Arhiva Kategorije: reformacija

Kalvinov nauk

U svom je nauku reformator Jean Calvin (Kalvin) ujedinio te izbalansirao biblijski nauk u smislenu i sustavno razrađenu cjelinu.

Ono što je danas poznato pod terminom kalvinizam u mnogim djelovima se razlikuje od onoga što je Jean Calvin (Kalvin) stvarno naučavao. Nauk predestinacije nije kod njega toliko izražena koliko je izražena danas u nekim teološkim krugovima unutar reformirane teologije. Kalvin je naglašavao Suverenost – Svemoć Božju. Mnogi su na temelju tih ideja u kasnijim desetljećima pa i stoljećima napuhali “stavove” reformatora.

Doprinos tomu je dao briljanti teolog i pastoralni službenik Theodor Beza, Calvinov nasljednik u Ženevi, koji je reanimirao neke od skolastičkih raspri na temu predestinacije. Sinoda u Dortu (1618.-1619.) zauzela je kruti stav i službeno odredila, zbog pojave teoloških nesuglasica između Jakoba Arminiusa i jednog od njegovih kolega, predestinaciju kao jednu od svojih bitnih teoloških distinkcija.

Nekoliko naglasaka u nauku

Biblija je temelj pri određivanju nauka, vrhovni autoritet, iznad tradicije te učenja bilo kojeg čovjeka ili crkve. Proučavanje i život u skladu s njom je potreba svakog vjernika.

Čovjek se spašava po Božjoj milosti neovisno od djela. Djela su pokazatelj prave vjere ona su neodvojiva od prave vjere, ali ne uvjetuju spasenje i vječni život. Spasenje je Božji dar, Bog ga udjeljuje vjerujućima i nemoguće ga je zaslužiti, zadobiti ili kupiti.

Gospodin Isus Krist je ustanovio dva sakramenta. Krštenje i Večera Gospodnja. Sakramenti su vidljivi znakovi dobivene milosti Božje, te su sastavan dio vjerničkog života. Svaki vjernik po Krstu postaje djelom kršćanske zajednice, a Bog s njim uspostavlja savez. Čovjek ne bira Boga nego Bog odabire čovjeka, to se očituje kroz ovaj sakrement. Krštenje nije odluka čovjeka nego odredba Božja. Budući je Krštenje sakrament, ono se po uzoru na praksu rane Crkve i prasakrement obrezanja udjeljuju djeci, a Večera Gospodnja vjernicima koji ispovijedaju vjeru u Boga. Kroz Večeru Gospodnju vjernici utvrđuju zajedništvo s Bogom, ojačavaju svoju vjeru i povezanost s Crkvom.

Vjerovanje u svemoguću i konačnu moć Božju – suverenost Suverena. Bog je apsolutni vladar povijesti i ljudskog života. Njegova svemoć i sveznanje održavaju cijeli svemir. Vjernik se uvijek može sa radošću osloniti na Boga te znati da je njegov život pod božjom providnošću.

Gospodin Isus Krist je Božji Sin, Spasitelj i Otkupitelj čovječanstva. Zbog svoje i Očeve bezgranične i neuvjetovane ljubavi umro je za spasenje mnogih. Duh Sveti je treća osoba trojedinog Boga, djelatna Božja snaga i pomagač onima koji se uzdaju u Svemogućeg.

Čovjek se rađa i odrasta u određenom društvenom okružju, vjernik to prihvaća i živi u skladu sa običajima i navikama društva u kojemu prebiva. Pritome zna kako je njegova “domovina kod Krista”, da je Bog iznad svake vlasti te jedino njega treba štovati. Tamo gdje vjernik živi treba biti “sol i svjetlo”, te svojim djelima i riječima pokazivati i ukazivati na istinitost i smislenost kršćanstva.

Vjernici trebaju biti podložni državi i vlasti, a vlast mora voditi svekoliku brigu o svojim građanima, te osigurati pravednost, socijalnu jednakost, primjerenu kvalitetu života, slobodu izbora i mogućnosti za nesmetan i neovisan razvoj svakog pojedinca u duhovnom, kulturnom i materijalnom smislu.

Idolopoklonstvo

Budući je Bog Duh u svojoj biti, nevidljiv i nesaglediv, svakako da ga ne možemo predstaviti niti jednom slikom ili prikazom. Stoga možemo na temelju Svetog pisma reći da su slike Boga laž. Stoga odbacujemo ne samo poganske idole nego i slike kršćana.

