Korijeni korupcije

Kada se dubinski promišlja o korupciji, onda tu pojava treba kritički analizirati. Europska unija je zaslužna da poticanje brojnih promjena u Hrvatskoj, ali istinske promjene ovise samo o promjeni sustava vrijednosti u narodu. Članstvo u Europskoj uniji će nam donijeti koristi, ali treba znati da se u tom klubu nalaze države članice različitih razina korumpiranosti.

Sjevernjačka društva su općenito manje korumpirana, dok su južnjaci izloženiji riziku korupcije. Istočne zemlje su zbog, komunističkog nasljeđa, uglavnom podložne korupciji, a zapadne mnogo manje. Razlog je u drugačijim sustavima vrijednosti. Primjerice, Finac se od malena kao kršćanin odgaja za slobodu, dobrotu, ispravnost, radnu odgovornost i poštivanje propisa. Za mnoge Talijane ili Grke te su vrijednost relativna ili nebitna stvar, a tu je korijen korupcije.

Sociologija nije popularna znanost u našoj kulturi jer ona otvoreno sagledava sustav vrijednost u društvu. Kada se s mnogim ljudima u Hrvatskoj razgovara u društvenim problemima, postoje tabu teme i javljaju se razne vrste otpora kako bi se suočilo s istinom. Nasljeđe plemenske svijesti pasivnih balkanskih sredina je izrodilo etnički nacionalizam kojemu su se politički vođe koristili za lažni patriotizam, a pritom su vršili sustavnu zloupotrebu i korupciju. Pljačkaši su postojali i među komunistima, svima onima koji su otimali privatnu imovinu radišnih građana. Nakon toga su stvarali sustav i donosili zakone kako bi ostvorili političku podobnost i legalizirali kriminal koji se naslijedio i nastavio tijekom tranzicijskog razdoblja, a posljedice ima i danas. Demokracija je u raljama ostataka totalitarističkih mentaliteta tek kozmetika nanesena iznad pravog lica. Tako sustav višestranačja omogućava građanima da biraju, između ostalih i korumpirane političare. Volja naroda jest sloboda, ali ona treba značiti odgovornost za posljedice. Nastavi čitati

Ekumenizma i Kristov nauk

Bitan dio biblijskog nauka povezan s ekumenom zapisan je u Iv 17. Velikosvećenička molitva u kojoj Krist se moli Bogu Ocu za svoje učenike.

U vrlo teškim trenutcima posljednjih sati svoga života, nedugo prije uhićenja, Gospodin moli, zagovara i razgovara, obraća se Ocu na prisan i iskren način. Obznanjuje svoju volju, usmjerava razmišljanja tadašnjih i daje poticaj budućim učenicima. Gospodin je svjestan trenutka, misije i poslanja koje mu je dodijelio Svemogući: dati život vječni onima koje je Bog odabrao! Pokazati put i otkrivanje vječnog života po vjeri, u Boga i Krista Isusa kao Poslanika, koji posreduje za sve ljude.

U molitvi Gospodin, između ostalog, moli Oca da sačuva sve one koji su odabrani neka budu jedno! Teško je progovoriti o jedinstvu, a ne uočiti kako je tijekom kršćanske povijesti bilo više nejedinstva i organizacijskih nesuglasica nego jedinstvenosti u institucionalnom, ali i svakom drugom smislu.

Od prapočetaka pa do danas kršćanstvo nije bilo strukturirana Crkva s jedinstvenim središtem, a tijekom povijesti različiti centri su se pojavljivali – Rim je postao najutjecajniji, pored drugih značajnih centara: Jerzualema, Antiohije, Carigrada, a danas Moskva, i Ženeve kao sjedišta Svjetskog savjeta Crkva. Dakle, tijekom povijesti u organizacijskom smislu, Kristova crkva na zemlji nije bila jedinstvena. Zato se postavlja pitanje na kakvo jedinstvo svojih učenika Krist misli?

Ideja jedinstva često puta postaje sinonimom jednoumlja. Zbog toga o ovome treba promisliti. Jedinstvo koje Gospodin potiče jedinstvo je u različitosti. Vjernici mogu biti različiti po načinu kako štuju Boga, po konfesionalnim razlikama koje imaju, ili kakvu organizacionu strukturu preferiraju, te kakav im je pogled na svijet po određenim pitanjima. Temeljna je poveznica vjera u gospodstvo Krista Isusa koji je Bog u punini i posrednik između čovjeka i Svemogućeg. Primjer za to je Trojstvo. U njemu postoji jedinstvo biti, mišljenja i djelovanja, ali postoji i različitost osoba, načina djelovanja i poslanja. Krist i Stvoritelj jedno su, ali svaki od njih ima svoju osobnost, a Duh Sveti, treća osoba trojstva ujedno je i djelatna sila Božja.

