“I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima.” Lk 24, 13 – 15.

U blizini gdje živim staza je koja ide uz tračnice nekadašnje željezničke linije. Ta staza vodi od moga grada do obližnjega mjesta na udaljenosti od sedam milja (11,265 km), što je skoro ista udaljenost između Jeruzalema i Emausa (stih 13). Ako si (u mislima) možete nacrtati sliku vas i vašeg prijatelja kako hodate duž te staze, onda možete zamisliti kako vam to daje dovoljno vremena za razgovor, kao što je i za ono dvoje ljudi, što čitamo u Bibliji, bilo dovoljno za razgovor (stih14) o svemu što se dogodilo u gradu (Jeruzalemu) u zadnjih nekoliko dana. Oni su učinili stvarno (fizičko) putovanje, ali ovaj nam biblijski tekst, također kazuje o drugim putovanjima koje trebamo napraviti.

Na njihovom putovanju, te prve Nedjelje Uskrsa, susrela ih je treća osoba. Mi znamo iz stiha 15 da je to Isus, ali njima još nije bilo dato prepoznati Ga u tom dijelu njihovoga putovanja, stih 16. Privukavši njihovu pažnju, treći ih je putnik čuo i pitao o čemu su raspravljali, stih 17. U tom su času putnici stali, na neko vrijeme, i dvojica suputnika su se smrknuto zagledala niz put. Oni su vodili vrlo ozbiljnu raspravu.

Kleofa, jedini čije nam je ime znano, čudio se ako je taj stranac bio samo u posjeti Jeruzalemu, kako nije mogao čuti o svim događajima koji su uzbunili grad, stih 18. Ljudi u gradu nisu razgovarali ni o čemu drugom. Kako bi itko mogao to propustiti? Te stvari su bile glavna vijest. Nastavi čitati →

«Dođoše u Hram k njemu slijepi i hromi, i iscijeli ih. Kad vidješe svećenički glavari i pismoznanci čudesa što ih učini i djecu što su vikala u Hramu :’Hosana Davidovu sinu!’, razljutiše se.» Mt 21,14-15.

Isus je došao u Jeruzalem, narod ga je oduševljeno pozdravio. Iz hrama je protjerao sve kupce i prodavače s obrazloženjem, da su od hrama učinili razbojničku špilju. Štoviše u hramu je izliječio nekoliko slijepaca i hromih, iako upravo oni zbog postojeće odredbe, a zbog svog tjelesnog nedostatka nisu imali pristup hramu. U tadašnjoj zajednici bolesni ljudi nisu bili prihvaćeni kao oni kojima je potrebna ljudska sućut i pomoć, već kao takvi koje je Bog «obilježio» za moguću krivnju ili čak za krivnju njihovih očeva ili majki. Ulazak u hram bio im je zabranjen. A to da se je stav prema bolesnima promijenio je plod evanđelja. Isus svojim djelima potvrđuje – Gospodin Bog ove ljude ne podcjenjuje, već naprotiv svojom ljubavi ih označava u Kristu. Prezire ih samo njihova okolina, zdrav čovjek, a da to nije zaslužio.

Izliječio je slijepe i hrome. Ozdravljenje prati Isusov zemaljski put i u tome je njegova veličina i moć Mesije. Njegovim djelovanjem predvorje hrama, umjesto « razbojničke špilje», postaje mjesto velikog milosrđa. Možda ćete pomisliti – to se nas ne tiče – ipak, utjecajem evanđelja naš odnos prema bolesnicima je drugačiji nego što je bio kod Židova. Naravno, ruku na srce, imamo opet neke druge stvari zbog kojih bližnje podcjenjujemo, ne primjećujemo ih ili čak o nekome mislimo da čak ni u crkvu ne pripada, ne mora biti bolestan, ali drugog nazora, drugo opredjeljenje, drugačije obučen, druge «vjere». To nam je znano, blisko, suditi, klasificirati u razne društvene, ali i crkvene okvire. Nastavi čitati →

«Dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov, razlomi kruh i dade ga svojim učenicima i reče: ‘Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje.’ Tada uze kalež, zahvali i pruži ga učenicima i reče: ‘Pijte svi iz njega , jer je ovo moja krv, krv Saveza, koja se proljeva za mnoge, na oproštenje grijeha.’» Mt 26, 26-28

«Zasigurno dakle neka zna sav Izraelov dom. Ovoga Isusa, kojega vi razapeste, učinio je Bog Gospodinom i Mesijom. Kad su to čuli, do srca su se potresli i rekli Petru i ostalim apostolima: ‘što da činimo braćo?’ Petar im odvrati: ‘Obratite se, i svaki od vas neka se krsti u ime Isusa Krista za oproštenje svojih grijeha, i primit ćete dar Duha Svetoga; jer je za vas ovo obećanje i za vašu djecu i za sve koje god nadalje pozove naš Gospodin Bog.’» Dj 2, 36 – 39

Bog, o kojem nam svjedoči Biblija, pruža nam mogućnost da ga što jasnije i bolje, posredstvom riječi, upoznamo. No, čovjek, ponekad, treba više od riječi. Želi znati kako se riječ ispunjava i ostvaruje. Želi nešto doživjeti, nešto dodirnuti. Da bi ljudi mogli doživjeti Božju bliskost kao nešto osobno i konkretno, Bog je odabrao određene događaje, kako bi nam predočio i ukazao na svoju ljubav i vjernost.

