Smisao braka je donijeti radost

Romanovi-1913

Posljednji ruski car iz dinastije Romanov Nikolaj II. sa svojom porodicom
žena Aleksandra, kćeri Marija, Olga, Tatjana i Anastazija i sin Aleksej.


Protestantizam u svojim temeljnim načelima posjeduje ideju ispunjenja poziva. Bračni i roditeljski poziv jedni su od najbitnijih i najvitalnijih poziva svakog kršćanina bez obzira na životnu dob, socijalni status.

Riječi M. Luthera da »Ljubav počinje kada želimo služiti drugima«, »Nema bolje škole poniznosti i požrtvovane službe u ljubavi od braka i roditeljstva« bili su Credo u bračnom i obiteljskom životu Aleksandre Romanove, posljednje ruske carice i Nikolaja II., posljednjeg ruskog cara.

Aleksandra Fjodorovna bila je njemačka princeza podrijetlom iz dinastije Hessen, rođena 6. lipnja 1872. kao Alix Viktoria Helene Luise Beatrix. Roditelji Alix od Hessena su veliki vojvoda Ludwig IV. i princeza, Alice Maud Mary; kćerka britanske kraljice Victorie i princa Alberta.

Alix je krštena 1. srpnja 1872. godine u Luteranskoj crkvi. Njen odgoj je bilo pod majčinim utjecajem koja je strogo poštovala tradiciju.

Prema svjedočenju caričine starije sestre, Elle sva su djeca u obitelji Ludwiga i Alice bila obrazovana u kršćanskom duhu stare Engleske, a njihov se život odvijao prema točno utvrđenom redoslijedu koji bi majka odredila. Odjeća i hrana za djecu bili su vrlo skromni. Starije kćeri radile su svoje kućanske poslove: uređivale sobe, pospremale krevete i ložile vatru u kaminu. Ella je govorila: »Kod kuće su me svemu naučili. Majka je budno pratila razvoj talenata i sklonosti svakog od sedmero djece te se trudila da ih odgoji na čvrstoj osnovi kršćanskih zapovijedi, da ulije u njihova srca ljubav prema bližnjima, naročito prema stradalnicima.«

Obitelj Ludwiga IV.

Roditelji su veći dio svog imetka potrošili na dobra djela. Princeza Alice je veliku pažnju poklanjala bolesnima i invalidima. Djeca su s njom posjećivala bolnice, dječje domove, domove za invalide, nosila velike bukete cvijeća, te ih raznosila po bolničkim sobama i stavljala u vaze.

Nikolaj i Aleksandra su se upoznali u Rusiji kada je mlada princeza došla na vjenčanje svoje starije sestre Elle i velikog kneza Sergeja. Otac prestolonasljednika, car Aleksandar III., nije podržavao izbor svojega sina. Osim toga, buduća Ruska carica bila je zabrinuta jer je sebe smatrala nedostojnom Nikolaja, i što se od nje tražilo da iz luteranstva pređe u pravoslavlje. »Bila je tako lijepa, ali veoma tužna… Razgovarao sam s njom toliko dugo o nama, o svemu što nas je tištalo, razgovarali smo do ponoći. Ona i dalje ne želi da promijeni svoju vjeru, toliko je plakala, ali sam je umirio na rastanku,« Nikolaj II.

Unatoč neslaganju, car Aleksandar III. je na samrti, blagoslovio par. Nikolaj i Aleksandra su se vjenčali 14. studenog 1894. godine.

Aleksandra Fjodorovna nikada nije razumjela niti prihvatila »ruski duh«. Bila su joj strana pravila dvora koja su u to vrijeme vladala u Rusiji i Europi. Odveć stidljiva, pomalo nervozna, u javnosti je skrivala svoje pravo lice.

