“Jer Kristova nas ljubav goni kad ovo mislimo: ako je jedan za sve umro, to su svi umrli. A jest umro za sve, da oni koji žive ne žive više sebi, nego onome koji je za njih umro i uskrsnuo. Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo Krista i poznavali po tijelu, odsad ga više ne poznajemo tako. Ako je dakle tko u Kristu, on je novo stvorenje. Staro je prošlo, i gle, novo je nastalo. Ali je sve od Boga koji nas pomiri sa sobom po Kristu i dade nam službu pomirenja. Bog je naime u Kristu pomirio svijet sa sobom, ne uračunavši ljudske prijestupe i povjerivši nam riječ pomirenja. Poslanici smo u ime Krista jer Bog po nama zove. Molimo vas u ime Krista: pomirite se s Bogom! Njega koji nije znao grijeha, opteretio je za nas grijehom da mi postanemo pravda u njemu.” 2. Kor 5, 14 – 21.

Mnogima se Božji oprost čini prilično lak i jeftin. Neki kršćani zapravo svjesno griješe, jer će im to i tako biti oprošteno. Mnogi to kršćanima s pravom prebacuju, i ukazuju na licemjerstvo. Sve se može zloupotrijebiti. Tko namjerno griješi, misleći da mu Bog mora oprostiti, taj neće dočekati oproštenje, zapravo ga se sam rješava. Gospoda Boga nitko neće prevariti. Vara samo sebe. Reže granu na kojoj sjedi.

Na drugoj strani ima mnogo ljudi, koji ne mogu vjerovati Božjem oprostu. Stalno i ponovno se vraćaju svojim grješkama i muče sami sebe. Pogotovo proživljavaju teške trenutke, kad ih sustigne neko zlo ili bolest, a njihov uzrok ne znaju ili ne mogu objasniti drugačije, nego da je to Božja kazna.

Kršćanska vjera na ovaj strah i nesigurnost, što se tiče Božjeg oprosta, odgovara uvjerenjem o Kristovoj zastupničkoj smrti. Ali kako može netko trpjeti za druge? Može li smrt jednog čovjeka izbrisati sve ljudske grijehe? Da li je Isus morao umrijeti samo zato da nam Bog može oprostiti grijehe? Nije jednostavno odgovoriti na ova pitanja, ali potrudit ćemo se, jer za mnoge je ovaj dio kršćanske vjere najmanje razumljiv, ali zato jako bitan.

Isus govori prispodobu o sinu koji odlazi od kuće noseći svoje nasljedstvo i sve što je dobio ubrzo potroši. Kad se našao u bijedi odluči se vratiti kući i otac ga primi kao svog ljubljenog sina. Njegove dugove nitko ne otplaćuje. Otac, koji se ovdje uspoređuje sa Bogom, oprašta svom sinu iz ljubavi. Novac koji je potrošio ne traži da mu vrati. Božji oprost je slobodna Božja odluka! Milost, koju ne može nitko i ničim Bogu platiti. Pogrješna je pomisao, kako je Bog morao svoga jedinoga sina žrtvovati samo zato ne bi li nama mogao oprostiti. To bi morao biti krut i nepravedan, a istovremeno milosrdan i ljubazan.

Misao o Isusovoj zastupničkoj žrtvi ne opisuje nam zašto je Isus umro. Pokušava objasniti smisao njegove smrti za nas i naše spasenje. Nepobitno je Isus umro zato što ga se vladajuća klika u Jeruzalemu željela riješiti. Evanđelja govore da je Isus o ovoj prijetnji znao, ali nije želio izbjeći. Primio je svoju smrt kao sastavni dio svoga poslanja, iako se smrti bojao i na križu proživio teške trenutke, napušten i osamljen.

Njegovu smrt i prije svega sramotno raspeće, tadašnji su ljudi vidjeli kao potpuni gubitak i prokletstvo. Zbog toga i jeste toliki užas i strava kad ga je Bog treći dan uskrisio. Ovime je njegova smrt dobila posve drugačiji značaj. Više to nije bio gubitak već pobjeda. Isus je žrtvovao svoj život, da bi smrt bila poražena i pobijeđena!

