Tijekom stoljeća kršćanska vjera se uplitala i pozitivno djelovala na događaje u svijetu. Zapadna civilizacija je prožeta kršćanstvom i njenom tradicijom, više no što možemo zamisliti. Ako želimo razumjeti europsku kulturu i umjetnost, moramo znati biblijsko svjedočenje i tradiciju Crkve. Postoje oblasti gdje između vjere i svijeta vlada određena napetost, koja može biti za obje strane dobro ali i izvor sukoba.

Povijesni osvrt

Vjera i svijet su usko povezani najviše u oblasti javne djelatnosti. U događaju biblijskog Izraela vjera i politika su usko povezani. Država i crkva  čine zapravo jednu cjelinu. Prava pobožnost po Bibliji ne crpi se iz pukog vršenja obreda, već prije svega socijalnom pravednošću. Poznavati Boga znači imati obzira prema svojem bližnjem. Kralj i svećenstvo snose zajedničku odgovornost, a zataje li, slijedi posljedica za čitav narod. Gubitkom političke samostalnosti Biblijskog Izraela, vjera postaje osobna, a politika se odvaja od religije.

Kršćani ulaze u svijet bez ikakvih političkih ambicija. Zadaća crkve je bila promijeniti svijet. Ali ne pomoću oružja i novca, već navještajem Radosne vijesti o oproštenju grijeha i kako savladati smrt. Za širenje evanđelja apostoli su sa zahvalnošću koristili mir, koji su osigurali Rimljani. Kasnije ih je rimska država progonila, jer su odbili štovati cara kao boga. Situacija se počela mijenjati od god 313 kada je rimska država priznala kršćanstvo. Tada kršćanstvo postaje jedina religija rimskog carstva. Mnogi su to slavili kao veliku pobjedu .Crkva je time dobila mogućnost da stvori svijet u kojem će se svatko  morati ponašati prema njenim načelima. Oni koji su bili proganjani, najednom su u kratkom roku postali progonitelji. Kult i tradicija pogana postupno su bili odbačeni. Crkva se uključila u veoma moćnu politiku i utjecala na  povijest ne samo navještajem Božje riječi, ali i snagom oružja, zakona i povratne diplomacije. Postala je nositeljica obrazovanja i kulture. Da bi mogla biti ne ovisna od države, prikupila je značajan imetak. Zlorabeći moć, u očima mnogih Crkva je diskriminirala, a to je dovelo do toga da su se pokrenule nove snage (reformacija). Tada je Crkva osim mnogo drugih promjena ostala i bez imetka. U prošlosti Crkva nije dozvolila slobodu mišljenja i htjela je imati sve pod kontrolom – što ljudi misle i rade. Današnji otpor i nezainteresiranost za Crkvu u punoj mjeri ovisi o tome kako se je odnosila i djelovala u prošlosti.

Kršćani su izrazito i pozitivno utjecali na svijet (naročito na evropsku i američku kulturu) poštujući život svakog ljudskog bića. Isusovo evanđelje odbacuje izravnu vezu između bolesti i čovjekove krivice. I bolesnog i nemoćnog čovjeka Bog ljubi i zato prioritet Crkve je pomoći bolesnima i siromašnima. Gradi bolnice, socijalne ustanove, brine  da se lakše dođe do obrazovanja i posvećuje se ljudima, koji su u krizi. Nekada je sva zdravstvena i socijalna skrb bila na plećima Crkve. Postepeno postaje samostalna, preuzima je država, a Crkva manje – više pomaže.

