U svom je nauku reformator Jean Calvin (Kalvin) ujedinio te izbalansirao biblijski nauk u smislenu i sustavno razrađenu cjelinu.

Ono što je danas poznato pod terminom kalvinizam u mnogim djelovima se razlikuje od onoga što je Jean Calvin (Kalvin) stvarno naučavao. Nauk predestinacije nije kod njega toliko izražena koliko je izražena danas u nekim teološkim krugovima unutar reformirane teologije. Kalvin je naglašavao Suverenost – Svemoć Božju. Mnogi su na temelju tih ideja u kasnijim desetljećima pa i stoljećima napuhali “stavove” reformatora.

Doprinos tomu je dao briljanti teolog i pastoralni službenik Theodor Beza, Calvinov nasljednik u Ženevi, koji je reanimirao neke od skolastičkih raspri na temu predestinacije. Sinoda u Dortu (1618.-1619.) zauzela je kruti stav i službeno odredila, zbog pojave teoloških nesuglasica između Jakoba Arminiusa i jednog od njegovih kolega, predestinaciju kao jednu od svojih bitnih teoloških distinkcija.

Nekoliko naglasaka u nauku

Biblija je temelj pri određivanju nauka, vrhovni autoritet, iznad tradicije te učenja bilo kojeg čovjeka ili crkve. Proučavanje i život u skladu s njom je potreba svakog vjernika.

Čovjek se spašava po Božjoj milosti neovisno od djela. Djela su pokazatelj prave vjere ona su neodvojiva od prave vjere, ali ne uvjetuju spasenje i vječni život. Spasenje je Božji dar, Bog ga udjeljuje vjerujućima i nemoguće ga je zaslužiti, zadobiti ili kupiti.

Gospodin Isus Krist je ustanovio dva sakramenta. Krštenje i Večera Gospodnja. Sakramenti su vidljivi znakovi dobivene milosti Božje, te su sastavan dio vjerničkog života. Svaki vjernik po Krstu postaje djelom kršćanske zajednice, a Bog s njim uspostavlja savez. Čovjek ne bira Boga nego Bog odabire čovjeka, to se očituje kroz ovaj sakrement. Krštenje nije odluka čovjeka nego odredba Božja. Budući je Krštenje sakrament, ono se po uzoru na praksu rane Crkve i prasakrement obrezanja udjeljuju djeci, a Večera Gospodnja vjernicima koji ispovijedaju vjeru u Boga. Kroz Večeru Gospodnju vjernici utvrđuju zajedništvo s Bogom, ojačavaju svoju vjeru i povezanost s Crkvom.

Vjerovanje u svemoguću i konačnu moć Božju – suverenost Suverena. Bog je apsolutni vladar povijesti i ljudskog života. Njegova svemoć i sveznanje održavaju cijeli svemir. Vjernik se uvijek može sa radošću osloniti na Boga te znati da je njegov život pod božjom providnošću.

Gospodin Isus Krist je Božji Sin, Spasitelj i Otkupitelj čovječanstva. Zbog svoje i Očeve bezgranične i neuvjetovane ljubavi umro je za spasenje mnogih. Duh Sveti je treća osoba trojedinog Boga, djelatna Božja snaga i pomagač onima koji se uzdaju u Svemogućeg.

Čovjek se rađa i odrasta u određenom društvenom okružju, vjernik to prihvaća i živi u skladu sa običajima i navikama društva u kojemu prebiva. Pritome zna kako je njegova “domovina kod Krista”, da je Bog iznad svake vlasti te jedino njega treba štovati. Tamo gdje vjernik živi treba biti “sol i svjetlo”, te svojim djelima i riječima pokazivati i ukazivati na istinitost i smislenost kršćanstva.

Vjernici trebaju biti podložni državi i vlasti, a vlast mora voditi svekoliku brigu o svojim građanima, te osigurati pravednost, socijalnu jednakost, primjerenu kvalitetu života, slobodu izbora i mogućnosti za nesmetan i neovisan razvoj svakog pojedinca u duhovnom, kulturnom i materijalnom smislu.

©  reformacija.net