemačka princeza je prihvatila i poštovala »mistično« pravoslavlje, ali dušom je živjela vjeru svojih roditelja. Slutimo kako su joj riječi M. Luthera bile inspiracija ili barem misao vodilja za pisanje »Dnevnika«: »Žene teže podizati svoju djecu, brinuti o kućanstvu i sklone su suosjećanju. Bog ih je učinio suosjećajnima po prirodi, tako da njihovim primjerom i muškarci također mogu biti usmjereni ka suosjećanju.«

Izbor iz zapisa »Darujte ljubav«,

O braku:

  • Brak je božanski obred. On je dio božanskog plana od kad je stvoren čovjek. To je najsvetija veza na Zemlji;
  • Bez Božjeg blagoslova sve čestitke i dobre želje bračnih drugova bit će prazne riječi. Bez Njegovog svakodnevnog blagoslova obiteljskog života, čak najposvećenija i najiskrenija ljubav neće moći ispuniti želje srca. Bez blagoslova Neba, sve ljepote, radosti i vrijednosti obiteljskog života mogu biti uništene u bilo kojem trenutku;
  • Dan vjenčanja treba pamtiti i izdvojiti od ostalih važnih blagdana. To je dan čija će svjetlost osvjetljavati sve ostale dane do kraja života. Radost zbog čina vjenčanja ne treba iskazivati burno, već duboko i smireno. Kada se sjedinjuju ruke i izgovaraju sveti zavjeti ispred bračnog oltara dolijeću anđeli i tiho pjevaju pjesme, štiteći sretni par svojim krilima na njihovom zajedničkom životnom putu;
  • Smisao braka je donijeti radost. Jasno je da je bračni život najsretniji, najpotpuniji i najbogatiji život. To je savršena božanska institucija. Božja zamisao se sastoji u tome da brak donosi sreću, da on život muža i žene čini potpunijim kako nitko od njih ne bi bio na gubitku, već da oboje dobiju. Ako brak nije sretan i ne čini život bogatijim i potpunijim, to nije pravi brak.

O obiteljskom životu:

  • Jedna riječ uključuje sve ‒ ta riječ je »ljubav«;
  • I mudrost i moć koju treba ispuniti svetim obvezama, supruge mogu naći samo u obraćanju Bogu;
  • Utjecaj dobrih žena je najveća sila poslije milosti Božje koja oblikuje dobre muškarce;
  • Prva lekcija koju osoba treba naučiti i ispuniti je strpljenje. Na početku obiteljskog života otkrivaju se kako vrline tako i karakterni nedostaci, sve one specifične navike, ukus i temperament za koje bračni partner nije ni pomišljao da postoje. Ponekad se čini da je nemoguće naviknuti se jedno na drugo, da će sukobi biti vječiti i beznadni, ali strpljivost i ljubav nadvladaju sve, i dva života se slijevaju u jedan; plemenitiji, snažniji, potpuniji i bogatiji i taj život će se nastaviti u mirnom zajedništvu;
  • Obiteljska dužnost je nesebična ljubav. Svatko mora zaboraviti na svoje »ja« posvećujući se drugom. Svatko bi trebao kriviti sebe, a ne drugu osobu ako nešto nije u redu. Razboritost i strpljenje su neophodni, a nestrpljenje je razorno;
  • Oštra riječ može povrijediti dušu sudruga. Na obje strane mora postojati želja da brak bude sretniji i da nadvladaju sve što predstavlja prepreku. A za veliku ljubav, potrebno se je jako truditi na dnevnoj razini. Najveći problemi u našem vlastitom domu su posljedica grubosti prema bližnjima;
  • Ljubav zahtijeva posebnu brigu. Čovjek može biti iskren i odan, ali u njegovim riječima i djelima treba biti nježnosti. Evo savjeta: nemojte pokazivati svoje loše raspoloženje i uvrijeđenost, nemojte ljutito govoriti, nemojte loše postupati. Nijedna žena na svijetu neće dugo trpjeti grube ili uvredljive riječi koje su izletjela iz vaših usta. Ljubav vam ne daje pravo da se ponašate grubo prema onome koga volite. Što je odnos intimniji to se bolnije utiskuju u srce grub pogled, geste ili riječi, nervozan govor;
  • Kada uvene ljepota i ugasi sjaj u očima, kada sa starošću dođu bore, kada svoje tragove i ožiljke ostave bolesti, tuge i brige, ljubav vjernog muža mora ostati isto onako duboka i iskrena kao ranije. Na Zemlji nema mjerne jedinice koja može izmjeriti dubinu Kristove ljubavi prema Njegovoj Crkvi i nijedan smrtnik ne može da voli istom takvom dubinom, ali je ipak svaki muž obvezan to činiti u onoj mjeri u kojoj se ova ljubav može pokazati na Zemlji. Za svoju obitelj nijedna žrtva ne smije biti teška niti prevelika;
  • Svi članovi obitelji moraju sudjelovati u organizaciji doma, a istinska obiteljska sreća se može postići kada svatko pošteno ispuni svoje obveze;
  • Ako suprug poštuje svoju suprugu i sam postaje uzvišen, a ako ne, bit će ponižen;
  • Čovjek se treba konzultirati sa svojom ženom o svojim poslovima, imati povjerenju u nju. Možda ona neće znati sve o njegovim poslovima, ali je moguće da će predložiti dobro rješenje, jer ženska intuicija često radi brže od muške logike. Međutim, čak i ako žena ne može pomoći mužu u njegovim poslovima, ljubav prema njemu mora biti zainteresirana za njegovu dobrobit. I ona je sretna kada on traži savjet od nje i stoga se još više približavaju jedno drugom. Ako je dan bio uspješan ona zajedno s mužem dijeli njegovu radost, a ako je bio neuspješan ona mu, kao vjerna žena, pomaže da prebrodi neugodnosti i hrabri ga;
  • Čovjek koji je nadahnut ljubavlju može učiniti sve što je potrebno. Svaki suprug koji voli treba imati veliko srce. Mnogi ljudi koji trpe moraju potražiti pomoć u svojoj obitelji. Svaki suprug kršćanske žene se ujedinjuje s njom u Kristovoj ljubavi. Zahvaljujući ljubavi prema njoj, pobijediti će iskušenja u vjeri. Vjerna žena ne treba biti ni mašta pjesnika, ni lijepa slika, ni efemerno stvorenje koje bi se čovjek bojao dodirnuti, nego treba biti zdrava, snažna, praktična i vrijedna žena, sposobna ispunjavati obiteljske obveze, a koju ipak odlikuje ona ljepota što daje duši uzvišeni i plemeniti cilj;
  • Podijelivši život ispunjen vjerom i molitvom, muž i žena će, također, povezati svoje živote s Nebom. Objedinjeni na Zemlji zajedničkom vjerom u Krista, prelijevajući svoju uzajamnu ljubav u ljubav prema Bogu oni će biti vječno sjedinjeni i na Nebu;
  • Žena je obdarena suosjećanjem, ukusom i sposobnošću nadahnuti. To čini da postane, u određenom smislu, Kristov glasnik s misijom da ublaži ljudsku patnju i tugu.

