Lars Petersen je umoran stigao kući sa posla. Susjed, tvrdokorni mornar, pokucao je na vrata i ušao u stan. Nije prošlo mnogo vremena, i između njih, počela je žustra rasprava. Znaš Lars, reče susjed, sve, što na to mogu odgovoriti je, da si ti kršćanin, a ja sam nevjernik. Ne vjerujem ni u Boga, ni u raj, ni u pakao. Za mene sve to ne postoji!

Onda bih imao za tebe jednu molbu, odgovorio je Lars. Što bi to bilo? Upitao je znatiželjno susjed. Obećaj mi, da ćeš tri večeri za redom, prije počinka reći ovo: «Vječnost! Vječnost! S Njim se susresti trebam! U raj ne vjerujem, pakao poričem. BOGA ne prihvaćam. Kuda idem?» U redu! Smješkajući se, odgovorio susjed. Neće mi biti teško, recitirati jednu takvu običnu pjesmicu. Ne dugo zatim pozdravio se s Larsom i požurio kući. Ali prije nego što je te večeri krenuo na počinak, svjetlo je već ugasio, ponovio je kako je obećao, ove riječi: „Vječnost! Vječnost! S Njim se susresti trebam! U raj ne vjerujem, pakao poričem, BOGA ne prihvaćam. Kuda idem?“

Drugo veće, ni sam ne znajući  zašto, osjećao je da treba ostaviti upaljena svjetla, dok bude izgovarao one riječi koje je obećao. Čudno se osjećao. Misli su mu se motale po glavi. Grlo mu se stisnulo od osjećaja straha. Ali na kraju, ipak se uspio sabrati, i tiho je započeo: „Vječnost! Vječnost“ S Njim se susresti trebam! U raj ne vjerujem…“. Iznenada je zastao. Nije imao hrabrosti izreći: „ BOGA ne prihvaćam.“ Osjećao je blizinu jednog svetog, pravednog BOGA, koji je svojom milošću i ljubavlju počeo paliti svijetlo u tami njegove duše. Poslije kraće pauze, šaputao je: «Kuda idem?» Savjest mu je odgovorila: «U pakao ideš!». Nemirno je legao, ali san ga je zaobišao. Iz srca je žudio za jutrom, jer se nadao, da će tada biti smireniji. Stigao je novi dan. Ali njemu nije donio očekivani mir, naprotiv, njegova uznemirenost i strah, je iz sata u sat rasla. Rado bi otišao do Larsa, da mu se izjada, ali ponos mu to nije dozvoljavao.

Rastući strah, u njegovoj duši, je sljedeće noći dosegnuo vrhunac. Nije bio u stanju ostati u krevetu. Nemirno je hodao po sobi. Ujutro je odmah otišao do Larsa, prije nego što je krenuo na posao. Sa nekoliko riječi mu je ispričao, kako je ispunio njegovu molbu. A sada je sav u očaju. Potom je uzbuđen upitao: Lars, što da učinim, ili što možeš ti učiniti, uraditi za mene? Ništa, odgovorio je Lars smireno, ništa.. Onda što trebam uraditi ja? pitao je susjed uznemirenim glasom. Ništa, čuo je odgovor, jednostavno ništa. Mirno je stajao kraj mornara, koji ga je s nevjericom i s čuđenjem gledao. Ali tada je sav očajan počeo govoriti: U stanju si tako smireno stajati pored mene unatoč mojoj panici, te reći da ništa ne možeš učiniti za mene? Ti, koji si kršćanin, a ja jedan izgubljeni grješnik, koji ide prema paklu! Tu stojiš tako miran, ti koji si odgovoran za moje očajničko stanje. Jer ti si me doveo u to bijedno stanje, i još mi govoriš: „Ne mogu učiniti ništa za tebe?“ Da, odgovorio je Lars, sa isto tako smirenim glasom kao i prije. Ja uistinu ne mogu ništa učiniti za tebe; jer i sam, sam nemoćan, i ovisim o Božjoj milosti. Ne možeš ništa uraditi ni ti, a ni ja, jednostavno ništa.

