---

Povjesničar Stjepan Lozo je dugi niz godina prikupljao građu i dokaze za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941“.

U toj knjizi razotkriva sotonističku i dobro čuvanu tajnu o kolaboraciji pravoslavaca, četnika i komunista u cilju zatiranja hrvatskog naroda. Slobodna Dalmacija je 4. studenog 2018. objavila intervju, koji je dao novinarki Snježani Šetka, u kojemu je iznio tvrdnje koje proizilaze iz činjenica koje je predstavio u svojoj knjizi.

Prenosimo tvrdnji koje potvrđuju sotonističku povezanost pravoslavaca, četnika i komunista.

Nastavi čitati →

---

Središnji cilj srpske politike s početka 19. stoljeća, točnije od 1903. pa sve do danas, tj 1992., jeste vladati balkanskim narodima.

U srpskoj mašti postoji objašnjenje srpske nazočnosti na Balkanu, kao i uloge koja im je namijenjena na “svjetskoj razini”, odnosno, oni vjeruju da su “catena mundi” (centar/pupak svijeta). Imajući na umu geografski položaj Balkana, između nekadašnjeg Istoga i Zapada, te granice između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva, na rijeci Drini, koja je i danas granica između BIH i Srbije, jedan bizantski povjesničar prozvao je Balkan “catenom mundi”. Srpski znanstvenici držali su da su na Balkanu, točnije u Srbiji, živjele stare civilizacije, šest ili sedam tisuća godina prije Krista, te su upravo Srbi i prema “narodnoj tradiciji” njezini nasljednici. U njihovoj povijesti nalazimo na bizantsku tradiciju i povratak u prošlosti, sve do postanka svijeta. Srbi “su dobili od proroka Ilije, u predvečerje Kosovske bitke, izvorno evanđelje, koje nemaju ni Rim ni Carigrad ni Moskva”. Zbog svih tih mitova i legenda, pozvani su, kao “odabrani narod”, ne samo da preuzmu dominantnu ulogu na Balkanu, nego da, s drugim pravoslavnim zemljama spase pravoslavnu čistoću božanskog otkrivenja, koje objašnjava kako spasiti svijet od propasti. Te se tlapnje vjekovima povlače, u uvjerenju da je “Treći Rim” ‒ Moskva, od 16. stoljeća, o čemu govore pisci od Dostojevskog do Solženjicina. Materijalistički Zapad, novi Babilon, jest svijet osuđen za propast, a pravoslavci moraju spasiti pravoslavlje, svijet, a možda i cijeli planet.

Stoga pravoslavnoj Srbiji Zapad ne može davati lekcije. No, Srbiji ne predstavlja opasnost jedino dekadenti Zapad (EU, SAD), nego i nastojanje Rima da okupi što više pristaša, ali jednako i islam s Istoka, koji prodire od Kosova i BiH. Ovim se može tumačiti intervencija srpske crkve na razini Svjetskog vijeća crkva, čime je htjela skrenuti pozornost na opasnost koja prijeti Europi od muslimanskog svijeta, a osobito Srbiji. Srbija se osjeća ugrožena sa Zapada i s Istoka.

U srpsko-pravoslavnoj mitologiji, nije prorok Ilija donio srpskom caru Lazaru pravoslavno Evanđelje pred Kosovsku bitku, nego jedan srpski svećenik, zaluđen “Jeruzalemskim sindromom”, u 14. ili 15. stoljeću, a zatim ga je prenio drugim svećenicima u Srbiji i cjelokupnoj Pravoslavnoj crkvi. Ona ga je pak prenosila s koljena na koljeno, usmenom predajom, sve do današnjih dana.

---

Autor: Gregory Peroshe, »Povijest Hrvatske i južnoslavenskih naroda«, Detecta, Zagreb 2008. (str. 532  ‒  533.)

---

Ljubav je često puta pokretač velikih promjena. Tako je zbog velike ljubavi, prema bolesnoj dragoj, liječnik potaknuo jedan od najznačajnijih zdravstveno-društvenih projekata toga doba. Iako se je liječila, u za to doba vrhunskoj bolnici, ipak je umrla u naručju svoga liječnika i dragoga. Njegovo je ime Milivoj Dežman, a ona se je zvala Ljerka Šram.