O djeci:

  • Što se djece tiče, dužnost je roditelja pripremiti ih za život, za sve kušnje koje će im Bog poslati;
  • Ne postoji ništa jače od osjećaja koji nas prati kada držimo svoju djecu u našim rukama. Njihova bespomoćnost dotakne plemenite žice u našim srcima. Za nas je njihova nevinost moć koja nas čisti. Kada je novorođenče u kući, kao da je ponovno rođena ljubav. Dijete spaja bračni par kao ništa prije toga. U srcima roditelja, žice koje su do tada šutile oživljavaju. Novi ciljevi su pred mladim roditeljima, pojavljuju se nove želje. Život odmah dobiva novi i dublji smisao. Njihove ruke ispunjene su svetim teretom, besmrtnim životom koji je potrebno očuvati, a to u roditeljima izaziva osjećaj odgovornosti . »Ja« više nije središte svijeta. Imaju novi cilj koji je dovoljno velik da ispuni cijeli život;
  • Velika je stvar preuzeti na sebe odgovornost za ove nježne mlade živote koji svijet mogu obogatiti ljepotom, radošću i snagom, ali koji lako mogu i da se upropaste. Vrlo je važan posao zbrinuti ih, oblikovati im karakter ‒ eto o tome trebate misliti prilikom uređivanja svog doma. To mora biti dom u kojem će djeca rasti za istinski i plemeniti život, za Boga;
  • Nitko ne zna kakvu svetu tajnu nosi novorođenče kome je namijenjeno da živi samo trenutak na ovoj Zemlji. Ne živi uzalud. U ovo kratko vrijeme može učiniti više, može ostaviti dublji trag od drugih koji žive godinama. Mnoga djeca koja umiru dovode roditelje pred noge svetog Krista;
  • Glavni centar u životu svakog čovjeka mora biti njegov dom. To je mjesto gdje rastu djeca ‒ rastu fizički, učvršćuju svoje zdravlje i upijaju u sebe sve ono što će ih učiniti istinskim i plemenitim muškarcima i ženama. U domu gdje rastu djeca čitavo njihovo okruženje i sve što se događa utječe na njih, čak i najmanji detalj može utjecati na njih povoljno ili štetno. Čak i priroda oko njih oblikuje budući lik. Sve lijepo što vide dječje oči ostavlja trag u njihovim osjetljivim srcima. Gdje god dijete raste njegovo ličnost ostavlja trag na mjesto odrastanja. Moramo napraviti prostorije u kojima će naša djeca spavati, igrati se i živjeti tako lijepo kako nam to uvjeti dopuštaju. Djeca vole slike, a ako su slike u kući čiste i lijepe, one imaju izvanredan učinak na njih, čine ih rafiniranijima. Dom, čist i lijepo opremljen, jednostavno ukrašen i ugodan, neprocjenjivo utječe na odgoj djece;
  • Velika je umjetnost živjeti ugodno i u ljubavi. To mora potjecati od samih roditelja. Svaka kuća izgleda kao njezini kreatori. Sofisticirana priroda čini dom sofisticiranim, a grubi čovjek će učiniti kuću grubom;
  • Roditelji trebaju biti uzor svojoj djeci ‒ ne riječima, već djelima. Moraju učiti svoju djecu na primjerima svojih života;
  • Svaka se kušnja događa u svakom domu, ali u pravom domu postoji mir koji ne može poremetiti oluja Zemlje. Dom je mjesto topline i nježnosti. Razgovarajte u kući s ljubavlju. Neka je samo jedna riječ, ali s ljubavlju prema Kristu, molimo Gospodina. Anđeoski zbor će se radovati, i vaša će duša biti s nebom zauvijek. U takvom domu može se uzgajati i njegovati samo ljepota i ljubaznost, uzoran karakter. Jedna od katastrofa našeg doba jest da su tihe obiteljske večeri potisnute radnim mjestima, zabavama i društvenim susretima.

