Lars Petersen je umoran stigao kući sa posla. Susjed, tvrdokorni mornar, pokucao je na vrata i ušao u stan. Nije prošlo mnogo vremena, i između njih, počela je žustra rasprava. Znaš Lars, reče susjed, sve, što na to mogu odgovoriti je, da si ti kršćanin, a ja sam nevjernik. Ne vjerujem ni u Boga, ni u raj, ni u pakao. Za mene sve to ne postoji!

Onda bih imao za tebe jednu molbu, odgovorio je Lars. Što bi to bilo? Upitao je znatiželjno susjed. Obećaj mi, da ćeš tri večeri za redom, prije počinka reći ovo: «Vječnost! Vječnost! S Njim se susresti trebam! U raj ne vjerujem, pakao poričem. BOGA ne prihvaćam. Kuda idem?» U redu! Smješkajući se, odgovorio susjed. Neće mi biti teško, recitirati jednu takvu običnu pjesmicu. Ne dugo zatim pozdravio se s Larsom i požurio kući. Ali prije nego što je te večeri krenuo na počinak, svjetlo je već ugasio, ponovio je kako je obećao, ove riječi: „Vječnost! Vječnost! S Njim se susresti trebam! U raj ne vjerujem, pakao poričem, BOGA ne prihvaćam. Kuda idem?“ Nastavi čitati →

«Iskušenje nije došlo na vas osim onog čovječjega. Ali je vjeran Bog koji ne će dopustiti da budete iskušavani više nego što možete podnijeti, nego će s kušanjem dati povoljan izlaz, da mognete podnijeti» I. Krinćanima 10, 13

«Smatram stoga da trpljenja sadašnjega vremena nisu ništa prema slavi koja će se očitovati na nama. Stvorenja naime željno očekuju objavljenje sinova Božjih. Jer je stvorenje podvrgnuto raspadljivosti, ne od svoje  volje, nego zbog onoga koji ga podvrgnu, i zato se i samo stvorenje nada slobodi od robovanja raspadljivosti te dioništvu na slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo da sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se sve do sada. A ne samo ono, nego i mi sami koji  imamo prvine Duha, i mi sami u sebi uzdišemo čekajući posinjenje, otkupljenje svojega  tijela. U nadi se naime spasismo. A nada koja se vidi, nije nada, jer što tko vidi, kako će se tome nadati? Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljivošću. Što ćemo dakle reći na ovo? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? On koji dakle svojega vlastitog Sina nije poštedio, nego ga je predao za sve nas, kako da nam s njim ne daruje sve? Tko će optužiti  izabrane Božje? Bog je onaj koji ih opravdava. Tko će osuditi? Krist Isus, koji je umro, pa još i uskrsnuo, koji je s desne strane Bogu, koji nas i zagovara. Tko će nas rastaviti od Božje ljubavi u Kristu Isusu? Nevolja? Ili tjeskoba? Ili progonstvo? Ili glad? Ili golotinja? Ili pogibao? Ili mač? Kao što je pisano: «Zbog tebe nas ubijaju  povazdan; drže nas kao ovce koje su za klanje“ Ali u svemu tome pobjeđujemo zbog onoga koji nas ljubi. Doista sam uvjeren da nas ni  smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva,ni sadašnjost, ni budućnost, ni sila, ni visina , ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može rastaviti od Božje ljubavi koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu!» Rimljanima 8, 18-25. 31-39

Jedno od najtežih pitanja, koje se tiče svakog čovjeka, je pitanje ljudske patnje i nepravde. Kako naša tehnika i znanost napreduje, što je medicina modernija, to se više ističe naša nemoćnost da spriječimo zlo, koje napada čovjeka u obliku raznih bolesti i prirodnih katastrofa.

Kad se nekome tko nam je blizak ili nama dogodi prometna nesreća, razbolimo se od neizlječive bolesti, kad nam se rodi invalidno dijete, kad nekoga zadesi prirodna nepogoda ili besmisleni teroristički napad, pitamo se: Zašto je to zadesilo baš nas? Je li tome nekakav uzrok? Ide li po nekakvome redu i pravednosti? Trebamo li shvaćati kao Božju kaznu i razmišljati u čemu smo pogriješili? Ili je to iskušenje koje treba provjeriti našu hrabrost i vjeru? Zašto Bog dopušta da umiru mala tek rođena djeca? Tko je odgovoran za to kad se sruši lavina na selo puno ljudi koji ništa ne slute? Tko odlučuje o tome da se na brodu, koji tone jedni spasu, a drugi utope? Je li to slučajnost ili Bog?

Ako nas Isus Krist ljubi i Gospodar je svega stvorenoga, zašto ne zabrani ratove i oslobodi svijet od onih, koji drugima čine zlo? Gdje je bio Bog kad je bespomoćan narod umirao u koncentracijskim logorima? Mogli bismo postavljati bezbroj takvih i sličnih pitanja, ali sva se ona svode na jedno. Kako možemo vjerovati da je Bog, koji je stvorio svijet, dobar, kad se oko nas događaju tolika zla i nepravde? Nastavi čitati →

Prije nego se uhvatimo u koštac s pitanjem izvora i karakter Svetoga pisma, treba postaviti temeljno pitanje: “Možemo li spoznati Boga?”. Još prije dvije tisuće godina kršćani su iznijeli tri ključna uvjerenja kada je riječ o odgovoru na to pitanje.

