Bitan dio biblijskog nauka povezan s ekumenom zapisan je u Iv 17. Velikosvećenička molitva u kojoj Krist se moli Bogu Ocu za svoje učenike.

U vrlo teškim trenutcima posljednjih sati svoga života, nedugo prije uhićenja, Gospodin moli, zagovara i razgovara, obraća se Ocu na prisan i iskren način. Obznanjuje svoju volju, usmjerava razmišljanja tadašnjih i daje poticaj budućim učenicima. Gospodin je svjestan trenutka, misije i poslanja koje mu je dodijelio Svemogući: dati život vječni onima koje je Bog odabrao! Pokazati put i otkrivanje vječnog života po vjeri, u Boga i Krista Isusa kao Poslanika, koji posreduje za sve ljude.

U molitvi Gospodin, između ostalog, moli Oca da sačuva sve one koji su odabrani neka budu jedno! Teško je progovoriti o jedinstvu, a ne uočiti kako je tijekom kršćanske povijesti bilo više nejedinstva i organizacijskih nesuglasica nego jedinstvenosti u institucionalnom, ali i svakom drugom smislu.

Od prapočetaka pa do danas kršćanstvo nije bilo strukturirana Crkva s jedinstvenim središtem, a tijekom povijesti različiti centri su se pojavljivali – Rim je postao najutjecajniji, pored drugih značajnih centara: Jerzualema, Antiohije, Carigrada, a danas Moskva, i Ženeve kao sjedišta Svjetskog savjeta Crkva. Dakle, tijekom povijesti u organizacijskom smislu, Kristova crkva na zemlji nije bila jedinstvena. Zato se postavlja pitanje na kakvo jedinstvo svojih učenika Krist misli?

Ideja jedinstva često puta postaje sinonimom jednoumlja. Zbog toga o ovome treba promisliti. Jedinstvo koje Gospodin potiče jedinstvo je u različitosti. Vjernici mogu biti različiti po načinu kako štuju Boga, po konfesionalnim razlikama koje imaju, ili kakvu organizacionu strukturu preferiraju, te kakav im je pogled na svijet po određenim pitanjima. Temeljna je poveznica vjera u gospodstvo Krista Isusa koji je Bog u punini i posrednik između čovjeka i Svemogućeg. Primjer za to je Trojstvo. U njemu postoji jedinstvo biti, mišljenja i djelovanja, ali postoji i različitost osoba, načina djelovanja i poslanja. Krist i Stvoritelj jedno su, ali svaki od njih ima svoju osobnost, a Duh Sveti, treća osoba trojstva ujedno je i djelatna sila Božja.

Kršćani tijekom povijesti, a još više u sadašnjosti, nisu bili jedinstveni oko toga tko će biti vidljivi predvodnik, niti gdje će im biti administrativni centar. Prema tome, to očito nije ključno kad govorimo o jedinstvu kako ga vidi Gospodin. Ipak, već od tih ranih dana kršćanstva, istinski Kristovi sljedbenici bili su jedinstveni u temeljenim odrednicama nauka i toga tko je i što je Gospodin. Njihova je jedinstvenost bila prožeta istim vjerovanjem oko toga tko je put, istina i život. Dijelili su neka od temeljnih istina i pobožnih praksi kao što su krštenje, Večera Gospodnja, molitva itd.

Veliko poslanje

Govor o ekumenizmu nije cjelovit bez razumijevanja Velikog misijskog poslanja Gospodina Isusa Krista (Mt 28, 18-20). Ono je povezano prenošenjem nauka onima koji ga nisu upoznali. Poslanje polazi od toga kako je Kristova duhovna vlast i moć suverena, konačna i svemoćna te prožima duhovni i materijalni svijet. Upravo zbog toga što se Kristova premoć očituje nad svim vidljivim i nevidljivim, njegovo je poslanje imperativ Kristovim sljedbenicima.

Velika misijska zapovijed daje tri smjernice. Prvo, potiče stvaranje učenika među svim narodima, što daje poticaj evangelizaciji. Kršćanstvo je nadnacionalna religija. To znači da niti jedna nacija ili narod za sebe ne može tvrditi da ima primat vjere, niti može drugu isključiti iz vjere u Krista, a to se odnosi i na svakog pojedinca. Gospodin je u svom poslanju uspostavio i sakrament Krštenja, koji predstavlja vidljivi pečat duhovnog jedinstva i zajedništva s Bogom. Treća je smjernica povezana s odgojem, poučavanjem i izgrađivanjem Kristovih učenika. Ovdje pronalazimo temelje odgoja djece u vjeri, ali i izgradnje odraslih u Kristovom nauku. Cjelovito poučavanje Kristovog nauka upućuje u sve aspekte i poticaj jedinstva u Duhu po vjeri u Krista Isusa.

Poticaji

Ekumenizam je vizija koju treba provoditi u životu. On počiva na pretpostavci različitosti, bez koje nema ekumenizma.

Sramotni događaji, kada su se različitosti uništavale, zatirale i zabranjivale, dio su prošlosti, a svijet jednoumlja i isključivosti je iza nas. U današnjem vremenu težnja za suradnjom, suživotom, prihvaćanjem i razumijevanjem drugih i drugačijih je potreba vremena i temelj ekumenizma. Oni koji nemaju sposobnost suživota, prihvaćanja i toleriranja drugih i drugačiji, te onih koji imaju različita uvjerenja, vjerovanja i ideje, ne mogu ekumenizam zagovarati, a još manje u životu provoditi.

Ekumenizam je put koji uključuje djelovanje među onima koji vjeruju u suradnju zbog potrebe svjedočenja za Gospodina, a ne zbog želje da se drugog uvjerava u ispravnost vlastitih i pogrješnost njegovih stavova. Oni koji grade Kraljevstvo Božje nastoje ljudima pomoći da dođu do Spasitelja. U tom procesu manje je važno koje se vjeroispovijedanje ispovijeda i koji se obred održava ako je temelj vjerovanja zasnovan na tome da je Gospodin Isus – Krist, Bog i Spasitelj.

Ekumenizam podrazumijeva suradnju u cilju usuglašavanja stavova kako bi kršćanski govor i svjedočanstvo bili vjerodostojni. Kako bi se to ostvarilo treba biti tolerantan. Netolerancija, jednoumlje i ekstremizam bilo kojeg oblika, a posebno vjerskog, ukazuje na nevjeru, intelektualne ograničenosti i zloupotrebu vjere u egocentrične svrhe. Zbog toga kroz ekumenska nastojanja valja veličati Boga te vjerodostojno svjedočiti svijetu, posebno onomu koji je u traganju za Istinom.

Gospodin u Iv 17, 26 podsjeća da je očitovao Božje ime, tj. Svemogućega. Božje očitovanje se vidi u spoznaji Istine, a Istina oslobađa, potiče, usmjerava, izgrađuje i pomaže da se živi život punine.

Kod istinskih ekumenista današnjice postignuto je suglasje oko prihvaćanja Krštenja, Euharistije – Večere Gospodnje i različitih eklezijalnih ustroja. (B.B.)

© reformacija.net