Navodi su iz knjige Aleksandre Fjodorovne Romanove, »Darujte ljubav«. Knjiga je zbornik zapisa posljednje ruske carice. Sastoji se od tri cjeline: »O braku i porodici«, »Riječi dobre« i »Bašta srca«.

Tekst priredila Alenka Nikolić
društveni obzori i ogledi

Zašto nam nedostaje komunizam?

Spomenik žrtvama zločinačkoga sustava


Slušajući, nepotrebno isticane i od medija naturane, malobrojne mogule, ateističke agitatore i ljevičarske lobotomiste dobiva se utisak da su Hrvati najzatucaniji od svi europskih naroda. Ispada da se kao »pijan plota« drže zločinačke ideologije koja je izašla iz poremećenih umova kreatora komunizma.

Lažni, društveni ali i duhovni, proroci stalno promiču i brane zločinački sustav, izokreću teze, lažu te pričaju priče o dobrim starim vremenima i navodnoj ljepoti života tijekom komunističkog totalitarizma na području današnje Hrvatske. Svojim socijalističkim sotonizmom stalno nas vraćaju unazad i koče napredak Hrvatske.

Cijelu tu zbrku potiče i netočna uporaba pojmova kojima se po staroj boljševičkoj praksi daje izokrenuto značenje od izvornoga. Ti suvremeni lažni proroci stalno ponavljaju mantru o tzv. antifašizmu kojom prikrivaju zločinačku narav komunizma. Oni proglašavaju masovnog ubojicu, zločinca i teroristu Tita, te njegovu komunističku kamarilu društvenom avangardom. Iako su oni izvršili genocid nad Hrvatima, te masovnu pljačku Hrvatske koja je trajala od početka do kraja njihove strahovlade. Politički šamani rabe pojam antifašizam kao mantru pripisujući mu magijsko značenje. Pri tomu prikrivaju i zločinačku narav Jugoslavenskih komunista, među kojima su oni u Hrvatskoj ostali najdosljedniji u svojoj borbi za održavanje mita o tzv. dobrim starim vremenima SFRJ. Ova je tema već odavno trebala otići u ropotarnicu povijesti da ih oni i njihovi sljedbenici politički pobožno stalno ne vraćaju u društvenu pozornost. U održavanju tog društvenog ludila posebno im pomažu pojedini predstavnici manjina kojima je Hrvatska i mjesto u Saboru potrebna jedino zbog izdašnih sredstava iz proračuna kojima potpomažu sebe i svoje sljedbenike. Cijelu tu nevolju otežava i činjenica što nije provedena lustracija. Zbog toga su komunistički kadrovi, sa svojim izopačenim stavovima, ostali u društvenim institucijama čuvajući i održavajući laž i prijevaru kao istinu.