Ali oni koji su upoznali njenu istinsku prirodu, govorili su kako je bila dobre naravi, brižna i pravedna, uzorita kršćanka, posvećena Bogu, molitvi, obitelji. Bogoštovlja nedjeljom i blagdanom, kao i upražnjavane svih postova, bili su neraskidivi dio osobnog i obiteljskog života. Kao svjedočanstvo ostali su njeni dnevnici i citati poezije, duhovnih izreka, filozofskih razmišljanja drugih autora, koje je godinama prikupljala i zapisivala.

U novoj domovini njemačka princeza je prihvatila i poštovala »mistično« pravoslavlje, ali dušom je živjela vjeru svojih roditelja. Slutimo kako su joj riječi M. Luthera bile inspiracija ili barem misao vodilja za pisanje »Dnevnika«: »Žene teže podizati svoju djecu, brinuti o kućanstvu i sklone su suosjećanju. Bog ih je učinio suosjećajnima po prirodi, tako da njihovim primjerom i muškarci također mogu biti usmjereni ka suosjećanju.«

Izbor iz zapisa »Darujte ljubav«,

O braku:

  • Brak je božanski obred. On je dio božanskog plana od kad je stvoren čovjek. To je najsvetija veza na Zemlji;
  • Bez Božjeg blagoslova sve čestitke i dobre želje bračnih drugova bit će prazne riječi. Bez Njegovog svakodnevnog blagoslova obiteljskog života, čak najposvećenija i najiskrenija ljubav neće moći ispuniti želje srca. Bez blagoslova Neba, sve ljepote, radosti i vrijednosti obiteljskog života mogu biti uništene u bilo kojem trenutku;
  • Dan vjenčanja treba pamtiti i izdvojiti od ostalih važnih blagdana. To je dan čija će svjetlost osvjetljavati sve ostale dane do kraja života. Radost zbog čina vjenčanja ne treba iskazivati burno, već duboko i smireno. Kada se sjedinjuju ruke i izgovaraju sveti zavjeti ispred bračnog oltara dolijeću anđeli i tiho pjevaju pjesme, štiteći sretni par svojim krilima na njihovom zajedničkom životnom putu;
  • Smisao braka je donijeti radost. Jasno je da je bračni život najsretniji, najpotpuniji i najbogatiji život. To je savršena božanska institucija. Božja zamisao se sastoji u tome da brak donosi sreću, da on život muža i žene čini potpunijim kako nitko od njih ne bi bio na gubitku, već da oboje dobiju. Ako brak nije sretan i ne čini život bogatijim i potpunijim, to nije pravi brak.

O obiteljskom životu:

