“A glavno u ovom izlaganju jest: takva imamo Velikog svećenika koji sjede zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima kao bogoslužnik Svetinje i Šatora istinskoga što ga podiže Gospodin, a ne čovjek.” Heb 8, 1-2.
Kada bi se osoba – u vrijeme Starog zavjeta – željela izmiriti sa Stvoriteljem postojala je propisana procedura. Sustav je, po Božjem nalogu, propisao Mojsije.
Primjer iz Levitskog zakonika 4. opisuje postupanja kod nehotičnog grijeha (svećenika, naroda, glavara, pojedinca iz puka) koji uključuje priznanje i prinošenje žrtve (junac, jare). Na žrtvu se simbolično prenose grijesi (polaganje ruke na glavu žrtve), a svećenik je pred Bogom žrtvuje za oproštenje.
Svećenička služba je imala bitnu ulogu jer su bili odabrani i ovlašteni zagovarati pred Bogom te održavati službu u okviru Prvog saveza. Izbor je bio iz plemena Levi, aronovih potomaka. Povjesničari navode 83 Velika svećenika, njihovi predvodnici, od Arona (1657.pr.Kr.) do posljednjeg Panije (70.po.Kr. ). Iako je to bila časna služba – od Boga određena – valja uočiti ljudsku nesavršenost i grješnost. Veliki svećenik je imao važnu i snažnu službu u Šatoru sastanka, poslije u Hramu gdje je prinosio žrtve Bogu za duhovno očišćenje grijeha naroda. Ali je, također, trebao milost, pa je morao prinositi žrtve za sebe ne bi li se pred Bogom opravdao i dobio oproštenje. Nastavi čitati




Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.