Premda je Krist uzeo na sebe ljudsku narav, ipak nije to činio tako kako bi bio model kiparima i slikarima. On je ustvrdio da nije “došao ukinuti Zakon i Proroke” Mt 5,17. No, zakon i proroci zabranjuju likove i kipove, Pnz 4,15; Iz 44,9. Zanijekao je da bi njegova tjelesna nazočnost koristila u Crkvi i obećao kako će po Duhu biti među nama zauvijek, Iv 16,7. Tko bi onda vjerovao da sjena ili odraz Njegova Tijela doprinosi dobrobiti pobožnih? 2 Kor 5,5. Budući u nama prebiva po Duhu Svetomu mi smo Hram Božji, 1 Kor 3,16. Ali “Kakav li sklad između hrama Božjega i idola?” 2 Kor 6,16.

Budući da su blaženi duhovi anđeli i sveci koji se sada nalaze na nebu za vrijeme svoga zemaljskoga života odbijali svako štovanje upućeno njima (Dj 3,12; 14,11; Otk 14,7; 22,9) i osuđivali likove, kako onda itko može tvrditi da su nebeski sveci i anđeli zadovoljni njihovim oslikavanjem, ako pred njima ljudi kleče, skidaju pokrivalo sa svoje glave i iskazuju im druge časti? Zapravo, da bi uputio čovjeka u vjeru i podsjetio ga na božanske stvari i njegovo spasenje, Gospodin je zapovjedio da se propovijeda evanđelje Mk 16,15, a ne da se oslikava i puk podučava pomoću prikaza. On je ustanovio sakramente i nigdje nije postavljao slike.

Nadalje, kamo god upravimo svoj pogled vidimo živo i stvarno stvorenje Božje koje kad ispravno promatramo, daje mnogo življi dojam promatračima nego sve slike ili isprazni, nepokretni, slabi i mrtvi kipovi, napravljeni ljudskom rukom, o kojima prorok istinito veli, “Idoli su njihovi srebro i zlato, ljudskih su ruku djelo. Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide!” Ps 115,4-5. (II HV IV)

Kalvinizam: Reformirani nauk

Naučavanje je Reformirane crkve izraženo u više temeljnih dokumenata i vjerovanja. Ta vjerovanja, vjeroispovijedi i zaključci su mjerodavni za određivanje nauka Reformirane crkve, no ipak treba uočiti sljedeće.

Za reformirane teologe Sveto pismo je vrhovni autoritet nauke, morala, prakse i bogoštovlja crkve. Biblija je Božja riječ i Objava Boga čovjeku. Kroz Sveto pismo upoznajemo Istinu te činjenice koje je Bog htio obznaniti. Kroz Bibliju se upoznaje Bog onoliko koliko se htio objaviti u svojoj riječi, ta je objava konačna, dostatna za spasenje i razumijevanje Svemogućega. Kroz tu Objavu dobivamo cjelovitu sliku o Bogu, planu i putu spasenja, novom i vječnom životu. Tamo gdje Biblija jasno naučava od toga se ne odstupa, nejasna i granična pitanja se promatraju kroz nauk koji je jasno izražen u Bibliji, ono o čemu Pismo ne govori i reformirana teologija «šuti» i ne bavi se nagađanjima.

Ipak, nije dovoljno reći kako se reformirana teologija temelji samo na Svetom pismu jer to ne pojašnjava stav i sustav te teologije. Uporište je i vrhovni autoritet reformirane teologije Sveto pismo interpretirano kroz tradicionalna i opće prihvaćena vjerovanja kršćanstva i Reformirane crkve. Dajemo kratak popis najznačajnijih vjerovanja koja služe kao mjerilo za interpretaciju i definiranje reformirane teologije.

Neka od ranokršćanskih vjerovanja: Apostolsko, Nicejsko-Carigradsko (325. i 381po.Kr.), «Quicumque vult»: Atanazijsko vjerovanje (500.po.Kr.), Kalcedonsko (451po.Kr.).

