Osvit je demokratskih promjena, u jednoj totalitarističkoj despociji. Gnjev zbog tiranije preplavio je srca ljudi, svi osjećaju kako će se nešto veliko dogoditi.
Partijski pijun, koji je volio prokazivati, špijunirati i difamirati nepodobne shvaća kako njegova vladavina dolazi kraju. Okovi partije pucaju, a na vlast dolaze, prema njemu, strani špijuni i plaćenici. “Urota” je to velikih razmjera, koju oligarhija ne može spriječiti. “Plaćenici su špijuni” Amerike i Europe; pokreću društvene reforme, a pred njim je dilema što i kako dalje? Nakon promišljanja, zaključuje kako su idealni prolazni, a interesi vječni. Skida sliku voljenoga vođe, skriva simbole totalitarizma i odlučuje zauzeti mjestu u vlaku demokratskih promjena. Uključuje se u demokratsku stranku i gradi novu karijeru.
Danas propovijeda ono što nevjeruje, i “gradi” demokraciju protiv koje se borio, u srcu i danas žali za mrtvim “bratom”. U pretvorbi se “potkožio”, postigao je zavidnu karijeru, ima nasljednike koje odgaja “demokratski”, nastoji im naći dobro plaćeno mjesto i važne funkcije. Čak je viđen u većinskoj religijskoj zajednici, financijski ju pomaže te se ističe svojom pojavom u prvim redovima. Dobro je to zbog imidža, većina su dio toga, a treba biti tamo gdje je većina. Voli podsjećati na “moral” koji je nekad bio i voli reći kako se je nekad “dobro živjelo”…
Zašto je potrebna lustracija?
Ovaj je obrazac vidljiv na mnogima, u mnogim detaljima i državama koje su izašle iz okova totalitarizma.
Vrlo brzo nakon tranzicijskih promjena došlo se do zaključka kako su mnogi naučili temeljne fraze demokratskoga sustava, ali su djelovanje nastavili po dobro uhodanim obrascima među kojima se ističu: nepotizam, netolerancija, oligarhija, mito i korupcija. Zbog toga je u progresivnim postkomunističkim zemljama počelo prevladavati mišljenje kako se treba provesti “društveno pročišćavanje”. U gotovo svim bivšim socijalističko – komunističkim zemljama: Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, Poljska, Mađarska, Bugarska, Makedonija, Albanija i Srbiji donesen je Zakon o lustraciji te su otpočete dubinske društvene reforme.
U zemljama u kojima je bila jaka socijalističko – komunistička obmana još uvijek postoji snažno protivljenje lustraciji, na žalost među njima je i Hrvatska.
Među pojedinim sljedbenicima totalitarizma, a još uvijek aktivnim političarima, dužnosnicima i medijskim djelatnicima nastaje panika i protivljenje svaki puta kada se spomene ovaj proces. Naime, oni po obrascu koji su naučili u partiji misle kako sve protivnike treba: zlostavljati, zatvoriti protjerati ili jednostavno ubiti, pa se boje kako će se to i njima dogoditi.
Demokracija zahtijeva dubinski način promišljanja, te svjetonazor koji se ne može naučiti oponašanjem fraza stranih filmova, nego nastaje i razvija se u pluralističkom okružju. Budimo jasni do kraja, demokratsko društvo poštuje i vrednuje pravni ustroj, različitosti te promiče toleranciju prema svima, u tom je smislu strah bivših boljševika besmislen.
Dakle; lustracija je društveni proces koji ima za nakanu prokazati i pokazati osobe koje su učestvovale u proganjanju, po bilo kojoj osnovi, te su bili u službi represivnoga državnoga aparata i socijalističko – komunističke partije. Dakle, misli se na visoko pozicionirane i sve one koji su učestvovali u progonu i državnom teroru. Njima se nakon pravnog procesa zabranjuje djelovanje u javnim službama, politici i medijima. Obično ih se pošalje u mirovinu, iako su mnogi već tamo, te se obznane njihovi krimeni. Pri tomu treba imenovati one koji su sudjelovali u progonima, zlostavljanjima ili ubojstvima političkih ili ideoloških suparnika, vjernika ili nacija (kod nas je to progon Nijemaca i Austrijanaca zbog nacionalnog identiteta) te ih u skladu sa demokratskom i pravnom procedurom procesuirati. Bilo da se radi o nalogodavcima ili izvršiteljima.
Kroz lustraciju u dubinsku demokratizaciju
Lustracija ne može, u potpunosti, ispraviti socijalističko – komunističke zločine te društveni kriminal u cjelini. Dakle, nije moguće vratiti sve ono što je tijekom tog vremena opljačkano u nacionalizaciji. Ona ne može vratiti živote, niti može ispraviti emocionalnu, psihičku i društvenu nepravdu i rane koje su učinjene. No, krivo bi bilo zaključiti kako zbog toga ne treba ništa činiti.
Ovaj proces jasno stavlja na vidjelo koruptivnost i kriminal jednopartijskog sustava i komunističkog totalitarizma. Zbog toga što nije provedena, u Hrvatskoj se javljaju iskrivljenje reminiscencije i propovijedaju iluzije o “starim dobrim vremenima i visokom moralu”. Dakle, lustracija odvaja društvo od mračne i zločinačke prošlosti. Ovaj je proces ključan zbog budućih generacija, a posebno zbog informiranja o dijaboličnosti totalitarizma. Pomaže u dubinskoj demokratizaciji društva i raščišćavanja sa kontaminiranim nasljeđem.
Lustracija je bitna zbog dokazivanja zločina te društvenog distanciranja od svih formi isključivosti. Ona pokazuje svima, a posebno mladim generacijama, kako se isključivost i jednoumlje ne može tolerirati niti može biti obrazac ponašanja. Ovaj je proces nužan kako bi se dala djelomična satisfakcija, nekim od žrtava koje su prošle represije. Ovaj proces jasno postavlja granicu između istinskog antifašizma, koji se u ovoj zemlji poistovjećuje sa komunizmom što je obmana.
Lustracija je potrebna i zbog toga da bi se pokazalo kako obrasci, koji su postavljeni za vrijeme jednoumlja, a koji su svoje uporište imali u: krađi privatnog vlasništva, života na jeftinim kreditima i pomoći koja je dolazila sa Zapada (o čemu se malo znalo); nepoštivanju tuđe privatnosti, progonu po vjerskoj, političkoj, nacionalnoj i drugoj osnovi; isključivosti i jednopartijskom sustavu, neradu i korupciji jesu devijacija te put u osobnu i društvenu propast.
Potrebno je učiniti konačni društveni iskorak u raščišćavanju totalitarističkog nasljeđa, te podići razinu demokratske svijesti dostojne europske civilizacije koje ćemo uskoro, i formalno, postati dio. Demokratski nastrojeni građani sa iščekivanjem očekuju “da institucije pravne države počnu raditi svoj posao” i krenu u dubinsku društvenu demokratizaciju. (B.B.)