Božji zakoni u Dekalogu

Dekalog - Dore

(Biblijsko čitanje Izl 20,1-17)

Kada netko želi napisati esej, izložiti neku tezu, realizirati neki projekt ili o nečemu izvijestiti, onda se trudi ići što više u širinu, ne bi li ostavio utisak o velikoj važnosti uratka u izradu kojega je uložio silan trud. S druge strane, ako ste osoba koja takav rad treba pročitati, onda će vam draži biti sažetak, napisan na jednom listu A4 formata, jednostavan za razumijevanje i korištenje.

Biblija je velika knjiga i treba nam više od jednog životnog vijeka za njezino pažljivo proučavanje, ali ako želimo sažeti na jednoj stranici njezin sadržaj onda će pravi pogodak biti Deset zapovijedi, ili još kraći sažetak koji nam je u Isusovim riječima u Evanđelju po Mateju: «Kad doznaše farizeji da je saduceje ušutkao, sabraše se i jedan od njih, učitelj zakona, stavi ga na kušnju i upita: ‘Učitelju, koja je zapovijed najveća u zakonu?’ On mu odgovori: ‘Ljubi Gospodina svojega Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom misli! To je najveća i prva zapovijed. Druga je ovoj jednaka: Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.’» (Mt 22,34-40).

Tih deset rečenica (Dekalog) su toliko važne za nas i trebamo ih dobro znati, tako da su one jedini dio Biblije koji je pohranjen u Zavjetnom kovčegu i udomljen u Svetinji nad svetinjama u Svetohraništu i potom u Hramu, što možemo pročitati u Knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 10,5).

Tih Deset zapovijedi možemo razumijeti kroz dva poglavlja: prvih četiri je o našoj ljubavi prema Bogu iz sveg srca, duše, uma i snage i drugih šest o ljubavi za bližnje kao prema sebi samima, kako je to Isus sažeo u evanđeljima. Nastavi čitati →

Karakter anglikanske reformacije

London

Engleska crkva i narod odvojili su se od srednjovjekovne papinske crkve pod okolnostima koje su toliko čudne da ih se ne može svrstavati pod reformaciju ili im se ne može naći ništa zajedničko s pokretima u Francuskoj i Njemačkoj. Za vrijeme Herika VIII. Engleska crkva se odvojila od papinstva i imala je vrlo malo poveznica s reformacijom. Sav je rad bio usmjeren samo na ukidanje srednjovjekovne crkve u Engleskoj.

Prava reformacije je započela za vladavine Edwarda VI, a uspješno se razvila za Elizabete. Henrik VIII. uništio je papinsku nadmoć, duhovnu i svjetovnu, srušio je okvire koji su povezivali englesku crkvu s velikom zapadnom crkvom kojom je vladao biskup Rima. Cilj mu je bio uspostaviti kraljevsko papinstvo na ruševinama vladavine biskupa iz Rima, još više despotsko od onoga koje je uništavao. Njegov model nije trajao dulje od njegova života, ali uspio je dati karakter engleskoj reformaciji koji će se razlikovati od ostalih zemalja. Henrik je htio omogućiti da kraljevi budu na mjestu pape, da mogu vladati kao duhovni i svjetovni vođe i imati potpunu vlast nad svojim podanicima. Henrik je prezirao reformaciju kao i papinstvo.

Povjesničari obično pripisuju početke engleske reformacije pojavi Johna Wycliffa, koji je u 14. st. bio glasnogovornik Engleske, odbacujući svjetovnu i duhovnu prevlast papinstva na tom području, ali ipak je upitno je li se njegov utjecaj proširio sve do 16. st. kada su ljudi željno iščekivali reformaciju. Nastavi čitati →

Papa se pokajao

Papa Franjo
Papa Franjo učinio je povijesni korak posjetivši 22. lipnja 2015. Valdešku Crkvu u Torinu na Sjeveru Italije. Ispred valdeških kršćana bio je moderator pt. Eugenio Bernardini, te vlč. Paolo Ribet pastoralni službenik vjernika u Torinu.

Tom prilikom ispričao se za zločine koje su počinili članovi njegove Crkve reformiranim vjernicima u Italiji. Sljedbenici pape činili su, u više navrata i tijekom nekoliko stoljeća, velike: pokolje, silovanja i pljačke reformiranih kršćana u Italiji.