  • Jedna riječ uključuje sve ‒ ta riječ je »ljubav«;
  • I mudrost i moć koju treba ispuniti svetim obvezama, supruge mogu naći samo u obraćanju Bogu;
  • Utjecaj dobrih žena je najveća sila poslije milosti Božje koja oblikuje dobre muškarce;
  • Prva lekcija koju osoba treba naučiti i ispuniti je strpljenje. Na početku obiteljskog života otkrivaju se kako vrline tako i karakterni nedostaci, sve one specifične navike, ukus i temperament za koje bračni partner nije ni pomišljao da postoje. Ponekad se čini da je nemoguće naviknuti se jedno na drugo, da će sukobi biti vječiti i beznadni, ali strpljivost i ljubav nadvladaju sve, i dva života se slijevaju u jedan; plemenitiji, snažniji, potpuniji i bogatiji i taj život će se nastaviti u mirnom zajedništvu;
  • Obiteljska dužnost je nesebična ljubav. Svatko mora zaboraviti na svoje »ja« posvećujući se drugom. Svatko bi trebao kriviti sebe, a ne drugu osobu ako nešto nije u redu. Razboritost i strpljenje su neophodni, a nestrpljenje je razorno;
  • Oštra riječ može povrijediti dušu sudruga. Na obje strane mora postojati želja da brak bude sretniji i da nadvladaju sve što predstavlja prepreku. A za veliku ljubav, potrebno se je jako truditi na dnevnoj razini. Najveći problemi u našem vlastitom domu su posljedica grubosti prema bližnjima;
  • Ljubav zahtijeva posebnu brigu. Čovjek može biti iskren i odan, ali u njegovim riječima i djelima treba biti nježnosti. Evo savjeta: nemojte pokazivati svoje loše raspoloženje i uvrijeđenost, nemojte ljutito govoriti, nemojte loše postupati. Nijedna žena na svijetu neće dugo trpjeti grube ili uvredljive riječi koje su izletjela iz vaših usta. Ljubav vam ne daje pravo da se ponašate grubo prema onome koga volite. Što je odnos intimniji to se bolnije utiskuju u srce grub pogled, geste ili riječi, nervozan govor;
  • Kada uvene ljepota i ugasi sjaj u očima, kada sa starošću dođu bore, kada svoje tragove i ožiljke ostave bolesti, tuge i brige, ljubav vjernog muža mora ostati isto onako duboka i iskrena kao ranije. Na Zemlji nema mjerne jedinice koja može izmjeriti dubinu Kristove ljubavi prema Njegovoj Crkvi i nijedan smrtnik ne može da voli istom takvom dubinom, ali je ipak svaki muž obvezan to činiti u onoj mjeri u kojoj se ova ljubav može pokazati na Zemlji. Za svoju obitelj nijedna žrtva ne smije biti teška niti prevelika;
  • Svi članovi obitelji moraju sudjelovati u organizaciji doma, a istinska obiteljska sreća se može postići kada svatko pošteno ispuni svoje obveze;
  • Ako suprug poštuje svoju suprugu i sam postaje uzvišen, a ako ne, bit će ponižen;
  • Čovjek se treba konzultirati sa svojom ženom o svojim poslovima, imati povjerenju u nju. Možda ona neće znati sve o njegovim poslovima, ali je moguće da će predložiti dobro rješenje, jer ženska intuicija često radi brže od muške logike. Međutim, čak i ako žena ne može pomoći mužu u njegovim poslovima, ljubav prema njemu mora biti zainteresirana za njegovu dobrobit. I ona je sretna kada on traži savjet od nje i stoga se još više približavaju jedno drugom. Ako je dan bio uspješan ona zajedno s mužem dijeli njegovu radost, a ako je bio neuspješan ona mu, kao vjerna žena, pomaže da prebrodi neugodnosti i hrabri ga;
  • Čovjek koji je nadahnut ljubavlju može učiniti sve što je potrebno. Svaki suprug koji voli treba imati veliko srce. Mnogi ljudi koji trpe moraju potražiti pomoć u svojoj obitelji. Svaki suprug kršćanske žene se ujedinjuje s njom u Kristovoj ljubavi. Zahvaljujući ljubavi prema njoj, pobijediti će iskušenja u vjeri. Vjerna žena ne treba biti ni mašta pjesnika, ni lijepa slika, ni efemerno stvorenje koje bi se čovjek bojao dodirnuti, nego treba biti zdrava, snažna, praktična i vrijedna žena, sposobna ispunjavati obiteljske obveze, a koju ipak odlikuje ona ljepota što daje duši uzvišeni i plemeniti cilj;
  • Podijelivši život ispunjen vjerom i molitvom, muž i žena će, također, povezati svoje živote s Nebom. Objedinjeni na Zemlji zajedničkom vjerom u Krista, prelijevajući svoju uzajamnu ljubav u ljubav prema Bogu oni će biti vječno sjedinjeni i na Nebu;
  • Žena je obdarena suosjećanjem, ukusom i sposobnošću nadahnuti. To čini da postane, u određenom smislu, Kristov glasnik s misijom da ublaži ljudsku patnju i tugu.