Reformirana vjerovanja: Heilderbeški katekizam (1563.g.), II. Helvetsko vjeroispovijedanje (1566.g.), su dva najznačajnija dokumenta koji uobličavanju reformiranu teologiju te su opće prihvaćena i priznata od svih Reformiranih-prezbiterijanski sinoda i crkava. Njima treba pridodati i grandiozno teološko djelo Jean Calvina, Instrukcije kršćanske religije, 1559. koje je zamišljeno kao uvod u teologiju te predstavlja sustavno i najbolje izražen nauk reformirane teologije. Pored navedenog značajna su i druga vjeroispovijedanja i dokumenti; Belgijsko vjerovanje (1561g.), Kanon sinode u Dortu (1619.g.), Westministersko vjeroispovijedanje (1646.g.); Duži i Kraći katekizam (1649.), Francusko vjeroispovijedanje (1559.g.), Valdeško vjeroispovijedanje (1120. i 1544.g.), Škotsko vjeroispovijedanje (1560.g.).

Navedeni dokumenti predstavljaju uporište za definiranje, oblikovanje i razvijanje reformirane nauke, prakse i pobožnosti.

Treba napomenuti da je reformirana – kalvinska teologija i eklezijalna praksa identična prezbiterijanskoj, najbliža evangeličkoj – luteranskoj i djelomično anglikanskoj – episkopalnoj. Evangelička i reformirana teologija i crkvena praksa je usuglasila stavove i postigla jedinstvo u različitosti po spornim pitanjima. Proces suradnje trajao je stoljećima, praktično od druge generacije reformatora, na nekim mjestima intenzivno, a drugima manje.

Dokumentima, kao što je Leuenberški konkordij iz 1973; različitost stavova i teoloških pogleda, pastoralne službe, eklezijalni ustroji, uzajamno se prepoznaju i priznaju bez želje za konverzijom bilo koje strane. Reformirana i evangelička teologija i pozitivne prakse tih crkava daju primjer istinske ekumenske i kršćanske suradnje, i poticaj drugim kršćanima kako provoditi nauk o jedinstvu u život. Svjetska zajednica Reformiranih crkava (SZRC-WCRC) i Svjetska luteranska federacija (SLF-WLF) vode intenzivne pregovore o stvaranju krovne organizacije Reformirane i Evangeličke crkve čije se ostvarenje može očekivati u doglednoj budućnosti. (B.B.)

Kulturološki utjecaj reformacije

U 16. stoljeću je počeo razvoj ideje o stvaranju moderne države. To je značilo neovisnost određenog teritorija, stanovništva i vlasti u odnosu na papinski autoritet koji se smatrao suverenim, iznad svake druge vlasti. Država je značila odvajanje nacionalnog suvereniteta od vlasti papinstva.

Konfesionalni sukobi su bili odraz podjela među kršćanima u nekim društvima. Država je trebala biti u poziciji neovisnog arbitra koji se izdiže iznad podjela i uključuje sve građane pod načelom tolerancije. Koncentracija političkih autoriteta na jedinstvenom teritoriju države je značila kraj partikularnih i neovisnih lokalnih vladavina iz perioda feudalizma. Kler Rimske crkve je time počeo gubiti utjecaj, a rasla je važnost laika. S obzirom da su laici bili pripadnici građanskog staleža, tražili su svoja prava i slobode. Biblijsko kršćanstvo nije poznavalo podjele na staleže, već su pred Bogom svi ljudi jednakog statusa, odnosno jednaki u pravima i slobodama.

Utjecaj laika na odlučivanje je bio sve veći, a moć i odgovornost odlučivanja u protestantskim crkvama su bili podijeljeni, pa je to značilo uvođenje demokracije u društvu. Takav trend je izravno bio vezan uz prezbiterijansku organizaciju i strukturu nacionalnih crkava, koje su pripadale reformiranoj tradiciji. Sudjelovanje laika u upravljanju i načelo svećenstva svetih je značilo odsutnost hijerarhijskih odnosa. Prezbiteri su dobili ulogu predstavljanja pripadnika lokalnih crkvava među kojima je postojala jednakost. To je imalo izravan utjecaj na razvoj ideje o demokraciji, što je imalo i društveni utjecaj.

Protestantske crkve su pratile trend razvoja države zbog toga što su njihove organizacije i strukture bile nacionalno (državno) određene, dok ih je na višoj razini povezivala zajednička tradicija i konfesije. Na taj je način biblijsko kršćanstvo sa zakašnjenjem u praksi potvrdilo da nosi neke važne elemente ideje o demokraciji koja će se kasnije predstaviti tijekom razdoblja racionalizma i prosvjetiteljstva u 18. stoljeću, kada je nastala ideologija liberalizma.