Brestovac je ime za nekadašnju plućnu bolnicu čije se ruševine nalaze na središnjem dijelu Medvednice na visini od 848 m nedaleko od vrha (Sljeme 1035 m). Otvorena je 1909., a zatvorena je 1968. Brestovac je izgrađen zbog, u to vrijeme, rasprostranjene sušice koja je odnosila mnoge živote. U izgradnju bolnice bili su uključeni mnogi Zagrepčani. Novac je prikupljen od dobrovoljnih darova, prodaje umjetnina poznatih umjetnika (Bukovac, Crnčić, Iveković itd.), igri na sreću, a zemljište je darovao vlastelin Miroslav Kumler. Bolnica je bila vrhunski opremljena i spasila je živote mnogih bolesnika.

Uz Brestovac je vezana mračna i dobro čuvana tajna. U svibnju 1945. pripadnici 6. Ličke proleterske brigade predvođeni Đokom Jovanovićem zaposjeli su bolnicu. Namjera im je bila pobiti sve bolesnike i osoblje. Liječnici su ih uspjeli odgovoriti od toga sa objašnjenjem da će služiti i liječiti partizanske ranjenike, ako im poštede živote. Bolesnici nisu bili te sreće. Nakon što su ih opljačkali izvršili su masovno ubojstvo 210 bolesnika. Nesretnike su ubili nedaleko od Brestovca kod šumskog područja Obernjaka. Ovo je jedno u nizu mnogih i masovnih zločina koji su počinili komunisti na Zagrepčanima.

Bolnica je nastavila raditi krijući mračne i strašne tajne koje su počinili članovi udruženog zločinačkog poduhvata, komunističko-partizansko-četnički krvnici, zbog velike mržnje prema Hrvatskom narodu nad kojim su počinili genocid tijekom trajanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

---

---

Autor (tekst i fotografija): Branimir Bučanović

---

Protestantizam u svojim temeljnim načelima posjeduje ideju ispunjenja poziva. Bračni i roditeljski poziv jedni su od najbitnijih i najvitalnijih poziva svakog kršćanina bez obzira na životnu dob, socijalni status.

Riječi M. Luthera da »Ljubav počinje kada želimo služiti drugima«, »Nema bolje škole poniznosti i požrtvovane službe u ljubavi od braka i roditeljstva« bili su Credo u bračnom i obiteljskom životu Aleksandre Romanove, posljednje ruske carice i Nikolaja II., posljednjeg ruskog cara.

Aleksandra Fjodorovna bila je njemačka princeza podrijetlom iz dinastije Hessen, rođena 6. lipnja 1872. kao Alix Viktoria Helene Luise Beatrix. Roditelji Alix od Hessena su veliki vojvoda Ludwig IV. i princeza, Alice Maud Mary; kćerka britanske kraljice Victorie i princa Alberta.

Alix je krštena 1. srpnja 1872. godine u Luteranskoj crkvi. Njen odgoj je bilo pod majčinim utjecajem koja je strogo poštovala tradiciju.

Prema svjedočenju caričine starije sestre, Elle sva su djeca u obitelji Ludwiga i Alice bila obrazovana u kršćanskom duhu stare Engleske, a njihov se život odvijao prema točno utvrđenom redoslijedu koji bi majka odredila. Odjeća i hrana za djecu bili su vrlo skromni. Starije kćeri radile su svoje kućanske poslove: uređivale sobe, pospremale krevete i ložile vatru u kaminu. Ella je govorila: »Kod kuće su me svemu naučili. Majka je budno pratila razvoj talenata i sklonosti svakog od sedmero djece te se trudila da ih odgoji na čvrstoj osnovi kršćanskih zapovijedi, da ulije u njihova srca ljubav prema bližnjima, naročito prema stradalnicima.«

Obitelj Ludwiga IV.

