biografije

Život Jana Husa

Jan Hus - reformacija.net

Prisjećamo se Jana Husa povodom 600. godišnjice njegove mučeničke smrti na lomači u Konstanzu u južnoj Njemačkoj 6. srpnja 1415. Sama godišnjica je bila prije nekoliko mjeseci, no upravo na današnji dan je Jan Hus 1414. uhapšen, tri tjedna nakon dolaska na koncil u Konstanzu, dakle na današnji je dan prije 601 godinu započela njegova kalvarija koja ga je na kraju odvela na lomaču. Zahvaljujem Reformiranoj crkvi što je prihvatila prijedlog Hrvatsko-češkog društva da zajednički obilježimo ovaj jubilej jer Jan Hus je jedan od preteča protestantske reformacije i pripada reformacijskoj baštini, a radi se zapravo o jednoj od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti kršćanstva kojeg danas cijene sve kršćanske crkve. On je danas osoba koja povezuje, a koja ne dijeli.

Jan Hus je prije svega češki nacionalni i duhovni velikan, jedan od Čeha čiji je značaj prešao granice njegove domovine, čovjek koji je bio ispred svoga vremena i koji je zbog svojih ideala i ustrajnosti platio životom te ostao trajno nadahnuće, moralna vertikala i učitelj, zbog čega ga Česi najčešće nazivaju Mistr Jan Hus, tj. Učitelj. Hus je jedan od Čeha čija tragična smrt je ušla u kolektivnu svijest velikog dijela čovječanstva, jednako kao i tragična smrt njegovog kasnijeg imenjaka, Jana Palacha. Još nekoliko Husovih imenjaka završilo je tragičnom smrću – Jan Nepomuk, Jan Masaryk, Jan Opletal, Jan Kubiš, Jan Zajic. Slično kao i mi Hrvati, i Česi imaju slavnu, ali tragičnu povijest. Budući da u HČD-u redovito vodimo računa o važnim godišnjicama iz češke povijesti ili iz povijesti hrvatsko-čeških odnosa, nismo mogli mimoići niti ovaj važan jubilej.

Česi su s pravom ponosni na Jana Husa koji je svijet želio učiniti ljepšim mjestom za život, a ljude učiniti ljudima u pravom smislu riječi, kao bića koja će živjeti u skladu s uvjerenjima koja zastupaju, i nije slučajno da je upravo Češka iznjedrila takvog velikana. Da bih to pojasnio treba se vratiti malo ranije u prošlost, u sredinu 14. stoljeća kada Češkom vlada Karlo IV. (1316. – 1378.). On je bio moćan vladar – bio je ne samo češki kralj, nego je uspio postati i rimsko-njemački car, a potporu za svoje političke ciljeve tražio je u Katoličkoj crkvi koju je darivao brojnim imanjima te je, kao i drugdje u Europi, Crkva i u Češkoj postajala sve bogatija udaljavajući se tako od duha izvornog kršćanstva. Karlo IV. u Pragu je 1348. osnovao sveučilište, najstarije u srednjoj Europi i zahvaljujući praškom sveučilištu među Česima se brže nego drugdje razvijala kultura, obrazovanje i kritički duh, što je bilo plodno tlo za prihvaćanje ideja engleskog vjerskog reformatora Johna Wycliffea (oko 1320. – 1382.) koji se borio protiv svjetovne moći crkve. Veze s Engleskom bile su intenzivirane i time što se kći Karla IV. Anna udala za engleskog kralja Richarda II.

Wycliffea se s pravom može nazvati pretečom reformacije. On je preveo Bibliju na engleski i nju je smatrao jedinim autoritetom, odbacujući svu predaju, tj. vjerovanja i praksu koji nisu utemeljeni na Bibliji, poricao je papinsku vlast i tvrdio da je jedini poglavar Crkve Isus. Zalagao se za siromašnu Crkvu, također po uzoru na Isusa, koji se nije odijevao u pozlaćene haljine ni živio u palačama, i smatrao je da se Crkva u potpunosti treba odreći svjetovne vlasti. Točnije, pozivao je državu da Crkvu liši zemaljskog bogatstva, što će za mnoge vladare kasnije biti dobar povod da pokušaju prigrabiti crkvena imanja.

