Arhiva Kategorije: reformacija

Temelj Kalvinova nauka

Oko pojedinih ljudi uvijek se javljaju oprječna mišljenja, ponekad njihovom ali mnogo puta i tuđom krivicom. Jedan oko kojega je puno neistine napisano, ali daleko više izgovoreno, je poznati reformator francuskog porijekla. On je najveći dio svog života posvetio pastoralno-teloškom djelovanju u Ženevi. Rođen je 10. srpnja 1509, a zvao se je Jean Calvin.

Samo bi za nabrajanje njegovih spisa i onoga što je činio trebalo više sati. Nemoguće je iznijeti samo jedan dio onoga što je naučavao, i to razumjeti iz današnje perspektive, u kratkom vremenu. No, kako se kuća poznaje po svomu temelju tako se nečiji nauk može razumjeti po osloncu na kojemu se razvija. Ovaj je reformator potporu svoga naučavanja pronalazio kroz molitvu u objavi Svetoga pisma. Njegov je nauk utvrđen kršćanskom tradicijom i objavama crkvenih otaca, posebno sv. Augustina.

U tom je smislu bitna za uočiti njegova rečenica u kojoj objašnjava polazišnu pretpostavku na kojoj gradi svoju pouku. Citiramo: “Naša mudrost, ono što bi mogli nazvati kao istinita i dobra mudrost, sastoji se od dvije cjeline; spoznaje Boga i spoznaje nas samih! Buduće je ovo dvoje povezano mnogim svezama nije lagano odrediti koja proizlazi prva i rađa drugo!”

Djelovanje se ovog reformatora temeljilo na spoznavanju Boga te pronalaženju odgovora na društvena pitanja koja su bila aktualna u njegovo vrijeme. Stoga reformatorski nauk i danas pronalazi načine kako teologiju povezati sa praktičnim životom. Temelj je u tomu pristupu navještaj istina Svetoga pisma. Mudrost se života temelji na vjeri u Boga te životu koji odražava pobožnost. Praktično očitovanje te pobožnosti vidljivo je u promjeni svijesti pojedinca, koji na bolje mijenja i društvenu zajednicu. Vidljivo je kako reformatorski nauk, tamo gdje je pustio dublje korijene u društvu, ostavlja velikog traga na oblikovanje tih zajednica. Na prvom mjestu to se očituje u promjeni svijesti; poštivanju svake osobe u društvenoj zajednici; vladavini prava i pravde; radnoj etici te pristupu životu i radu koji se očituje u društvenoj odgovornosti.

Reformatorski nauk potiče cjelo-životnu duhovnost i rad na sebi. Rad na sebi kroz promjenu pristupa životu i suočavanja sa izazovima života. Pobožnost se živi u sadašnjem vremenu i društvu. Tako je spoznaja Boga povezana sa spoznajmo sebe ili bolje razotkrivanjem svojeg ja, a ne bježanja ili skrivanje odnosno negacijom sadašnjosti. Kada osoba otvori sebe, pred Bogom, može se najbolje spoznati i upoznati, a to je proces koji traje cijeli život.

Stoga kalvini, odnosno reformirani kršćani, i danas naglašavaju odanost nauku Svetoga pisma. Ali i cjelokupnoj kršćanskoj tradiciji koja svoje polazište i potporu nalazi u Riječi Božjoj, te potiču i promiču društvenu odgovornost koja proizlazi iz kršćanske pobožnosti! (B.B.)

Reformatori i Biblija

Reformatori su Bibliji dali novo značenje koje su otkrili. Bog im je progovorio kroz svoju riječ. Bog osobne naravi, Bog koji ih je stvorio i otkupio te im kroz Bibliju pokazao svoju moć i voljnost spašavanja.

Stil im je Biblije bio malo neobičan. Proučavajući su došli do dijelova koji su bili razumljiviji i pomoću njih su objasnili teže. Prosječni ljudi to možda nisu shvaćali u potpunosti, niti su sve mogli sistematizirati, ali su mogli čuti Očev glas i naučiti Spasiteljevu svrhu i vjerovati Božjem obećanju objavljenom u Svetomu pismu! Doba je reformacije bilo dobro vrijeme za skupljanje tekstova i stvaranje protestantske teologije koja je mnogo toga objasnila. Osnovno je bilo slušati Gospodina, razgovarati s njim (molitva) kao što je on razgovara s njima te dao nadu za spas i obećanje, izravno, kroz biblijske slike i odabrane ljude. Vjerovali su kako nijedan detalj iz Svetog pisma; o životu, nacionalnom ili osobnom, nije bio beskoristan jer je pomagao stvoriti sliku zajedništva Boga i naroda. To će biti ispunjeno kroz iskustvo u zavjetu s Bogom, ako budu imali vjere kao staro i novozavjetni pobožni ljudi. S ovim mislima u srcima nisu mogli na Bibliju gledati kao u vrijeme Srednjeg vijeka.