Kršćani tijekom povijesti, a još više u sadašnjosti, nisu bili jedinstveni oko toga tko će biti vidljivi predvodnik, niti gdje će im biti administrativni centar. Prema tome, to očito nije ključno kad govorimo o jedinstvu kako ga vidi Gospodin. Ipak, već od tih ranih dana kršćanstva, istinski Kristovi sljedbenici bili su jedinstveni u temeljenim odrednicama nauka i toga tko je i što je Gospodin. Njihova je jedinstvenost bila prožeta istim vjerovanjem oko toga tko je put, istina i život. Dijelili su neka od temeljnih istina i pobožnih praksi kao što su krštenje, Večera Gospodnja, molitva itd. Nastavi čitati

Zašto se moliti Bogu?!

“Kad se molite, ne budite kao licemjeri ! Oni se najradije mole u sinagogama i na javnim uličnim uglovima, da upadnu ljudima u oči. Zaista kažem vam, oni su već primili svoju plaću. Kad se ti hoćeš moliti, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i moli svoga Oca u tajnosti ! Tvoj Otac, koji vidi u tajnosti, platit će ti .Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci ! Oni misle da će biti uslišani zbog svojih mnogih riječi. Ne povodite se za njima! Jer zna vaš Otac što vam je treba prije nego ga zamolite” Mt 6,5-8

Biblijski Bog od čovjeka ne očekuje slijepu vjeru i poslušnost. Odnos između Boga i čovjeka očituje se u uzajamnom povjerenju i prijateljstvu. Bog govori, a čovjek mu odgovara. Između Boga i čovjeka odvija se stalan i povjerljiv razgovor, koji uvijek započinje Bog, a čovjek se može priključiti sa svime što ga muči i tišti, ali sa svime to ga veseli i raduje i za što želi zahvaliti. Ovakav razgovor se zove molitva.

Svaki čovjek se zna povući u svoju unutrašnjost i sam sebi govoriti, ili se obratiti “nebu” i zvati u pomoć, ali molitva, kako je razumiju kršćani, je nešto više. To je odgovor na koji Bog čeka. Zapravo Božji Duh u nama budi odgovor i pronalazi riječi, što ih se, ponekad, sami ne bi usudili izgovoriti. Naše molitve mogu biti jednostavne, obične. Nisu potrebne posebne riječi liturgijskog stila, niti je potrebno koristiti naučene riječi. Sa Bogom je moguće razgovarati otvoreno i srdačno kao sa najboljim prijateljem.

Kršćanin moleći se ne uzvikuje “u nebo”, ne isprobava i ne čeka da li će to izazvati nekakav odgovor. Kršćanin se moli zato, što zna da Bog čeka na njegov odgovor. Molitva nije zov u prazno. To je nastavak razgovora što ga je započeo Bog tako, što nam je darovao život i što ga upoznajemo na razne načine.

Kršćanska molitva, dakle ne počinje od nule. Molitvom se imamo na što nadovezati. To joj zapravo i daje sadržaj i ton, a ne da samo nastojimo dobiti svoje potrebe i očekivanja. Bog, kojem se obraćamo, nije nam tuđ a ni ravnodušan. Kršćani se mole Bogu, jer znaju da im daje i želi samo najbolje. To ne znači da Bogu ne možemo reći o svojim manama i ništavnosti . Upravo obratno, molitva nam pomaže savladati i podnijeti strah.

Ali zašto se uopće molimo, ako Bog najbolje zna što nam je potrebno i želi nam to dati ? Svrha naše molitve nije samo nešto dobiti, već živjeti u stalnom odnosu povjerenja i nade , što nam je Bog ponudio. S jedne strane kršćanin misli, da svojom molitvom može promijeniti svijet, jer Bog prima čovjeka za partnera. A s druge strane pak znamo, da Bog može imati drugačije planove i druge putove, koji za nas mogu biti mnogo bolji i razumniji.

Zato sve molbe predajemo Bogu u povjerenju i ne ćemo mu prestati vjerovati ako nam ne ispuni našu prozbu.

Kršćanin može, po uzoru biblijskog Psalma, Bogu predložiti sve što želi i od čega strahuje. Neke biblijske molitve su iznenađujuće odvažne, hrabre. Ljudi u njima sa Bogom vode bitku za pravdu. Traže da se kazni neprijatelj. Na kraju te molitvene bitke ipak dolazi do nekog « zatišja « . Umjesto da molitelj ostaje kod svojih želja, prihvaća Božju odluku. Naše pouzdanje u Boga se očituje u tome, što više pridajemo važnost Njegovoj riječi i volji, nego što se oslanjamo na svoje vlastite predodžbe i želje. Kršćanin smije Bogu predložiti sve svoje potrebe, želje i očekivanja, ali bez uvjeta. Upravo je molitva ta, koja nam često pomaže osloboditi se vlastite sebičnosti, gnjeva, želje za osvetom i također nam pomaže pronaći put po kojem nas Bog želi voditi. U ovom smislu je molitva « bitka « – ne sa Bogom, ali prije svega sa našim vlastitim strahom, brigama, žaljenjem samoga sebe, razočaranjem ili bahatosti.

