U 16. stoljeću je počeo razvoj ideje o stvaranju moderne države. To je značilo neovisnost određenog teritorija, stanovništva i vlasti u odnosu na papinski autoritet koji se smatrao suverenim, iznad svake druge vlasti. Država je značila odvajanje nacionalnog suvereniteta od vlasti papinstva.

Konfesionalni sukobi su bili odraz podjela među kršćanima u nekim društvima. Država je trebala biti u poziciji neovisnog arbitra koji se izdiže iznad podjela i uključuje sve građane pod načelom tolerancije. Koncentracija političkih autoriteta na jedinstvenom teritoriju države je značila kraj partikularnih i neovisnih lokalnih vladavina iz perioda feudalizma. Kler Rimske crkve je time počeo gubiti utjecaj, a rasla je važnost laika. S obzirom da su laici bili pripadnici građanskog staleža, tražili su svoja prava i slobode. Biblijsko kršćanstvo nije poznavalo podjele na staleže, već su pred Bogom svi ljudi jednakog statusa, odnosno jednaki u pravima i slobodama.

Utjecaj laika na odlučivanje je bio sve veći, a moć i odgovornost odlučivanja u protestantskim crkvama su bili podijeljeni, pa je to značilo uvođenje demokracije u društvu. Takav trend je izravno bio vezan uz prezbiterijansku organizaciju i strukturu nacionalnih crkava, koje su pripadale reformiranoj tradiciji. Sudjelovanje laika u upravljanju i načelo svećenstva svetih je značilo odsutnost hijerarhijskih odnosa. Prezbiteri su dobili ulogu predstavljanja pripadnika lokalnih crkvava među kojima je postojala jednakost. To je imalo izravan utjecaj na razvoj ideje o demokraciji, što je imalo i društveni utjecaj.

Protestantske crkve su pratile trend razvoja države zbog toga što su njihove organizacije i strukture bile nacionalno (državno) određene, dok ih je na višoj razini povezivala zajednička tradicija i konfesije. Na taj je način biblijsko kršćanstvo sa zakašnjenjem u praksi potvrdilo da nosi neke važne elemente ideje o demokraciji koja će se kasnije predstaviti tijekom razdoblja racionalizma i prosvjetiteljstva u 18. stoljeću, kada je nastala ideologija liberalizma.

Ideja o vladavini pravde i ljudskih prava je također nasljeđe reformacije. Načelo poštivanja zakona proizlazi iz Biblije, a vezano je i uz nužnost poštivanja vlasti. Biblija daje državi pravo da koristi mač, što simbolizira monopol na legitimno korištenje sile, onda kada je to potrebno za kažnjavanje kršenja zakona i garantiranje sigurnosti u poretku. Premda su se prve deklaracije o ljudskim pravima pojavile tek u periodu prosvjetiteljstva, već protestantska reformacija daje podršku ideji da svi građani određenog poretka imaju jednaka prava i slobode vezane uz život, rad, vlasništvo, obitelj, savjest i mišljenje, sudsku pravdu, udruživanje i dr.

Reformacija je istaknula važnost ljudske individualnosti. Individualnost u reformacijskom kršćanstvu nije značila slobodu od Božje volje, već baš obratno, da se potvrdi sloboda u Kristu, kroz spoznaje istina iz Biblije. Čovjek je mogao biti slobodan za Boga tek onda kada je otkrio glas vlastite savjesti, neovisne od utjecaja masa koje u tom periodu nisu poznavale Bibliju. Vjera nije mogla više biti stvar kolektivne prinude, već stvar slobode savjesti svakog pojedinca da prihvati odgovornost za vlastito izabranje po Božjoj milosti.

Reformacija i narodni jezik te ekonomija

Reformacije je imala utjecaj na stvaranje narodnih jezika, koji su počeli predstavljati alternativu latinskom jeziku. Tako je Lutherov prijevod Biblije u velikoj mjeri standardizirao njemački jezik. Nakon izuma tiskarskog stroja, Biblija se počela tiskati na narodnim jezicima, pa se zahvaljujući reformaciji počela širiti spoznaja Biblije, koja je tada bila ograničena na kler Rimske crkve. S demokratizacijom crkve, svatko je dobio odgovornost za čitanje Biblije, čime se moć kršćanske spoznaje počela širiti od klera prema laicima. Takav oblik odnosa je u velikoj mjeri oslikavao demokratski tip odnosa među ljudima.