Učinci su komunizma i njegovi zločini ostavili zastrašujuće posljedice na hrvatsko društvo koje će se osjetiti dugi niz desetljeća. Nevjerojatno je da i danas ima onih koji zločinački sustav brane i promiču što upućuje na njihovu moralnu izopačenost i lažni sustav vrijednosti koji promiču i održavaju.

Zbog tzv. ljevičarsko-liberalne avangarde od nedavno se predstavljaju i kao hrvatski nacionalisti, a zapravo nelustrirne pete društvene kolone, potrebno je istaknuti temeljne činjenice o zločinima komunističkog totalitarizma koji je »vedrio i haračio od Vardara pa do Triglava«.

»Kada je riječ o tadašnjoj Jugoslaviji, veliki dio obračuna s kolaboracijom izveden je u ‘divljim čistkama’, a kako je kao ‘suradnik okupatora’ i ‘narodni neprijatelj’ i ‘narodni neprijatelj’ mogao biti optužen bilo tko, ubijanje je poprimilo takve razmjere da je obračun u Jugoslaviji i Hrvatskoj bio među najžešćim u Europi.

O broju ubijenih postoje samo procjene i demografski izračuni, pa ukupan broj žrtava u Jugoslaviji varira od 110 do 180 tisuća, no stvarni broj zasad je nemoguće ustanoviti. Prema procjenama u Srbiji je stradalo 30 – 70 tisuća osoba, u Sloveniji 15 – 18 tisuća, a u Hrvatskoj između 55 i 60 tisuća, no neke procjene spominju i 100 tisuća ljudi. Oko 45 tisuća ljudskih gubitaka Hrvata (iz Hrvatske i BIH) odnosi se na Bleiburg i križni put. Tome treba dodati više tisuća Hrvata, folksdojčera i drugih, koji su potkraj rata i u neposrednom poraću izgubili život u ‘divljim čistkama’ u Hrvatskoj te 4500 hrvatskih folksdojčera koji su umrli ili ubijeni u poslijeratnim logorima. Za Bosnu i Hercegovinu nema, a Crnu Goru i Makedoniju nema nikakvih procjena.

Što se tiče broja izrečenih i izvršenih smrtnih kazni, nepotpuni podatci pokazuju da je Jugoslavija i u tome na samom europskom vrhu: od 4012 izrečenih smrtnih kazni izvršeno je njih 3299, što je daleko više nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Stvarni broj sudskih smrtnih kazni i njihovih izvršenja svakako je veći. Razlog takve okrutnosti u država Istočnog bloka jest što se u njima, pod okriljem obračuna s nacizmom i fašizmom, provodila ‘socijalistička revolucija’. U neprijatelje su uvršteni ne samo kolaboracionisti nego i neprijatelji revolucije te je ‘čišćenje’ provedeno u neusporedivo većem opsegu.« (Žarko Ivanković, »Zločini i kazne«, »Večernji list«, 14. 7. 2018.)

Dakle, oko sto tisuća je Hrvata pobijeno od strane komunista, više od tri stotine tisuća se je odselilo zbog političke represije, a zbog ekonomskih se je razloga iseljavalo na stotine tisuća tijekom komunističke represije. Takav bi društveni udarac bio nepodnošljiv i za mnogo veće države od Hrvatske.

Vladimir Mrkoci sažeo je uzrok naše društvene šizoidnosti te zašto je zločinački mentalitet preživio, i toliko se ukorijenio u političkom, medijskom, i obrazovnom sustavu iako ga je – Hrvatski narod – s dubokim gađenjem, kao smrdljive čarape, odbacio od sebe.

»Komunizam u Hrvatskoj jedinstven je politički fenomen. Premda najkrvaviji i najsuroviji od svih europskih komunizama, ostao je nekažnjen. Ne samo nekažnjen nego i nagrađen uglednim društvenim pozicijama u suvremenoj Hrvatskoj.

Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin. Desetljeća komunističke vlasti u Hrvatskoj donijela su Hrvatima pogubne posljedice, na prvom mjestu demografske. U 50 godina komunizma ubijeno je ili protjerano više Hrvata nego u 400 godina teških bojeva s Turcima. Za vrijeme komunizma organizirana je najveća ekonomska pljačka hrvatske nacije u cijeloj njezinoj povijesti. I na kraju, ali ne manje važno: psihološki teror komunističke vlasti gurnuo je naciju u krizu identiteta i nacionalnu psihozu, no, to je problem koji prelazi granice historiografije i ulazi na područje psihoze, točnije, psihopatologije.

Samo je jedan zločin veći od komunizma, a to je zaborav na taj zločin.« (Vladimir Mrkoci, »Kratka povijest komunizma, za nekomuniste«, Naklada Pavičić, Zagreb 2017., str. 204.)

