Zamah vjerskim reforama velikog obima započeo je, potpuno neplanirano, svećenik i doktor teologije koji je dobronamjerno htio započeti raspravu o potrebnim reforma institucije kojoj je pripadao.

Martin Luther je 31. listopada 1517. godine, na tada uobičajen način, iznio stavove sažete u 95 teza, na vratima župne zgrade u Wittenbergu. Nova uvjerenja koja je propovijedao brzo su se širila, budući da je bilo mnogo onih koji se nisu slagali s Rimom uglavnom zbog političkih i ekonomskih pritisaka. Nove su se ideje brzo širile, a stoljetna su se vjerovanja i praksa mijenjala reformatorskim.

Luther je svoju teologiju temeljio na nauku Svetog pisma i prihvaćanju onih dijelova tradicije i učiteljstva koji nisu bili u suprotnosti s Biblijom. Sukladno učenju apostola Pavla, naučavao je da je vjera uvjet spasenja (Gal 2, 15-21), a Biblija iznad tradicije te izvor naučavanja. Zalagao se za nauk apostola Petra o svećenstvu svih vjernika (1 Pt 2,9). Odbacio je nauk o transupstancijaciji, te naučavao konsupstancijaciju ili mističnu nazočnost Krista u elementima kruha i vina. Odbacio je crkveni red kako je shvaćen od Rimokatoličke crkve, celibat klera, i papine ovlasti u Njemačkoj.

Od 1523. do 1525. svećenik Huldrych Zwingli (1484. – 1531.) počeo je provoditi promjene nužne za duhovni i društveni napredak. Njegove zamisli podržavala je gradska uprava, bez čije pomoći i podrške ne bi mogao sprovesti u praksu reforme u Zürichu.

Djelovanjem Jeana Calvina (1509. – 1564.) oko 1541. godine došlo je do bitnog poboljšanja duhovnih i društvenih prilika u Ženevi. Calvin je imao utjecaj na razvitak reformirane teologije, a njegovo djelo Institutio Christiane Religionis (1536.) najbolje je djelo sustavne teologije reformacije. Njegov je teološko-socijalni nauk imao utjecaj na razvoj mnogih društava; švicarskog, njemačkog, francuskog, nizozemskog, engleskog, škotskog, mađarskog, sjevernoameričkog i dr. U svom je nauku naglašavao suverenost, sveznanje i svemoć Boga. Biblija je Božja objava, a knjige Sv. Pisma su nadahnute od Duha Svetoga te poticaj za razvoj duhovnosti i društva temeljenog na pravdi i socijalnoj osjetljivosti. Crkvu je promatrao kao zajednicu vjernika pozvanih i odabranih za spasenje. Naučavao je da su društvena zajednica i Crkva jedinstvena cjelina te da država treba omogućavati slobodu vjere, te ne smije kontrolirati Crkvu. Naučavao je da je Gospodin Isus Krist uspostavio dva sakramenta (Krštenje i Večeru Gospodnju), koji su vidljivi znaci primljene milosti Boga. Vjerska disciplina i crkveno vodstvo zajednice treba biti usmjereno od prezbitera (staratelja ili starješina), a edukacija je sastavni i važan dio crkvenog života. Predodređenje ili predestinacija je temelj spasenja i vječne utjehe te poticaj i nada vjernicima.

U Francuskoj se reformacija proširila među plemstvom i pučanstvom. Ipak, zbog serije progona, maltretiranja i pokolja Hugenota, gotovo je u potpunosti uništena. Treba spomenuti tzv. Bartolomejsku noć (23. – 24. kolovoza 1572.), pokolj kršćana reformacije, u literaturi poznat kao sinonim za ubojstvo i nasilje inspirirano vjerskom netrpeljivošću i mržnjom te je u pravom smislu te riječi genocid. Broj ubijene djece, žena i muškaraca nikada se neće s točnošću utvrditi. Krvnici, inspirirani i vođeni demonima, prave su podatke prikrili i umanjili, brojke se kreću sve do osamdesetak tisuća mučenika vjere za Gospodina Isusa Krista.

Reformacija je uzela zamah u Nizozemskoj i ukorijenila se do današnjih dana. U Škotskoj je John Knox (1514. – 1572.) uveo tzv. prezbiterijalni ustroj, po uzor na Calvinov eklezijalni ustroj, po kojem su Prezbiterijanske crkve postale nadaleko poznate.

Reformacija je u Engleskoj bila potaknuta pragmatičnim i političkim potrebama. Kralj Henry VIII. († 1547.) nije mogao dobiti od pape, iz političkih razloga, rastavu braka. Stoga je donio Akt o supremaciji 1534., te odbacio kontrolu pape, i uspostavio nacionalnu crkvu koja je nazvana Anglikanskom (izvan Velike Britanije se zove Episkopalna). Iako potaknuta politikom, reformacija u Engleskoj u kasnijem je razvoju bila pod utjecajem tzv. kalvinske teologije, koja je ostavila traga na razvijanju teologije i prakse Anglikanske crkve.

Promatrajući učinke reformacije 16. stoljeća može se zaključiti kako je djelomično središnji i uglavnom sjeverni dio Europe postao protestantski. Danas u svijetu ima preko četiri stotine milijuna pripadnika crkava europske reformacije: reformiranih – prezbiterijanaca, evangelika i episkoplanih. Baš kao kod ostalih kršćana, ponegdje u svijetu ove Crkve imaju rast, na drugim mjestima stagnaciju, a negdje jednostavno egzistiraju bez rasta ili odumiranja. (B.B.)

© reformacija.net