Biblija i duhovnost

Korizmeno ispitivanje savjesti

Voda

Mnogi traže grijeh u takozvanom «ispovjednom ogledalu». Ali grijeh trebamo prije svega , nalaziti u vlastitom životu. Isto tako trebamo ga nalaziti «na licima naših bližnjih», primijetivši čime smo ih ozlijedili, uvrijedili ili im nanijeli bol.

Pokušajmo, u korizmenim danima, zagledati se u prošireno «ispovjedno ogledalo». Nudi nam se korizmena liturgija. Čitat ćemo biblijski tekst, koji nam predlaže liturgija i drugu literaturu o korizmi. Kroz to ćemo kao u ogledalu vidjeti kršćane, koji su krštenjem utjelovljeni u Kristu, nadareni Duhom i žive ucijepljeni u otajstveno tijelo Kristovo – Crkvu. Ovako gledano, trebali bismo primijetiti razliku između toga: tko trebamo biti u Kristu i tko smo u stvarnosti u svakodnevnom životu. Ta razlika pokazuje naše grijehe. Bit će bolje, ako o ovom u «ogledalu» ne razmišljamo odjednom, već se zamislimo nad svakom pojedinom stavkom iz Pisma. Podijelit ćemo ih na pojedine dane tako ćemo promišljati o pojedinom odlomku iz Biblije, pomoliti se i tako dan po dan. Ovakva razmišljanja mogu nam pomoći razbiti stereotip uvijek istih ili površnih priznanja, koja nekoga muče, drugi odbijaju ispovjedi i što je najgore, neke to uopće ne brine.

Stara Drava

PRVI DAN

Ali što govori? «Blizu ti je riječ, na tvojim ustima i u tvom srcu», tj. riječ vjere koju propovijedamo. Doista, ako ispovijedaš svojim ustima da je Isus Gospodin, i vjeruješ u svojemu srcu da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Srcem se naime vjeruje za opravdanje; a ustima se ispovijeda za spasenje. Jer kaže Pismo: «Tko god vjeruje u njega ne će se postidjeti. Zaista nema razlike između Židova i Grka; jer je isti Gospodar sviju, bogat za sve koji ga zazivaju. Jer tko god bude zazivao Gospodnje ime, bit će spašen». (Rim 10, 8-13)

RAZMIŠLJANJE: Kakve riječi imamo zapravo u srcu, znači u svojoj unutrašnjosti? Samo te, što smo «pokupili» u svojoj okolini? Ili riječi srdžbe i mržnje? Koje riječi upravljaju našim životom? Božja riječ? Riječ sa televizije? Od susjeda? Samo iz naše glave? Svašta će nam o tome «reći» riječi, koje izlaze iz naših usta. I naši preci su već znali: «Usta su puna toga, čime je srce ispunjeno.» Što nam dakle preostaje da učinimo da bi nam riječ Božja bila u srcu?

Cvijet

DRUGI DAN

«Ugledajte se u mene, braćo, i gledajte one koji tako žive kao što nas imate za ugled! Jer mnogi o kojima sam vam mnogo puta govorio, a sada i plačući govorim, žive kao neprijatelji Kristova križa. Njima je svršetak propast, bog im je trbuh, a slava u njihovoj sramoti. Misle samo na ovozemaljsko. Ali naša je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja očekujemo, Gospodina Isusa Krista. On će preobraziti naše bijedno tijelo da bude jednako njegovu slavnom tijelu, po sili kojom može sve sebi podložiti. Zato, braćo moja ljubljena i poželjna, radosti i kruno moja, tako stojte u Gospodinu, ljubljeni!» (Fil 3,17 – 4,1)

