“Kad se molite, ne budite kao licemjeri ! Oni se najradije mole u sinagogama i na javnim uličnim uglovima, da upadnu ljudima u oči. Zaista kažem vam, oni su već primili svoju plaću. Kad se ti hoćeš moliti, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i moli svoga Oca u tajnosti ! Tvoj Otac, koji vidi u tajnosti, platit će ti .Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci ! Oni misle da će biti uslišani zbog svojih mnogih riječi. Ne povodite se za njima! Jer zna vaš Otac što vam je treba prije nego ga zamolite” Mt 6,5-8

Biblijski Bog od čovjeka ne očekuje slijepu vjeru i poslušnost. Odnos između Boga i čovjeka očituje se u uzajamnom povjerenju i prijateljstvu. Bog govori, a čovjek mu odgovara. Između Boga i čovjeka odvija se stalan i povjerljiv razgovor, koji uvijek započinje Bog, a čovjek se može priključiti sa svime što ga muči i tišti, ali sa svime to ga veseli i raduje i za što želi zahvaliti. Ovakav razgovor se zove molitva.

Svaki čovjek se zna povući u svoju unutrašnjost i sam sebi govoriti, ili se obratiti “nebu” i zvati u pomoć, ali molitva, kako je razumiju kršćani, je nešto više. To je odgovor na koji Bog čeka. Zapravo Božji Duh u nama budi odgovor i pronalazi riječi, što ih se, ponekad, sami ne bi usudili izgovoriti. Naše molitve mogu biti jednostavne, obične. Nisu potrebne posebne riječi liturgijskog stila, niti je potrebno koristiti naučene riječi. Sa Bogom je moguće razgovarati otvoreno i srdačno kao sa najboljim prijateljem.

Kršćanin moleći se ne uzvikuje “u nebo”, ne isprobava i ne čeka da li će to izazvati nekakav odgovor. Kršćanin se moli zato, što zna da Bog čeka na njegov odgovor. Molitva nije zov u prazno. To je nastavak razgovora što ga je započeo Bog tako, što nam je darovao život i što ga upoznajemo na razne načine.

Kršćanska molitva, dakle ne počinje od nule. Molitvom se imamo na što nadovezati. To joj zapravo i daje sadržaj i ton, a ne da samo nastojimo dobiti svoje potrebe i očekivanja. Bog, kojem se obraćamo, nije nam tuđ a ni ravnodušan. Kršćani se mole Bogu, jer znaju da im daje i želi samo najbolje. To ne znači da Bogu ne možemo reći o svojim manama i ništavnosti . Upravo obratno, molitva nam pomaže savladati i podnijeti strah.

Ali zašto se uopće molimo, ako Bog najbolje zna što nam je potrebno i želi nam to dati ? Svrha naše molitve nije samo nešto dobiti, već živjeti u stalnom odnosu povjerenja i nade , što nam je Bog ponudio. S jedne strane kršćanin misli, da svojom molitvom može promijeniti svijet, jer Bog prima čovjeka za partnera. A s druge strane pak znamo, da Bog može imati drugačije planove i druge putove, koji za nas mogu biti mnogo bolji i razumniji.

Zato sve molbe predajemo Bogu u povjerenju i ne ćemo mu prestati vjerovati ako nam ne ispuni našu prozbu.

Kršćanin može, po uzoru biblijskog Psalma, Bogu predložiti sve što želi i od čega strahuje. Neke biblijske molitve su iznenađujuće odvažne, hrabre. Ljudi u njima sa Bogom vode bitku za pravdu. Traže da se kazni neprijatelj. Na kraju te molitvene bitke ipak dolazi do nekog « zatišja « . Umjesto da molitelj ostaje kod svojih želja, prihvaća Božju odluku. Naše pouzdanje u Boga se očituje u tome, što više pridajemo važnost Njegovoj riječi i volji, nego što se oslanjamo na svoje vlastite predodžbe i želje. Kršćanin smije Bogu predložiti sve svoje potrebe, želje i očekivanja, ali bez uvjeta. Upravo je molitva ta, koja nam često pomaže osloboditi se vlastite sebičnosti, gnjeva, želje za osvetom i također nam pomaže pronaći put po kojem nas Bog želi voditi. U ovom smislu je molitva « bitka « – ne sa Bogom, ali prije svega sa našim vlastitim strahom, brigama, žaljenjem samoga sebe, razočaranjem ili bahatosti.

Na naše molitve Bog različito odgovara. Bog ima više načina i mogućnosti kako prodrijeti u tijek našega života. Često nismo niti svjesni konkretne Božje pomoći, tek naknadno uvidimo da su naše molitve uslišane.