Roditelji su veći dio svog imetka potrošili na dobra djela. Princeza Alice je veliku pažnju poklanjala bolesnima i invalidima. Djeca su s njom posjećivala bolnice, dječje domove, domove za invalide, nosila velike bukete cvijeća, te ih raznosila po bolničkim sobama i stavljala u vaze.

Nikolaj i Aleksandra su se upoznali u Rusiji kada je mlada princeza došla na vjenčanje svoje starije sestre Elle i velikog kneza Sergeja. Otac prestolonasljednika, car Aleksandar III., nije podržavao izbor svojega sina. Osim toga, buduća Ruska carica bila je zabrinuta jer je sebe smatrala nedostojnom Nikolaja, i što se od nje tražilo da iz luteranstva pređe u pravoslavlje. »Bila je tako lijepa, ali veoma tužna… Razgovarao sam s njom toliko dugo o nama, o svemu što nas je tištalo, razgovarali smo do ponoći. Ona i dalje ne želi da promijeni svoju vjeru, toliko je plakala, ali sam je umirio na rastanku,« Nikolaj II.

Unatoč neslaganju, car Aleksandar III. je na samrti, blagoslovio par. Nikolaj i Aleksandra su se vjenčali 14. studenog 1894. godine.

Aleksandra Fjodorovna nikada nije razumjela niti prihvatila »ruski duh«. Bila su joj strana pravila dvora koja su u to vrijeme vladala u Rusiji i Europi. Odveć stidljiva, pomalo nervozna, u javnosti je skrivala svoje pravo lice.

Ali oni koji su upoznali njenu istinsku prirodu, govorili su kako je bila dobre naravi, brižna i pravedna, uzorita kršćanka, posvećena Bogu, molitvi, obitelji. Bogoštovlja nedjeljom i blagdanom, kao i upražnjavane svih postova, bili su neraskidivi dio osobnog i obiteljskog života. Kao svjedočanstvo ostali su njeni dnevnici i citati poezije, duhovnih izreka, filozofskih razmišljanja drugih autora, koje je godinama prikupljala i zapisivala.

U novoj domovini njemačka princeza je prihvatila i poštovala »mistično« pravoslavlje, ali dušom je živjela vjeru svojih roditelja. Slutimo kako su joj riječi M. Luthera bile inspiracija ili barem misao vodilja za pisanje »Dnevnika«: »Žene teže podizati svoju djecu, brinuti o kućanstvu i sklone su suosjećanju. Bog ih je učinio suosjećajnima po prirodi, tako da njihovim primjerom i muškarci također mogu biti usmjereni ka suosjećanju.«

Izbor iz zapisa »Darujte ljubav«,

O braku:

• Brak je božanski obred. On je dio božanskog plana od kad je stvoren čovjek. To je najsvetija veza na Zemlji;
• Bez Božjeg blagoslova sve čestitke i dobre želje bračnih drugova bit će prazne riječi. Bez Njegovog svakodnevnog blagoslova obiteljskog života, čak najposvećenija i najiskrenija ljubav neće moći ispuniti želje srca. Bez blagoslova Neba, sve ljepote, radosti i vrijednosti obiteljskog života mogu biti uništene u bilo kojem trenutku;
• Dan vjenčanja treba pamtiti i izdvojiti od ostalih važnih blagdana. To je dan čija će svjetlost osvjetljavati sve ostale dane do kraja života. Radost zbog čina vjenčanja ne treba iskazivati burno, već duboko i smireno. Kada se sjedinjuju ruke i izgovaraju sveti zavjeti ispred bračnog oltara dolijeću anđeli i tiho pjevaju pjesme, štiteći sretni par svojim krilima na njihovom zajedničkom životnom putu;
• Smisao braka je donijeti radost. Jasno je da je bračni život najsretniji, najpotpuniji i najbogatiji život. To je savršena božanska institucija. Božja zamisao se sastoji u tome da brak donosi sreću, da on život muža i žene čini potpunijim kako nitko od njih ne bi bio na gubitku, već da oboje dobiju. Ako brak nije sretan i ne čini život bogatijim i potpunijim, to nije pravi brak.

