Biblija i duhovnost

Vidljivi znaci Božjeg obećanja

Večera Gospodnja - Euharistija

«Dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov, razlomi kruh i dade ga svojim učenicima i reče: ‘Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje.’ Tada uze kalež, zahvali i pruži ga učenicima i reče: ‘Pijte svi iz njega , jer je ovo moja krv, krv Saveza, koja se proljeva za mnoge, na oproštenje grijeha.’» Mt 26, 26-28

«Zasigurno dakle neka zna sav Izraelov dom. Ovoga Isusa, kojega vi razapeste, učinio je Bog Gospodinom i Mesijom. Kad su to čuli, do srca su se potresli i rekli Petru i ostalim apostolima: ‘što da činimo braćo?’ Petar im odvrati: ‘Obratite se, i svaki od vas neka se krsti u ime Isusa Krista za oproštenje svojih grijeha, i primit ćete dar Duha Svetoga; jer je za vas ovo obećanje i za vašu djecu i za sve koje god nadalje pozove naš Gospodin Bog.’» Dj 2, 36 – 39

Bog, o kojem nam svjedoči Biblija, pruža nam mogućnost da ga što jasnije i bolje, posredstvom riječi, upoznamo. No, čovjek, ponekad, treba više od riječi. Želi znati kako se riječ ispunjava i ostvaruje. Želi nešto doživjeti, nešto dodirnuti. Da bi ljudi mogli doživjeti Božju bliskost kao nešto osobno i konkretno, Bog je odabrao određene događaje, kako bi nam predočio i ukazao na svoju ljubav i vjernost.

U Starom zavjetu to je bila žrtva. Pri donošenju na oltar žrtve paljenice, vjernici su primili uvjerenje da su im grijesi oprošteni, a Bog im je pri žrtvenoj gozbi potvrdio svoju vjernost. Slično značenje je imalo i slavljenje blagdana, kod kojih su Izraelci na simboličan način ponavljali prošle događaje (na pr. jedenje janjeta kao spomen na izlazak iz egipatskog ropstva). Tako su postajali učesnici ovih događaja i prisjećali su se kako čin Božje pomoći, koji se dogodio u prošlosti, vrijedi i ima smisao i značenje i za njih osobno.

Sakramenti

Na to se nadovezuju u kršćanskim crkvama sakramenti. To su događaji, kod kojih nas obične stvari, kao što je voda, kruh ili vino, podsjećaju što je Bog za nas učinio i što stalno za nas čini. Sakramenti su vidljiv znak Božjeg obećanja. Tu su zato, kako bi čovjek znao i doživio konkretnost i vidljivost, između Boga i njega, kao ono što se je zaista dogodilo i još uvijek se događa. Evanđelje nije sveopća i neobvezatna ideja, već istina na koju se možemo stvarno osloniti, a koja važi za svakoga ponaosob.

Suvislo s ovim u Novom zavjetu se govori o Krštenju i Večeri Gospodnjoj. Ova dva sakramenta su međusobno povezana. Potvrđuju ljubav Isusa Krista i naše oslobođenje od grijeha i smrti. Krštenjem smo po prvi puta i zauvijek povezani (sjedinjeni) s Bogom. Pri Večeri Gospodnjoj čovjek prima okrepu i ohrabrenje za put kojim je pri krštenju krenuo.

Krštenje

Krštenje je sakrament, kod kojeg nas na Božju ljubav i vjernost prisjeća voda. Voda, simbol čistoće, podsjeća nas na oproštenje grijeha, a istodobno na novi početak. Krštenje za čovjeka znači sigurnost; zahvaljujući Isusu Kristu, jednom zauvijek primljen je u zajedništvo Božjega naroda. Bog nam krštenjem obećava vjernost zauvijek. Ovo Božje dobročinstvo ne može se ničim zaslužiti; čovjek ga može samo prihvatiti i biti za to zahvalan. S ljudske strane, Krštenje je prihvaćanje vjere i odluka da živimo po Božjoj volji i da se odupiremo zlu. To ne može nitko od nas obećati, jedino molitvom za Božju pomoć i vodstvo. I ako bi se kasnije odvratili od Boga i njegovu ljubav ignorirali, Božja obveza ustanovljena krštenjem vrijedi i možemo u posljednjem trenutku našega života Božju ljubav prihvatiti.

Među kršćanima se vodi rasprava, je li je bolje (prikladnije) krstiti djecu ili odrasle. U Novom zavjetu se po najprije govori o krštenju odraslih. Moguće je pretpostaviti da je zajedno sa starješinom doma bila krštena cijela njegova obitelj, pa i djeca. Neke crkve ne priznaju krst djece, zato jer im manjka osobno vjeroispovijedanje krštenika, a ne slažu se niti s time da to kasnije potvrdi. Zato, one koji dođu u njihovu zajednicu, a kršteni su kao djeca, ponovno krste.

