Biblija i duhovnost

Primjer vjere u Boga

Rosa

«Dođoše u Hram k njemu slijepi i hromi, i iscijeli ih. Kad vidješe svećenički glavari i pismoznanci čudesa što ih učini i djecu što su vikala u Hramu :’Hosana Davidovu sinu!’, razljutiše se.» Mt 21,14-15.

Isus je došao u Jeruzalem, narod ga je oduševljeno pozdravio. Iz hrama je protjerao sve kupce i prodavače s obrazloženjem, da su od hrama učinili razbojničku špilju. Štoviše u hramu je izliječio nekoliko slijepaca i hromih, iako upravo oni zbog postojeće odredbe, a zbog svog tjelesnog nedostatka nisu imali pristup hramu. U tadašnjoj zajednici bolesni ljudi nisu bili prihvaćeni kao oni kojima je potrebna ljudska sućut i pomoć, već kao takvi koje je Bog «obilježio» za moguću krivnju ili čak za krivnju njihovih očeva ili majki. Ulazak u hram bio im je zabranjen. A to da se je stav prema bolesnima promijenio je plod evanđelja. Isus svojim djelima potvrđuje – Gospodin Bog ove ljude ne podcjenjuje, već naprotiv svojom ljubavi ih označava u Kristu. Prezire ih samo njihova okolina, zdrav čovjek, a da to nije zaslužio.

Izliječio je slijepe i hrome. Ozdravljenje prati Isusov zemaljski put i u tome je njegova veličina i moć Mesije. Njegovim djelovanjem predvorje hrama, umjesto « razbojničke špilje», postaje mjesto velikog milosrđa. Možda ćete pomisliti – to se nas ne tiče – ipak, utjecajem evanđelja naš odnos prema bolesnicima je drugačiji nego što je bio kod Židova. Naravno, ruku na srce, imamo opet neke druge stvari zbog kojih bližnje podcjenjujemo, ne primjećujemo ih ili čak o nekome mislimo da čak ni u crkvu ne pripada, ne mora biti bolestan, ali drugog nazora, drugo opredjeljenje, drugačije obučen, druge «vjere». To nam je znano, blisko, suditi, klasificirati u razne društvene, ali i crkvene okvire.

Vrijedno je primijetiti i onu drugu stranu hramskog predvorja. Radi se o djeci koja uzvikuju slavu sinu Davidovu. Ne moramo u tom vidjeti svjesno priznavanje vjere, nije to bio niti hramski dječji zbor, već naprosto skupina djece, koja je cijeli dan pratila događaj sa povicima, ponavljali su očito to, što su ranije čuli na ulici. Učenici, zakonodavci i svećenici nisu se pridružili djeci, već su se ljutili na Isusa što dozvoljava takve povike i ne opomene djecu. Smatrali su da je to nešto što nije prilično pa čak i bogohulno. No Isus ne samo što je čuo djecu nego je i razumio što uzvikuju. Radi se o važnom priopćenju, a ne samo vika, koja zabavlja i veseli djecu. Iz ovog događaja vidimo poruku, kako postoje stvari i činjenice, koje nekada treba reći na glas i pred ljudima. A ako to neće reći oni, od koga se to očekivalo, onda moraju nastupiti ovi neočekivani i nevažni svjedoci (u ovom slučaju djeca).

Pismoznanci i svećenici – isto kao i Isus – sigurno su dobro znali riječi Psalma, govori o tome jako «Nebesa propovijedaju Božju slavu, djelo njegovih ruku navješćuje nebeski svod. To nije govor niti riječi, niti se njihov glas razabire. Ipak njihov glas po svoj zemlji prodire… (Ps l9)» – a na drugom mjestu se kaže kako Bog iz usta djece i dojenčadi dokazuje svoju moćnu slavu. «Gospodine, vladaru naš, kako je divno tvoje ime po cijeloj zemlji» (Ps 8). Zatim možemo kroz sliku hrama vidjeli nešto slično, što je Isus jednom jasno rekao na račun Izraela: «Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati» (Lk 19,40). Jesmo li uopće svjesni, koliko je ovo ozbiljno i važno i za nas danas – umuknemo li mi, Bog će pozvati neočekivane svjedoke. Kroz ovu sliku Bog nam ukazuje na sljepoću ljudi – budimo izravni, našu sljepoću – ljudi koji su samouvjereni tako, kako su bili samouvjereni svećenički glavari i pismoznanci. Nisu vidjeli i nisu razumjeli Božju stvarnost, koja se je odigravala pred njihovim očima.

Zadivljujuće je kako se neke stvari ponavljaju. Židovi su prezreli Mesiju, iako je bio njihov, a pogani su zahvalnošću primili evanđelje. I danas postoje mjesta, koja su do nedavno bila poganska, a evanđelje se puno radosnije i življe propovijeda i prihvaća, nego u nekim zemljama, koje su već po tradiciji stoljećima kršćanske.

Pismoznance i svećeničke glavare je uzbunjivalo, što su djeca uzvikivala slavu Gospodinu Isusu tako javno i pred mnoštvom naroda. Zar nije slična situacija i danas? Nikoga neće iznenaditi kad u crkvi jasno i razgovijetno ispovijedamo vjeru u Isusa Krista. Barem bi tako trebalo biti, a nadam se da i je! Ali u prošlosti se preporučivalo – u crkvama i u molitvama izdovoljite se, samo nemojte s tim ići u javnost. Sada nam nitko ništa ne brani, ali jeste li iskusili – ne djetinje, ali naprosto svjesno – negdje usred gomile, usred radnog kolektiva svjedočiti o Isusu? U mnogim slučajevima naići ćete na neshvaćanje, i zapravo na čuđenje i odbijanje da poslušaju. Iako nam ništa ne brani misijski rad čini se, da crkvi manjka odvažnost priznati pred ljudima vjeru u Krista. A kad kažem crkvi, mislim na svakoga od nas. Ta mi činimo zajedništvo Crkve Kristove.

