Vječnost s Bogom

U ono vrijeme podignut će se Mihael, veliki knez anđeo, koji zaštićuje sinove tvojega naroda. Bit će vrijeme tjeskobe, kakve nije bilo nikada, otkako je naroda, do onoga vremena. Ali će se tvoj narod spasiti u ono vrijeme, svi, koji se nađu zapisani u knjizi. Mnogi od onih, koji spavaju u prahu zemaljskom, probudit će a se, jedni na život vječni, drugi na sramotu i prijekor vječni. Pobožni će sjati kao sjajno nebo, i oni, koji su mnoge privodili k pravednosti kao zvijezde u sve vjekove. Dn 12, 1-3

Moćne vojske babilonskoga kraljevstva došle su pred zidine Jeruzalema. Tijekom opsade, u sedmom stoljeću prije Krista, a za vrijeme judejskog kralja Joakima, u tri vojne, pokoriti će Božji narod i odvesti ga u Babilonsko ropstvo. Tada je razrušen Jeruzalem i hram, odneseni su sveti predmeti koji su služili za bogoštovlje. Među onima koji su odvedeni u ropstvo bio je i Daniel. Starozavjetni prorok, sluga Božji, autor knjige pod njegovim imenom.

Dok je boravio u sužanjstvu Bog će mu dati sposobnosti kojima će promicati slavu Božju i svjedočiti živoga Boga. Potrebno je uočiti kako prvi dio knjige opisuje različite situacije u kojima se ovaj Božji sluga našao, te načine na koje se Bog proslavljao kroz njegovo djelovanje. Od 7 do 12 poglavlja pronalazimo seriju viđenja koje je dobio. U njima su prikazane slike, za neke nemamo jasna i precizna tumačenja, ali krivo bi bilo zaključiti kako se ništa zbog toga ne može spoznati. Naime, mnoge su od tih poruka povezane s tzv. posljednjim vremenima. S posebnom se pozornošću usmjeravamo na dvanaesto poglavlje knjige Danielove tamo se po prvi puta jasno u Staromu zavjetu navještaju istine koje će postati trajni poticaj za vjeru i nadu kršćanima. Nastavi čitati →

Pogled na vjersku tolerancije

Hrvatski je narod tijekom svoje povijesti težio progresivnim i naprednim idejama. Na žalost zbog političkih interesa, snage sile, te stranih plaćenika čija je centrala izvan naše domovine često puta su te želje bile nedostižan san.

Jedna je od takovih težnji izražena tijekom 16.stoljeća kada je nemali broj građana naše domovine prihvatio progresivni nauk reformacije. Na žalost oni koji su služili stranim interesima uspjeli su, početkom 17. stoljeća, u Hrvatskom parlamentu progurati vjersko jednoumlje i tako duhovno unazadili cjelu društvenu zajednicu.

Edikt o vjerskoj toleranciji

Tek je intervencijom bečkog dvora uvedena vjerska tolerancija. Edikt o vjerskoj toleranciji Josipa II. donošen je 25. listopad 1781., a tim su paktom djelomično vraćene vjerske slobode u Hrvatsku. Protestanti više nisu bili izvan zakona; proganjani i pod stalnom prijetnjom pljačke njihove imovine i haračenja mafije. Ovaj je čin predstavljao napredak jer je protestantizam tada već bio integrativni dio europske kulture. Iako su hagsburgovci bili neskloni vjerskim slobodama više nisu mogli braniti sve veći interes za tom religijom, te negirati činjenicu da je veliki dio Europe prihvatio vjerske reforme i protestantizam. Na žalost vjerska tolerancija, u Hrvatskoj, je bila isključivo dopuštena u okvirima etničkih manjina koje su se doseljavale (Njemci, Česi, Slovaci itd.) ili su bili autohtoni (Mađari). Često su puta protestantski vjernici (kalvini i luterani) bili maltretirani, šikanirani i segregirani tako da je Edikt postojao samo u formalnom ali vrlo malo u praktičnom smislu. Nastavi čitati →

Kako vjera utječe na svijet?

Tijekom stoljeća kršćanska vjera se uplitala i pozitivno djelovala na događaje u svijetu. Zapadna civilizacija je prožeta kršćanstvom i njenom tradicijom, više no što možemo zamisliti. Ako želimo razumjeti europsku kulturu i umjetnost, moramo znati biblijsko svjedočenje i tradiciju Crkve. Postoje oblasti gdje između vjere i svijeta vlada određena napetost, koja može biti za obje strane dobro ali i izvor sukoba.