Teško stanje u Crkvi još se više pogoršalo 1378. kad je započeo tzv. Zapadni raskol. Naime, papa se 1377. vratio iz Avignona u Rim, no kad je iduće godine umro, uz njegovog nasljednika u Rimu izabran je i protupapa u Avignonu te se kršćanska Europa podijelila između dvojice papa i njihovih nasljednika (u međuvremenu je 1409. izabran i treći protupapa) i takvo stanje potrajalo je sve do 1417. Ugled papa, a i cijele Crkve pao je vrlo nisko i Europom se širilo nezadovoljstvo, posebno u obrazovanim krugovima gdje je sazrijevala svijest da su Crkvi potrebne reforme.

To su bile okolnosti u kojima je odrastao i kasnije djelovao Jan Hus. Kao propovjednik i teolog on se nije pojavio iznenada – još je Karlo IV. želeći potaknuti vjerski život u Prag pozivao glasovite propovjednike, poput Nijemca Konrada Waldhausena (oko 1320. – 1369.) koji je stekao veliku popularnost svojim kritikama ponašanja tadašnjeg svećenstva, no nije dirao u crkvene dogme i imao je Karlovu potporu. Nakon Waldhausena vodeći propovjednik u Pragu postao je Jan Milič iz Kromeříža (oko 1320. – 1374.) koji je počeo propovijedati na češkom i postao još popularniji. Osim kritika svećenstva, on je počeo relativizirati neke vjerske dogme, primjerice govorio je da je Isus jedini izvor milosti, što su njegovi protivnici tumačili kao napad na papu i na Crkvu kao posrednicu Božje milosti i na kult svetaca. Matěj iz Janova (oko 1350. – 1393.) i Tomáš Štítný (oko 1333. – 1409.) otišli su još korak dalje napadajući i dogme i crkvenu hijerarhiju, a osim propovijedi, istakli su se i svojim pisanim djelima.

Kad je Karlo IV. 1378. umro, naslijedio ga je sin Václav IV. (1361. – 1419.) koji nije imao očevu vladarsku sposobnost ni mudrost (bio je neprestano u sukobu s Crkvom, dao je pogubiti kanonika Jana Nepomuka koji nije želio odati kraljičinu ispovjednu tajnu), a niti opće prilike nisu mu išle na ruku. Češku je 1380. poharala kuga i ostavila teške posljedice na češko društvo. Nastupile su depresija i gospodarska kriza, a nesrazmjer između bogatstva Crkve i siromaštva ostalog puka bio je time još izraženiji. Čak se smatralo da je kuga pogodila Češku upravo kao kazna zbog ponašanja Crkve, odnosno da je Crkva kriva za duhovno, moralno i materijalno propadanje društva. Sve to bilo je plodno tlo da se ljudi u većoj mjeri okrenu vjeri i duhovnosti, ali i da ujedno ojačaju kritičke i reforske snage unutar Katoličke crkve u Češkoj koje će tražiti njen povratak temeljnom poslanju i odricanje od zemaljskih bogatstava, a kao osnovni preduvjet popravka Crkve i cijelog društva smatrati strogo poštovanje Božjeg zakona objavljenog u Bibliji. Na čelo te reformne skupine došao je Jan Hus.

Jan Hus rodio se u Husincu na rijeci Blanici kod Prachatica u južnoj Češkoj, 135 kilometara jugozapadno od Praga oko 1370. u siromašnoj kmetskoj obitelji. U mladosti je bio poznat kao Jan, a prezime, skraćenicu rodnog mjesta, usvojio je oko 1399. U dobi od oko 16 godina otišao je na studij u Prag, na Karlovo sveučilište. Godine 1393. dobio je diplomu bakalaura umijeća, a 1394. bakalaura teologije, da bi 1396. postao magistar umijeća. Godine 1400. je zaređen za svećenika, 1401. postao je dekan Filozofskog fakulteta, a 1402. i u periodu od 1409. do 1411. obnašao je dužnost rektora Karlovog sveučilišta. Početkom njegova djelovanja smatra se 1402. kad počinje propovijedati u Betlehemskoj kapeli u Pragu sagrađenoj 1394. u Starom Gradu (Staré Město) i brzo je postao poznat kao vrstan govornik. Na propovijedi su dolazile tisuće ljudi svih staleža pa i kraljica Sofija čiji je bio ispovjednik. Jan Hus bio je pod snažnim utjecajem Johna Wycliffea čija djela su ga snažno privukla još kao studenta.