O obiteljskom životu:

• Jedna riječ uključuje sve ‒ ta riječ je »ljubav«;
• I mudrost i moć koju treba ispuniti svetim obvezama, supruge mogu naći samo u obraćanju Bogu;
• Utjecaj dobrih žena je najveća sila poslije milosti Božje koja oblikuje dobre muškarce;
• Prva lekcija koju osoba treba naučiti i ispuniti je strpljenje. Na početku obiteljskog života otkrivaju se kako vrline tako i karakterni nedostaci, sve one specifične navike, ukus i temperament za koje bračni partner nije ni pomišljao da postoje. Ponekad se čini da je nemoguće naviknuti se jedno na drugo, da će sukobi biti vječiti i beznadni, ali strpljivost i ljubav nadvladaju sve, i dva života se slijevaju u jedan; plemenitiji, snažniji, potpuniji i bogatiji i taj život će se nastaviti u mirnom zajedništvu;
• Obiteljska dužnost je nesebična ljubav. Svatko mora zaboraviti na svoje »ja« posvećujući se drugom. Svatko bi trebao kriviti sebe, a ne drugu osobu ako nešto nije u redu. Razboritost i strpljenje su neophodni, a nestrpljenje je razorno;
• Oštra riječ može povrijediti dušu sudruga. Na obje strane mora postojati želja da brak bude sretniji i da nadvladaju sve što predstavlja prepreku. A za veliku ljubav, potrebno se je jako truditi na dnevnoj razini. Najveći problemi u našem vlastitom domu su posljedica grubosti prema bližnjima;
• Ljubav zahtijeva posebnu brigu. Čovjek može biti iskren i odan, ali u njegovim riječima i djelima treba biti nježnosti. Evo savjeta: nemojte pokazivati svoje loše raspoloženje i uvrijeđenost, nemojte ljutito govoriti, nemojte loše postupati. Nijedna žena na svijetu neće dugo trpjeti grube ili uvredljive riječi koje su izletjela iz vaših usta. Ljubav vam ne daje pravo da se ponašate grubo prema onome koga volite. Što je odnos intimniji to se bolnije utiskuju u srce grub pogled, geste ili riječi, nervozan govor;
• Kada uvene ljepota i ugasi sjaj u očima, kada sa starošću dođu bore, kada svoje tragove i ožiljke ostave bolesti, tuge i brige, ljubav vjernog muža mora ostati isto onako duboka i iskrena kao ranije. Na Zemlji nema mjerne jedinice koja može izmjeriti dubinu Kristove ljubavi prema Njegovoj Crkvi i nijedan smrtnik ne može da voli istom takvom dubinom, ali je ipak svaki muž obvezan to činiti u onoj mjeri u kojoj se ova ljubav može pokazati na Zemlji. Za svoju obitelj nijedna žrtva ne smije biti teška niti prevelika;
• Svi članovi obitelji moraju sudjelovati u organizaciji doma, a istinska obiteljska sreća se može postići kada svatko pošteno ispuni svoje obveze;
• Ako suprug poštuje svoju suprugu i sam postaje uzvišen, a ako ne, bit će ponižen;
• Čovjek se treba konzultirati sa svojom ženom o svojim poslovima, imati povjerenju u nju. Možda ona neće znati sve o njegovim poslovima, ali je moguće da će predložiti dobro rješenje, jer ženska intuicija često radi brže od muške logike. Međutim, čak i ako žena ne može pomoći mužu u njegovim poslovima, ljubav prema njemu mora biti zainteresirana za njegovu dobrobit. I ona je sretna kada on traži savjet od nje i stoga se još više približavaju jedno drugom. Ako je dan bio uspješan ona zajedno s mužem dijeli njegovu radost, a ako je bio neuspješan ona mu, kao vjerna žena, pomaže da prebrodi neugodnosti i hrabri ga;
• Čovjek koji je nadahnut ljubavlju može učiniti sve što je potrebno. Svaki suprug koji voli treba imati veliko srce. Mnogi ljudi koji trpe moraju potražiti pomoć u svojoj obitelji. Svaki suprug kršćanske žene se ujedinjuje s njom u Kristovoj ljubavi. Zahvaljujući ljubavi prema njoj, pobijediti će iskušenja u vjeri. Vjerna žena ne treba biti ni mašta pjesnika, ni lijepa slika, ni efemerno stvorenje koje bi se čovjek bojao dodirnuti, nego treba biti zdrava, snažna, praktična i vrijedna žena, sposobna ispunjavati obiteljske obveze, a koju ipak odlikuje ona ljepota što daje duši uzvišeni i plemeniti cilj;
• Podijelivši život ispunjen vjerom i molitvom, muž i žena će, također, povezati svoje živote s Nebom. Objedinjeni na Zemlji zajedničkom vjerom u Krista, prelijevajući svoju uzajamnu ljubav u ljubav prema Bogu oni će biti vječno sjedinjeni i na Nebu;
• Žena je obdarena suosjećanjem, ukusom i sposobnošću nadahnuti. To čini da postane, u određenom smislu, Kristov glasnik s misijom da ublaži ljudsku patnju i tugu.