RAZMIŠLJANJE: Domovina na nebu – da li je to bijeg iz realnosti, san ili stvarnost? Ako je krštenje Božje djelo, onda je «mjesto našeg početka» u nebu. To je naša domovina, odakle potječemo i kamo pripadamo. Ovako ponuđen, donekle drugačiji pogled na nebo od onoga, gdje je nebo viđeno kao sretno uređen život. Nebo je «mjesto Božje». Upravo tamo kršćanin pripada. To je sigurnost koja obvezuje. A tu počinju naša pitanja. Počnimo sa ovim, «pripadamo u nebo» krštenjem? Kad postajemo u tekućem životu «građani neba»? Vjerujemo li uopće Gospodinu  Bogu, da nas je po svojoj ljubavi i dobroti krštenjem primio za «građane neba»? Veseli li nas to ? Jača li nas to ? Čekamo li na Krista kao na onoga, koji nas kroz smrt može promijeniti u definitivne «stanovnike neba»? Ili se samo bojimo nekakve katastrofe?

Orhideja

TREĆI DAN

«Doista, ne ću vam zatajiti, braćo, da su naši očevi svi bili pod oblakom, i svi su prošli kroz more; i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru. Svi su isto duhovno jelo jeli i svi su pili isto duhovno piće, jer su pili od duhovne stijene koja ih je pratila, a stijena je bio Krist. Ali većina od njih nije bila po volji Bogu, jer su bili pobijena u pustinji. A ovo se zbilo nama za primjer, da mi ne žudimo za zlima kao što su oni žudjeli. Ne mrmljajte kao što su neki od njih mrmljali, i izginuli su od anđela zatornika. (…) To se sve u slici događalo njima, a napisano je za opomenu nama koji živimo u posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne!» 1. Kor 10,1-6.10-12.

RAZMIŠLJANJE: U pravilu svaki narod se po nečemu ističe. I nisu to uvijek samo pozitivne stvari. Zna li se netko tako žaliti i biti nezadovoljan kao mi? Čini se, da se ponekad natječemo u nezadovoljstvu, mrmljanju i psovki. Dakle mrmljanje. Izraelci su bili izvedeni iz Egipta, uz Božju pomoć su hrabro izbjegli opasnostima, a ipak su mrmljali. Krštenjem smo ušli u novi život. Bog nam je od tog vremena po svojoj milosti oprostio sto puta, tisuću puta, za život imamo sve što nam je potrebno, pa čak i više, (mnogi bi željeli još više) – a ipak se događa da smo ipak nezadovoljni, umjesto da Boga slavimo i da mu zahvaljujemo. Ne samo da smo nezadovoljni, već kvarimo svoj vlastiti život i živote naših bližnjih. Pokušajmo shvatiti, koliku «zalihu gorčine» (ako ne i otrova) koja se pretvara u mrmljanje, nosimo u sebi. I pokušajmo nešto iz te «zalihe» izliti pred lice Božje. U svakom slučaju je bolja zahvala i pohvala, nego zlovolja, žaliti se, ukratko mrmljati.

Vodopad

ČETVRTI DAN

«Ako je dakle tko u Kristu, on je novo stvorenje. Staro je prošlo i, gle, novo je nastalo. Ali je sve od Boga koji nas pomiri sa sobom po Kristu i dade nam službu pomirenja. Bog je naime u Kristu pomirio svijet sa sobom, ne uračunavši ljudske prijestupe i povjerivši nam riječ pomirenja. Poslanici smo u ime Krista jer Bog po nama zove. Molimo vas u ime Krista: Pomirite se s Bogom! Njega koji nije znao grijeha, opteretio je  za nas grijehom da mi postanemo Božja pravda u njemu.» 2. Kor 5,17-2.

RAZMIŠLJANJE: Pomirenje i oproštenje ne dolazi i ne počinje od nas već uvijek od Boga. Bog je taj koji je odlučio oprostiti nam. Naše izmirenje sa Bogom je odgovor  na Božju ponudu, prihvaćanjem ruku spasa. Ta ruka nam je s ljubavlju ispružena. Shvaćamo li to? Hoćemo li je prihvatiti? Da li je za nas izmirenje stvaran susret sa ljubljenim Bogom, koji nama grješnicima šalje u susret svoga sina? Vjerujemo li zaista Bogu da je nas grješnike prihvatio prije nego što se mi sjećamo naših grijeha? Da nas, kako to kaže prorok Starog zavjeta, privlači k sebi «konopom ljubavi»? Ne želimo li možda nekako rješavati  svoje grijehe sami kao da Kristova žrtva i ne postoji? Vjera u oproštenje nije jeftina. Zavisi o uvjerenju o Božjoj ljubavi i moći. A vjera u oproštenje daje sigurnost za daljnji život: nosi nas Božja ljubav, koja oprašta.