Biblija je Objava kroz koju Bog progovara, Otac koji govori svojoj djeci, kao prijatelj prijatelju. Bilo je to više od skladišta doktrina i morala. Bila je to zabilješka blagoslovljenog iskustva pobožnih koji su u savezu s Bogom koji im je dao obećanje. Vjera je bila više od dogovora o doktrinama i moralu: bila je osobno povjerenje u Spasitelja koji im se u Bibliji obratio.

Reformatori su tako su požurili s prevođenjem Biblije na jezike i željeli dali Bibliju svakome te poručivali kako su mišljenja da siromah s Biblijom u ruci zna više od svih klerika svijeta. Reformatori su poručivali kako kroz čitanje i propovijedanje Biblije osoba može doći u zajedništvo s Bogom. Tako su kroz Bibliju pobožni ljudi došli u Božje prisustvo i spoznali kako ona krijepi i obnavlja njihovu dušu. (Izvor: Priručnik reformacije)

Biblija: Istinita Riječ Božja

“Vjerujemo i priznajemo da su kanonske knjige svetih proroka i apostola, kako u Starom, tako i u Novom zavjetu, istinita Riječ Božja, koja sama po sebi ima vrhovni autoritet, koja ne potiče od ljudi jer je sam Bog govorio patrijarsima, prorocima, apostolima, a još i danas nam govori kroz Sveto pismo.

U ovom Svetom pismu sveopća Crkva nalazi najpotpuniju istinu svega onoga što se odnosi na spasonosnu vjeru, i življenje Bogu ugodnoga života. U svjetlu je toga Bog jasno zapovjedio da se Pismu ništa ne može dodati niti oduzet.

Propovijedanje Riječi Božje jest Riječ Božja. Stoga, kada se u crkvi propovijeda Božja riječ po propovjednicima koji su pozvani, vjerujemo da je naviještana Božja Riječ i nju primaju vjernici, te da nikakvu drugu Božju Riječ ne treba izmišljati ili očekivati s neba.

Treba prihvatiti propovijedanu Riječ, a ne propovjednika koji bi eventualno bio zao ili grješnik, jer sama Božja riječ ostaje uvijek istinita i dobra. Ne smatramo kako je propovijedanje bespotrebno, jer naputci istinske vjere ovise o unutarnjem posvjedočenju Duhu.

Unutrašnje prosvjetljenje ne isključuje vanjsko propovijedanje. On koji nas prosvijetli Duhom Svetim zapovjedio je svojim učenicima; “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.” Mk 16,15. Tako je Pavao u Filipima propovijedao Lidiji, prodavačici kojoj je Gospodin Duhom svojim otvorio srce, Dj 16,14. Pavao je, predivno izrazivši svoju misao, zapisao u Rim 10,17 zaključak, “Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom.” Istovremeno smatramo da Bog može prosvijetliti koga hoće i kada hoće, bez izvanjske službe jer je to u Njegovoj moći.” (II HV I)

Pet točki kalvinizma

O povijesnom i teološkom pogledu na ovo pitanje pročitajte na hrvatskomu putem ove poveznice u članku:

Pet točki kalvinizma.

Pet točki kalvinizma

(skr. eng. TULIP – hrv. tulipan)

Potpuna grješnost (engl. Total Depravity)

Zbog grješnosti čovjek nije u stanju vjerovati evanđelju svojim snagama. Grješnik je mrtav, slijep i gluh na Božje stvari, njegovo je srce nepostojano i potpuno pokvareno. Njegova volja nije slobodna, vezana je zlom, on neće – doista ne može – izabrati dobro već bira zlo. Prema tome treba mnogo više od pomoći Duha kako bi se grješnika dovelo Kristu – potrebna je duhovna obnova, kojom Duh Sveti grješnika oživljava i daje mu novu prirodu.