O djeci:

• Što se djece tiče, dužnost je roditelja pripremiti ih za život, za sve kušnje koje će im Bog poslati;
• Ne postoji ništa jače od osjećaja koji nas prati kada držimo svoju djecu u našim rukama. Njihova bespomoćnost dotakne plemenite žice u našim srcima. Za nas je njihova nevinost moć koja nas čisti. Kada je novorođenče u kući, kao da je ponovno rođena ljubav. Dijete spaja bračni par kao ništa prije toga. U srcima roditelja, žice koje su do tada šutile oživljavaju. Novi ciljevi su pred mladim roditeljima, pojavljuju se nove želje. Život odmah dobiva novi i dublji smisao. Njihove ruke ispunjene su svetim teretom, besmrtnim životom koji je potrebno očuvati, a to u roditeljima izaziva osjećaj odgovornosti . »Ja« više nije središte svijeta. Imaju novi cilj koji je dovoljno velik da ispuni cijeli život;
• Velika je stvar preuzeti na sebe odgovornost za ove nježne mlade živote koji svijet mogu obogatiti ljepotom, radošću i snagom, ali koji lako mogu i da se upropaste. Vrlo je važan posao zbrinuti ih, oblikovati im karakter ‒ eto o tome trebate misliti prilikom uređivanja svog doma. To mora biti dom u kojem će djeca rasti za istinski i plemeniti život, za Boga;
• Nitko ne zna kakvu svetu tajnu nosi novorođenče kome je namijenjeno da živi samo trenutak na ovoj Zemlji. Ne živi uzalud. U ovo kratko vrijeme može učiniti više, može ostaviti dublji trag od drugih koji žive godinama. Mnoga djeca koja umiru dovode roditelje pred noge svetog Krista;
• Glavni centar u životu svakog čovjeka mora biti njegov dom. To je mjesto gdje rastu djeca ‒ rastu fizički, učvršćuju svoje zdravlje i upijaju u sebe sve ono što će ih učiniti istinskim i plemenitim muškarcima i ženama. U domu gdje rastu djeca čitavo njihovo okruženje i sve što se događa utječe na njih, čak i najmanji detalj može utjecati na njih povoljno ili štetno. Čak i priroda oko njih oblikuje budući lik. Sve lijepo što vide dječje oči ostavlja trag u njihovim osjetljivim srcima. Gdje god dijete raste njegovo ličnost ostavlja trag na mjesto odrastanja. Moramo napraviti prostorije u kojima će naša djeca spavati, igrati se i živjeti tako lijepo kako nam to uvjeti dopuštaju. Djeca vole slike, a ako su slike u kući čiste i lijepe, one imaju izvanredan učinak na njih, čine ih rafiniranijima. Dom, čist i lijepo opremljen, jednostavno ukrašen i ugodan, neprocjenjivo utječe na odgoj djece;
• Velika je umjetnost živjeti ugodno i u ljubavi. To mora potjecati od samih roditelja. Svaka kuća izgleda kao njezini kreatori. Sofisticirana priroda čini dom sofisticiranim, a grubi čovjek će učiniti kuću grubom;
• Roditelji trebaju biti uzor svojoj djeci ‒ ne riječima, već djelima. Moraju učiti svoju djecu na primjerima svojih života;
• Svaka se kušnja događa u svakom domu, ali u pravom domu postoji mir koji ne može poremetiti oluja Zemlje. Dom je mjesto topline i nježnosti. Razgovarajte u kući s ljubavlju. Neka je samo jedna riječ, ali s ljubavlju prema Kristu, molimo Gospodina. Anđeoski zbor će se radovati, i vaša će duša biti s nebom zauvijek. U takvom domu može se uzgajati i njegovati samo ljepota i ljubaznost, uzoran karakter. Jedna od katastrofa našeg doba jest da su tihe obiteljske večeri potisnute radnim mjestima, zabavama i društvenim susretima.