Ideja o vladavini pravde i ljudskih prava je također nasljeđe reformacije. Načelo poštivanja zakona proizlazi iz Biblije, a vezano je i uz nužnost poštivanja vlasti. Biblija daje državi pravo da koristi mač, što simbolizira monopol na legitimno korištenje sile, onda kada je to potrebno za kažnjavanje kršenja zakona i garantiranje sigurnosti u poretku. Premda su se prve deklaracije o ljudskim pravima pojavile tek u periodu prosvjetiteljstva, već protestantska reformacija daje podršku ideji da svi građani određenog poretka imaju jednaka prava i slobode vezane uz život, rad, vlasništvo, obitelj, savjest i mišljenje, sudsku pravdu, udruživanje i dr.

Reformacija je istaknula važnost ljudske individualnosti. Individualnost u reformacijskom kršćanstvu nije značila slobodu od Božje volje, već baš obratno, da se potvrdi sloboda u Kristu, kroz spoznaje istina iz Biblije. Čovjek je mogao biti slobodan za Boga tek onda kada je otkrio glas vlastite savjesti, neovisne od utjecaja masa koje u tom periodu nisu poznavale Bibliju. Vjera nije mogla više biti stvar kolektivne prinude, već stvar slobode savjesti svakog pojedinca da prihvati odgovornost za vlastito izabranje po Božjoj milosti. Nastavi čitati →

Pogled na reformatorski pokret

Zamah vjerskim reforama velikog obima započeo je, potpuno neplanirano, svećenik i doktor teologije koji je dobronamjerno htio započeti raspravu o potrebnim reforma institucije kojoj je pripadao.

Martin Luther je 31. listopada 1517. godine, na tada uobičajen način, iznio stavove sažete u 95 teza, na vratima župne zgrade u Wittenbergu. Nova uvjerenja koja je propovijedao brzo su se širila, budući da je bilo mnogo onih koji se nisu slagali s Rimom uglavnom zbog političkih i ekonomskih pritisaka. Nove su se ideje brzo širile, a stoljetna su se vjerovanja i praksa mijenjala reformatorskim.

Luther je svoju teologiju temeljio na nauku Svetog pisma i prihvaćanju onih dijelova tradicije i učiteljstva koji nisu bili u suprotnosti s Biblijom. Sukladno učenju apostola Pavla, naučavao je da je vjera uvjet spasenja (Gal 2, 15-21), a Biblija iznad tradicije te izvor naučavanja. Zalagao se za nauk apostola Petra o svećenstvu svih vjernika (1 Pt 2,9). Odbacio je nauk o transupstancijaciji, te naučavao konsupstancijaciju ili mističnu nazočnost Krista u elementima kruha i vina. Odbacio je crkveni red kako je shvaćen od Rimokatoličke crkve, celibat klera, i papine ovlasti u Njemačkoj.

Od 1523. do 1525. svećenik Huldrych Zwingli (1484. – 1531.) počeo je provoditi promjene nužne za duhovni i društveni napredak. Njegove zamisli podržavala je gradska uprava, bez čije pomoći i podrške ne bi mogao sprovesti u praksu reforme u Zürichu.

Djelovanjem Jeana Calvina (1509. – 1564.) oko 1541. godine došlo je do bitnog poboljšanja duhovnih i društvenih prilika u Ženevi. Calvin je imao utjecaj na razvitak reformirane teologije, a njegovo djelo Institutio Christiane Religionis (1536.) najbolje je djelo sustavne teologije reformacije. Njegov je teološko-socijalni nauk imao utjecaj na razvoj mnogih društava; švicarskog, njemačkog, francuskog, nizozemskog, engleskog, škotskog, mađarskog, sjevernoameričkog i dr. U svom je nauku naglašavao suverenost, sveznanje i svemoć Boga. Biblija je Božja objava, a knjige Sv. Pisma su nadahnute od Duha Svetoga te poticaj za razvoj duhovnosti i društva temeljenog na pravdi i socijalnoj osjetljivosti. Crkvu je promatrao kao zajednicu vjernika pozvanih i odabranih za spasenje. Naučavao je da su društvena zajednica i Crkva jedinstvena cjelina te da država treba omogućavati slobodu vjere, te ne smije kontrolirati Crkvu. Naučavao je da je Gospodin Isus Krist uspostavio dva sakramenta (Krštenje i Večeru Gospodnju), koji su vidljivi znaci primljene milosti Boga. Vjerska disciplina i crkveno vodstvo zajednice treba biti usmjereno od prezbitera (staratelja ili starješina), a edukacija je sastavni i važan dio crkvenog života. Predodređenje ili predestinacija je temelj spasenja i vječne utjehe te poticaj i nada vjernicima.