Mislioci su antičkog svijeta nastojali otkriti dubine konačne stvarnosti, iz te je potrage nastala filozofija.

Neki su se usredotočili u područje filozofije koje proučava sve ono što je izvan materijalnoga svijeta, tj. metafiziku. Drugi su se usredotočili na epistemologiju, tj. znanost o spoznaji. Treći su se usmjerili u proučavanje temeljnih načela i dijelova etike, tj. proučavanje onoga što je dobro i ispravno. Četvrti su proučavali temelje estetike, tj. proučavanje ljepote. Jedan je filozof dubinski proučavao sva navedena i još druga područja, zvao se je Aristotel. Budući je njegovo filozofsko proučavanje bilo sveobuhvatno, što znači da je obuhvaćalo sva navedena filozofska područja dobio je najveći naslov: Filozof. Kada se govori o Filozofu svi studenti filozofije znaju da se misli na jednu osobu – Aristotela.

Slično su, povijesno gledajući, bogoslovne nauke iznjedrile izuzetne mislioce i bogoslove. Neki su od njih bili poznati po sposobnost sintetiziranja teologije i sekularne filozofije. Agustin, kao jedan od primjera, bio je poznat po svojoj sposobnosti preuzimanja Platonovih filozofskih načela te njihova povezivanja s biblijskom naukom. Veliki je dio Augustinove teologije filozofski u svojoj naravi. Isto se može reći, do određene mjere, za Tomu Akvinskoga koji je načinio sličnu sintezu između Aristotelove filozofije i kršćanske misli. Od velikih reformatora šesnaestoga stoljeća uočavamo Luthera, izvrsnoga jezičnoga proučavatelja, koji je u teološku misao unio dubinsku sposobnost bogatoga uvida u istinu i pojedina pitanja. Ipak, Luther nije bio sistematičar u svojoj naravi, pa nije mogao biti teolog teologa. On nije razvio cjelovito zaokruženu sustavnu teologiju za crkvenu pouku. Taj je zadatak, u šesnaestomu stoljeću, ostavljen Ženevskom stvaralačkom umu, teologu Jeanu Calvinu (Kalvinu).

Calvin je u bogoslovno proučavanje unio strast za biblijsku istinu i cjelovito razumijevanje »Božje riječi«. Od svih mislioca šesnaestoga stoljeća Calvin je bio najzapaženiji po sposobnosti stvaranja sustavnoga teološkoga razumijevanja kršćanske istine. Njegov »magnum opus«, »Instrukcije kršćanske religije«, do danas je vrhunski rad u području sustavne teologije. Luther nije dovoljno dugo živio da prepozna puni utjecaj Kalvinova rada, iako je vidio da će Calvin postati velika osoba. Preostalo je nekomu tko je vrlo dobro poznavao Calvina i njegov rad, Lutherovu najbližemu suradniku i izuzetnomu bogoslovu, a to je bio Philip Melanchton, da mu podari naslov Teolog. Ako netko spomene Filozofa, razumijemo da se to odnosi na Aristotela. Isto tako, ako netko spomene Teologa, reformacijski nasljednici isključivo misle na Jeana Calvina.

Čini se da, u našim danima, traje bitka između zagovornika sustavne i biblijske teologije. Mi živimo u vrijeme nezabilježene odbojnosti prema razumnom i logičnom. Sustavna teologija je, barem se tako čini, prevladavala u teološkim školama ali je izbrisana, i prognana u najviše školstvo. Ovakva odbojnost prema racionalnom i logičnom nalazi svoje uporište u suvremenoj odbojnosti naspram sustavne teologije, u kojemu ništa ne može popuniti prazninu osim širenje biblijske teologije. Postoji određeni smjer, u biblijskoj teologiji, ka razmrvljenomu biblijskomu tumačenju bez želje za cjelovitošću i jedinstvom. Ova oprečnost, između biblijske i sustavne teologije, klasični je primjer iskrivljenosti netočnih sumnji. Ako uočimo Jeana Calvina vidimo bibličara čije je otajstvo biblijskog sadržaja nezapamćeno. On je imao strast za Bibliju, ali je imao i ogromno biblijsko znanje, a poznat je i kao sustavni teolog. On nije sustavni teolog u smislu nekoga tko unosi izvan biblijski filozofski sustav te ga nameće Bibliji. Calvinov je doktrinarni sustav rješenje njegova pokušaja pronalaženja cjelovite biblijske naravi. To znači da je Calvin razradio sustav koji se nalazi u Bibliji, a ne sustav koji je nametnut Bibliji. On je bio uvjeren u cjelovitost »Božje riječi« te da Bog ne iznosi suprotstavljene ili nerazumne izjave. Mnogo je puta rečeno, »dosljednost je čudovište malih umova«. Ako je to stvarno točno, netko bi zaključio da je Božji um najmanji u svemiru, budući je Bog u svomu razmišljanju dosljedan i cjelovit. Upravo je zbog te zahvalnosti prema Božjoj naravi Calvin strastveno radio na jedinstvu »Božje riječi«. S obzirom na rečeno, on je učinio veliku službu u povijesti kršćanske misli. Neki ljudi vide kalvinizam, nazvan po Jeanu Calvinu, kao strašno izokretanje »Božje riječi«. Oni koji cijene Calvinovu predanost biblijskoj istini vide kalvinizam kao »nadimak za biblijsko kršćanstvo«, kao što bi Spurgeon rekao.

Calvin se je mogao, u raspravama, pozivati na svoje enciklopedijsko znanje biblijskih odjeljaka, te je mogao nadugačko citirati antičke pisce kao što su Augustin i Ciceron. Ali Calvin je, na prvom mjestu, htio biti u istini »Božje riječi«. On je bio vrhunski biblijski teolog i ujedno nadareni sustavni teolog.

Mi mnogo dugujemo tomu čovjeku. On je Božji dar crkvi, ne samo onoj 16. stoljeća nego svih vremena.

Autor: R. C. Sproul

Poveznica na izvorni članak: The Teologian