O djeci:

  • Što se djece tiče, dužnost je roditelja pripremiti ih za život, za sve kušnje koje će im Bog poslati;
  • Ne postoji ništa jače od osjećaja koji nas prati kada držimo svoju djecu u našim rukama. Njihova bespomoćnost dotakne plemenite žice u našim srcima. Za nas je njihova nevinost moć koja nas čisti. Kada je novorođenče u kući, kao da je ponovno rođena ljubav. Dijete spaja bračni par kao ništa prije toga. U srcima roditelja, žice koje su do tada šutile oživljavaju. Novi ciljevi su pred mladim roditeljima, pojavljuju se nove želje. Život odmah dobiva novi i dublji smisao. Njihove ruke ispunjene su svetim teretom, besmrtnim životom koji je potrebno očuvati, a to u roditeljima izaziva osjećaj odgovornosti . »Ja« više nije središte svijeta. Imaju novi cilj koji je dovoljno velik da ispuni cijeli život;
  • Velika je stvar preuzeti na sebe odgovornost za ove nježne mlade živote koji svijet mogu obogatiti ljepotom, radošću i snagom, ali koji lako mogu i da se upropaste. Vrlo je važan posao zbrinuti ih, oblikovati im karakter ‒ eto o tome trebate misliti prilikom uređivanja svog doma. To mora biti dom u kojem će djeca rasti za istinski i plemeniti život, za Boga;
  • Nitko ne zna kakvu svetu tajnu nosi novorođenče kome je namijenjeno da živi samo trenutak na ovoj Zemlji. Ne živi uzalud. U ovo kratko vrijeme može učiniti više, može ostaviti dublji trag od drugih koji žive godinama. Mnoga djeca koja umiru dovode roditelje pred noge svetog Krista;
  • Glavni centar u životu svakog čovjeka mora biti njegov dom. To je mjesto gdje rastu djeca ‒ rastu fizički, učvršćuju svoje zdravlje i upijaju u sebe sve ono što će ih učiniti istinskim i plemenitim muškarcima i ženama. U domu gdje rastu djeca čitavo njihovo okruženje i sve što se događa utječe na njih, čak i najmanji detalj može utjecati na njih povoljno ili štetno. Čak i priroda oko njih oblikuje budući lik. Sve lijepo što vide dječje oči ostavlja trag u njihovim osjetljivim srcima. Gdje god dijete raste njegovo ličnost ostavlja trag na mjesto odrastanja. Moramo napraviti prostorije u kojima će naša djeca spavati, igrati se i živjeti tako lijepo kako nam to uvjeti dopuštaju. Djeca vole slike, a ako su slike u kući čiste i lijepe, one imaju izvanredan učinak na njih, čine ih rafiniranijima. Dom, čist i lijepo opremljen, jednostavno ukrašen i ugodan, neprocjenjivo utječe na odgoj djece;
  • Velika je umjetnost živjeti ugodno i u ljubavi. To mora potjecati od samih roditelja. Svaka kuća izgleda kao njezini kreatori. Sofisticirana priroda čini dom sofisticiranim, a grubi čovjek će učiniti kuću grubom;
  • Roditelji trebaju biti uzor svojoj djeci ‒ ne riječima, već djelima. Moraju učiti svoju djecu na primjerima svojih života;
  • Svaka se kušnja događa u svakom domu, ali u pravom domu postoji mir koji ne može poremetiti oluja Zemlje. Dom je mjesto topline i nježnosti. Razgovarajte u kući s ljubavlju. Neka je samo jedna riječ, ali s ljubavlju prema Kristu, molimo Gospodina. Anđeoski zbor će se radovati, i vaša će duša biti s nebom zauvijek. U takvom domu može se uzgajati i njegovati samo ljepota i ljubaznost, uzoran karakter. Jedna od katastrofa našeg doba jest da su tihe obiteljske večeri potisnute radnim mjestima, zabavama i društvenim susretima.

Navodi su iz knjige Aleksandre Fjodorovne Romanove, »Darujte ljubav«. Knjiga je zbornik zapisa posljednje ruske carice. Sastoji se od tri cjeline: »O braku i porodici«, »Riječi dobre« i »Bašta srca«.

Tekst priredila Alenka Nikolić