Crkva pak vjeruje da Isusova smrt ima još dublji smisao i značaj nego pobjeda nad smrti. Kristov križ je postao trajno svjedočanstvo i potvrda za Božje oproštenje svim grješnicima. Apostoli su to prikazali tako, što su to povezali sa starozavjetnom žrtvom za grijeh. Tu su ljudi stalno dolazili u hram i uvjeravali se da im je Bog oprostio. Žrtva je bila svečana gozba, kada se oltar poškropio krvlju žrtvovane životinje, dio žrtve je spaljen na Božjem oltaru, drugi dio je dan svećenicima, a dio žrtve služio je kao hrana onima koji su prinijeli žrtvu. Kod ubijanja životinje, prinosnik žrtve je ispovjedio svoj grijeh, a Bog je svoj oprost potvrdio prihvaćanjem žrtve. Bogati su žrtvovali ovcu ili tele, siromašni pak samo goluba. Tako je Božji oprost bio ponuđen svima, ali nitko ga nije mogao kupiti. Oprost je uvijek uzvišena Božja odluka i milost. Ali čovjek treba vidljivo uvjerenje kako mu je stvarno oprošteno, a istovremeno prepoznati da njegova krivnja nije samo teoretska, već stvarna i ozbiljna kao smrt životinje, koju prinosi na oltar. Konačna posljedica ljudskog grijeha je kraj našega života – smrt. Kod žrtve, koju je Bog ustanovio, mjesto čovjeka umirala je nevina životinja. Krv, koja je tada poškropila oltar, priznavala se kao potvrda saveza mira, gdje Bog daruje ljudima oprost i milost.

Nije to bio čovjek koji je Boga pridobio žrtvom, kako su to shvaćali pogani. Krv, koja je kod žrtvovanja prolivena, u Starom zavjetu je shvaćana kao bit, suština života, koja isključivo pripada samo Bogu. Prolijevanjem krvi na oltar Bog je dakle dao život životinje u zamjenu za život čovjeka. Ovaj način starozavjetne žrtve, služio je kao vidljivo svjedočanstvo o Božjoj ljubavi i oprostu, koji se ne može dobiti drugačije već samo po Božjoj milosti.

Samo u tom smislu treba govoriti o Kristovoj zastupničkoj žrtvi. Sa ljudskog gledišta, bila je to nepravedna i okrutna smrt čovjeka, za koju se je Božji Sin dragovoljno odlučio, kako bi ispunio svoje poslanje i jednom zauvijek nas očistio od svih grijeha. Bog Otac je njegovu smrt primio kao jedinstvenu i zauvijek valjanu žrtvu, kojom je naš grijeh zauvijek uništen. Sam Bog je taj, koji u svom sinu prinosi ovu žrtvu, kako bi oproštenje i otkupljenje od grijeha bilo jednako stvarno kao i Kristova smrt na Križu.

Bog nam oprašta iz ljubavi. Naš grijeh je toliko ozbiljna smetnja, da ne može biti uklonjena administrativnim putem. Naš grijeh mora biti kažnjen – ali se događa na tijelu Isusa Krista. Tako je velika Božja ljubav. Kristova smrt na križu i njegovo uskrsnuće, za nas postaju vidljivi znaci našeg trajnog pomirenja sa Bogom i poziv za život nad kojim grijeh i smrt nemaju više vlast. Kristova žrtva na križu nam kazuje kako Božji oprost ima nedostižnu vrijednost. Kako je dragocjena i «skupa» njegova milost. Svega toga čovjek treba biti svjestan, kad pristupa Večeri Gospodnjoj.

Božji oprost nas oslobađa, kako bismo mogli promijeniti život. Više ne moramo ispunjavati nikakve uvjete. Više ne moramo ništa dokazivati. Živimo u svijetu trajne milosti. To najvažnije – naše otkupljenje –- već se je dogodilo. Zahvaljujući tome imamo slobodne ruke da možemo činiti mnogo dobrih djela. Iz zahvalnosti i radosno. Umjesto da živimo u strahu i zabrinutosti što sve možemo pokvariti i kako štošta nećemo stići, možemo slobodni prihvati ljubav i odlučnost koja nam je darivana u Isusu Kristu. ( Jiri Gruber)

© reformacija.net