biografije

Sv. Ćiril i Metod

Sv. Ćiril i Metod

“Stvoritelj svega stvorio je osim anđela i životinje i čovjeka. Čovjeka je govorom i razumom izdigao iznad životinja, a srdžbom i pohotom odvojio od anđela. Čemu se čovjek više približi, postaje mu sličniji – anđelima ili životinjama!” Sv. Ćiril.

Ćiril (rođ. Konstantin) i Metod (rođ. Mihael) se još nazivaju Slavenski blagovjesnici, Sveta slavenska braća, i Slavenski apostoli. Bili su Grci rodom iz Soluna. Otac Lavov je bio imućni časnik, sa suprugom Marijom imao je sedmoro djece. Najstariji je bio Metod (rođen oko 820.), a najmlađi Ćiril (rođen 826. ili 827.po.Kr.). Od djetinjstva su bili u doticaju sa Slavenim, koji su u velikom broju živjeli u njihovoj okolici, te su naučili njihov jezik i običaje.

Obojica su imali vrhunsku naobrazbu. Ćiril je studirao, filozofiju i teologiju, u Solunu i Carigradu, te bio zaređen za pravoslavnog svećenika. Zbog nadarenosti je dobio mjesto voditelja knjižnice Pravoslavne Crkve Hagai Sofia, i predavao filozofiju na carskoj školi. Iskazao se u diplomatskim pohodima i apologetskim nastupima s arapskim krivovjernicima koji su: agresivno nasrtali, pljačkali, iznuđivali reket, te ugrožavali vjeru u Boga. Metod je bio pravnik i upravitelj slavenske pokrajine u Istočnoj Makedoniji. Odlučio je krenuti monaškim putem, te se zamonašio u pravoslavnom manastiru na Olimpu (856.po.Kr.).

Braća su imali dva misijska poduhvata (860-863.), prije nego su krenuli na putovanje u Moravsku. Putovanja su imala i diplomatske elemente, poslani su od bizantskog Cara Kozarima. Tražili su kršćanske propovjednike za svoj narod. Tijekom tih boravaka jedan broj velikaša je prihvatio kršćanstvo te ga prenosio podanicima.

Da nije bilo misije među Slavenima (od 863.po.Kr.) njihovo djelovanje bi bilo ograničeno; zbog te službe postaju velikani. Misija započinje pozivom kneza Rastislava (+870.) koji je od bizanskog cara Mihajla tražio propovjednike budući je narod napuštao poganstvo i prihvaćao kršćanstvo. Kršćanstvo se u Češku i Moravsku počinje širiti preko rimokatoličkih propovjednika iz Bavarske, pokršteni plemići počinju promicati novu vjeru poganskim podanicima. Rastislav je prvo tražio pomoć od pape, ali zbog političkih odnosa nije uspio ostvariti naum samostalne biskupije. Bizantski car misiju povjerava Ćirilu, on uzima brata Metoda (koji je postao iguman-poglavnik manastira). Budući nije postojalo slavensko pismo Ćiril slaže glagoljicu koja je odgovarala glasovima staroslavenskoga jezika.

“Kada je Konstantin-Ćiril iz Soluna pošao 863.g. među Moravce, da ih utvrdi u kršćanstvu, sastavio je prvi slavenski alfabet, koji zovemo glagoljicom, dok se isprva zvao ćirilicom (kurilovica u 11.st. u Rusiji). Pismo, koje danas zovemo Ćirilica, nije prvo slavensko pismo; ono nije nastalo za sjeverne Slavene, nego oko 900. za Bugare u njihovu, po vremenu drugom (Praslavenskom) središtu pismenosti, valjda na poticaj cara Simeona, koji je glagoljicu htio zamijenit drugim pismom, kako se ono optički ne bi razlikovalo od ondašnjeg grčkoga pisma u crkvenim knjigama. Ćirilica je koncesija grčkom duhu. Ona je, naime, očita imitacija grčke uncijale, dok je glagoljica na prvi pogled sasvim različita od grčkih pisama 9.st.” (…) “Iz sačuvanih spomenika vidimo, kako su oba pisma bila u isto doba poznata i u Bugarskoj i u Rusiji, ali glagoljica brzo uzmiče pred ćirilicom, tako se to prvo slavensko pismo od 12.st. uglavnom ograničilo samo na katolike Hrvate.” (Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 1942.)

Slavenska misija nije bila dobro prihvaćena od germanskih svećenika. Oni su Slavene smatrali inferiornima te se protivili uporabi slavenskog jezika tvrdeći kako Bogoslužje mora biti samo na tzv. svetim jezicima (grčki, hebrejski i latinski). Netrpeljivost je ograničila i sputavala njihovo djelovanje, i pratiti će ih do kraja života. Nakon nešto više od tri godine, najvjerojatnije, odlaze u Rim papi koji je imao vlast nad agresivnim svećenicima.

Potom odlaze u Panoniju, kod kneza Kocelja (+874.), i taj je put bio izuzetno plodonosan. Knez je savladao slavensko pismo. Kod njega se zadržavaju duže vrijeme, a on će ih podupirat do kraja života.

Veliki napredak dogodio se je za vrijeme pape Hadrijana (+872.). Srdačno je primio misionare 868, podržao slavensku misiju, te dopustio održavanje jednog Bogoslužja na slavenskom u stolnoj Crkvi. Tijekom boravka u Rimu Ćiril se zamonašio, obolio i preminuo u 42. godini, u grčkom manastiru, 14. veljače 869.po.Kr.

