U 16. stoljeću je počeo razvoj ideje o stvaranju moderne države. To je značilo neovisnost određenog teritorija, stanovništva i vlasti u odnosu na papinski autoritet koji se smatrao suverenim, iznad svake druge vlasti. Država je značila odvajanje nacionalnog suvereniteta od vlasti papinstva.
Konfesionalni sukobi su bili odraz podjela među kršćanima u nekim društvima. Država je trebala biti u poziciji neovisnog arbitra koji se izdiže iznad podjela i uključuje sve građane pod načelom tolerancije. Koncentracija političkih autoriteta na jedinstvenom teritoriju države je značila kraj partikularnih i neovisnih lokalnih vladavina iz perioda feudalizma. Kler Rimske crkve je time počeo gubiti utjecaj, a rasla je važnost laika. S obzirom da su laici bili pripadnici građanskog staleža, tražili su svoja prava i slobode. Biblijsko kršćanstvo nije poznavalo podjele na staleže, već su pred Bogom svi ljudi jednakog statusa, odnosno jednaki u pravima i slobodama.
Utjecaj laika na odlučivanje je bio sve veći, a moć i odgovornost odlučivanja u protestantskim crkvama su bili podijeljeni, pa je to značilo uvođenje demokracije u društvu. Takav trend je izravno bio vezan uz prezbiterijansku organizaciju i strukturu nacionalnih crkava, koje su pripadale reformiranoj tradiciji. Sudjelovanje laika u upravljanju i načelo svećenstva svetih je značilo odsutnost hijerarhijskih odnosa. Prezbiteri su dobili ulogu predstavljanja pripadnika lokalnih crkvava među kojima je postojala jednakost. To je imalo izravan utjecaj na razvoj ideje o demokraciji, što je imalo i društveni utjecaj.
Protestantske crkve su pratile trend razvoja države zbog toga što su njihove organizacije i strukture bile nacionalno (državno) određene, dok ih je na višoj razini povezivala zajednička tradicija i konfesije. Na taj je način biblijsko kršćanstvo sa zakašnjenjem u praksi potvrdilo da nosi neke važne elemente ideje o demokraciji koja će se kasnije predstaviti tijekom razdoblja racionalizma i prosvjetiteljstva u 18. stoljeću, kada je nastala ideologija liberalizma.
Ideja o vladavini pravde i ljudskih prava je također nasljeđe reformacije. Načelo poštivanja zakona proizlazi iz Biblije, a vezano je i uz nužnost poštivanja vlasti. Biblija daje državi pravo da koristi mač, što simbolizira monopol na legitimno korištenje sile, onda kada je to potrebno za kažnjavanje kršenja zakona i garantiranje sigurnosti u poretku. Premda su se prve deklaracije o ljudskim pravima pojavile tek u periodu prosvjetiteljstva, već protestantska reformacija daje podršku ideji da svi građani određenog poretka imaju jednaka prava i slobode vezane uz život, rad, vlasništvo, obitelj, savjest i mišljenje, sudsku pravdu, udruživanje i dr.
Reformacija je istaknula važnost ljudske individualnosti. Individualnost u reformacijskom kršćanstvu nije značila slobodu od Božje volje, već baš obratno, da se potvrdi sloboda u Kristu, kroz spoznaje istina iz Biblije. Čovjek je mogao biti slobodan za Boga tek onda kada je otkrio glas vlastite savjesti, neovisne od utjecaja masa koje u tom periodu nisu poznavale Bibliju. Vjera nije mogla više biti stvar kolektivne prinude, već stvar slobode savjesti svakog pojedinca da prihvati odgovornost za vlastito izabranje po Božjoj milosti. Nastavi čitati
Djelovanjem Jeana Calvina (1509. – 1564.) oko 1541. godine došlo je do bitnog poboljšanja duhovnih i društvenih prilika u Ženevi. Calvin je imao utjecaj na razvitak reformirane teologije, a njegovo djelo Institutio Christiane Religionis (1536.) najbolje je djelo sustavne teologije reformacije. Njegov je teološko-socijalni nauk imao utjecaj na razvoj mnogih društava; švicarskog, njemačkog, francuskog, nizozemskog, engleskog, škotskog, mađarskog, sjevernoameričkog i dr. U svom je nauku naglašavao suverenost, sveznanje i svemoć Boga. Biblija je Božja objava, a knjige Sv. Pisma su nadahnute od Duha Svetoga te poticaj za razvoj duhovnosti i društva temeljenog na pravdi i socijalnoj osjetljivosti. Crkvu je promatrao kao zajednicu vjernika pozvanih i odabranih za spasenje. Naučavao je da su društvena zajednica i Crkva jedinstvena cjelina te da država treba omogućavati slobodu vjere, te ne smije kontrolirati Crkvu. Naučavao je da je Gospodin Isus Krist uspostavio dva sakramenta (Krštenje i Večeru Gospodnju), koji su vidljivi znaci primljene milosti Boga. Vjerska disciplina i crkveno vodstvo zajednice treba biti usmjereno od prezbitera (staratelja ili starješina), a edukacija je sastavni i važan dio crkvenog života. Predodređenje ili predestinacija je temelj spasenja i vječne utjehe te poticaj i nada vjernicima.
Ta poruka nije bila samo za bliske učenike i apostole, nego za sve ljude, a to je vidljivo u Sveopćem poslanju. Učenici su bili posebno iznenađeni tim nalogom koji im je trebao skrenuti pozornost na njihove buduće zadaće. Gospodin daje sigurnost jer sva duhovna vlast pripada njemu, On je uz njih do kraja svijeta! U ovome je i vidljivo zašto su učenici imali toliku postojanost, a mnogi uvjerenje platili životom. Naime, znali su da je Isus vladar sveg živog i neživog, i dobro su znali da će biti s njima uvijek, bez obzira na okolnosti i osjećaje; Bog prati svaki njihov korak te se ne trebaju bojati.
Reformacijski portal 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.