«Gospode, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustajem, iz daleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Gospode, sve već znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruke svoje stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.

Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem ondje si, ako u podzemlje legnem i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: ‘Neka me barem tmine zakriju, i neka me noć umjesto svjetla okruži!’ Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.

Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga. Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!» Psalam 139,1-18.

Mnogi ljudi, iz raznoraznih razloga, misle: «nešto iznad nas postoji». To ipak nije vjera u Boga u biblijskom smislu. Vjerovati u «nešto» je slično kao kad vidite na cesti neznanca, stranoga čovjeka. Znamo da postoji, ali nemamo s njime ništa zajedničko. Prolazimo pokraj bez pozdrava, i ništa pobliže o njemu ne znamo. Možemo ga se i bojati zato jer ne znamo što možemo od njega očekivati. Biblijska vjera je slična: vidimo čovjeka da hoda ulicom, dobro ga poznajemo i rado se zaustavimo te popričamo riječ-dvije. Upoznali smo se kad nam je pomogao i pokazao put.

Stvarna vjera u Boga se javlja sa spoznajom da je ovdje netko kome je stalo do nas. Netko moćan, dobar i ljubazan. Netko tko nas razumije može i hoće pomoći. Netko koga jako cijenimo i koga ljubimo. O tome, da takav netko postoji, znamo iz Biblije i iz osobnog iskustva.

Takvom vjerom i ljubavi prema Bogu čovjek uglavnom ne dolazi složenim i razumnim rasuđivanjem. Biblija govori o Bogu, koji je sam svojom voljom srušio «granice između neba i zemlje» i neočekivano ušao u ljudske živote. Čovjek je ovim Božjim postupkom uvijek ponovno zatečen. Bog «zablista» u njegovom životu kao iznenađenje, a često i obrnuto. Vjera je naš odgovor na ovo Božje djelo. U tom sudjeluje naš razum i naše srce. Susret s Božjom nazočnošću donosi čovjeku novi pogled na život koji će se postupno očitovati na naše djelovanje i odluku. Nastavi čitati →

«Dalje je govorio: ‘Kraljevstvo je Božje kao čovjek koji baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, danju ili noću, sjeme niče i raste, a da on i ne zna kako. Sama od sebe donosi zemlja rod: najprije biljku, onda klas, napokon puno zrno u klasu. Kad se tada pokaže rod, odmah spremi srp, jer je tu žetva.’» Mk 4,26-29.

Kad smo se doselili u naš svećenički dom u Cootehillu, stavljena je nova ograda, a susjedi su posadili nekoliko stabala duž nje. Kroz godine, gledao sam u to svaki dan, ali nisam pridavao previše pažnje. Kada smo odlazili, to drveće je naraslo toliko, da gledano iz različitih kutova, ogradu više niste mogli vidjeti. Raslo je uz prozor moje radne sobe, nekih sedam osam godina i, iako sam ga vidio svaki dan, nisam ga primjećivao. Može se reći, nisam vidio drvo od šume! Što jednom bijahu mladice, sada su postala čvrsta i velika stabla. Razvoj je bio tih, stupnjevit i nije zahtijevao osobitu brigu.

Upravo je to isti proces, o kome govori i Isus u Prispodobi o sjemenu koje samo raste, a koju bilježi jedino Evanđelist Marko (4,26-29). Inače, naš Gospodin, koristi nama bliske slike iz prirode, kojima nas uči o važnim duhovnim saznanjima.

Gospodin Isus, uspoređuje Kraljevstvo Božje s prirodnim rastom bilja od sjetve do žetve, koji je očito tih, postupan i uz vrlo malo ljudskog uplitanja. Kao što djeluje u prirodi, rekao je, tako Božja Milost djeluje u našim životima.

Kako nas svake godine doba žetve podsjeća na Božju brigu u prirodi, tako sada imamo mogućnost da iz ove Prispodobe naučimo o tome kako djeluje Božje Kraljevstvo na naš svijet.

Znamo puno o svijetu oko nas, ali što je to «Kraljevstvo Božje»? To nije zemljopisni pojam kao na pr. «Ujedinjeno Kraljevstvo» (UK), ali nas upućuje da posvuda prepoznajemo pravila i vladavinu Boga. Kraljevstvo Božje jest gdjegod ljudi priznaju Boga za Kralja, što se kaže: «prije svega u njihovim srcima».

Prepoznaješ li, od srca, Boga kao Kralja i Gospodina u tvom životu? Slušaš li s radošću njegovu Riječ i poštuješ li Njegove Zapovijedi? Ako to činiš, onda pripadaš Njegovom Kraljevstvu. Ako ne, onda si ustao protiv Kralja. Dakle, prvo pitanje koje si danas trebaš postaviti je: «Pripadam li ja Kraljevstvu Božjem?». Jer, stojiš li danas izvan Kraljevstva Božjeg, ostat ćeš i kasnije. Ništa nije važnije nego pripadati Njegovom Kraljevstvu. Pripadaš li?

Kraljevstvo Božje je upravljanje i vlast Boga kao Kralja u životu muškaraca i žena gdjegod oni žive. Što mi znamo o ovome Kraljevstvu?

Nastavi čitati →

»’Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.’ I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!’« Lk 2, 11 – 14. (Biblijsko čitanje: Luka 2, 1 – 21.)

Josip i Marija krenuli su na dug i težak put iz Nazareta u Betlehem. Udaljenost između ova dva grada bila je oko 130 km, a to je značilo da će naši putnici morati provesti na prašnjavoj cesti nekoliko dana.

Za Mariju je to putovanje bilo posebno naporno. Upravo tih dana trebalo se je roditi njeno prvo dijete Možemo si zamisliti kako je na taj put krenula zabrinuta i sa strahom. Znala je Božju nakanu da se njen najavljeni Sin treba roditi u Betlehemu.

Krajnji razlog za put u Betlehem bilo je naređenje, koje je izdao rimski car August. U svim okupiranim zemljama trebao se provesti popis svih ljudi zbog poreza. Novac je car hitno trebao za troškove vojske u mnogim zemljama izvan granice Rima. Ovim popisom se pretpostavljalo, da će narod koji živi van svog rodnog mjesta doći u svoj rodni kraj i upisati sebe i svoju obitelj, a istovremeno će se provesti i popis zemljišta u njihovom vlasništvu. Takav popis se radio svakih četrnaest godina.

Konačno su putnici ugledali gradić Betlehem koji je povezan sa događajima hrabrog i pobožnog kralja Davida. On se ovdje rodio a ovdje je i sahranjen. O tome da će iz Betlehema izaći obećani Mesija davno je prorekao prorok Mihej: »A ti Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim , iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom.« Mih 5, 1.

Kako će dočekati umorne putnike? Smračivalo se kad su Josip i Marija došli pred zidine grada Josip je tražio smještaj u javnom konačištu ili u obitelji, ali sve je bilo do posljednjeg mjesta popunjeno. Na kraju im se ipak netko smilovao i dozvolio im da se smjeste u zaštićenom prostoru gdje su boravile domaće životinje. Nastavi čitati →