Biblija i duhovnost

Tajna Kristova križa

Vukovarski križ

«Narod je tamo stajao i gledao. A članovi Visokoga vijeća rugali su se: ‘Druge je spasio; neka sad spasi samoga sebe, ako je Božji Pomazanik, Izabranik.’ I vojnici su mu se rugali. Pristupali su k njemu, pružali mu ocat i govorili: ‘Ako si židovski kralj, spasi samoga sebe!’ Nad njim je bio natpis: ‘Kralj židovski.’ Jedan od zločinaca što su visjeli na križu hulio je na njega govoreći: ‘Zar nisi ti Mesija? Onda spasi samoga sebe i nas!’» (…) «Sav narod koji je pribivao ovome prizoru i vidio što se zbilo, udarao se u prsa i vraćao se kući.» Luka  23, 35-39; 48.

Događaj koji smo upravo pročitali je čudan, a isto tako je čudno što se uvijek ponovno njemu vračamo. I da taj dan kada se to sve dogodilo, slavimo kao blagdan.

Ipak ljudi smo, koji u ovog Isusa o kojem se ovdje govori, vjerujemo. Ispovijedamo, da je to naš Spasitelj, da je to Sin Božji. A ovdje u ovom događaju čitamo o njegovoj bespomoćnosti, predstavljamo si  nevolju njegovog posljednjeg puta, gledamo njegovo najdublje poniženje.

Ljudi svoje junake žele vidjeti u drugačijem svijetlu, nego što je ovdje stavljen Isus. Žele ih slavne, silne, moćne, ovjenčane junaštvom. Žele da se njihovim junacima svi dive i da budu od svih priznati Samo takve, mnoštvo, sa ponosom i oduševljenjem prihvaća. A ako je na ovim junacima makar i neznatan nedostatak ili ljaga, to nastoje uljepšati, sakriti ili ne vidjeti. Lik junaka mora biti jasan, savršen, mora fascinirati slavom i moći.

Mi koji Isusa priznajemo kao svoga Gospodina, ovdje ga vidimo kao bespomoćnog ostavljenog na milost i nemilost od sviju ponižavanog. I svijetu ga predstavljamo u svoj njegovoj bijedi i poniženju. Ne samo da njegovu nevolju na posljednjem putu ne prešućujemo, nego je stavljamo na vidjelo i prizivamo pozornost na svaku sitnicu. Tako to radi evanđelist Luka i drugi evanđelisti, tako je to činila Crkva kroz stoljeća, a tako to radimo i mi danas. Isusa, kojega nazivamo svojim Gospodinom i Gospodinom čitavoga svijeta, kojega priznajemo za Spasitelja i Sina Božjega, tog Isusa  stavljamo pred oči čitavoga svijeta kao ubogog brodolomca, kojega  vode  na pogubljenje  sa dva razbojnika; koji je toliko slab, da ne može sam ni križ nositi; koji bez opiranja dozvoljava da ga mnoštvo i  vojnici pljuju i ismijavaju;  koji ne smogne snage  da se odupre i strpljivo dozvoljava da ga razapnu.

Nije li čudno što ga tako svijetu predstavljamo? Ta ipak znamo, da svijet ne voli takve ljude. Svijet poštuje jake, silne, koji se uspiju boriti do posljednjeg daha, koji vračaju milo za drago, koji pobjeđuju i druge pokoravaju. A ovdje se radi o čovjeku, koji je posve drugačiji. I žene svojim plačem  izražavaju svoju žalost nad njegovom  nevoljom. A ostali ga  ismijavaju. To da je Spasitelj? Ta ne zna spasiti druge! To da je Sin Božji? Ta ne zna  pomoći ni sam sebi. Vjerovati mu, bilo što od njega očekivati, je ludost! Ta ne očekuju od njega više ništa ni oni koji su ga pratili i bili njegovi  učenici. Smatrati ga Sinom Božjim, znači izlagati se ruganju i podcjenjivati Boga. Tako su to vidjeli, i tako su  to razumjeli svi koji su  bili očevidci tog događaja.

Evanđelista Luka je zabilježio: «Narod je tamo stajao i gledao. A članovi  Visokoga vijeća  rugali su se». Bio je to taj isti narod, koji se prije nekoliko dana  u gomili oko Isusa gurao; taj isti narod kojeg se još jučer moćna gospoda bojala da će ih satrti i zbaciti ako bi se suprotstavili Isusu; taj isti narod, koji je vjerovao da je Isus Sin Božji. Ali sad taj narod to više ne vjeruje. Sada samo stoji i gleda. Ne, to ne može biti Sin Božji, ako je dozvolio da ga tako ponize. To ne može biti Spasitelj, kad ne zna pomoći ni sam sebi. Sada više nitko ne vjeruje i svi se  izruguju i osvećuju  zbog  razočaranja, što su se prevarili. Evanđelista Luka ovdje ništa ne prešućuje. Želi da sve znamo, vidimo i da te ljude razumijemo; da možemo shvatiti zašto samo stoje i gledaju i izruguju se. Želi da vidimo svu bijedu i nevolju Isusovog posljednjeg puta.