Na poticaj kneza Kocelja papa šalje Metoda za propovjednika knezu i Slavenima. Bogoslužje je bilo dopušteno na slavenskom uz prvenstvo latinskom jeziku. Na poticaj kneza papa je Metoda (870.) posvetio za biskupa, te odlazi nazad na misiju knezu Kocelju. No, sa visokom časti su nastupili i problemi, pa čak i utamničenje koje su organizirali, mimo znanja pape, germanski svećenici. Pušten je po nalogu novoga pape Ivana VIII. Nakon povratka u Moravsku primljen je sa velikom radošću, te se ponovo predaje službi Slavenima. No njegove muke nisu prestale pa je zbog revnosti slavenskoj misiji, i navodne hereze bio oštro ukoren. Opravdao se pred rimskim biskupom, a ovaj je 880. izdao Bulu kojom je priznao Slavenski jezik u Bogoslužju. Zbog revnosti u slavenskoj misiji imao je velikih sukoba sa crkvenim i svjetovnim strukturama, pa je djelovao znatno otežano.

Na poziv Cara Vasilija I. 882. odlazi u Carigrad, te od njega i pravoslavnog patrijarha Fotija prima puno priznaje i potvrdu službe. Po povratku u Moravsku, navodno, prijevodi cijelo Sveto pismo za osam mjeseci (883.) uz pomoć dvojice zapisničara. Taj prijevod nije sačuvan osim u pojedinim fragmentima. Dana 6. travnja 885.po.Kr. umire, te je sahranjen negdje u Moravskoj.

Metodovi učenici su protjerani iz Moravske – od svjetovne i crkvene vlasti. Neki od njih su došli u Bugarsku, i današnju Makedoniju (Ohridsko jezero), a drugi do današnje Hrvatske. Tu se Bogoslužje održalo, uz veliko protivljenje rimokatoličkog svećenstva, kod popova glagoljaša.

Zahvaljujući pokrštavanju Rusa (988. po.Kr.) i uvođenja staroslavenskog jezika u liturgiju njihovo djelo, iako odbačeno i uništeno u Moravskoj, preživjelo je i “eksplodiralo” među Slavenima.

Iz perspektive evanđeoske i apostolske nauke – iznesene u Svetomu pismu – sporna je: usredotočenost na kult štovanja preminulih, klanjanje kostima (mošti ili relikvije), te poučavanje svojih vizija i fantazija kao kršćanskog nauka.

“Štovanje Sv. Grgura Nazijanskoga Ćiril je preporučio i svojim slavenskim učenicima. U staroslavenskom Žitiju Konstantina ima mnogo tragova Grgurovih misli i prispodoba. (…) Vođen Grgurovim primjerom, Ćiril se duhovno zaručio sa Božjom mudrošću. Staroslavenski životopis pripovijeda kako je dječak Ćiril sanjao da mu je solunski vojvoda (strateg) predstavio sve solunske djevojke i rekao mu da sebi izabere zaručnicu. Ćiril je izabrao najljepšu između njih, imenom Sofija, tj. Božja mudrost.”. O misiji u Moravskoj: “Sveti blagovjesnici donijeli su sa sobom relikvije Sv. Klementa i slavenski prijevod nedjeljnih Evanđelja. To su bila dva dragocjena bisera u rukama dvojice velikih i svetih muževa.” (Franc Grivec, Slavenski blagovjesnici sveti Ćiril i Metod, KS, Zagreb, 1985.)

Tada se je u kršćanstvu proširio utjecaj poganskih filozofija, ideologija, te religijskih praksi koje su kristijanizirane. Pored navedenog, primjer je i klanjanje pred svetim slikama koje su mnogi pobožni kršćani nastojali izbaciti iz prakse. Zbog jakog utjecaja poganskih ideja u narodu – koje su iz oportunističkih interesa podržavali i vjerske vođe – svi pokušaji odbacivanja poganskog nasljeđa i kršćanskih reformi u 8. i 9. stoljeću, koje su dolazili od prosvijećenih careva i pojedinih episkopa, nisu uspjeli.

Poganske prakse tek će se tijekom kršćanske reformacije uspjeti odbaciti i to samo u okviru vjernika reformacije, dok će latinska i bizantska tradicija ostati zatočenik ovog oblika religioznosti. Nažalost njihova kršćanska autentičnost je kompromitirana.

Ipak, kao kod svih velikih ljudi “slika nije crno-bijela”. Sagledavajući djelovanje ovih velikana treba uočiti i naglasiti: poticanje i promicanje temeljnih istina kršćanske vjere, ekumenska nastojanja, transkulturno i misijsko djelovanje, te širenje obrazovanja kroz uspostavu pisma i edukacije.

“Značenje je Sv. braće Ćirila i Metoda golemo. Oni su prvi jedan barbarski slavenski dijalekt učinili književnim jezikom, i to tako vješto, da je taj jezik kod većeg dijela Slavena postao ne samo crkveni jezik, nego je preuzeo uopće službu, koju je drugdje imao Latinski jezik. Time su udarili temelje slavenske kulture. Njihovim prijevodom Svetoga pisma 863.g, koji se počinjao riječima: ‘Iskoni bě slovo…’, rodila se je slavenska knjiga.” (Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 1942.)

Nadolazeće doba biti će obilježeno eskalacijom svađa i sukoba, te će završiti Velikom šizmom (1054.). Raskol će dodatno potaknuti netrpeljivost, mržnju, te sukobe rimokatolika i pravoslavaca. Ćiril i Metod ostaju primjer pokušaja premošćivanja razlika, te nastojanja služenja Gospodinu Isusu Kristu, i kao takvi su Slavenima na diku!

Autor: Branimir Bučanović

Slikar: Nenad Blažev

Rasprava

Komentari su isključeni.

WEB PAGE TRANSLATOR

arhiva