Autor (tekst i foto ilustracije): Branimir Bučanović


Simbol zla ukopan u Hrvatsku


Titovi pjevači

društveni obzori i ogledi

Veliki Tabor

 

Veliki Tabor


Smješten na brijegu, istaknut a opet stopljen sa okolicom i nekako mistično povezan sa oblacima, kao magnet privlači poglede i prolaznike. Kada su graditelji postavljali temelje sigurno nisu mislili da će njihova građevina preživjeti tolika stoljeća i nadživjeti tolike vlasnike, kraljevstva i države.

Veliki Tabor se nalazi kod mjesta Desinić (Krapinsko-zagorska županija), 333 m nad morem na površini od 3300 m2. S njega se pruža predivan pogled na Hrvatsko zagorje i dio Slovenije. Bio je stambeno-obrambena utvrda i dvorac kojemu su se mijenjali različiti vlasnici. Početak je gradnje bio za vrijeme velikaške obitelji, njemačkog podrijetla, Celjski, polovicom petnaestog stoljeća. Najduže su njime upravljali Ratkajevi (1502. – 1793.), a posljednji je vlasnik, od 1919. do 1938., bio slikar Oton Iveković. Potom je prodan Banskoj upravi, a oni su ga predali na upravu časnim sestrama. Najbizarnije vrijeme nastupa nakon 1945. Komunisti, ti najljući neprijatelji Hrvatskog naroda, od njega su načinili sušionicu i zadružno skladište. Konačno su 2003. Muzeji Hrvatskog zagorja preuzeli skrb o njemu, da bi 2017. veći dio bio obnovljen. Danas bi se, iako nije u potpunosti dovršen, njegovim izgledom zadivio i ponosio svaki od njegovih prijašnjih vlasnika.

Potrebno se je osvrnuti i na Veroniku Desinić. Njena je nesretna sudbina oslikana, opisana, opjevana, snimljena te živi u narodnomu pamćenju. Što je u Veronikinoj priči mašta, a što zbilja nitko ne zna, a ovako je izgledala njezina sudbina. Mladi se je plemić Fridrik, sin vlasnika dvorca grofa Hermana II. (1360. – 1435.), prolazeći krajem zagledao i zaljubio u predivnu i plavokosu Veroniku. Budući nije bila iz plemičke obitelji grof je branio tu vezu. Ipak je ljubav prevladala pa se je par tajno vjenčao. Ljubomorni ih je grof dao uhititi. Sina je zatočio na četiri godine u Celjsku kulu, a Veronika je zatočena u Velikom Taboru. Herman je organizirao suđenje pod optužbom da je Veronika vještica. Suci su odbacili optužbu, i Veroniku proglasili nevinom, ustvrdivši da ljubav ne može biti zločin. Unatoč presudi, samovoljni i nasilni Herman, dao ju je ubiti. Krvnici su ju ubili utapanjem, a njezino mrtvo tijelo uzidali u zid dvorca.

Navodno se i danas, povremeno u noćnim satima, čuje glas Veronikina duha koji obilazi prostorije i tuguje zbog učinjene nepravde…

Autor (tekst i fotografije): Branimir Bučanović


društveni obzori i ogledi

Nasljeđe praha i pepela

Vitez u vatri

Promatrajući hrvatsko društvo treba uočiti temeljne društvene i duhovne nevolje te ponuditi rješenja iz kršćansko-biblijsko-reformacijskoga kuta gledanja i pobožnosti.

Naše nasljeđe

Naša je sadašnjost opterećena sumnjivim i smutljivim nasljeđem kojega je potrebno uočiti i raskrinkati. Podobnički mentalitet, progon neistomišljenika, istjerivanje i genocid nad Hrvatima od strane komunista, pljačkom privatnog vlasništva, traljavom i bezuspješnom ekonomijom koja je ovisila o stranoj pomoći, industrijom u kojoj su većina poduzeća stvarala gubitke i služila za udomljavanje, te zločinačkom udruživanju u organizaciji jugoslavenskih monarhista od 1918. i komunista od 1945. Promicanju ateističko-poganke ideologije i života, te stvaranju mreže društvenih doušnika i parazita koji su za zasluge služenju totalitarističkom sustavu dobivali diplome, profesure, stanove, mirovine, a mnogi od njih i “do dana današnjega” promiču nestvarnu sliku o tzv. dobrim starim vremenima. Treba istaknuti i srbo-jugo-komunističku pobunu i Domovinski rat, te pljačku koja se broji u stotinama milijardi kuna koju je organizirala ta udružena skupina, a čije su posljedice, uz sve navedeno, ostale do danas. Kao “šlag na torti” treba istaknuti tzv. Hrvate koji su svojim: neradom, neredom, neplaćanjem poreza, otimačinom, dijelom sumnjivom privatizacijom stvarali sliku da su svi isti te da se ništa ne može mijenjati na bolje, i da je kod nas najgore.