Čovjek ne može sam pridonijeti spasenju nego je spasenje Božji dar – Božji dar grješniku, ne dar grješnika Bogu.

Izvori za biblijsko proučavanje: Postanak 2, 15 ‒ 17; Rimljanima 5, 12; Psalam 51, 5; 1. Korinćanima 2, 14; Rimljanima 3, 10 ‒ 18; Jeremia 17, 9; Ivan 6, 44; Efežanima 2, 1 ‒ 10.

Bezuvjetan izbor (engl. Unconditional Election)

Bog je izabrao pojedince za spasenje prije postanka svijeta isključivo svojom suverenom voljom. Njegov izbor pojedinih grješnika nije bio utemeljen na bilo kakvoj poslušnosti ili djelu kao što su vjera, pokajanje ili tomu slično. Naprotiv, Bog daje vjeru i pokajanje svakomu pojedincu kojega je izabrao. Vjera i pokajanje su rezultat, a ne uzrok Božjeg izbora. Izbor stoga nije utvrđen ili uvjetovan bilo kakvom čovjekovom kvalitetom. One koje je Bog izabrao dovodi putem snage Duha Svetoga do spremnosti prihvaćanja Krista.

Božji izbor grješnika, a ne grješnikov izbor Krista, je konačni uzrok spasenja.

Izvori za biblijsko proučavanje: Rimljanima 9, 10 ‒ 21; Efežanima 1, 4 ‒ 11; Efežanima 2, 4 ‒ 10; Rimljanima 8, 29 ‒ 30; Djela apostolska 11, 18; Djela apostolska 13, 48.

Nastavi čitati →

Stara religija i protestantizam

On što uzburkava srca ljudi je želja da se približe Bogu, osjete zajedništvo s Bogom koji im se otkrio kroz opraštajuću slavu u životu i djelu Isusa Krista. Ljudi koji su pod stvarnim utjecajem velikog religijskog buđenja, koji su u vrtlogu oživljavajućeg pokreta, moraju osjetiti vapaj, i ništa ih ne može uznemiriti nego zapreke koji su im postavljene na putu.

Kada je u šesnaestom stoljeću počela obnova vjere i kada je već neko vrijeme trajala, ljudi pod njenim utjecajem osjećali su zapreke na svom putu. Religija koja je sebe nazivala ulaznim vratima na putu prema Božjoj prisutnosti, zapriječila je put sa svojim duhovnim sustavom, s dosadnim propisanim i” dobrim poslovima.” Religija koja je trebala pokazati put prema Božjoj prisutnosti čini se da je unutarnje svetište svoje pobožnosti ogradila trostrukim zidom koji prijeći svaki prilaz. Kada je osoba počela osjećati tugu poradi grijeha, religija ih je usmjerila prema čovjeku, ne prema Bogu. Kada su htjeli čuti utješne riječi oprosta nisu ih čuli od Boga, već od čovjeka. Kroz niz sakramenata koji ograničuju čovjekov život, nuđena im je milost za blagoslovljen život i spokojnu smrt. Krštenjem je ponovno rođen, svetom potvrdom je postao član religije, brak mu je očišćen od grijeha požude sakramentom ženidbe, pokajanje mu je vratilo duhovni život kojeg je uništavao smrtni grijeh, Euharistija je hranila godinu za godinom, a na smrtnoj postelji dana je posljednja pomast.

Ovo nisu bili znakovi i obećanja slobodne Božje milosti pod širokim pokrivačem, tj. nebom. Bila su to ljubomorno čuvana vrata kroz koja je vrlo rijetko, i ne bez provizije, dijeljena milost od Boga. Kršćanski se život nije mogao živjeti slobodnom voljom prema Bogu. Živjeti svetim životom značilo je biti poslušan zapovijedima i čitavom nizu zamornih ceremonija. Religija je cjelo vrijeme bdjela nad Božjom prisutnošću, tvrdeći da ljudi koji se žele približiti opraštajućem Otkupitelju mogu to učiniti samo kroz ulaz na kojem je stajala uzimajuići pristojbe ili plaćanje poreza za opraštanje grijeha.

Protestantizma je vjerski pokret vođen velikom željom približavanja k Bogu te je tu želju ostvario uništavajući i trgajući svjetovne zapreke, te navještajem Radosne vijesti Božjeg spasenja.