Navodi su iz knjige Aleksandre Fjodorovne Romanove, »Darujte ljubav«. Knjiga je zbornik zapisa posljednje ruske carice. Sastoji se od tri cjeline: »O braku i porodici«, »Riječi dobre« i »Bašta srca«.

Tekst priredila Alenka Nikolić

---

Slušajući, nepotrebno isticane i od medija naturane, malobrojne mogule, ateističke agitatore i ljevičarske lobotomiste dobiva se utisak da su Hrvati najzatucaniji od svi europskih naroda. Ispada da se kao »pijan plota« drže zločinačke ideologije koja je izašla iz poremećenih umova kreatora komunizma.

Lažni, društveni ali i duhovni, proroci stalno promiču i brane zločinački sustav, izokreću teze, lažu te pričaju priče o dobrim starim vremenima i navodnoj ljepoti života tijekom komunističkog totalitarizma na području današnje Hrvatske. Svojim socijalističkim sotonizmom stalno nas vraćaju unazad i koče napredak Hrvatske.

Cijelu tu zbrku potiče i netočna uporaba pojmova kojima se po staroj boljševičkoj praksi daje izokrenuto značenje od izvornoga. Ti suvremeni lažni proroci stalno ponavljaju mantru o tzv. antifašizmu kojom prikrivaju zločinačku narav komunizma. Oni proglašavaju masovnog ubojicu, zločinca i teroristu Tita, te njegovu komunističku kamarilu društvenom avangardom. Iako su oni izvršili genocid nad Hrvatima, te masovnu pljačku Hrvatske koja je trajala od početka do kraja njihove strahovlade. Politički šamani rabe pojam antifašizam kao mantru pripisujući mu magijsko značenje. Pri tomu prikrivaju i zločinačku narav Jugoslavenskih komunista, među kojima su oni u Hrvatskoj ostali najdosljedniji u svojoj borbi za održavanje mita o tzv. dobrim starim vremenima SFRJ. Ova je tema već odavno trebala otići u ropotarnicu povijesti da ih oni i njihovi sljedbenici politički pobožno stalno ne vraćaju u društvenu pozornost. U održavanju tog društvenog ludila posebno im pomažu pojedini predstavnici manjina kojima je Hrvatska i mjesto u Saboru potrebna jedino zbog izdašnih sredstava iz proračuna kojima potpomažu sebe i svoje sljedbenike. Cijelu tu nevolju otežava i činjenica što nije provedena lustracija. Zbog toga su komunistički kadrovi, sa svojim izopačenim stavovima, ostali u društvenim institucijama čuvajući i održavajući laž i prijevaru kao istinu.

Učinci su komunizma i njegovi zločini ostavili zastrašujuće posljedice na hrvatsko društvo koje će se osjetiti dugi niz desetljeća. Nevjerojatno je da i danas ima onih koji zločinački sustav brane i promiču što upućuje na njihovu moralnu izopačenost i lažni sustav vrijednosti koji promiču i održavaju.

Zbog tzv. ljevičarsko-liberalne avangarde od nedavno se predstavljaju i kao hrvatski nacionalisti, a zapravo nelustrirne pete društvene kolone, potrebno je istaknuti temeljne činjenice o zločinima komunističkog totalitarizma koji je »vedrio i haračio od Vardara pa do Triglava«.