Iako su crkvene vlasti zabranile Wyckliffeove radove, Hus je 1403. na češki preveo njegovo djelo Trialogus. Pokušao je reformirati i popraviti, ne podijeliti Crkvu, kritikom postojećeg nepodnošljivog stanja koje je izazivalo sve veće nezadovoljstvo u narodu. Propovijedao je na češkom jeziku uz isticanje čeških nacionalnih prava kao protutežu snažnom njemačkom utjecaju u Crkvi i na Sveučilištu, čime je pridobio veliki broj pristaša s obzirom da je češka Crkva bila pod kontrolom njemačkog svećenstva, a na Sveučilištu je dolazilo do konflikata između čeških i njemačkih profesora jer Česi su bili za reforme u Crkvi, a Nijemci ne.

U skladu s Wycliffeovim učenjem, Hus je u svojim propovijedima i istupima oštro osuđivao moralni pad i raskalašeni život klera te pokvarenost i korumpiranost u Crkvi, prvenstveno iskorištavanje vjerskih osjećaja u svrhu bogaćenja. Propovijedao je čisto Evanđelje odbacujući sva crkvena tumačenja i postavke koje nisu bile utemeljene na Svetom pismu koje mu je bilo najviši autoritet. Za Husa je cilj zemaljskog života bio približiti se savršenom svijetu Boga i Božjih ideja i time je svoje sljedbenike potaknuo da teže za idealima, bez obzira hoće li se oni ikad ostvariti.

U ono vrijeme bilo je rašireno vjerovanje da je blizu kraj svijeta i da će uskoro doći Antikrist, pa su se i Hus i njegovi sljedbenici ponašali u skladu s tim i tvrdili da moralno i duhovno propadanje ukazuje na predstojeći dolazak Antikrista.

Husove propovijedi i javne kritike stanja u Crkvi podržavao je Václav IV. koji je već dugo bio u sporu s Crkvom, a u početku su bile tolerirane od strane praškog nadbiskupa Zbyňeka Zajíca, no sve su više izazivale gnjev i negodovanje pape i klera. Papa Inocent VII. naredio je 1405. nadbiskupu da se usprotivi širenju Wyckliffeovih heretičkih učenja koja je propovijedao Hus, nakon čega nadbiskup izdaje dekret protiv Wyckliffeova učenja i zabranjuje svaki daljnji napad na kler. Hus, međutim, nastavlja sa svojim djelovanjem i 1408. papa Grgur XII. šalje upozorenje nadbiskupu Zajícu o svojim saznanjima o Husovom širenju viklifizma u Češkoj i simpatijama kralja Václava IV prema njegovim sljedbenicima.

Stanje se zaoštravalo i zbog rivalstva između čeških i njemačkih profesora na praškom sveučilištu koje je išlo dotle da su njemački profesori tužili češke kolege Kuriji, što je naljutilo Václava IV. koji je to shvatio kao klevetanje Češkog kraljevstva u inozemstvu. Još od osnutka Karlovo sveučilište bila je općina (communitas ili universitas) koju su sačinjavala četiri sveučilišna naroda (nationes): Česi, Poljaci, Bavarci i Sasi. Svaki od njih imao je po jedan glas. No kako su pravi Poljaci iz same Poljske rijetko dolazili na praško sveučilište (1364. osnovano je sveučilište u Krakovu) pod njihovim su imenom dolazili njemački ili ponijemčeni studenti iz Šleske, Lužica i Meisena. Po tom principu na Sveučilištu su odlučivali Nijemci sa svoja tri glasa (Poljaci, Bavarci, Sasi) protiv jednog češkog. Stanje se još više zaoštrilo kad je 1408. sazvan koncil u Pisi s ciljem da se prekine Zapadni raskol. Nadbiskup Zajíc ostao je vjeran papi Grguru XII. koji je stolovao u Rimu kao zakoniti papa, i protivio se koncilu pa je Václav IV. za mišljenje pitao Sveučilište gdje su njemački profesori također bili na strani Grgura, dok su Česi bili na strani kralja. Skupina oko Jana Husa je stoga Václava IV. nagovorila da promijeni način odlučivanja na Sveučilištu i u siječnju 1409. on je objavio Kutnohorski dekret, po kojem Česi imaju na sveučilištu tri glasa, a Poljaci, Bavarci i Sasi zajedno jedan glas. U znak prosvjeda oni su napustili praško sveučilište koje je time postalo češko nacionalno sveučilište, a iste godine Hus je ponovo izabran za rektora. Za češku samosvijest tog doba bio je to velik poticaj.