Ali, nastavio je Lars, dok su mu oči sjale, te prstom pokazao prema gore, mogu ti govoriti o „nekome“, tko te jedino može spasiti, a to je Isus Krist, Sin Božji! Znaš, On je zato došao na ovaj svijet, da nađe i spasi onoga tko je izgubljen. Umro je na križu za naše grijehe, na sebe je preuzeo kaznu, koju smo mi zaslužili. On je već sve napravio za naše spasenje, sada o nama ovisi, hoćemo li to prihvatiti. Tko Gospodinu Isusu Kristu iskreno prizna svoje grijehe, taj će biti spašen!

U tom trenutku sjaj Božji, prosvijetlio je susjedovo srce, to srce, koje se do sada ponosno protivilo prihvatiti Boga i Bibliju. Zamolio je Larsa, da se mole zajedno. Da i njemu Gospodin Isus Krist, oprosti grijehe, i da ga spasi. Tako je njegovo nemirno srce našlo mir s Bogom.

Zar mnogi ne žive takav ravnodušan život, bar što se tiče vječnog života? Koliko puta čujemo, kako ljudi međusobno govore: „Jedimo i pijmo, jer sutra ćemo svejedno umrijeti! Uživajmo u životu… Bog? Nemamo nikakve veze s Njim! Grijeh? Što je to grijeh? Želim uživati u životu. Smrt? O da, svatko mora umrijeti. Moramo priznati, da ono „ sutra ćemo umrijeti“ malo nas uznemiruje, kao neka duhovna zvona. Zato ćemo to „sutra“ zamisliti u dalekoj budućnosti. Dotle će još proći jedna „cijela vječnost“, tješimo se time. Ali svakome će doći otrežnjenje, prije ili kasnije, i čut će kako mu jedan glas naređuje: Zadnja stanica, izvolite izaći! Kraj je pjesme, odjedanput će nastati tišina. Užasno velika tišina…  A poslije? Poslije dolazi dan neopozive odluke, dan polaganja računa.

Neki govore: Ne vjerujem u pakao. Najkasnije za sekundu, poslije svoje smrti promijenit ćeš mišljenje. Kako će biti tada strašno, spoznati da si se mogao spasiti, ali to nisi htio! Zaželjet ćeš: «Bar da sam se obratio i prihvatio Gospodina Isusa Krista!» Ali stalno ćeš čuti odgovor: Izgubljen si! – Prekasno je! Svakim našim otkucajem srca s jednim smo korakom bliži vječnosti! Svaki čas, koji i nadalje bez Gospodina Isusa Krista, bez spasenja živiš, nosi te korakom bliže do užasnog mjesta vječnog suđenja. Zašto želimo odagnati misli o smrti, i zašto ne želimo prihvatiti, da postoji raj i pakao? Da taj koji želi da sa smrću svemu bude kraj, taj ima za to dobre razloge. Nečista savjest, dovoljan je razlog da se sakrije pred živim Bogom i želi da sa smrću svemu bude kraj. Čovjek više voli živjeti u grijehu, ne smije poslije smrti postojati vječnost, a pakao treba biti izmišljotina vjerskih fanatika.

Svatko od nas na zemlji odlučuje gdje će mu biti vječnost. Tu ne postoje neutralnosti, samo „ili – ili“! Sve ono za što si se za života naradio, za što si dao snagu i vrijeme, to ćeš sve jednom ostaviti ovdje. Samo ćeš jedno odnijeti sa sobom preko smrti u vječnost: svoje ne oproštene grijehe. Nije Bog onaj, koji želi da se izgubiš, nego TI osuđuješ samoga sebe na vječnu patnju i bol, ako i nadalje živiš u nevjeri. On nije pakao, već raj namijenio tebi. Za tebe je pripremljen raj, da vječno budeš spašen. On ne želi da tvoja budućnost bude pakao. Bog želi tvoje spasenje. O tvojoj odluci ovisi, prihvaćaš li Gospodina Isusa Krista ili ne?

Predmet je mnogih naših molitva probuđenje, želja je to mnogih ljudi. Duhovno buđenje, čiji se rezultat očituje u sjaju „svjetlosti svijeta“ Gospodina Isusa Krista. Ljude je potrebno buditi, na životno važnu činjenicu da Bog postoji. Bog voli ljude, i da je dao svoga Sina, da tko vjeruje u Njega, ne bude izgubljen nego da ima vječan život. Iv 3,16. (LJA)

© reformacija.net