Iz ovoga događaja u hramu, možemo izvući još jednu pouku. Netko smatra evanđelje kao priče za djecu, a drugi opet nešto čemu razumiju samo mudri i obrazovani ljudi. Kao da bi jednima smetalo njihovo znanje, a drugima opet njihova jednostavnost. Ali to nije odlučujuće. Odlučujuće će biti iskrenost vjere – onih jednostavnih (priprostih) i onih obrazovanih. Put ka Kristu otvoren je za sve: obrazovane i neobrazovane, hrome, slijepe, bolesne i zdrave.

Božja slava se pojavljuje najviše upravo u tome, da Božja moć ide sa čovjekom i do njegovog najvećeg poniženja i slabosti, a ostaje Božjom moći i tamo, gdje čovjek dosegne vrhunac svoga umijeća i znanja. A iz toga proizlazi da si svaki osobno treba postaviti pitanje: mislimo li da ljudima oko sebe služimo tako da bi hvalili Gospodina Boga, ili im to otežavamo? Imaju li u nama naša djeca, unuci i ljudi oko nas, poticajni primjer, ili im pokazujemo kako se može biti ravnodušan prema Božjoj objavi u Isusu Kristu. A nemojmo misliti i biti sigurni kako je to sa nama u svim slučajevima najbolje. Ovo nije osuđivanje, ovo je izazov da se zamislimo nad tim, kojoj hramskoj skupini pripadamo – pismoznancima – ili mnoštvu sa djecom.

U ovom današnjem događaju vidimo Isusa kako jedne, koji su od hrama učinili «razbojničku špilju», tjera van i one, koji tamo nisu smjeli ni biti, prihvaća. Nismo djeca da ne možemo shvatiti o čemu se radi. Tim više to se od nas očekuje. Naš zov i danas odzvanja: Gospodine, pomozi – Hosana! Pomozi – probudi crkvu, daj da te i mi hvalimo, djeca, mladež, odrasli i oni koji su odgovorni za rad crkve, a kroz nas uđi i u šire mnoštvo. Ne bojmo se da će ta hvala zvučati drugačije od onoga što smo navikli. Mogli bismo na sebi primijeniti riječi apostola, koje je napisao kršćanima u Efezu: «Da bismo bili na hvalu njegove slave, mi koji smo se prije uzdali u Krista.»(Ef 1,12).

Što je odlučujuće u tome kako bismo Gospodinu Bogu dali pravu počast? Iskrenost naše vjere kako možemo u određenom trenutku izreći to što je po Božjoj volji. A da bismo to shvatili i proživjeli, potrebno je zaustaviti se u našem užurbanom životu.

Svakome od nas sigurno dolazi svakodnevno elektronička pošta sa raznim sadržajem. Mnoge odmah izbrišem, a da ni ne čitam, ali jedno razmišljanje me je zainteresiralo. Naslov joj je: Zaustavi se na tren i čitaj. Dozvolite da vam jedan dio citiram: «Svi smo jako užurbani. A u večer zaključimo; opet nismo mnogo toga stigli napraviti. Frustrirani legnemo i usnemo snom pravednika. SMS-som izjavljujemo ljubav, komuniciramo putem računala, a u lice si nemamo što reći. Muče nas računi, karijera. U računalu nas čeka bezbroj «meilova», zato što nemamo vremena odgovoriti. Na policama hrpa knjiga, a nemamo vremena čitati, ne znamo kako miriše priroda, jer ju nemamo vremena primirisati! Što više želimo nešto postići to manje stignemo. Posvećujemo puno vremena nevažnim stvarima. Ne znamo se zaustaviti i predočiti vrijednost stvari. Načinimo mnoštvo fotografija, ali ih i ne pogledamo, stavimo ih na CD i tu je kraj. U računalu imamo krasnih melodija, ali nemamo vremena poslušati, televizijskih kanala, koje ne stignemo pogledati. Umjesto zabave stres! Neprestano pregledavamo mobitel, je li nam netko nešto poslao. Prestajemo cijeniti krasne stvari oko nas zbog kojih se isplati živjeti». Ja bih tome dodao – imamo zajedništvo crkve ispunjenu duhom Božjeg milosrđa uz napomenu psalmista: «Gospodnji je Zakon savršen, on obnavlja dušu. Gospodnje je svjedočanstvo pouzdano, bezazlene čini mudracima. Gospodnje su zapovijedi prave, vesele srce. Gospodnje su naredbe čiste, prosvjetljuju oči. Strah Gospodnji je svet, ostaje zauvijek. Gospodnje su odluke istinite, sve su pravedne, dragocjenije su od zlata, od mnogoga čistog zlata; slađe su od meda koji teče iz saća». (Ps 19,8–11)

Gospode, pitamo se – tko će Ti dati hvalu, ako ne mi. Molimo, ojačaj našu vjeru i daj nam hrabrosti da se uspijemo zaustaviti i zajedno sa djecom iz hramskog predvorja uzvikujemo i priznajemo: Hosana Davidovu sinu! (autor: Petr Brodsky)

© reformacija.net

Sljemenska idila

Oglasi

Rasprava

Komentari su isključeni.

arhiva