Gospodarska kriza jedne zemlje je kulminirala do te razine da je postala krizom cijele Euro zone i Europske unije. Istovremeno, stižu najave da grčki slučaj nije jedini, već je samo pitanje vremena tko će biti slijedeći na Mediteranu.

Priča je to o zemlji koja je 1981. godine postala članica današnje Europske unije, nakon razdoblja diktature. Iako se očekuje da bi ulazak neke zemlje u EU mogao donijeti ubrzaniji prosperitet, to nije uvijek točno i ovisi o konkretnom slučaju. Irska, Portugal i Španjolska su iskoristile te prilike, ali Grčka baš i nije.

Problem

Prosperitet jedne zemlje nije stvar slučajnosti, sreće ili lukave snalažljivost, već je posljedica niza strukturalnih faktora, a prije svega mentaliteta društva odnosno socijalnog kapitala. To je upravo nedostajalo Grcima. Tako tipično mediteranski, mislili su da se s malo rada, a s mnogo više uživanja, korupcije i potrošnje može postizati bogatstvo. Dakako, svatko se može zaduživati i tako graditi svoj standard života. Samo do kada? I tko će plaćati dugove?

Odgovore na ta pitanja Grci nisu imali. Danas svjedočimo toliko kaotičnom stanju da nitko ne razmišljanje kako dalje. S jedne strane, vlada nema izbora i mora povlačiti očajničke poteze kako bi uštedjela što više javnog novca za otplatu dugova i još dodatno porezno opteretila građane. Premda je to u danim okolnostima jedino rješenje, sindikati i mnogi građani nemaju razumijevanje za odricanje od raznih „socijalnih“ prava. Čini se da ulicama Atene prijeti revolucija od strane radikalno lijevih skupina i anarhista. Nitko više i ne bi poželio biti grčki premijer ili ministar, osim onih koji vole crvenu revoluciju, s obzirom da se crvenim zastavama već maše po Ateni.

Kako dalje?

Postavlja se pitanje kako dalje? Zemlje Euro zone i Međunarodni monetarni fond su nakon teških rasprava ipak odlučili priskočiti u pomoć. Ipak, ne znaju ni sami spašavaju li time Grčku ili zapravo žele spasiti stabilnost Euro zone.

Najveća očekivanja idu na adresu njemačke kancelarke jer Njemačka je najjače gospodarstvo Euro zone. Angela Merkel je već drastično izgubila podršku javnosti nakon što je njezina vlada odlučila pomoći. Nijemci su ionako fiskalno opterećeni na konto financiranja rastućih troškova socijalne države, regionalne pomoći istočnim pokrajinama, uplaćivanja u proračun EU i brojnih drugih troškova. Sve to smanjuje prostor za dinamičniji rast njemačkog gospodarstva i zaposlenosti njezinih građana. Takva današnja Njemačka ne bi mogla postići „gospodarsko čudo“ kojem su se u poslijeratnom vremenu svi divili. Nije jasno zašto bi oni trebali priskakati u pomoć na vlastitu materijalnu štetu, kako bi dali nešto malo vode u vatrogasne mjere koje bi samo malko smanjile požar koji gori već dulje vrijeme i toliko je jak, da je pitanje kada i tko će ga uspjeti ugasiti. Iz Atene nije došla niti obavijest tko su odgovorni krivci za taj požar i zašto nisu razmišljali o tome prije. Ako Nijemci pak napuste Euro zonu, značilo bi to kraj monetarne integracije većine zemalja EU. Kako ipak žele ostati unutra i sačuvati povjerenje u stabilnost Euro zone, prisiljeni su pomoći onima koji su si sami odgovorni.

Kako god bilo, sasvim je jasno da Grčka prvo treba napraviti sve što je njezinoj moći, a to znači totalnu rasprodaju, uključujući otoke, obalu, kulturna dobra itd. Svakako je potreban međunarodni protektorat koji će uspostaviti društvenu odgovornost.

Moguća rješenja i pouke

Grčki slučaj kako dobro upravljanje jednom zemljom treba polaziti od nekih temeljnih pretpostavki. Prvo, proračunska politika fiskalne discipline je ključna kako bi se osigurale stabilne javne financije. Premda će mnogi s lijeva kritički reći da je to zagovaranje doktrine liberalizma, a da je proračunski deficit dobar za rast gospodarstva, potrebno je istaknuti da stroga kontrola javne potrošnje, deficita i neumjerenog zaduživanja je uvijek dobra jer pridonosi rastu poslovnog sektora i investicija. S druge strane, deficit i zaduživanje predstavljaju odgođeno fiskalno opterećenje jer će porezni obveznici u budućnosti trebali plaćati rastrošnost onih koji upravljaju zemljom. Uvjeti prosperiteta se ne bi trebali stvarati kroz dugove i deficit, već kroz štednju države i fiskalno rasterećenje, odnosno veću akumulaciju privatnog kapitala koji će se investirati.

Danas, kada novca više nema, mnogi kao mala djeca plaću za prošlošću. To jasno upućuje kako trebamo biti umjereni i očekivati onoliko koliko možemo u okolnostima određenog standarda dobiti. Također, grčki slučaj uči kako pojedinci i vlada treba biti dovoljno odgovorni da racionalno pristupaju financijama, odnosno da se rashode treba stavljati u korelaciju s prihodima. Grci su koristili prihode kako bi razmišljali o rashodima.

Njemački sociolog religije Max Weber je radišan i štedljiv način života opisivao kao osobnu i društvenu vrlinu koja proizlazi iz kršćanskog načina života koji su prakticirali prije svega kalvini. Premda Grci nisu protestanti po konfesiji, ipak bi mogli nešto naučiti kako bi u budućnosti bili radišniji i produktivniji te umjereniji u troškovima života. Kršćanski način života potiče odgovoran i trezven pristup odlučivanju o upravljanju resursima i uči vrijednostima koje smo zaboravili pred naletom pohlepe u kojoj se želi imati što više, a bez stvaranja i rada.

Hrvatska srećom nije blizu Grčke po tom pitanju, premda smo i mi zabrinuti kuda će nas odvesti naša domaće proizvedena strukturalno-dužnička kriza. Nadajmo se kako možemo preventivno djelovati dok se još može. (DH)

© reformacija.net