Stanje danas

Današnji udio Crkve u javnom životu je daleko skromniji. O tome kako bi Crkva trebala utjecati na svijet, se vodi među kršćanima duga i beskrajna diskusija. Na jednoj strani nemoguće je da se crkva zatvori u sebe i da je ne zanima kako i u kakvim uvjetima ljudi žive. Evanđelje izravno potiče čovjeka da se zanima za javne stvari i da ne bude prema politici ravnodušan. Gdje nema slobode Crkva treba stupiti u politički sukob i štititi progonjene. S druge strane ne može crkva silom a niti snažnim sredstvima nametati ljudima svoje zamisli. U demokratskim zemljama su Crkva i država strogo odijeljeni iako kršćani čine većinu stanovništva. Moguće je da se pojedini kršćani udruže u političku stranku, koja će pokušati u politiku unijeti kršćanska načela. Drugi daju prednost tome da kršćani djeluju u raznim političkim strankama kao pojedinci, ali na osnovi povjerenja koja dobivaju od birača. Jedno je sigurno da, Crkva ne može samo tako ulaziti u političku borbu. Iznimka može biti samo tada ako je ugroženo dostojanstvo i sloboda ljudi.

Crkvi tako ostaje najvažnija zadaća navještaj evanđelja cijelome svijetu. Kršćani ne mogu šutjeti i zatajiti što im je najznačajnije u životu. Navještajem evanđelja nije svrha postići što više članova već da svaki čovjek osjeti ljubav i Božju pomoć. Predaja i širenje vjere trebala bi se ostvarivati najprirodnije. Nedopustivo je iskoristiti psihološko i marketinško znanje za puko manipuliranje ljudima. Crkva ne smije „loviti sljedeće duše“,već otvarati vrata, koja bi inače za nekoga mogla ostati zatvorena. Zato dajemo prednost svakodnevnom osobnom svjedočanstvu kojim kao kršćani dokazujemo svojim životom u obitelji, na poslu i u javnosti. To u dugotrajnom razdoblju donosi trajne rezultate za razliku od kratkoročnog uspjeha, koji često iskorištava ljudsku slabost i ne znanje.

Zanimljivo je odnos vjere i znanosti. Nekada je biblijska vjera bila ta koja je značajno pripomogla da se razvije znanost. U kršćanskim sredinama svijet se mogao ispitivati i mijenjati zato što ga nisu smatrali božanstvenim. Bog je postavio čovjeka da bude gospodar svemu što je stvoreno pa se zato nije morao klanjati prirodi, već je iskoristio svoje znanje i domišljatost, kako bi si olakšao i pojednostavnio život. Kasnije je crkva pokušala odrediti granice znanstvenom istraživanju. Jednostrano tumačenje Biblije bila je prednost ispred novih spoznaja i saznanja. Crkva je štitila dotadašnje znanstvene teorije i nije mogla zamisliti da ih mogu zamijeniti nove, a da pri tome ne naruše vjeru i istinitost biblijskog svjedočenja. U prošlom stoljeću je bilo suprotno. Znanost je bila ta koja se ponašala kao vlasnik posljednjih istina, a u svijetu znanosti i tehnike nije bilo mjesta za Boga.

Danas vjera i znanost nisu više u sukobu i suprotnosti. Obje govore o ovome svijetu, ali svaka iz drugoga ugla. Znanost smatra da se sa svakim novim saznanjem otvara nova oblast o kojoj ne znamo mnogo. Svi znanstveni zaključci su samo teorija, koju je potrebno nadopuniti novim saznanjima ili napustiti. Često se pokaže da ono što smo smatrali da je nepromjenljivo, važi samo za istu oblast i u određenim uvjetima, stvarnost je mnogo složenija. Današnja znanost poznaje svoje granice.

Isto tako i kršćanstvo je naučilo da znanost treba uvažavati. Ne boji se više novih otkrića. Uvjereno je da ispravno poznavanje stvarnosti ne može biti u raskoraku sa vjerom već pokazuje da mogu ići istim smjerom. Znanost ne daje odgovor na sva pitanja. I znanstvenik mora odlučivati na osnovu vlastite savjesti i vjere, a ne može izbjeći ni osobnu odgovornost. Znanost ujedinjuje činjenice i traži opće zakonitosti, ali početak i cilj ostaju otvoreni. Na pitanje o smislu života i smrti odgovara kršćanska vjera, jer to znanost ne može riješiti Zato vjera i znanost moraju neprestano biti povezani. (J.G.)