»Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.« Iz 42, 1 – 4.

»Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivati, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu kao govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, dijete će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti Gospodinovom spoznajom kao što se vodom pune mora.« Iz 11, 1 ‒ 9.

Advent je vrijeme, kada se ponovno i jasno podsjećamo, da Božje kraljevstvo još nije gotovo, da stalno živimo u iščekivanju i nadanju onome što tek treba doći. Da to, što se danas događa s crkvom, sa svijetom, čovjekom i ljudskom obitelji, ne bi trebalo tako ostati. I neće tako ostati. Biti će sud! Ali tko će ga izvršiti? Tko je taj, koga zajedno sa starozavjetnom crkvom čekamo, da vrati red-poredak povrijeđenom Božjem stvorenju? Stoga poslušajmo nekoliko poruka iz našega teksta.

To je Sluga Gospodnji, kojega je on za taj zadatak izabrao, oslobodio svojim duhom. Nije to nikakav samozvani spasitelj naroda, koji je sam svojevoljno odlučio izbaviti svijet. Takvih samozvanih spasitelja pojavilo se mnogo kroz povijest čovječanstva. Prečesto je poslije njih nastao još veći nered. Ali ovo je Božji Izabranik. To ne znači vođa naroda, kojeg je za tu funkciju postavila vojska, jaka politička stranka, većina naroda. Ljudsko društvo, zapravo, uvijek treba ljude sa autoritetom i požrtvovnošću, koji će stajati na čelu. Ali ispravak iskvarenoga stvorenja učinit će sluga Gospodnji, kojega je za to odabrao, povjerio i opunomoćio sam Gospodin. U Novom zavjetu za njega je određen naslov grč. Hristos ‒ hrv. Pomazanik, kako bi već u samom nazivu bilo očito da se za tu sluđžbu nije sam imenovao, nego je tu ulogu primio od Nebeskog Stvoritelja. »Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio…«

A što je sadržaj onoga što mu je povjereno? »Da donosi pravo narodima. Ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.« Donijeti pravo-objaviti sud. Nije li to možda malo? Kad kažemo »sud«, ne zvuči nam baš ugodno, većina ljudi se radije izmiče sudovima, a na Božji sud obično mislimo sa strahom. Starozavjetni svjedoci su drugačije razmišljali. Sudi mi Gospodine ište – traži psalmist. Gospodinovi sudovi su nešto tako poželjno, potrebno, što trebamo dostojno tražiti i očekivati. Ta ipak se radi o sudovima, koji ukidaju nered, kaos i nepravdu, a ponovno uspostavlja pravo i pravednost. Sud Gospodnji znači ispravak, ne rušiti, ne razarati, znači normalizaciju, povrat u normalnost, rušenje nenormalnog stanja a uspostavljanje novog gdje se ljudi nalaze u zajedništvu s Bogom. Čuli smo o obećanom izvršitelju Božjega suda iz drugačijega Izaijevoga proročanstva. Neće suditi po tome što vide oči, neće odlučivati o tome što čuju uši, nego će suditi samo pravedne, a o poniznima na Zemlji, odlučivati će po pravdi. Ovo – čak i onoga vuka, koji leži skupa s janjetom – označava (bilježi) i donosi Božji sud. »Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti!« To je povjereno Božjemu službeniku: popraviti Božje stvorenje koje je iskvareno ljudskim grijehom, dovesti ga u normalno stanje, savladati nepravdu, zaustaviti ratove, slomiti ponos i bahatost, zaustaviti iskorištavanje slabih i ugnjetavanje nemoćnih.