Na naše molitve Bog različito odgovara. Bog ima više načina i mogućnosti kako prodrijeti u tijek našega života. Često nismo niti svjesni konkretne Božje pomoći, tek naknadno uvidimo da su naše molitve uslišane. Nastavi čitati

Kalvinov nauk

U svom je nauku reformator Jean Calvin (Kalvin) ujedinio te izbalansirao biblijski nauk u smislenu i sustavno razrađenu cjelinu.

Ono što je danas poznato pod terminom kalvinizam u mnogim djelovima se razlikuje od onoga što je Jean Calvin (Kalvin) stvarno naučavao. Nauk predestinacije nije kod njega toliko izražena koliko je izražena danas u nekim teološkim krugovima unutar reformirane teologije. Kalvin je naglašavao Suverenost – Svemoć Božju. Mnogi su na temelju tih ideja u kasnijim desetljećima pa i stoljećima napuhali “stavove” reformatora.

Doprinos tomu je dao briljanti teolog i pastoralni službenik Theodor Beza, Calvinov nasljednik u Ženevi, koji je reanimirao neke od skolastičkih raspri na temu predestinacije. Sinoda u Dortu (1618.-1619.) zauzela je kruti stav i službeno odredila, zbog pojave teoloških nesuglasica između Jakoba Arminiusa i jednog od njegovih kolega, predestinaciju kao jednu od svojih bitnih teoloških distinkcija.

Nekoliko naglasaka u nauku

Biblija je temelj pri određivanju nauka, vrhovni autoritet, iznad tradicije te učenja bilo kojeg čovjeka ili crkve. Proučavanje i život u skladu s njom je potreba svakog vjernika.

Čovjek se spašava po Božjoj milosti neovisno od djela. Djela su pokazatelj prave vjere ona su neodvojiva od prave vjere, ali ne uvjetuju spasenje i vječni život. Spasenje je Božji dar, Bog ga udjeljuje vjerujućima i nemoguće ga je zaslužiti, zadobiti ili kupiti.

Gospodin Isus Krist je ustanovio dva sakramenta. Krštenje i Večera Gospodnja. Sakramenti su vidljivi znakovi dobivene milosti Božje, te su sastavan dio vjerničkog života. Svaki vjernik po Krstu postaje djelom kršćanske zajednice, a Bog s njim uspostavlja savez. Čovjek ne bira Boga nego Bog odabire čovjeka, to se očituje kroz ovaj sakrement. Krštenje nije odluka čovjeka nego odredba Božja. Budući je Krštenje sakrament, ono se po uzoru na praksu rane Crkve i prasakrement obrezanja udjeljuju djeci, a Večera Gospodnja vjernicima koji ispovijedaju vjeru u Boga. Kroz Večeru Gospodnju vjernici utvrđuju zajedništvo s Bogom, ojačavaju svoju vjeru i povezanost s Crkvom.

Vjerovanje u svemoguću i konačnu moć Božju – suverenost Suverena. Bog je apsolutni vladar povijesti i ljudskog života. Njegova svemoć i sveznanje održavaju cijeli svemir. Vjernik se uvijek može sa radošću osloniti na Boga te znati da je njegov život pod božjom providnošću.

Gospodin Isus Krist je Božji Sin, Spasitelj i Otkupitelj čovječanstva. Zbog svoje i Očeve bezgranične i neuvjetovane ljubavi umro je za spasenje mnogih. Duh Sveti je treća osoba trojedinog Boga, djelatna Božja snaga i pomagač onima koji se uzdaju u Svemogućeg.

Čovjek se rađa i odrasta u određenom društvenom okružju, vjernik to prihvaća i živi u skladu sa običajima i navikama društva u kojemu prebiva. Pritome zna kako je njegova “domovina kod Krista”, da je Bog iznad svake vlasti te jedino njega treba štovati. Tamo gdje vjernik živi treba biti “sol i svjetlo”, te svojim djelima i riječima pokazivati i ukazivati na istinitost i smislenost kršćanstva.

Vjernici trebaju biti podložni državi i vlasti, a vlast mora voditi svekoliku brigu o svojim građanima, te osigurati pravednost, socijalnu jednakost, primjerenu kvalitetu života, slobodu izbora i mogućnosti za nesmetan i neovisan razvoj svakog pojedinca u duhovnom, kulturnom i materijalnom smislu.