Sve je to stvaralo (samo)razarajuće društveno okružje i naraštaje koji do danas gotovo religiozno razmišljaju o tomu: kako što prije otići u mirovinu, živjeti na račun društva, što manje raditi, te kako što više obezvrjeđivati tuđe i prisvajati ono što im ne pripada. Zbog toga je krajnje vrijeme da se uspavani domoljubi osvijeste i preuzmu svoj dio odgovornosti u hrvatskomu napretku.

Duhovno-društvene promjene

Temelj je za dobru promjenu društvene svijesti biblijska duhovna obnova, a koja treba biti trajno stanje pojedinca i društva. Njezin je temelj vjera u Boga i pobožnost koja proizlazi iz molitve i proučavanja Svetog pisma. Biblija je temelj svjetske i posebno europske civilizacije, a njezin je blagotvoran učinak vidljiv kod onih koji ju redovito proučavaju i promišljaju. Duhovno promijenjen čovjek ima duhovnu radost i nadu, i kao takav je u stanju mijenjati svijet na bolje. Zbog toga su društva – koja su doživjela duhovna probuđenja – imala i dobre društvene promijene na svim razinama. Nastavi čitati “Nasljeđe praha i pepela”

društveni obzori i ogledi

Ekstremizam kao rješenje!?

Mus

Napad u Parizu (siječanj 2015.), u kojemu su terorist poubijali dvanaest novinara, skrenuo je pozornost na dva problema: politički ekstremizam koji koristi religiju, te ateistički ekstremizam koji religiju izvrće ruglu.

Muslimanima smeta to što se ismijavaju njihove svetinje, a njihovi radikali su u obranu istih spremni potegnuti nož ili baciti bombu. Meta napada je bio ekstremno ljevičarski i ateistički časopis poznat po ismijavanju religije, što inače – redovito čine – s kršćanstvom. Liberalni i ljevičarski “intelektualci” uvjeravali su kako je to izraz slobode te rabili različite metode manipulacije ne bi li ušutkali i ismijali sve one koji se protive urušavanju temeljnih ljudskih prava zajamčenih Općom deklaracijom UN-a – slobode savjesti i vjeroispovijesti!

Žalosno je i tragično što su se na ovaj način morali, za sada, umanjiti prijepori dva ekstremizma (muslimanski i ateistički). No, zbog očitih društvenih tijekova za očekivati je zaoštravanje desnice i konzervativaca na Zapadu kao posljedice širenja i poticanja navedenih radikalizama. Nastavi čitati “Ekstremizam kao rješenje!?”

društveni obzori i ogledi

Neoliberalizam: Alternativa ili put propasti

Dan rada

U Hrvatskoj se javlja mala glasna i agresivna skupina (neo)liberala koji, uglavnom, žive od bogatih roditelja ili se bave neproduktivnim zanimanjima na račun poreznih obveznika. Budući žive u «paralelnom svemiru» potpuno je razumljivo zašto se zalažu za modele ekonomskih odnosa koji promiču: eksploataciju radnika, egocentrizam, otimačinu kroz sustav, te moralnu i duhovnu devijaciju.

Iako su pojedine kršćanske zajednice proklamirale stajališta prema neoliberalizmu – kao društveno štetnom sustavu – stječe se dojam kako Crkve reformacije podržavaju ovaj sustav te čudake kako u moralnom tako i ekonomskom smislu. Nered te ideološku zbunjenosti izaziva nekolicina liberalno-libertarijanskih sekularnih fanatika. Jedni su ubačeni, a drugi dolepršali u ranjene i razorene crkvene strukture. Njima srodno pojedine Crkve reformacije sustavno i temeljito uništavaju sekretari i partijski pijuni Saveza komunista Jugoslavije, koji su preživjeli tranziciju i do danas grčevito drže svoje stolice, na koje su prijevarom zasjeli, kao pastoralna prijestolja!