Za to, na tom ispravljanju Gospodin Bog djeluje i poziva i naoružava svoga službenika. Zamislimo: ispravak onoga, što smo mi ljudi iskvarili svojom sebičnošću, gramzljivošću, strahom, ukratko svojim grijehom. On se sam brine za taj ispravak. Porušeni ljudski odnosi, neprijateljstvo prema Bogu i među ljudima, opustošen (uništen) život , devastacija prirode: sve to ne može tako ostati. Već se radi na tome da tako ne ostane. Gospodin si je za to već odabrao svoga službenika kojem će povjeriti ovaj zadatak. A on, taj Službenik »ne sustaje, ne malakše, dok na zemlji ne uspostavi pravo.« U to se možemo uzdati. To nam daje čvrstu nadu, kada naš pogled tužno luta po ružnoj strani zemlje, po ruševinama ljudskog suživota. Ne može to tako ostati. Mnogo je toga i čini se što dalje, da je toga sve više i više što će taj službenik morati ispraviti. Ali on »ne sustaje, ne malakše…«

A kako će on ovaj zadatak izvršiti, koju metodu će upotrijebiti? »On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijȇnj što tinja.« Posebna metoda. Mi znamo učinkovitije načine: podići glas, da se što više čujemo na ulicama, napraviti što veću buku i tamo gdje ne bi trebalo. Ali znajmo: taj službenik, kojega je očekivala starozavjetna crkva, naš Gospodin Isus Krist, čiji drugi dolazak ponovno očekujemo, on drugačije djeluje. Kad je hodao po Galileji i Judeji, stvarao se, povremeno, oko njega nemir, ali on sam nikakvu buku i viku nije prouzročio: samo je jednom glasno uzviknuo i to tada, kada je na križu jakim glasom uzviknuo: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« Inače je hodao i propovijedao, učio i liječio, opraštao grijehe, hrabrio povrijeđene u svoj tišini i ne napadno. Bukom i vikom na ulici se može štošta postići, vidjeli smo to a i vidimo u današnjici. No ne tamo, gdje se radi o izlječenju i tijela i duše čovjeka. Svaki liječnik će vam potvrditi da kod liječenja treba mir i tišinu. Liječničke zahvate ne možete provoditi u vrevi na ulici. A riječ oprosta ne možete uzviknuti preko zvučnika. Naš Mesija i Gospodin bio je »krotka i ponizna srca«. Odabrao je ovaj način, iako se možda nekome čini polagan i slabo učinkovit.

Prisjetite se svaki ponaosob, kako i što se dogodilo tebi. Čime te je naš Gospodin primamio, kako je probudio u tvom srcu povjerenje i vjeru – da li vikom i prijetnjom, ili mirom i ljubavi. Ne zaboravite: »Ta napuknuta trska, koju ne lomi i stijenj što tinja ne gasi«, to smo bili mi. To sam bio ja. Ja sam mu za to zahvalan što sa mnom nije postupio energičnije, odlučnije, da me napuknutu trsku nije slomio, i ostavio me da tinjam kao stijȇnj. Kad bi ovisilo samo o ljudima, davno bi bio slomljen i ugašen.

Iz Evanđelja znamo, da je naš Gospodin, onaj Gospodinov izabranik, došao upravo među ljude napuknute i one što tinjaju kao stijȇnj, među grješnike; i ovdje je započeo veliko djelo popravka, ispravka. S nama, koje nije dokrajčio, nego je svoju ljubav primijenio i razbuktao. U ovu službu šalje sada nas. Zove nas da mu se priključimo i ovu metodu primijenimo svuda gdje se nešto može popraviti: među bliskim i udaljenim, prijateljima i neprijateljima, malima i velikima. Da idući njegovim tragom, ne lomimo napuknute, nego da ih usmjeravamo da ne gaze slabe i ne iskorištavaju poražene.

Takav je naš Gospodin, pravedan sudac. Njega čekamo, njemu vjerujemo, u njega se uzdamo. »On ne viče, on ne diže glasa, niti se može čuti po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijȇnj što tinja, Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.« Njemu je Gospodin povjerio da izvrši popravak, ispravak. Na svim narodima i na nama! A on »ne će malaksati i neće se slomiti, dok na zemlji ne uspostavi pravo.«

Autor: Pavel Filipi

«Srcem se naime vjeruje za opravdanje, a ustima se ispovijeda za spasenje.» Rim 10,10.