Povijesni osvrt

Vjera i svijet su usko povezani najviše u oblasti javne djelatnosti. U događaju biblijskog Izraela vjera i politika su usko povezani. Država i crkva čine zapravo jednu cjelinu. Prava pobožnost po Bibliji ne crpi se iz pukog vršenja obreda, već prije svega socijalnom pravednošću. Poznavati Boga znači imati obzira prema svojem bližnjem. Kralj i svećenstvo snose zajedničku odgovornost, a zataje li, slijedi posljedica za čitav narod. Gubitkom političke samostalnosti Biblijskog Izraela, vjera postaje osobna, a politika se odvaja od religije.

Kršćani ulaze u svijet bez ikakvih političkih ambicija. Zadaća crkve je bila promijeniti svijet. Ali ne pomoću oružja i novca, već navještajem Radosne vijesti o oproštenju grijeha i kako savladati smrt. Za širenje evanđelja apostoli su sa zahvalnošću koristili mir, koji su osigurali Rimljani. Kasnije ih je rimska država progonila, jer su odbili štovati cara kao boga. Situacija se počela mijenjati od god 313 kada je rimska država priznala kršćanstvo. Tada kršćanstvo postaje jedina religija rimskog carstva. Mnogi su to slavili kao veliku pobjedu .Crkva je time dobila mogućnost da stvori svijet u kojem će se svatko morati ponašati prema njenim načelima. Oni koji su bili proganjani, najednom su u kratkom roku postali progonitelji. Kult i tradicija pogana postupno su bili odbačeni. Crkva se uključila u veoma moćnu politiku i utjecala na povijest ne samo navještajem Božje riječi, ali i snagom oružja, zakona i povratne diplomacije. Postala je nositeljica obrazovanja i kulture. Da bi mogla biti ne ovisna od države, prikupila je značajan imetak. Zlorabeći moć, u očima mnogih Crkva je diskriminirala, a to je dovelo do toga da su se pokrenule nove snage (reformacija). Tada je Crkva osim mnogo drugih promjena ostala i bez imetka. U prošlosti Crkva nije dozvolila slobodu mišljenja i htjela je imati sve pod kontrolom – što ljudi misle i rade. Današnji otpor i nezainteresiranost za Crkvu u punoj mjeri ovisi o tome kako se je odnosila i djelovala u prošlosti.

Kršćani su izrazito i pozitivno utjecali na svijet (naročito na evropsku i američku kulturu) poštujući život svakog ljudskog bića. Isusovo evanđelje odbacuje izravnu vezu između bolesti i čovjekove krivice. I bolesnog i nemoćnog čovjeka Bog ljubi i zato prioritet Crkve je pomoći bolesnima i siromašnima. Gradi bolnice, socijalne ustanove, brine da se lakše dođe do obrazovanja i posvećuje se ljudima, koji su u krizi. Nekada je sva zdravstvena i socijalna skrb bila na plećima Crkve. Postepeno postaje samostalna, preuzima je država, a Crkva manje – više pomaže.

Stanje danas Nastavi čitati →

Nada vječnog života

Kapi

“Bio je neki čovjek bogat; oblačio se u skerlet, u fini lan i gostio se sjajno svaki dan. Pred njegovim vratima ležao je jedan siromah po imenu Lazar sav u čirovima. Rado bi se bio on nasitio mrvicama, što su padale sa stola bogataševa. I psi su dolazili i lizali čirove njegove. Tada umrije siromah. On bi od anđela odnesen u krilo Abrahamovo. I bogataš umrije i bi pokopan. Kad u paklu usred muka svojih podiže oči svoje, vidje izdaleka Abrahama i u krilu njegovu Lazara. Tada povika: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara, neka umoči u vodu vrh prsta svojega i rashladi moj jezik; jer trpim veliku muku u ovom plamenu.” Abraham reče: ‘Sjeti se, sinko, tebi je u životu tvojemu bilo dobro, a Lazaru zlo. Sad se on ovdje tješi, a ti se mučiš. Povrh svega toga zja među nama i vama širok jaz, tako da ni jedan ne moje odavde k vama prijeći, i ni jedan odatle ovamo doći, i ako bi htio.'” Luka 16, 19-26

Ovaj je dio nauka Gospodina Isusa Krista toliko intrigantan koliko i slikovit. U njemu Gospodin daje pouku o vječnom životu na primjeru, koji je jasan i razumljiv svim ljudima, za sva vremena.