Često već kod same molitve čovjek spoznaje što mu Gospod Bog želi reći. Ovaj odgovor možemo osjetiti u svom srcu ili iz usta i postupaka svojih bližnjih. Velika je pomoć i to kad Božja riječ promijeni naš stav prema situaciji u kojoj smo se našli.

Nekada Božji odgovor na naše molitve dolazi kao promjena vanjskih okolnosti. Ta promjena može biti čudesna i neočekivana. Mogu je isto prouzročiti i određeni ljudi. Nekada je Božja pomoć sasvim prirodna i logična, a ponekad veoma neobična i iznenađujuća. Ne postoji nikakav zajamčeni “recept za uspješne molitve”. Najvažnije je da se Bogu obraćamo sa povjerenjem i pokajanjem.

Naše molitve nisu važne samo zato da Bog sazna što nam manjka, već su važne i za nas. Kako ljudi imaju potrebu o svojim brigama i radosti razgovarati sa drugim ljudima, tako o tome trebaju razgovarati i sa Bogom. Kad o svom životu razgovaramo sa Bogom, to je jedini trenutak, kad možemo biti posve iskreni i otvoreni. U molitvi nema smisla bilo što skrivati ili obmanjivati, jer Bog o nama sve zna. Upravo to čini molitvu jedinstvenom i nenadoknadivom. Kroz molitvu čovjek upoznaje sam sebe i svjestan je toga gdje mu je mjesto u svijetu. Naša egocentričnost u molitvi nestaje i pokazuje da mnoge naše potrebe nisu toliko važne i neophodne. Zahvaljujući molitvi saznajemo zapravo do čega nam je stalo.

Zahvalnost

Kršćani, Boga, ne mole samo za pomoć. Jednako važno je, da mu i zahvaljuju. Ne samo iz pristojnosti, već i zato što tako postaju svjesniji za što sve treba Bogu zahvaliti. Svatko od nas lako zaboravi što je sve od Boga dobio i primio. Tko se toga u molitvi sa zahvalnošću prisjeća, kao da ponovno dobiva. Kad slavimo Boga, to u nama budi radost i zahvalnost, koja je neovisna o vanjskim okolnostima i pomaže nam da prebrodimo teške i žalosne trenutke.

Postoje molitve i koje nisu uslišane. Bolesni, koji su umrli. Brakovi, što su se razveli. Mučenje, koje nije završilo. Cilj, koji nismo postigli. To ipak ne znači da je molitva ili vjera loša. To nikako ne znači da nas Bog želi kazniti ili da mu nije stalo do nas. Ako se promjena ne primjećuje, to je za kršćana izazov da nauči nositi svoje breme. Vjera nam pomaže prihvatiti i tešku situaciju kao ispit (kušnju), zadaću ili poruku. Vjerovati Bogu znači da mu vjerujemo i u situaciji na koju nismo računali. Za to nam je primjer Isus Krist, koji je prihvatio svoj križ iako je molio da bude pošteđen muka. Božja pomoć nije ograničen prostor našeg zemaljskog života. Posljednji Božji odgovor, na naše molitve, još nije odjeknuo, a čut ćemo ga tek nakon uskrsnuća.

Ima više vrsta, oblika molitve. Postoje molitve osobne i zajedničke, nasamo i javne. Molitve, koje slave Boga ili nešto mole. Molitve glasne i tihe. Naučena ili svoja. Bogu se možemo moliti svagda i svugdje, a ne samo kada smo u nevolji i kada nam je nešto potrebno. Kroz molitvu se naš odnos sa Bogom obnavlja, slično kao kad slušamo Njegovu riječ. Netko je rekao, da je povjerovao Bogu tek kad se je sam počeo moliti. Dobra praksa je molitva na početku dana prije nego što započnemo bilo kakav posao. Sličan značaj ima i večernja molitva, u njoj predajemo Bogu protekli dan. Da ne bi tijekom dana zaboravili na Božju dobrotu i ljubav, mnogi kršćani se mole i u toku dana na pr. prije jela.

No; treba biti oprezan, kako molitva ne bi postala stereotip i naučeni običaj. Tada je potrebno promijeniti običaje i tražiti novi način suočavanja i proživljavanja jedinstvenog trenutka , kad stojimo pred Bogom “licem u lice”. (J.G.)

Molitva iz Mt 6, 9-13: Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje ! Dođi kraljevstvo tvoje ! Budi volja tvoja ; kako na nebu, tako i na zemlji ! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim ! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla !

© reformacija.net