Na koncilu u Pisi za papu je izabran Aleksandar V., međutim niti Grgur XII. niti Benedikt XIII. iz Avignona nisu željeli odstupiti i Crkva je tako dobila i trećeg papu. Hus i njegovi sljedbenici te kralj Václav IV. izrazili su lojalnost Aleksandru V., a kasnije mu se priklonio i nadbiskup Zajíc, pogotovo kad je vidio da papa neće ići u smjeru reformi kako je mislio Hus i kako je bio obećao, tako da je Zajíc u tome vidio svoju priliku i Aleksandru optužio Husa i sljedbenike za poticanje crkvenih nemira u Češkoj. Vijest o Husovu djelovanju proširila se inozemstvom nakon odlaska njemačkih profesora i to je sve više postajao međunarodni problem. S tim u vezi Aleksandar V. je u prosincu 1409. izdao bulu kojom ovlašćuje nadbiskupa za akcije protiv viklifizma – sve Wyckliffeove knjige trebalo je povući, doktrine poništiti i prekinuti slobodno propovijedanje. Nakon objave bule 1410. Hus je uputio prosvjed papi, ali uzalud. Sve knjige i vrijedni rukopisi Johna Wyckliffea su spaljeni, a na Husa i njegove pristaše bačena je kletva. Ovo je izazvalo velika negodovanja u narodu protiv crkvene hijerarhije i nerede u nekim dijelovima Češke. Kralj Václav IV stao je na stranu Husa i naredio nadbiskupu Zajicu da povuče kletvu i nadoknadi sve uništene knjige, a kad je on to odbio kralj je zaplijenio sva crkvena imanja i time je u djelo proveo ono za što se zalagao Wycliffe. Zajíc je odgovorio zabranom bogoslužja u Pragu i na kraju je spor ipak izgrađen, ali Zajíc je otišao iz Praga u Ugarsku i umro u Bratislavi, a za novog nadbiskupa postavljen je Václavov liječnik Zikmund Albik. Snaga Husa i njegovih pristaša je rasla iz dana u dan, on je nastavio propovijedati u Betlehemskoj kapeli i postao sve oštriji u optužbama protiv stanja u Crkvi.

Protupapa Aleksandar V. umro je 1410., a naslijedio ga je Ivan XXIII. koji je, da bi prikupio ratnike za rat protiv kralja Ladislava Napuljskog koji je bio na strani legitimnog pape Grgura XII. počeo prodavati oproste od grijeha, protiv čega je Hus oštro istupio jer je ta praksa bila u potpunoj suprotnosti s učenjem Biblije po kojoj se Božja milost ne može kupiti novcem, nego se daje bez ikakve naplate. Time se Hus zamjerio Václavu IV. koji je dozvoljavao prodaju oprosta jer je od toga i sam imao financijske koristi i počeo gubiti kraljevu potporu.

Hus je 1412. održao poznati govor o indulgencijama u kojem je tvrdio da niti papa niti biskupi ne smiju podići mač u ime Crkve, već trebaju moliti za svoje neprijatelje, te da se oprost grijeha ne može otkupiti novcem, nego dobiti stvarnim pokajanjem. Papu je nazvao inkarnacijom Antikrista. Nekoliko dana nakon održanog govora Husovi sljedbenici spalili su papinu bulu podržavajući Husa.

Ivan XXIII. u listopadu 1412. baca novu i to najvišu kletvu na Husa i njegove sljedbenike, naređuje njegovo uhićenje i suđenje prema crkvenim zakonima te rušenje Betlehemske kapele, na što je Hus odgovorio da je vrhovni sudac i glava Crkve Isus, a ne papa te se pozvao na Isusov sud i taj svoj priziv na Isusa objesio je na kulu Karlovog mosta na Maloj strani. Bio je to revolucionaran čin jer je Hus time iskazao nepriznavanje vlasti Crkve i bilo koje druge zemaljske vlasti. Kletvom protiv Husa bile su zabranjene crkvene službe na svim mjestima gdje je boravio, tj. u cijelom Pragu i kako bi zaštitio grad, Hus je otišao u provinciju gdje je, pavši u nemilost kralja, uživao zaštitu moćnih feudalaca.