»Kada je riječ o tadašnjoj Jugoslaviji, veliki dio obračuna s kolaboracijom izveden je u ‘divljim čistkama’, a kako je kao ‘suradnik okupatora’ i ‘narodni neprijatelj’ i ‘narodni neprijatelj’ mogao biti optužen bilo tko, ubijanje je poprimilo takve razmjere da je obračun u Jugoslaviji i Hrvatskoj bio među najžešćim u Europi.

O broju ubijenih postoje samo procjene i demografski izračuni, pa ukupan broj žrtava u Jugoslaviji varira od 110 do 180 tisuća, no stvarni broj zasad je nemoguće ustanoviti. Prema procjenama u Srbiji je stradalo 30 – 70 tisuća osoba, u Sloveniji 15 – 18 tisuća, a u Hrvatskoj između 55 i 60 tisuća, no neke procjene spominju i 100 tisuća ljudi. Oko 45 tisuća ljudskih gubitaka Hrvata (iz Hrvatske i BIH) odnosi se na Bleiburg i križni put. Tome treba dodati više tisuća Hrvata, folksdojčera i drugih, koji su potkraj rata i u neposrednom poraću izgubili život u ‘divljim čistkama’ u Hrvatskoj te 4500 hrvatskih folksdojčera koji su umrli ili ubijeni u poslijeratnim logorima. Za Bosnu i Hercegovinu nema, a Crnu Goru i Makedoniju nema nikakvih procjena.

Što se tiče broja izrečenih i izvršenih smrtnih kazni, nepotpuni podatci pokazuju da je Jugoslavija i u tome na samom europskom vrhu: od 4012 izrečenih smrtnih kazni izvršeno je njih 3299, što je daleko više nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Stvarni broj sudskih smrtnih kazni i njihovih izvršenja svakako je veći. Razlog takve okrutnosti u država Istočnog bloka jest što se u njima, pod okriljem obračuna s nacizmom i fašizmom, provodila ‘socijalistička revolucija’. U neprijatelje su uvršteni ne samo kolaboracionisti nego i neprijatelji revolucije te je ‘čišćenje’ provedeno u neusporedivo većem opsegu.« (Žarko Ivanković, »Zločini i kazne«, »Večernji list«, 14. 7. 2018.)

Dakle, oko sto tisuća je Hrvata pobijeno od strane komunista, više od tri stotine tisuća se je odselilo zbog političke represije, a zbog ekonomskih se je razloga iseljavalo na stotine tisuća tijekom komunističke represije. Takav bi društveni udarac bio nepodnošljiv i za mnogo veće države od Hrvatske.

Vladimir Mrkoci sažeo je uzrok naše društvene šizoidnosti te zašto je zločinački mentalitet preživio, i toliko se ukorijenio u političkom, medijskom, i obrazovnom sustavu iako ga je – Hrvatski narod – s dubokim gađenjem, kao smrdljive čarape, odbacio od sebe.

»Komunizam u Hrvatskoj jedinstven je politički fenomen. Premda najkrvaviji i najsuroviji od svih europskih komunizama, ostao je nekažnjen. Ne samo nekažnjen nego i nagrađen uglednim društvenim pozicijama u suvremenoj Hrvatskoj.

Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin. Desetljeća komunističke vlasti u Hrvatskoj donijela su Hrvatima pogubne posljedice, na prvom mjestu demografske. U 50 godina komunizma ubijeno je ili protjerano više Hrvata nego u 400 godina teških bojeva s Turcima. Za vrijeme komunizma organizirana je najveća ekonomska pljačka hrvatske nacije u cijeloj njezinoj povijesti. I na kraju, ali ne manje važno: psihološki teror komunističke vlasti gurnuo je naciju u krizu identiteta i nacionalnu psihozu, no, to je problem koji prelazi granice historiografije i ulazi na područje psihoze, točnije, psihopatologije.

Samo je jedan zločin veći od komunizma, a to je zaborav na taj zločin.« (Vladimir Mrkoci, »Kratka povijest komunizma, za nekomuniste«, Naklada Pavičić, Zagreb 2017., str. 204.)

Autor (tekst i foto ilustracije): Branimir Bučanović

---

---