«Ovo sam vam govorio da u meni imate mir. U svijetu imate tjeskobu, ali se ufajte: ja nadvladah svijet.» Iv 16,33

Ovim riječima je gospodin Isus završio svoj posljednji razgovor sa učenicima. U njemu je objasnio i sažeo zašto je došao, te čime nas želi darivati. Današnji čovjek vjerojatno najviše daje važnost ovom srednjem dijelu stiha: «U svijetu imate tjeskobu». Budući da nam je to dobro znano, znači da to u životu prati (manje-više) sve ljude. Ali ova rečenica ne zvuči kao ljudski uzdah. To je sam Isus, koji posve stvarno podsjeća što životu pripada.

Tada je vjerojatno mislio uglavnom na progonstvo koje čeka učenike i Crkvu. Takvog nečega smo, u našoj zemlji, hvala Bogu pošteđeni. Ali patnja, tjeskoba i strah ima i drugi oblik. I nije to samo bolest, brige u obitelji, gospodarska nesigurnost…. Osjetljiv čovjek mora osjećati tjeskobu kod porasta takvih pojava, kao što su nepoštenje, bezobzirnost, ne izaći drugome ususret, jednostavno ne pridržavanje dobrih pravila, po kojima se treba čovjek i općenito društvo ponašati. To nije mala patnja; a još k tomu tolika neprijateljstva. Ne sviđa nam se to i nastojimo da se stvari barem u nečem malo poboljšaju. Nije to uzaludno. I to, kako to ovdje Isus kaže, ipak vrijedi. Nastavi čitati →

«Narod je tamo stajao i gledao. A članovi Visokoga vijeća rugali su se: ‘Druge je spasio; neka sad spasi samoga sebe, ako je Božji Pomazanik, Izabranik.’ I vojnici su mu se rugali. Pristupali su k njemu, pružali mu ocat i govorili: ‘Ako si židovski kralj, spasi samoga sebe!’ Nad njim je bio natpis: ‘Kralj židovski.’ Jedan od zločinaca što su visjeli na križu hulio je na njega govoreći: ‘Zar nisi ti Mesija? Onda spasi samoga sebe i nas!’» (…) «Sav narod koji je pribivao ovome prizoru i vidio što se zbilo, udarao se u prsa i vraćao se kući.» Luka  23, 35-39; 48.

Događaj koji smo upravo pročitali je čudan, a isto tako je čudno što se uvijek ponovno njemu vračamo. I da taj dan kada se to sve dogodilo, slavimo kao blagdan.

Ipak ljudi smo, koji u ovog Isusa o kojem se ovdje govori, vjerujemo. Ispovijedamo, da je to naš Spasitelj, da je to Sin Božji. A ovdje u ovom događaju čitamo o njegovoj bespomoćnosti, predstavljamo si  nevolju njegovog posljednjeg puta, gledamo njegovo najdublje poniženje.

Ljudi svoje junake žele vidjeti u drugačijem svijetlu, nego što je ovdje stavljen Isus. Žele ih slavne, silne, moćne, ovjenčane junaštvom. Žele da se njihovim junacima svi dive i da budu od svih priznati Samo takve, mnoštvo, sa ponosom i oduševljenjem prihvaća. A ako je na ovim junacima makar i neznatan nedostatak ili ljaga, to nastoje uljepšati, sakriti ili ne vidjeti. Lik junaka mora biti jasan, savršen, mora fascinirati slavom i moći. Nastavi čitati →

U poslanici Efežanima (3,6-8) zapisano je  slijedeće:  «…da su pogani baštinici iste baštine, udovi istog tijela, dionici istog obećanja u Kristu Isusu Radosnom viješću, kojoj sam postao službenik po daru Božje milosti koja mi je dana djelatnošću sile njegove. Meni manjemu od najmanjega među svima svetima dana je ova milost: da poganima navijestim neistraživo Kristovo bogatstvo…» Nastavi čitati →