I dok sve ovo sa puno drastičnosti opisuje, vjeruje, kako ćemo na sve ovo gledati i sa drugog ugla, i da ćemo primijetiti i druge potresne istine, koje kao da ostaju negdje u pozadini. Želi nam reći: «Pogledaj, ovdje je vođen čovjek na  pogubljenje».

Zašto je odveden? Kakvo je zlo učinio? Kakvom zločinu je pristupio, da se prema njemu tako surovo neljudski i okrutno postupa? Liječio je bolesne, hranio gladne, tješio ožalošćene, zauzimao se za prezrene, pružao ljubav na svakom koraku. A  sada ga vode na  pogubljenje. Pogledaj.  Nema ovdje nikoga da ga brani!  Nije li to grozno? A nije li zapravo ovo najgore u ovom  cijelom događaju?

Kakav je to svijet, gdje je ovo moguće? Kakav je to narod  koji sve ovo promatra bez  protesta  i još se tome izruguje? – Nije li čovječe ovo, također, i tvoj svijet? Nisi li i ti sam taj koji samo gleda,  a možda se i izruguje, dok nevinoga gaze, razapinju i grde? –  Moćnicima ovaj Isus ne priliči i zato mora biti  odstranjen, razapet i pokopan. Prikazati ga smiješnim i odvratnim, a ti stojiš i gledaš, iako si mu još jučer vjerovao, danas ga ne priznaješ i ne želiš se zauzeti za njega!

Narod je stajao i gledao. Prstom nije pomaknuo, a još se i izrugivao; a on ide tiho i ne brani se. Je li to zaista zbog toga što je slab i nemoćan ? Nije li to zato da bi se upravo u pozadini njegove prividne  nemoći i nemogućnosti obrane, jasnije vidjela tvoja krivnja i tvoj grijeh? Nije li ta njegova poniznost i šutnja krik tvoje savjesti?

Pogledaj čovječe, što si i što možeš učiniti? Možeš pribiti nevinoga na križ. Možeš dozvoliti ubijanje nevinoga. Gledaš zločin i ne javiš se. Rugaš se istini i ljubavi. Dozvoljavaš gaziti, a ponekad i sam gaziš sve, što je dobro čisto i sveto. To si ti i to je tvoj svijet. Da li je potrebno još opisivati i analizirati, kako sve ovo još brutalnije i rafiniranije radimo sada u naše doba? Ovdje na Golgoti, gdje je Krist razapet, ovdje je Gospodin Bog postavio ogledalo, da bi mogao vidjeti, kakav jesi. Ti, ja i cijeli naš svijet. To ti u svojoj poniznosti poručuje taj tihi, nemoćan i smjeran.

Osim toga izričito kaže, kad je na putu, dok su ga vodili razapeti, vidio kako žene ga žale i plaču nad njim, kaže njima, a ujedno i svima nama: «…ne plačite za mnom, nego plačite za sobom». Ne za mnom, već nad svojom bijedom plačite. Jer vaš grijeh i vaša krivica prizivaju Božji sud. Ovdje nam se barem donekle otvara tajna Kristovog križa. Isus nije nemoćan brodolomac, vođen na pogubljenje. Ovdje je utjelovljena i požrtvovna ljubav. A u svojoj patnji, što smo je mi ljudi priredili, nas sve ponovno zove: «Čovječe, osvijesti se! Čovječe, pogledaj što radiš, pogledaj kuda te je doveo tvoj grijeh».

«Narod je stajao i gledao …. rugali su se.» Još nisu shvatili što se to događa. Shvaćamo li mi danas? Jesmo li svjesni, na križu između dva razbojnika, mi smo trebali bit razapeti?  Ja i ti? Za svoje grijehe i propuste, za svoju izopačenost i bezbožnost, za svoj nemilosrdan cinizam i odbijanje pokajanja. On je tamo visio za nas, zbog nas! Na križu je zauzeo naše mjesto. Za mene i za tebe je tamo umro. Učinio je to zato, da bi nas time pozvao na pokajanje. Na popravak i obraćenje!  Na put  izbavljenja i spasenja, hoćemo li poslušati poziv križa? Ako osramoćeni  shvatimo,  da je Božja ljubav, koja se očituje u žrtvi Isusa Krista, naklonjena i nama da bi nas izbavila od propasti vječne tame,  ako u pokajanju priznajemo, da smo tu i mi krivi za to što se dogodilo, možemo se utješiti riječju sa križa, kojima je Raspeti za sve molio. «Oče oprosti im! Oprosti im; jer ne znaju što čine!»

«Narod je stajao i gledao». Dugo je tako stajao, sate i sate, samo je stajao i gledao kako bolno umire Gospodin Isus; « …rugali su se». Ali na kraju ipak su neki shvatili «… i vidio što se zbilo, udarao se u prsa i vraćao se kući». Udarao se u prsa u svetoj bojazni i u pokajanju. Gospodine Bože, daj kako bi ovaj naš današnji pogled na Križu imao ovakav učinak! Autor: Josef Batelka

© reformacija.net

Rasprava

Komentari su isključeni.

WEB PAGE TRANSLATOR

arhiva