Bog je stvorio Zemlju i sve što je na njoj i vidio kako je sve dobro. Tada je odlučio stvoriti čovjeka na sliku svoju, stvorio je muškarca i ženu. Postavio ih je u vrt u Edenu. Dao im je svu vlast nad svime što je stvorio da uživaju u njemu i namijenio im je vječni život. Međutim čovjeku sve to nije bilo dovoljno, počinio je grijeh i Bog reče Adamu: «U znoju ćeš lica svojega jesti kruh dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet…» (Post 3,19), te su izgnani iz vrta edenskog. Bez obzira što je čovjek počinio grijeh, kada je spoznao što je dobro a što zlo, Bog sažalivši se nad čovjekom pružio mu je mogućnost iskupljenja.

Dao nam je Iskupitelja, svog jedinorođenog Sina, da tko vjeruje u Njega ima život vječni! Dao je čovjeku volju da bira između dobra i zla. Na žalost čovjek se pretežno naginje prema svijetu koji ga vodi lošemu, i grijehu, a da toga puno puta nije niti svjestan. Nastavi čitati →

Za vrijeme Korizme svoju pozornost trebamo usmjeriti na to što je potrebno za život. U tom duhu nam kazuje Božju riječ prorok Izaija: «Nije li ovo post što ga volim: da razvezeš nepravedne sveze, da odriješiš remenje ropstva, da pustiš na slobodu zarobljenike i izlomiš svaki jaram?» (Iz 58,6).

Prisjetimo se sa kolikom snagom je đavao djelovao na Isusa Krista! Koliko jedinki razarajuće snage je na njega poslao? Sigurno mnogo. Tri puta ga je iskušavao… Isus je bitku za naš život dobio. Nije iznevjerio Boga, koji ga je poslao. Nama je tako stvorio prostor za puninu života. Poklonio nam je svoju pobjedu nad đavlom.

Budimo stoga hrabri i nemojmo drugima spočitavati ako nisu po našem. Savladavajmo strah i nemojmo se rugati onima, koji se boje. Osuđujmo ponižavanje drugih i ne uzdižimo se iznad onih, koji ne znaju drugačije. Živimo skromno sa uvjerenjem, da u našoj zemlji živimo u izobilju u odnosu na većinu čovječanstva na našoj planeti.

«Budite jedni prema drugima kao što je Krist Isus. Dok je bio u Božjem obličju, on se nije grčevito držao svoje jednakosti s Bogom!» Fil 2,5-6.

SV Češkobratarske Cirkev Evangelicke

(Biblijsko čitanje Izl 20,1-17)

Kada netko želi napisati esej, izložiti neku tezu, realizirati neki projekt ili o nečemu izvijestiti, onda se trudi ići što više u širinu, ne bi li ostavio utisak o velikoj važnosti uratka u izradu kojega je uložio silan trud. S druge strane, ako ste osoba koja takav rad treba pročitati, onda će vam draži biti sažetak, napisan na jednom listu A4 formata, jednostavan za razumijevanje i korištenje.

Biblija je velika knjiga i treba nam više od jednog životnog vijeka za njezino pažljivo proučavanje, ali ako želimo sažeti na jednoj stranici njezin sadržaj onda će pravi pogodak biti Deset zapovijedi, ili još kraći sažetak koji nam je u Isusovim riječima u Evanđelju po Mateju: «Kad doznaše farizeji da je saduceje ušutkao, sabraše se i jedan od njih, učitelj zakona, stavi ga na kušnju i upita: ‘Učitelju, koja je zapovijed najveća u zakonu?’ On mu odgovori: ‘Ljubi Gospodina svojega Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom misli! To je najveća i prva zapovijed. Druga je ovoj jednaka: Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.’» (Mt 22,34-40).

Tih deset rečenica (Dekalog) su toliko važne za nas i trebamo ih dobro znati, tako da su one jedini dio Biblije koji je pohranjen u Zavjetnom kovčegu i udomljen u Svetinji nad svetinjama u Svetohraništu i potom u Hramu, što možemo pročitati u Knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 10,5).

Tih Deset zapovijedi možemo razumijeti kroz dva poglavlja: prvih četiri je o našoj ljubavi prema Bogu iz sveg srca, duše, uma i snage i drugih šest o ljubavi za bližnje kao prema sebi samima, kako je to Isus sažeo u evanđeljima. Nastavi čitati →