Medvednica, pogled sa PD Runolist

PETI DAN

«Štoviše, sve držim za štetu prema prevažnoj spoznaji Isusa Krista, svojega Gospodina zbog kojega sve izgubih i smatram blatom, da steknem Krista, i da se nađem u njemu, nemajući svoje pravde koja je od Zakona. Zato imam pravdu koja je po vjeri u Krista, pravdu koja je od Boga po vjeri, da spoznam njega i silu njegova uskrsnuća i zajedništvo u njegovoj patnji, da mu budem sličan u smrti, ne bih li kako dostigao uskrsnuće od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili kao da sam već savršen, nego nastojim dohvatiti ga, jer je i mene dohvatio Krist Isus. Braćo, ja ne umišljam sebi da sam dostigao, ali jedno činim: zaboravljam ono što je za mnom, a posežem za onim što je preda mnom. Trčim k cilju, k nebeskoj nagradi kojoj me Bog zove u Kristu Isusu.»  Fil 3, 8-14.

RAZMIŠLJANJE: Danas je obrazovanje za mnoge ljude potreba i zadaća za cijeli život. Prepoznavanje nepoznatoga je stalna životna šansa. Ali kako stojim sa upoznavanjem Isusa Krista?  Koliku važnost dajem ovom upoznavanju? Kako u tom napredujem? Što radim po tom pitanju? Pojavom smrti napustit ćemo stvari ovoga svijeta. Ali Gospodin Isus predstavlja apsolutno, ničim neuništivu budućnost. Koga, dakle, ili što trebam više poznavati od Njega? Trebamo li prestati sa upoznavanjem? Ili možda još nisam niti započeo?

Isus Krist - raspeće

ŠESTI DAN

«Dok je bio u Božjemu obličju, on se nije grčevito držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao jednak ljudima. Vanjštinom je bio kao čovjek. Ponizio je samoga sebe postavši poslušan do smrti, do smrti na križu. Zato i Bog njega uzvisi i darova mu ime koje je nad svakim imenom: na Isusovo se ime ima pokloniti svako koljeno bića koja su na nebu i na zemlji i pod zemljom, i svaki jezik ima priznati da je Isus Krist – Gospodin, na slavu Boga Oca.» Fil 2,6-11.

RAZMIŠLJANJE: Kako je lako reći: «Gospodin Isus»! Ali što time mislim? Priznajem li time zaista Isusa kao Gospodina moga života? Kao onoga koji na me ima najveći utjecaj, koji je mjerodavan? Tko za mene znači vrhunac među svima, koji mi nude ili daju nadu? Kada bi Isus stvarno bio u svemu Gospodin našega života život bi bio «puno svetiji». Takav život nikako ne živimo. Ali ne truditi se, da nam Isus sve više i više postane naš Gospodin, znači stagnacija vjere i života s vjerom. A to nam u životu ne bi nikako koristilo. Trebam li se truditi ? Sigurno da. Ali ne samo to. Trebam moliti, da bi se ono, što se je s Božje strane dogodilo kod krštenja, kad me primio za svoga, počelo ostvarivati u mom  životu i sa moje strane; da postanem potpuno Božji.

Tome bi trebalo pomoći i ovo korizmeno ispitivanje kroz koje nas vode navedene riječi Svetoga pisma. Neka za Uskrs ne slavimo samo Kristovo otkupiteljsko djelo, okrunjeno njegovom smrti i uskrsnućem, već neka u nama nestane zlo, a novi život uskrsnulog Gospodina u nama postane snažniji! (Autor: Aleš Opatrny ).

© reformacija.net

Izvor-vode

Rasprava

Komentari su isključeni.

WEB PAGE TRANSLATOR

arhiva