Kroz prispodobu o dva čovjeka jednog koji traži utjehu u materijalnom i prolaznom, a drugoga, koji nema takovu utjehu, nego vjeru u Boga daje se nadvremenska i vječna poruka. Progovara kako život, koji se živi ne treba biti prožet željom za materijalnom ovisnošću te brigom da se ima što više. Materijalistički pristup životu, koji se očituje u težnji da se kroz materijalno i prolazno ispunjava temeljena svrha i smisao života duboko je u suprotnosti sa evanđeoskim naučavanjem. Ipak, tu treba biti oprezan. Bogatsvo, samo po sebi, nije zlo. Težnja da se u tomu traži smisao i svrha života te ovisnost o materijalnom je moderni oblik idolopoklonstva. Nastavi čitati →

Kulturološki utjecaj reformacije

U 16. stoljeću je počeo razvoj ideje o stvaranju moderne države. To je značilo neovisnost određenog teritorija, stanovništva i vlasti u odnosu na papinski autoritet koji se smatrao suverenim, iznad svake druge vlasti. Država je značila odvajanje nacionalnog suvereniteta od vlasti papinstva.

Konfesionalni sukobi su bili odraz podjela među kršćanima u nekim društvima. Država je trebala biti u poziciji neovisnog arbitra koji se izdiže iznad podjela i uključuje sve građane pod načelom tolerancije. Koncentracija političkih autoriteta na jedinstvenom teritoriju države je značila kraj partikularnih i neovisnih lokalnih vladavina iz perioda feudalizma. Kler Rimske crkve je time počeo gubiti utjecaj, a rasla je važnost laika. S obzirom da su laici bili pripadnici građanskog staleža, tražili su svoja prava i slobode. Biblijsko kršćanstvo nije poznavalo podjele na staleže, već su pred Bogom svi ljudi jednakog statusa, odnosno jednaki u pravima i slobodama.

Utjecaj laika na odlučivanje je bio sve veći, a moć i odgovornost odlučivanja u protestantskim crkvama su bili podijeljeni, pa je to značilo uvođenje demokracije u društvu. Takav trend je izravno bio vezan uz prezbiterijansku organizaciju i strukturu nacionalnih crkava, koje su pripadale reformiranoj tradiciji. Sudjelovanje laika u upravljanju i načelo svećenstva svetih je značilo odsutnost hijerarhijskih odnosa. Prezbiteri su dobili ulogu predstavljanja pripadnika lokalnih crkvava među kojima je postojala jednakost. To je imalo izravan utjecaj na razvoj ideje o demokraciji, što je imalo i društveni utjecaj.

Protestantske crkve su pratile trend razvoja države zbog toga što su njihove organizacije i strukture bile nacionalno (državno) određene, dok ih je na višoj razini povezivala zajednička tradicija i konfesije. Na taj je način biblijsko kršćanstvo sa zakašnjenjem u praksi potvrdilo da nosi neke važne elemente ideje o demokraciji koja će se kasnije predstaviti tijekom razdoblja racionalizma i prosvjetiteljstva u 18. stoljeću, kada je nastala ideologija liberalizma.

Ideja o vladavini pravde i ljudskih prava je također nasljeđe reformacije. Načelo poštivanja zakona proizlazi iz Biblije, a vezano je i uz nužnost poštivanja vlasti. Biblija daje državi pravo da koristi mač, što simbolizira monopol na legitimno korištenje sile, onda kada je to potrebno za kažnjavanje kršenja zakona i garantiranje sigurnosti u poretku. Premda su se prve deklaracije o ljudskim pravima pojavile tek u periodu prosvjetiteljstva, već protestantska reformacija daje podršku ideji da svi građani određenog poretka imaju jednaka prava i slobode vezane uz život, rad, vlasništvo, obitelj, savjest i mišljenje, sudsku pravdu, udruživanje i dr.

Reformacija je istaknula važnost ljudske individualnosti. Individualnost u reformacijskom kršćanstvu nije značila slobodu od Božje volje, već baš obratno, da se potvrdi sloboda u Kristu, kroz spoznaje istina iz Biblije. Čovjek je mogao biti slobodan za Boga tek onda kada je otkrio glas vlastite savjesti, neovisne od utjecaja masa koje u tom periodu nisu poznavale Bibliju. Vjera nije mogla više biti stvar kolektivne prinude, već stvar slobode savjesti svakog pojedinca da prihvati odgovornost za vlastito izabranje po Božjoj milosti. Nastavi čitati →