“Jer Kristova nas ljubav goni kad ovo mislimo: ako je jedan za sve umro, to su svi umrli. A jest umro za sve, da oni koji žive ne žive više sebi, nego onome koji je za njih umro i uskrsnuo. Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo Krista i poznavali po tijelu, odsad ga više ne poznajemo tako. Ako je dakle tko u Kristu, on je novo stvorenje. Staro je prošlo, i gle, novo je nastalo. Ali je sve od Boga koji nas pomiri sa sobom po Kristu i dade nam službu pomirenja. Bog je naime u Kristu pomirio svijet sa sobom, ne uračunavši ljudske prijestupe i povjerivši nam riječ pomirenja. Poslanici smo u ime Krista jer Bog po nama zove. Molimo vas u ime Krista: pomirite se s Bogom! Njega koji nije znao grijeha, opteretio je za nas grijehom da mi postanemo pravda u njemu.” 2. Kor 5, 14 – 21.

Mnogima se Božji oprost čini prilično lak i jeftin. Neki kršćani zapravo svjesno griješe, jer će im to i tako biti oprošteno. Mnogi to kršćanima s pravom prebacuju, i ukazuju na licemjerstvo. Sve se može zloupotrijebiti. Tko namjerno griješi, misleći da mu Bog mora oprostiti, taj neće dočekati oproštenje, zapravo ga se sam rješava. Gospoda Boga nitko neće prevariti. Vara samo sebe. Reže granu na kojoj sjedi.

Na drugoj strani ima mnogo ljudi, koji ne mogu vjerovati Božjem oprostu. Stalno i ponovno se vraćaju svojim grješkama i muče sami sebe. Pogotovo proživljavaju teške trenutke, kad ih sustigne neko zlo ili bolest, a njihov uzrok ne znaju ili ne mogu objasniti drugačije, nego da je to Božja kazna.

Kršćanska vjera na ovaj strah i nesigurnost, što se tiče Božjeg oprosta, odgovara uvjerenjem o Kristovoj zastupničkoj smrti. Ali kako može netko trpjeti za druge? Može li smrt jednog čovjeka izbrisati sve ljudske grijehe? Da li je Isus morao umrijeti samo zato da nam Bog može oprostiti grijehe? Nije jednostavno odgovoriti na ova pitanja, ali potrudit ćemo se, jer za mnoge je ovaj dio kršćanske vjere najmanje razumljiv, ali zato jako bitan.

Isus govori prispodobu o sinu koji odlazi od kuće noseći svoje nasljedstvo i sve što je dobio ubrzo potroši. Kad se našao u bijedi odluči se vratiti kući i otac ga primi kao svog ljubljenog sina. Njegove dugove nitko ne otplaćuje. Otac, koji se ovdje uspoređuje sa Bogom, oprašta svom sinu iz ljubavi. Novac koji je potrošio ne traži da mu vrati. Božji oprost je slobodna Božja odluka! Milost, koju ne može nitko i ničim Bogu platiti. Pogrješna je pomisao, kako je Bog morao svoga jedinoga sina žrtvovati samo zato ne bi li nama mogao oprostiti. To bi morao biti krut i nepravedan, a istovremeno milosrdan i ljubazan. Nastavi čitati →

Mnogi traže grijeh u takozvanom «ispovjednom ogledalu». Ali grijeh trebamo prije svega , nalaziti u vlastitom životu. Isto tako trebamo ga nalaziti «na licima naših bližnjih», primijetivši čime smo ih ozlijedili, uvrijedili ili im nanijeli bol.

Pokušajmo, u korizmenim danima, zagledati se u prošireno «ispovjedno ogledalo». Nudi nam se korizmena liturgija. Čitat ćemo biblijski tekst, koji nam predlaže liturgija i drugu literaturu o korizmi. Kroz to ćemo kao u ogledalu vidjeti kršćane, koji su krštenjem utjelovljeni u Kristu, nadareni Duhom i žive ucijepljeni u otajstveno tijelo Kristovo – Crkvu. Ovako gledano, trebali bismo primijetiti razliku između toga: tko trebamo biti u Kristu i tko smo u stvarnosti u svakodnevnom životu. Ta razlika pokazuje naše grijehe. Bit će bolje, ako o ovom u «ogledalu» ne razmišljamo odjednom, već se zamislimo nad svakom pojedinom stavkom iz Pisma. Podijelit ćemo ih na pojedine dane tako ćemo promišljati o pojedinom odlomku iz Biblije, pomoliti se i tako dan po dan. Ovakva razmišljanja mogu nam pomoći razbiti stereotip uvijek istih ili površnih priznanja, koja nekoga muče, drugi odbijaju ispovjedi i što je najgore, neke to uopće ne brine. Nastavi čitati →