Svjetska zajednica Reformiranih Crkava je ranih devedesetih godina prošlog stoljeća započela istraživanje, i analiziranje o štetnosti liberalnog ekonomskog sustava, na globalnoj razini. Zajedno sa nekoliko uglednih crkvenih organizacija (Svjetskim vijećem Crkava, Luteranskom svjetskom federacijom i regionalnim ekumenskim organizacijama) donijela je stajališta koja potiču promicanje pravedno društvenog sustava temeljenog na: kršćanskim, tržišnim i altruističkim načelima. Ističe se kao je neoliberalni koncept ekonomije suprotan kršćanskom svjetonazoru i štetan za pojedinca i društvo. Nastavi čitati “Neoliberalizam: Alternativa ili put propasti”

društveni obzori i ogledi

Hrvatska: Primjer prave pljačke

Simbol zla ukopan u Hrvatsku


Vukovar potresa slučaj masovne pljačke koja je duboko ukorijenjena i ukopana “Opljačkanoj našoj”. Mnogi su začuđeni jer su shvatili kako godinama žive i uživaju tuđu ‒ ukradenu ‒ imovinu i zemlju.

Slučaj Eltz

Večernji list je donio zanimljiv članak u kojemu, između ostalog, iznosi: “Prema sudskom rješenju od 11. ožujka 2014., zabilježba postupka naknade stavljena je na više od 500 katastarskih čestica na području katastarskih općina Vukovar, Berak, Bršadin, Čakovci i Negoslavci. (…) Postupak povrata oduzetoga zemljišta u Uredu državne uprave obitelj Eltz pokrenula je još 1997. godine. Od tada pa do danas malo je toga napravljeno po tom pitanju. Sve do ovoga rješenja. Grof Eltz je 1997. zatražio povrat više od 476 hektara konfisciranoga zemljišta.”

Budimo iskreni pa jasno recimo kako su komunisti ovoj obitelji opljačkali imovinu vrijednu milijarde kuna. No, ovaj “problemčić” tek je kap u moru. Kada se uzme u obzir imovina svih subjekata (organizacije i pojedinci) ukupna šteta je teško mjerljiva i zamisliva, a komunistički kriminal teško opterećuje Hrvatsku.

Marksistički moral

“Moralna vertikala”, duhovni vođa, ateistički ajatolah i glavni, ali ne jedini, kreator ovih radnji je: doživotni suveren, marksistički monarh, masovni ubojica i diktator ‒ Josip Broz Tito!

Nedavno je otkrivena dobro čuvana tajna njegova privatnog sefa, a što otkriva? Danas.rs je iznio sljedeće: “Narodnoj banci Jugoslavije predano je zlato u polugama i u prahu u ukupnoj težini od 29 366 kg, zlatnici (veliki i mali), ukupno 2663 komada, predmeti od zlata, briljanata i dijamanata koji su pripadali obitelji Karađorđević, ukupno 149 komada, predmeti od zlata i drugih plemenitih metala koji su nakon rata uzeti iz trezora Narodne banke Jugoslavije, zaplijenjeni ili nabavljeni iz državnih sredstava, ukupno 251 komad. Numizmatički novac veće vrijednosti, ukupno 1271 komad, odlikovanja koja su pripadala obitelji Karađorđević, 13 komada, posuđe od srebra, i srebra sa pozlatom, ukupno 18 kompleta, ostali predmeti manje vrijednosti (dugmad za manžete, kutije za cigarete, medaljoni, privjesci, značke i dr.), ukupno 83 komada. Devize u gotovini: 26 219 $, 36 000 DM i 2 200 danskih kruna.”

Treba podsjetiti kako je drug Tito kao pravi marksist i komunist negirao privatno vlasništvo ali je kao i mnogi njegovi drugovi živio svoje licemjerje skriveno i tajnovito. Budimo precizni do kraja: počinje naplata masovne pljačke, kriminala i koruptivnog nasljeđa kojega je: organizirala, kreirala, poticala i promicala zločinačka, teroristička, ateističko-marksistička i ljevičarska organizacija: Savez komunista Jugoslavije (i svi njezini republički ogranci); komunističko-marksistički poklonici (svih nacija) i njezin najveći sin Josip Broz Tito kao poglavica i ključni kreator svega toga društvenoga zla!

Kočničari kompozicije napretka: socijalistički simpatizeri, jugonostalgičari, velikosrpski i udbaški agitatori te prostodušni naivci vole podsjećati kako je danas, za razliku od nekad, sve prožeto koruptivno-kriminalnim djelovanjem. S tom tezom se slažu svi, domoljubno osviješteni, koji na to odavno upozoravaju; ali o uzorcima i povijesnim stvarnostima postoji ključno neslaganje.

Marksistički agitatori će za to okriviti demokratsku Hrvatsku te podsjećati o “slavnim vremenima i nekadašnjem moralu”. Ipak, stvarnost temeljena na istini te pravom moralu povezana je sa citatom Svetoga pisma: “Lezimo u sramotu svoju, nek nas pokrije ruglo naše! Jer Gospodu, Bogu svome, sagriješismo mi i oci naši, od mladosti svoje do dana današnjeg, i ne slušamo glasa Gospoda, Boga svojega.” Jer 3, 25.