Od travnja 1413. većinu vremena provodi u okolici Kozí Hrádeka, gdje je nastavio propovijedati, i to na raskrižjima, po kućama i gdje god su se ljudi sastajali. Godinu kasnije napustio je to mjesto zbog epidemije kuge i odlazi u Krakovec gdje ostaje do odlaska na sabor u Konstanzu. Tijekom tog svojevrsnog progonstva Hus je zaoštrio neke svoje stavove pa se izrazitije počeo zauzimati za prijevod Bibije na narodni jezik uz stav da Bibliju imaju pravo čitati svi ljudi, a ne samo svećenici i učenjaci. Štoviše, počeo je tvrditi da svaki vjernik ima pravo propovijedati Bibliju i pritom se pozvao na Isusa koji je svim svojim učenicima naredio da idu po svijetu i propovijedaju Evanđelje. Time je Hus napao crkvenu disciplinu i ustroj. Hus je u progonstvu napisao svoje glavno djelo De ecclesia i nekoliko djela na češkom. U duhu Wycliffea, u De ecclesia piše da papa nije poglavar Crkve nego da je to Isus i da papa ako ne slijedi Božju riječ nema pravo nazivati se Isusovim namjesnikom, a vjernici nisu duži priznavati ga. Najviši zakon je Biblija i kršćanin ne smije poštivati propise koji su u suprotnosti s Biblijom, odnosno ako ne slijede Bibliju ne mogu se nazivati vjernicima, bez obzira što vjeruju u Boga. Hus je Božji zakon nadredio svim zemaljskim zakonima te je naučavao da podanici ne moraju slušati gospodara ako živi u očevidnom grijehu.

Hus je 1412. na češkom napisao djelo Tumačenje vjere u kojem se nalazi poznata rečenica o istini: „Zato, vjerni kršćanine, sve do smrti traži istinu, čuj istinu, uči istinu, ljubi istinu, govori istinu, drži se istine, brani istinu“, a u pismu Janu z Rejštejna 1413. napisao je „Istina pobjeđuje nad svim“, i tu je korijen gesla čeških predsjednika „Istina pobjeđuje“ koje se nalazi na predsjedničkoj zastavi još od doba Tomáša Masaryka.

S obzirom na rašireno nezadovoljstvo i sve veći bunt u narodu protiv Crkve te sve snažnije reformatorske pokrete, protupapa Ivan XXIII. i brat Václava IV. ugarski i hrvatski kralj Žigmund (1368. – 1437.), car Svetog Rimskog carstva, želeći prekinuti raskol i započeti dugo željenu reformu Crkve, sazivaju za 1. studenog 1414. koncil u Konstanzu koji će potrajati do 1418. Hus je, u želji da prekine sukobe, pristao doći u Konstanz uz Žigmundovo jamstvo sigurnosti. Na put je pošao 11. listopada i stigao u Konstanz 3. studenog. U početku je živio slobodno, a Ivan XXIII. je s njega skinuo kletvu i mogao je slaviti mise i propovijedati. No njegovi protivnici nakon nekoliko tjedana uspjeli su ishoditi njegovo uhićenje 28. studenog.

Protupapa Ivan XXIII. je 4. prosinca 1414. imenovao tri biskupa za preliminarnu istragu protiv Husa. Saslušani su svjedoci, a Hus je odbio odvjetnika za svoju zaštitu. Od Husa se tražilo da se očituje o 45 Wycliffeovih teza, a on ih je odbio čak 30 kazavši da to nisu njegovi stavovi, a za ostaih 15 je kazao da ima određene rezerve. Situacija mu se je pogoršala u ožujku 1415. kad je Ivan XXIII. napustio Konstanz da izbjegne abdikaciju jer planiralo se da sva trojica pape odstupe i da se izabere novi. Hus je tada izručen nadbiskupu Konstanza i utamničen u njegovom dvorcu Gottlieben na Rajni, gdje je okovan lancima proveo 73 dana.