S reformacijom se počela mijenjati i ekonomska slika. Premda je u nekim elementima postojao mnogo prije, kapitalizam je bio pod snažnim utjecajem protestantizma, pogotovo kalvinizma. Protestantima je bio važan njihov poziv. To je način na koji ih je Bog pozvao da kroz rad služe ljudima u društvu, što vodi prema povećanja prosperiteta i Božje slave na zemlji. Osim toga, kroz plaćeni rad pojedinac može skrbiti za osobne, ali i obiteljske potrebe. Načelo rada je temeljni princip protestantske etike i proizlazi izravno iz Biblije. Reformirani kršćani su najviše isticali važnost takve svrhe rada, te moći samokontrole i discipline. Novac tako nije bio objekt uživanja i potrošačkih strasti, već sredstvo akumulacije kapitala i investicija. Dužnost bogataša je bila u pomoći siromašnima, bolesnima i invalidima kroz davanje milodara. Time bogatstvo samo po sebi više nije grijeh, osim onda kada prelazi u uživanje i ovisnost. U protestantskoj radnoj etici nije postojala dilema o primatu Boga nad bogatstvom. Čovjek je određen od Boga da bude upravitelj (menedžer) privatnog vlasništva, koje pripada Bogu i ne služi za uživanje, već za oplođivanje kroz naporan rad. Zato Bog daje pojedincima vlasništvo kako bi upravljali, te razvijali i realizirali kretivne potencijale. Već Dekalog jasno pokazuje da je Božja volja u zaštiti privatnog vlasništva. Tako Božji Zakon traži pod pojedinaca i poretka odbacivanje i zabranu kriminala i strasti prema tuđem privatnom vlasništvu. Već se tu vidi ono što će postati važan element klasične teorije liberalizma, koja veliku važnost daje formiranju države kako bi pravo na privatno vlasništvo imalo garancije sigurnosti od strane poretka.

Protestantska radna etika

Rad je postao dužnost za sve one koji su sposobni raditi. Važna ulogu u kreiraju kapitalističkog sistema je imala podjela rada, zbog specijalizacije i profesionalizma u izvršavanju različitih poziva, što povećava mogućnost izbora i općeg prosperiteta što većeg broja ljudi. Podjela rada je kroz prisutnost različitih poziva na tržištu rada posljedica niza darova i talenata. Svatko je odgovoran otkrivati vlastite ambicije i talente, te se kvalificirati kroz obrazovanje koje je zato imalo važnu ulogu s razvojem protestantizma.

Protestantska radna etika je donijela neke vrijednosti i principe koji većinom proizlaze iz Biblije. Stoga je kršćanin bi trebao biti dobro organiziran u radu i prihvaćati individualnu odgovornost za sve posljedice u odlučivanju. Važna je samokontrola, disciplina i emocionalna suzdržanost. Štedljivost je dokaz skromnosti i odbacivanja užitaka u bogatstvu. Štedljivost vodi prema akumulaciji kapitala koji se koristi za investicije. A investicije vode prema razvoju, prosperitetu i profitu. Maksimalizacija profita ima vrijednost isključivo kao posljedica napornog i legalnog rada. Bog blagoslivlja bogatstvo i traži zaštitu privatnog vlasništva. Veličina bogatstva kroz novac i vrijednost privatnog vlasništva nije grijeh, već uživanje i ovisnost o tome. Jer se ne može služiti i Bogu i zavodljivoj prirodi bogatstva. Već bogatstvo treba služiti ljudima kao nagrada za njihov rad i sredstvo buduće akumulacije kapitala. Rad je način kojime se može pokazati ljubav prema bližnjemu. Jer u originalnom biblijskom kontekstu «ljubav« na grčkom jeziku znači «agape.» To značenje se odnosi na činjenje dobra, djelovanje ili služenje s odgovornošću, a ne na strasti i emocije.

S obzirom na navedene primjere, možemo biti sigurni da je duh reformacije u zapadnim kulturama još prisutan, premda se često gubi pred novim izazovima. Najvažniji zadatak današnjih generacija je u isticanju važnosti autoriteta Biblije, gdje je fokus na vjeri u Krista. Ali je važno i održavanje tradicije, jer to povezuje kršćane reformacijskih konfesija u jednu smislenu cjelinu, koja ima svoju poziciju u kulturnom životu užeg i šireg opsega.

©  reformacija.net