Papa je poručio: “Na žalost dogodilo se, i dalje događa da braća ne prihvaćaju svoje razlike i vode ratove jedni protiv drugih.

Osvrćući se na povijest naših odnosa, ne možemo ne biti tužni zbog nesuglasica i djela nasilja učinjenih u ime naše vjere, molim Gospodina da podari milost kako bi se prepoznali kao grješnici i oprostili jedni drugima. Božjim poticajem, koji se ne oslanja na grijehe čovjeka, otvaraju se novi putovi iskustva našega bratstva kojima ne možemo pobjeći.

U ime Katoličke Crkve molim vas za oproštenje. Molim za oproštenje za nekršćansko čak nehumane stavove i ponašanja koja smo u povijesti imali prema vama. U ime Gospoda Isusa Krista, oprostite nam!” skrušeno je zamolio papa Franjo. Nastavi čitati →

Obljetnica mučeništva Jana Husa

Jan Hus

Religijsko-edukativno-kulturni program: Husovské slavnosti 2015, održan je u Pragu od 5. do 6. srpanja 2015.

Crkve reformacije, Čekoslovačka Husitska Crkva, Ekumenski odbor, Vlada Češke te Sveučilište u Pragu bili su organizatori. Povod je spomen na 600 godina od mučeništva, velikana slobode savjesti, Jana Husa. Ova godina posvećena je reformatorskim idejama koje je pronio na dobrobit svoga naroda, ljudi i kršćana. Nazočno je bilo osamdeset međunarodnih gostiju (EU, SAD, Azija) predstavnika Crkava reformacije (Reformirana, Prezbiterijanska, Evangelička, Ujedinjena), te vjernika i građana Češke.
Program je počeo u nedjelju 5. srpnja. Međunarodna Bogoštovlja su bila u tri Crkve na: Češkom, Njemačkom, Engleskom i Koreanskom jeziku. Predstavnici su reflektirali svoja razmišljanja, o husitskom pokretu, nakon Bogoštovlja. Vjernici zajednica organizirali su ručak i druženje. Nastavi čitati →

Postoji li Bog?

Središte i odredište

«Gospode, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustajem, iz daleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Gospode, sve već znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruke svoje stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.

Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem ondje si, ako u podzemlje legnem i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: ‘Neka me barem tmine zakriju, i neka me noć umjesto svjetla okruži!’ Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.

Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga. Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!» Psalam 139,1-18.

Mnogi ljudi, iz raznoraznih razloga, misle: «nešto iznad nas postoji». To ipak nije vjera u Boga u biblijskom smislu. Vjerovati u «nešto» je slično kao kad vidite na cesti neznanca, stranoga čovjeka. Znamo da postoji, ali nemamo s njime ništa zajedničko. Prolazimo pokraj bez pozdrava, i ništa pobliže o njemu ne znamo. Možemo ga se i bojati zato jer ne znamo što možemo od njega očekivati. Biblijska vjera je slična: vidimo čovjeka da hoda ulicom, dobro ga poznajemo i rado se zaustavimo te popričamo riječ-dvije. Upoznali smo se kad nam je pomogao i pokazao put.

Stvarna vjera u Boga se javlja sa spoznajom da je ovdje netko kome je stalo do nas. Netko moćan, dobar i ljubazan. Netko tko nas razumije može i hoće pomoći. Netko koga jako cijenimo i koga ljubimo. O tome, da takav netko postoji, znamo iz Biblije i iz osobnog iskustva.

Takvom vjerom i ljubavi prema Bogu čovjek uglavnom ne dolazi složenim i razumnim rasuđivanjem. Biblija govori o Bogu, koji je sam svojom voljom srušio «granice između neba i zemlje» i neočekivano ušao u ljudske živote. Čovjek je ovim Božjim postupkom uvijek ponovno zatečen. Bog «zablista» u njegovom životu kao iznenađenje, a često i obrnuto. Vjera je naš odgovor na ovo Božje djelo. U tom sudjeluje naš razum i naše srce. Susret s Božjom nazočnošću donosi čovjeku novi pogled na život koji će se postupno očitovati na naše djelovanje i odluku. Nastavi čitati →