Reformacijske Crkve krst djece i Krst odraslih jednako prihvaća. Roditelji će sami odlučiti hoće li svoju djecu krstiti u djetinjstvu, ili će im ostaviti mogućnost, da kada odrastu, sami o tome odluče hoće li se krstiti. Krštenje male djece naglašava Božju milost, koja uvijek prethodi našoj vjeri. Krštenje odraslih ističe važnost osobne vjere i prihvaćanje Božje milosti. Zato oni koji su kršteni u djetinjstvu, na temelju vjere svojih roditelja, u crkvi i obitelji su odgajani (obiteljska i crkvena kateheza) tako, da kad odrastu javno potvrde svoju vjeru – to je potvrda ili konfirmacija. Obično se odvija kod djece stare oko 15 godina. Tim mladim ljudima konfirmacijom je potvrđena valjanost Krsta, a molitvom i polaganjem ruku uvjereni su o daru Duha Svetoga koji budi i utvrđuje njihovu vjeru. Konfirmacija nije uvjet za život u crkvenoj zajednici. Oni koji su u zreloj dobi prihvatili poziv i krstili se, mogu se priključiti u zajedništvo crkve tiho i nenapadno.

Večera Gospodnja

Drugi sakrament u reformacijskih Crkvi je Večera Gospodnja. To je svečanost koju slave kršteni zajedno sa svojim Gospodinom. Prisjećajući se tako Njegove posljednje večere, kada je svoju smrt zorno prikazao lomljenjem kruha i davanjem kaleža sa vinom. Kod primanja ovog sakramenta, Kristova ljubav i žrtva, pomoću kruha i vina, postaje nam stvarnost. Kako čovjek ne može živjeti bez hrane i pića, tako ne može živjeti niti bez Krista. Bez Njegovog: oprosta, pomoći, primjera i nade, koju u nama potiče Njegovo uskrsnuće. Večera Gospodnja, za razliku od Krštenja, se ponavlja i kršćanin joj treba prisustvovati uvijek iznova. To je njegova okrjepa na putu vjere, sigurnost o Božjem oprostu i predodžba Božjeg Kraljevstva. Večera Gospodnja gubi smisao kod onih, koji misle da su bolji od drugih i nemaju potrebu moliti oprost. Postaje radost i oslobođenje za one, koji priznaju svoj grijeh i znaju da ga se sami ne mogu osloboditi. Kod Večere Gospodnje možemo proživjeti pomirenje s Bogom i međusobno. Tomu pomažu molitve koje prethode Večeri Gospodnjoj.

Kršćani već stoljećima traže odgovor na pitanje, kako zamisliti kod Večere Gospodnje nazočnost Isusa Krista. Reformacijske Crkve vjeruje kako je uskrsli Krist nazočan kod Večere Gospodnje, ali Njegova nazočnost nije povezana sa kruhom i vinom niti sa nekom drugom stvari ili osobom. Kod slavljenja Večere Gospodnje Isus je među nama kao Domaćin, Prijatelj i Gospodin. Njegova ljubav i oprost ulaze u naš život zajedno sa Kruhom i Vinom koji jedemo i pijemo.

Krštenje većina (istinskih) Crkvi uzajamno priznaju, međutim, zajedničko slavljenje Večere Gospodnje je još jako daleko.

Reformacijske Crkve danas pozivaju k Stolu Gospodnjem sve krštene osobe bez obzira kojoj crkvi pripadaju. Shvaćaju zajedničko slavljenje Večere Gospodnje kao znak jedinstva Crkve koja postoji usprkos razlici u nauku. Rimska Crkva shvaća odvojeni Stol Gospodnji kao vidljivu posljedicu podijeljene Crkve. Mogućnost zajedničkog slavljenja vidi u budućnosti ako dođe do jedinstva vjere i nauka. Zato zasada dozvoljava primati euharistiju samo onima koji vjeruju (fizičku) promjenu kruha i vina u (stvarno) tijelo i krv Kristovu. Budući reformacijske Crkve u to ne vjeruju, Rimska Crkva ne dozvoljava svojim članovima da prisustvuju Večeri Gospodnjoj u drugim Crkvama, a kršćanima drugih Crkvi ne dozvoljava primati (njihovu) euharistiju.

Odvojeni Stol Gospodnji je poziv, da uz pomoć Duha Svetoga, molimo za jedinstvo crkve. (J.G.)

© reformacija.net

Izvor

Voda

 

 

Rasprava

Komentari su isključeni.

WEB PAGE TRANSLATOR

arhiva