Suđenje Janu Husu započelo je 5. lipnja 1415. i tada je prebačen u franjevački samostan gdje provodi zadnje dane života. Pročitani su mu izvatci iz njegovih djela i saslušani svjedoci. Odbacio je svaku pomisao na pokornost, no izrazio je spremnost na odricanje od svojih učenja dokažu li mu se pogreške temeljem Biblije. Kralj Václav IV. savjetovao ga je da se preda milosti koncila, jer nije želio štititi heretika. Kako bi se Žigmunda pridobilo protiv Husa, kazano mu je da neke od Husovih doktrina predstavljaju opasnost za svjetovnu vlast. Na zadnjem suđenju 8. lipnja 1415. pročitano mu je 39 optužbi temeljem citata iz njegovih djela. Hus je ponovio spremnost na pokornost uspije li ga se uvjeriti u pogreške. Zahtijevao je izuzeće od odricanja doktrina koje nije nikada naučavao, a ostale, koje je sud smatrao pogrešnima, nije želio povući jer bi to bilo protiv njegove savjesti. Bilo je još nekoliko bezuspješnih pokušaja da ga se uvjeri u odricanje od svojih učenja i uvjerenja koje je sve redom odbio.

Osuda je donesena 6. srpnja 1415. u nazočnosti cjelokupnog koncila u katedrali zajedno s carem i kraljem Žigmundom. Kako su izgledali trenuci osude i pogubljenja Husa opisao je njegov pratioc Petr iz Mladoňovica. Nakon svečane mise Hus je uveden u crkvu, biskup je održao govor o dužnosti iskorjenjivanja hereze, nakon čega je pročitano nekoliko Husovih i Wyckliffeovih teza i izvještaj sa suđenja. Neki talijanski prelat iznio je optužbe protiv Husa i njegovog pisanja. Nekoliko puta Hus je glasno prosvjedovao, no njegovo pozivanje na Isusa Krista odbijeno je uz optužbu za herezu. Pao je na koljena i tihim glasom pomolio se Bogu za oprost svim svojim neprijateljima. Zatim je slijedila degradacija. Obukli su ga u svećeničku odoru i ponovno ga pozvali da se odrekne svojih učenja, što je Hus ponovno odbio rekavši: „Kako bih se usudio pogledati u nebo? Kako bih mogao pogledati to mnoštvo ljudi kojima sam propovijedao čisto Evanđelje? Ne! Smatram da je njihovo spasenje vrednije od ovog mog jadnog tijela osuđenog na smrt.“ Skinute su mu sve oznake svećeništva, tonzura mu je uništena škarama i oduzeta su mu sva prava. Uz izricanje prokletstava biskupi su obavljali svaki svoj dio ceremonije. Na kraju su mu na glavu stavili papirnatu kapu oblika mitre s natpisom „Haeresiarcha“ i s tri nacrtana đavla. Pod pratnjom naoružane garde odveden je na stratište. Ondje mu je krvnik vezao ruke na leđima, a vrat lancem za stup lomače. Oko njega su do vrata naslagali drva i slamu. Još jednom je pozvan odreći se svojih učenja kako bi spasio život. Hus je ponovo odbio rekavši: „Bog mi je svjedok da ono za što su me optužili lažni svjedoci nikada nisam propovijedao. U istoj istini Evanđelja koje sam napisao, poučavao i propovijedao, spreman sam s radošću danas umrijeti.“ Kad je buknuo plamen lomače, zapjevao je: „Kriste, sine živoga Boga, smiluj mi se!“ Postoji legenda da je Hus na lomači rekao poznat rečenicu „O sancta simplicitas“ kad je vidio da jedna starica prilazi lomači i nosi naramak drva, a postoje i legende da je umirući prorekao Martina Luthera, tj. da je rekao da će za sto godina Bog će uzdići čovjeka čiji pozivi za reforme neće moći biti suzbijeni. Prema drugoj verziji rekao je: „Sad spaljujete mene, gusku, ali doći će kasnije labud, koji će vam nešto ljepše zapjevati, ali ga ipak nećete moći spaliti.”

Gotovo točno sto godina kasnije, 1517., Martin Luther pribio je svojih 95 teza na crkvena vrata u Wittenbergu pa se tako navodno Husovo proročanstvo ostvarilo. Govoreći o Janu Husu, Martin Luther je rekao: „Ako se takvog čovjeka smatra heretikom, onda nitko na svijetu nije pravi kršćanin.“