Tri ključna uvjerenja

Prvo je uvjerenje da je Bog nespoznatljiv u punini. Kao što apostol Pavao podsjeća; «Bog prebiva u neizrecivom svijetlu, nepristupačnom, besmrtnom i nevidljivom». Na drugome mjestu apostol dodaje: “Jer tko je u stanju spoznati misao Gospodnju?” Preko proroka Bog izjavljuje da su njegovi načini i misli iznad naših. Jedan od povoda reformaciji je bio osjećaj kako je Božje veličanstvo i slava nadilazi našu mudrosti i pravednost. Čini se kako su Bog i njegova djela prije reformacije “stavljena” pod kontrolu Rimske crkve i spekulativnih teologa. Martin Luther je nazvao pokret Teologija Slave, pokušavajući se u svojoj snazi «popeti na nebo» djelima, te mističnim iskustvima.

To dovodi do drugog povijesnog kršćanskog konsenzusa. Bog je dao način kako Ga možemo razumjeti, u svojoj objavi Bog nije pasivan. Bog se nije objavio bez da je objavio samog sebe. Bog se otkriva mjeri u kojoj želi, na svoju slavu i naše spasenje! Ovo uništava svu nadu u pronalaženje Boga kroz ljudsku snagu, ali i poziva spoznati Boga kroz čin Njegove milosti.

Treće je uvjerenje kršćanstva kako se Bog objavljuje kroz stvorenje i Sveto pismo. Kao glavno otkrivenje i po milosti, što je posebna objava. Stvorenje i Sveto pismo su dvije Božje objave, ali različite. Božja objava u prirodi je ograničena na stvaranje znanja, providnosti i moralnog zakona koji je Bog upisao u ljudsku savjest.

Kroz objavu Svetoga pisma možemo spoznati kako ima Boga, On upravlja svijetom, i suditi će po milosti na temelju Njegova zakona. Sve to je vidljivo u Bibliji, posebice u prva dva poglavlja Postanka, Psalmima, te u Pavlovim argumentima u uvodu poslanice Rimljanima.

Ali Pavao govori i kako postoji drugo otkrivenje, objava Boga ne samo kao Stvoritelja, zakonodavalac, sudac, nego i kao Spasitelja u Kristu! Ovo otkriće posebno usredotočuje na Evanđelja, jer je Bog nakon pada čovjeka u Postanku 3 obećao i ispunio u Kristovoj muci. To nije u nama i nismo rođeni s time. Treba nam biti “priopćeno” i zato se zove “Dobra vijest”. Nastavi čitati →

«Milost i pravdu pjevat ću, slavit ću tebe, Gospode, razmišljat ću o putu pobožnom; kad ćeš ti doći k meni? Hodit ću čista srca u kući svojoj. Oči svoje neću nikada upravljati na, zle stvari; jer mrzim na djela bezbožna; neću za njima pristajati. Neka je daleko od mene srce lažno; neću da što znam o zlu. Tko tajno opada bližnjega svojega, toga ću ušutkati; tko gleda okom oholim i srce ima naduto, toga ne mogu podnositi.» Psalam 101, 1-5

Ova riječ nije biblijski događaj, već je divan psalam. Govori o tako dobrim stvarima koje su od Boga pripravljene za sve nas. Ali nitko ga neće dobit tko ne želi, a svatko će dobiti tko ga želi.

Gospodin Isus Krist je rekao o svojima: Iz moje ruke nitko ih ne može oteti! To je istina, ali svatko se može iskliznuti, mnogi su iskliznuli. Iz Gospodinove ruke iskliznuo je Juda i drugi, tako su mnogi otišli. Oni koji već Krista u vjeri poznaju i između njih i Gospodina se stvorila jedna blagoslovljena, jaka i sigurna vjerska spona, neka ne puste tu ruku. Iz te ljubavi i milosti, nitko te ne može isključiti. Stoga pripazimo da tu ljubav ne izgubimo. Nastavi čitati →

«Čuo je Isus, da ga izbaciše, i kad ga nađe, upita ga: “Vjeruješ li ti u Sina čovječjega?” On odgovori: “Tko je, Gospodine, da vjerujem u njega!” Isus mu reče: “l vidio si ga, i koji govori s tobom, on je taj.” A on reče: “Vjerujem, Gospodine”, i baci se pred njega ničice.» Iv 9,35-38

Temeljno je pitanje u životu kršćana vjera. Što vjerujemo i u što vjerujemo? Kome vjerujemo i u koga vjerujemo. U koga sumnjamo ili prema komu smo sumnjičavi. To su pitanja koja reguliraju pravilnost naših djela. Ako vjerujemo u to da je vrijedno izaći na polje, da se isplati sijati, da se isplati raditi, onda postoji dobra šansa da će biti žetve.

Ako u to ne vjerujemo, te da se ne vrijedi pokrenuti, ako ne vjerujemo u to da je vrijedno u određenim slučajevima mijenjati način našega života, tada sve ostaje po starom, tako nećemo krenuti naprijed.

Najvažnije komponenta života svih kršćana je vjera. Ali, što je vjera? Slijepca kojega je Isus izliječio, doživio je iskustvo božanske moći, kada je „ušla“ u njegov život. Iskusio je, da sva ljudska mišljenja, koja su ga okruživala, da je njegova bolest takve prirode, koje se ne može izliječiti i da je on osuđen na to, da nikada ne vidi sunce. Osuđen je na to, da nikada ne može pogledati u oči svojih bližnjih. Takvo iskustvo, to vjerovanje već se duboko ukorijenilo u njegovo srce, to vjerovanje, Isus je do temelja promijenio.

Nastavi čitati →