©  reformacija.net

Božić po Mateju

“Rođenje Isusa Krista bilo je ovako: Kad je njegova majka Marija bila zaručena s Josipom, nađe se, da je bila začela po Duhu Svetom, još prije nego se sastaše. A Josip, muž njezin, bio je pravedan i nije htio da je sramoti javno, i tako je namislio da je otpusti tajno. Dok se je on bavio s tom mišlju, javi mu se u snu anđeo Gospodnji i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju; jer što se je začelo u njoj, od Duha je Svetoga. Ona će roditi sina, kojemu ćeš nadjenuti ime Isus; jer će on izbaviti narod svoj od grijeha njegovih.” Ovo se sve dogodi, da se ispuni, što je rekao Gospodin preko proroka: “Eto, djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu se ime Emanuel”, to znači “Bog s nama”. Josip ustade od sna i učini, kao što mu je bio zapovjedio anđeo Gospodnji. On uze k sebi ženu svoju. Ali je ne spoznade, dok ne rodi sina svojega, prvorođenca. I dade mu ime Isus.” Mt 1, 18-25

Rođenje i prvi dani Kristova života opisani su u na dva mjesta u Novom zavjetu: Mt 1,18-2,23 i Lk 2,1-40. Zapisi pomažu pri rekonstrukciji jasne i cjelovite slike Kristova utjelovljenja.

Evanđelista Matej je bio jedan od dvanaest učenika: apostol. Po zanimanju je bio carinik: sakupljač poreza te je imao dva imena, Matej Levi. Rodom je bio iz Galileje, Evanđelje je pisao tridesetak godina nakon Kristova uskrsnuća. Djelovao je na području Palestine, a nakon migracije se ne zna gdje je otišao. Pretpostavlja se da je poginuo mučeničkom smrću.

Matej opisuje rođenje i prve dane Isusova života u prvom i drugom poglavlju. Ističe nekoliko povezanih događaja; Josipu se, koji je bio zaručen za Mariju, ukazao u snu Anđeo Gabrijel te mu poručio da njegova zaručnica, za koju je saznao da je trudna, nije učinila išta amoralno, jer je dijete začeto nadnaravno. Dobio je poruku o posebnosti djeteta i da će njegov poslanje biti izbavljenje ljudi od njihovih grijeha. Tu je objavu anđeo potvrdio navodima Prvog zavjeta, knjige proroka Izajia 7p. Josip je Mariju prihvatio za suprugu, a dijete za zakonitog sina.

Za vrijeme boravka u Judeji, dok su bili u Betlehemu, u posjetu je tek rođenom djetetu došlo poalanstvo sa istoka. Prvo su otišli do kralja Heroda jer su mislili da se u njegovoj kući rodio nasljednik tj. kralj. Ta je vijest uznemirila Heroda jer je dolazak Mesije značilo prijetnju političkoj vlasti. Nakon vijećanje, sa tumačima svetih spisa, dobio je odgovor. Temeljem proroštva proroka Miheja (Mih 5,1), koji je živio sedam stoljeća prije Isusova rođenja, Mesija je trebao biti rođen u Betlehemu. Ova je činjenica uznemirila Heroda koji se nadao da će mudraci dojaviti točno mjesto gdje se nalazi te o kojemu se djetetu radi. Sljedeći putanju zvijezde došli su do Betlehema, pronašli dijete i njegove roditelje. Darovali su ga; zlatom, tamjanom i smirnom, odatle pretpostavka da ih je bilo troje. Budući su primili naputak, u snu, da se ne vraćaju Herodu drugim su se putem vratili u svoju domovinu.

Josipu se javio anđeo Gospodnji, također u snu, i naredio da krene u Egipat jer je kralj naumio pronaći i ubiti dijete. Tamo je trebao ostati sa djetetom i majkom, iz sigurnosnih razloga. Kralj je naredio smaknuće dječaka od dvije godine na niže u potrazi za Isusom. Iz Egipta su se vratili nakon smrti Heroda, a budući je u Judeji vladao Arhelaj, njegov sin, Obitelj je otišla u Galileju, grad Nazaret. Tamo će Isus provesti veći dio života sve do stupanja u službu.

Molitva: Gospodine Bože zahvaljujemo za tvoju milost očitovanu po Kristu Isusu. On se je utjelovio kako bi postao jasan i vidljiv znak svima onima koje si odabrao za vječni život. Molimo te tu nadu vjere stvori i utvrdi u srcima našim. Neka se Božić rodi u srcima svih ljudi, a vjera u Boga ispuni cijeli svijet! (B.B.)

©  reformacija.net