U dolazećim godinama Češka je bila u žarištu europskih događanja. Nakon smrti Jana Husa, njegovi sljedbenici, husiti, digli su pobunu protiv Katoličke crkve i započeli su husitski ratovi tijekom kojih su husiti pobijedili u pet uzastopnih papinskih križarskih pohoda između 1420. i 1431. Ishod tih ratova bio je taj da su husiti ostali u sastavu Katoličke crkve, ali zadržali su neke svoje posebnosti, kao što je pričest pod obje prilike, s kruhom i vinom (zato je njihov simbol kalež), tako da su Česi prvi u Europi izborili vjersku slobodu i to je ujedno bila prva pobjeda reformacije u Europi. Na temeljima husitizma sredinom 15. stoljeća nastaje nova, samostalna vjerska zajednica, Češka braća koja u 16. stoljeću postaje dominantna u Češkoj, što traje sve do 1620. i poraza Čeha u Tridesetogodišnjem ratu kada počinje nasilna rekatolizacija Češke. Povratak tradiciji Husa i husitizma dogodio se u 19. stoljeću u vrijeme preporoda, a 1920. je obnovljena i Čehoslovačka husitska crkva koja danas ima oko 39.000 vjernika, dok Evangelička crkva Češke braće ima oko 52.000 vjernika. Povodom 500. godišnjice smrti Jan Hus je u Pragu 1915. dobio svoj spomenik na Staroměstskom trgu, a velika proslava održana je deset godina kasnije kada je došlo do prekida odnosa Svete Stolice i Čehoslovačke.

Danas Jan Hus u Češkoj više nije predmet spora između katolika i nekatolika. Papa Ivan Pavao II. pohvalno je govorio o Husu za svoj prvog posjeta Češkoj 1990. i na njegov poticaj u Češkoj je osnovana komisija pod predsjedanjem praškog nadbiskupa sa zadatkom istražiti povijesne činjenice koje bi pomogle pri donošenju odluke o ponovnom razmatranju presude Husu. Uoči početka proslave Velikog jubileja 2000 godine kršćanstva u Vatikanu je organiziran međunarodni simpozij o Janu Husu na kojem je Ivan Pavao II. 17. prosinca 1999. izrazio žaljenje zbog njegove smrti, kazavši između ostalog: „Osjećam dužnost izreći duboku žalost zbog okrutne smrti kojoj je podvrgnut Jan Hus, te zbog rane koja je time nanijeta umu i srcu češkog naroda, što je postalo izvorom sukoba i podjela. Rane prošlih stoljeća moraju se liječiti novim uvidom i utemeljenjem potpuno obnovljenih odnosa.“

Kad je u srpnju 2015. u Češkoj održano središnje obilježavanje 600. godišnjice Husove smrti papa Franjo je umirovljenog praškog nadbiskupa kardinala Miloslava Vlka imenovao svojim izaslanikom, a u lipnju je primio izaslanstvo Čehoslovačke husitske crkve i Evangeličke crkve Češke braće koji su doputovali u Rim proslaviti, kod grobova apostola Petra i Pavla, liturgiju pomirenja. Papa je tada kazao da je potrebno nastaviti proučavanje lika i djela Jana Husa, koji je dugo bio predmetom prijepora među kršćanima, dok je danas postao poticaj za dijalog.

Hus je značajan i za češku kulturu i jezik jer je pisao teološka djela i na češkom, a dao je i važan doprinos češkom pravopisu. Smatra se da je djelo De ortographia Bohemica iz 1406. njegovo, a u njemu je uveo slova s kvačicom (ě, š, č, ř, ž) i crticom iznad slova (á, é, í, ó, ú). Slova iz Husova pravopisa u 19. stoljeću u hrvatski jezik uveo je Ljudevit Gaj, a zanimljivo je to da je kvačicu Hus preuzeo iz slova ž iz hrvatske uglate glagoljice koju u sredinom 14. stoljeća u Prag donijeli hrvatski glagoljaši.

Hus je imao i dokazane veze s Hrvatima – među njegovim učenicima na Karlovom sveučilištu bilo i Hrvata. Jedan od njih, Martin iz Križevaca postigao je 5. ožujka 1402. na Filozofskom fakultetu titulu bakalaura, a promovirao ga je sam Hus. U održanom govoru Hus naziva Martinovu domovinu Dalmacijom za koju je rekao da je vrlo daleko od Češke i da graniči neposredno s Turskom. Te informacije očito je dobio od hrvatskih praških studenata. O Martinu nema kasnijih podataka pa ne znamo je li bio pristaša Husovih ideja, no to sa sigurnošću možemo pretpostaviti za drugu dvojicu klerika s područja zagrebačke biskupije, Antuna iz Rovišća i Jurja Mihaelova iz Drenove koji su 1411. bili među potpisnicima Husovog obrambenog pisma papi. Zanimljiv je slučaj iz 1413. kad su u Beču na povratku kući neki klerici ili studenti s područja zagrebačke biskupije pronađeni kao pristaše Wycliffove hereze i zaustavljeni. Jedan od njih, Dominik iz Zagreba, završio je u tamnici iz koje se oslobodio odricanjem od nekih Wycliffeovih članaka koje je, kako je u istrazi izjavio, naučio ponajviše od Husa. Zagrebački biskup i kaptol obaviješteni su o „opasnosti viklifističke zaraze“ pismima profesora na bečkom sveučilištu, zbog čega im je Hus poslao protest. U arhivima nema spomena o nekoj akciji koja bi možda u tom smislu bila poduzeta protiv Dominika i njegovih drugova ili drugih osoba sa zagrebačkog područja koji bi eventualno bili pod utjecajem Wycliffeova ili Husova učenja.