Zaključak bi trebao biti sasvim i svima jasan. Hrvatski komunisti su sa jugoslavenskom subraćom organizirali najveću pljačku u povijesti “Opljačkane naše”. Pred svim ‒ moralnim ljudima ‒ stoji poticaj: insistirati na lustraciji, raščišćavanju s komunističkim kriminalom i odbacivanju, još ukorijenjenog i ukopanog, marksističkog morala!

Autor (ilustracije i tekst): Branimir Bučanović


Maska sa petokrakom


Titovi pjevači

društveni obzori i ogledi

Intervju: Predstavnik međunarodne inicijative za zaštitu djece i majki

40 dana za život

Za Portal reformacija, a povodom međunarodne inicijative, za spas nerođene djece intervju je dao g. Ante Čaljkušić predsjednik «40 dana za život – Hrvatska».

Predstavite nam ukratko projekt „40 dana za život“ – gdje je i kada započeo i kako je došao u Zagreb?

40 dana za život  je miroljubiva i molitvena – dokazano djelotvorna – ekumenska pro-life inicijativa u koju je uključeno preko 600 000 ljudi diljem svijeta u više od 520 gradova. Time je ovo i najveći ekumenski pro-life pokret u svijetu. Krenula je prije nekoliko godina iz jednog grada u Sjedinjenim američkim državama, a kratku povijest najzornije prikazuje promotivni video koji je nalazi na službenoj internetskoj stranici www.40daysforlife.com, a za one koji ne znaju engleski, preveli smo ga hrvatski te ga se može naći na hrvatskoj stranici 40danazazivot.com.

Inicijativa 40 dana za život nastoji okupiti vjernike na zajedničku molitvu i post poradi zaštite života nerođenih, iscjeljenju žena koje su pobacile, obraćenja medicinskog osoblja koje vrši pobačaj te političara i aktivista koji ga zagovaraju i promiču. Ova molitvena inicijativa je urodila značajnim rezultatima.

Zahvaljujući molitvi i angažmanu sudionika, od pobačaja je u zadnji čas spašeno 8 245 života, a koliko je tek onih za koje se ne zna?! Izmoljeno je obraćenje 88 zaposlenika koji su radili u centrima za pobačaj te su zatvorene 44 takve klinike. Mnogo obraćenih zaposlenika i roditelja postalo je dio „40 days for life“ inicijative i kao aktivni sudionici svjedoče o svome obraćenju i javno se zalažu za pravo na život svake ljudske osobe.

Prema Knjizi ljetopisa 2,14 i Evanđelju po Marku 9,29 samo molitva, post i obraćenje mogu promijeniti trenutno stanje. S vjerom da Bogu ništa nije nemoguće, zato Zagreb ove godine sudjeluje s brojnim drugim gradovima diljem svijeta u 40 dana za život – miroljubivoj i molitvenoj – dokazano djelotvornoj – ekumenskoj pro-life inicijativi koja je Božji odgovor na pobačaj u našemu gradu.

Koji je cilj projekta i zašto se provodi baš kroz 40 dana?

40 dana je vremenski okvir koji Bog dosljedno koristi. Kroz 40 ljudsko srce može doživjeti preobrazbu, što pokazuju i pozitivni rezultati ne samo ove inicijative.

Ove godine na svjetskoj razini bdijenje za život je započelo 5. ožujka i traje do 13. travnja. U Zagrebu se bdije svakoga dana od 6:30 do 18:30.

40 dana za život ima tri ključna elementa, a mi smo ih za Zagreb napisali na svojoj internetskoj stranici ovako:

Molitva i post: Pobačaj muči našu zemlju s konkretnim posljedicama – djeca umiru, majke pate, obitelji se razaraju… No Bog je providio rješenje: “Ako se ponizi moj narod na koji je prizvano ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.” (2 Ljet 7, 14) Gospodin nam je rekao da se neki problemi rješavaju samo molitvom i postom (Mk 9, 29). Stoga moli i posti u svojoj obitelji, crkvi, zajednici, župi, na poslu…

Život svakog djeteta je važan!

Miroljubivo bdjenje: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.” (Mt 18, 20) Gospodin želi doći na mjesta boli i tuge gdje se vrši pobačaj. Budi svojim miroljubivim prisustvom ispred KBC-a “Sestre milosrdnice” (od 5. ožujka tijekom nadolazećih 40 dana od 6:30 do 18:30 sati.), u Isusovo ime, kao posljednji znak ljubavi i milosrđa za majke koje ondje dolaze prekinuti život svoje djece. Nastavi čitati “Intervju: Predstavnik međunarodne inicijative za zaštitu djece i majki”