U Starom zavjetu to je bila žrtva. Pri donošenju na oltar žrtve paljenice, vjernici su primili uvjerenje da su im grijesi oprošteni, a Bog im je pri žrtvenoj gozbi potvrdio svoju vjernost. Slično značenje je imalo i slavljenje blagdana, kod kojih su Izraelci na simboličan način ponavljali prošle događaje (na pr. jedenje janjeta kao spomen na izlazak iz egipatskog ropstva). Tako su postajali učesnici ovih događaja i prisjećali su se kako čin Božje pomoći, koji se dogodio u prošlosti, vrijedi i ima smisao i značenje i za njih osobno. Nastavi čitati →

“Jer Kristova nas ljubav goni kad ovo mislimo: ako je jedan za sve umro, to su svi umrli. A jest umro za sve, da oni koji žive ne žive više sebi, nego onome koji je za njih umro i uskrsnuo. Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo Krista i poznavali po tijelu, odsad ga više ne poznajemo tako. Ako je dakle tko u Kristu, on je novo stvorenje. Staro je prošlo, i gle, novo je nastalo. Ali je sve od Boga koji nas pomiri sa sobom po Kristu i dade nam službu pomirenja. Bog je naime u Kristu pomirio svijet sa sobom, ne uračunavši ljudske prijestupe i povjerivši nam riječ pomirenja. Poslanici smo u ime Krista jer Bog po nama zove. Molimo vas u ime Krista: pomirite se s Bogom! Njega koji nije znao grijeha, opteretio je za nas grijehom da mi postanemo pravda u njemu.” 2. Kor 5, 14 – 21.

Mnogima se Božji oprost čini prilično lak i jeftin. Neki kršćani zapravo svjesno griješe, jer će im to i tako biti oprošteno. Mnogi to kršćanima s pravom prebacuju, i ukazuju na licemjerstvo. Sve se može zloupotrijebiti. Tko namjerno griješi, misleći da mu Bog mora oprostiti, taj neće dočekati oproštenje, zapravo ga se sam rješava. Gospoda Boga nitko neće prevariti. Vara samo sebe. Reže granu na kojoj sjedi.

Na drugoj strani ima mnogo ljudi, koji ne mogu vjerovati Božjem oprostu. Stalno i ponovno se vraćaju svojim grješkama i muče sami sebe. Pogotovo proživljavaju teške trenutke, kad ih sustigne neko zlo ili bolest, a njihov uzrok ne znaju ili ne mogu objasniti drugačije, nego da je to Božja kazna.

Kršćanska vjera na ovaj strah i nesigurnost, što se tiče Božjeg oprosta, odgovara uvjerenjem o Kristovoj zastupničkoj smrti. Ali kako može netko trpjeti za druge? Može li smrt jednog čovjeka izbrisati sve ljudske grijehe? Da li je Isus morao umrijeti samo zato da nam Bog može oprostiti grijehe? Nije jednostavno odgovoriti na ova pitanja, ali potrudit ćemo se, jer za mnoge je ovaj dio kršćanske vjere najmanje razumljiv, ali zato jako bitan.

Isus govori prispodobu o sinu koji odlazi od kuće noseći svoje nasljedstvo i sve što je dobio ubrzo potroši. Kad se našao u bijedi odluči se vratiti kući i otac ga primi kao svog ljubljenog sina. Njegove dugove nitko ne otplaćuje. Otac, koji se ovdje uspoređuje sa Bogom, oprašta svom sinu iz ljubavi. Novac koji je potrošio ne traži da mu vrati. Božji oprost je slobodna Božja odluka! Milost, koju ne može nitko i ničim Bogu platiti. Pogrješna je pomisao, kako je Bog morao svoga jedinoga sina žrtvovati samo zato ne bi li nama mogao oprostiti. To bi morao biti krut i nepravedan, a istovremeno milosrdan i ljubazan. Nastavi čitati →

Mnogi traže grijeh u takozvanom «ispovjednom ogledalu». Ali grijeh trebamo prije svega , nalaziti u vlastitom životu. Isto tako trebamo ga nalaziti «na licima naših bližnjih», primijetivši čime smo ih ozlijedili, uvrijedili ili im nanijeli bol.

Pokušajmo, u korizmenim danima, zagledati se u prošireno «ispovjedno ogledalo». Nudi nam se korizmena liturgija. Čitat ćemo biblijski tekst, koji nam predlaže liturgija i drugu literaturu o korizmi. Kroz to ćemo kao u ogledalu vidjeti kršćane, koji su krštenjem utjelovljeni u Kristu, nadareni Duhom i žive ucijepljeni u otajstveno tijelo Kristovo – Crkvu. Ovako gledano, trebali bismo primijetiti razliku između toga: tko trebamo biti u Kristu i tko smo u stvarnosti u svakodnevnom životu. Ta razlika pokazuje naše grijehe. Bit će bolje, ako o ovom u «ogledalu» ne razmišljamo odjednom, već se zamislimo nad svakom pojedinom stavkom iz Pisma. Podijelit ćemo ih na pojedine dane tako ćemo promišljati o pojedinom odlomku iz Biblije, pomoliti se i tako dan po dan. Ovakva razmišljanja mogu nam pomoći razbiti stereotip uvijek istih ili površnih priznanja, koja nekoga muče, drugi odbijaju ispovjedi i što je najgore, neke to uopće ne brine. Nastavi čitati →