O Janu Husu i husitizmu na području Hrvatske nema ni jedne vijesti u suvremenim tekstovima (osim u glagoljskom rukopisu Dijalog pape Grgura iz 16. stoljeća gdje se među hereticima spominju i Husi), Husovo učenje ipak je ostavilo traga na širem hrvatskom području, točnije u Srijemu među tamošnjim mađarskim stanovništvom gdje se pojavio pokret sličan husitskome, potekao iz Husova učenja, a jedan od njegovih vođa, Blaž iz Kamenice, bio je Husov student.
Po završetku husitskih ratova o povratku husita u okrilje Katoličke crkve raspravljalo se na koncilu u Baselu 1434. gdje je istaknutu ulogu imao dominikanac iz Dubrovnika Ivan Stojković i se dogodila jedna zanimljiva epizoda koja govori o tome koliko je među obrazovanim Hrvatima i Česima u to vrijeme postojala bliskost i svijest o zajedničkom porijeklu i srodnosti. U žestokoj polemici Stojković je husite nazvao hereticima, što ih je uvrijedilo pa je njihov vođa Prokop Veliki doviknuo: „Taj naš zemljak (conterraneus) nanosi nam nepravdu nazivajući nas krivovjercima“. Stojković mu je odgovorio: „Jer sam vaš zemljak po jeziku i narodu, zato žudim tako gorljivo da se vratite majci Crkvi.“

Zanimljivo je da je u nekim glagoljskim brevijarima zapisano i nekoliko Husovih propovijedi koje nisu sačuvane u Češkoj. Husa je posebno cijenio hrvatski protestantski teolog Matija Vlačić Ilirik koji je surađivao s njegovim češkim sljedbenicima.

Husa je vrlo štovao Stjepan Radić koji je njegovu sliku darovao svojoj supruzi kao vjenčani dar i ta je slika u njegovoj kući bila poput ikone pa su se unuci pred njom i molili. Jedna od Radićevih unuka Mira Dupelj napisala je i oratorij o Janu Husu koji je ostao u rukopisu, ali koji bi bilo dobro iznijeti na svjetlo dana.

U svibnju 2014. je hrvatski franjevac fra Šimun Šito Ćorić, iz Hrvatske katoličke misije u Oltenu u Švicarskoj uputio pismo papi Franji u kojem ga moli da rehabilitira Jana Husa. „Baveći se početno iz literarnih razloga tragičnom sudbinom našega kolege, katoličkog svećenika Jana Husa i stojeći pred 600. obljetnicom razrješenja i ekskomunikacije te ponovog primanja u Crkvu (1414.) i na prijevaru domamljivanja te po osudi koncila u Konstanzu njegova živog spaljivanja na lomači (1415.), smatram da je krajnje vrijeme da nasilan odnos prema njemu Crkva proglasi strašnom zabludom svoje ondašnje hijerarhije i tako mu javno vrati osnovno ljudsko dostojanstvo“, navodi fra Šimun Šito Ćorić u pismu i zaključuje da ako su Jan Hus i njemu slične žrtve u nečemu i griješile, da je to bilo neusporedivo manje od pogrešaka i nasilja počenjenih prema njima.

Kao što vidimo, Hus je u današnje vrijeme postao osoba koja povezuje, koju štuju svi kršćani jer ideje za koje se zalagao i za koje je dao život su uvijek aktualne, a njegova tragična sudbina potresna je i danas kada živimo u ne manje opasnim vremenima nego su bila ona od prije 600 godina.

Autor teksta: Marijan Lipovac

Jan Hus

Jan Hus

Oglasi

Rasprava

Komentari su isključeni.

arhiva