društveni obzori i ogledi

Protestantska radna etika

Jedna je obitelj nastanjena u švicarskomu kraju. Okruženi su ljepotom prirode, planinama, čistim zrakom i odnosima koji se temelje na provođenju zakona, reda i rada.

Iako je slika na prvi pogled idilična njihov je život prožet odricanjem, i neprestanim ulaganjem u budućnost. Zemlja je oskudna i puno se mora raditi da bi dala malo ploda. Rade različite poslove jer je život težak i mukotrpan. Radi se cijeli dan jer se samo tako može preživjeti i stvoriti bolja budućnost.

Vjera je bitna odrednica njihova života, ona je njihova privatna, ali i javna stvar. U svomu domu nastoje održavati pobožnost koja se temelji na molitvi i proučavanju Svetoga pisma. Ne podržavaju korupciju i nastoje raditi točno i precizno. Redovito idu na bogoštovlje te su uključeni u život Crkvene zajednice, daju dio materijalnoga za Crkvu i svojim životom nastoje slaviti Boga.

Što je to protestantska radna etika?

Ovakav je primjer obrazac koji je oblikovao i stvorio ono što će kasnije postati poznato pod pojmom “protestantska radna etika”. Iako su se mnogi od tih uzora danas, posebno vjerskih, izgubili ipak su formirali svijest društvenih zajednica gdje je protestantizam (kalvinizma, luteranizam i anglikanizma) ostavio velikoga traga: Švicarska, Nizozemska, Švedska, Njemačka, Velika Britanija, Norveška, SAD-e, Australija, Novi Zeland, itd.

Glede protestantske radne etike ima dosta nerazumjevanja i krivih tumačenja. Jedna je od čestih obmana kako protestanti slijepo vjeruju u rad te im je poput kumira. Stoga je potrebno istaknuti nekoliko misli povezanih s pitanjem rada i društvenog napretka iz ugla protestantizma. To je posebice aktualno u vrijeme kada nas zapljuskuje val nezadovoljstva, te se pojavljuju oni koji nude recepte za društvene probleme po sistemu “kako ćemo? – lako ćemo!” te “dajte meni pet minuta vlasti pa će se sve riješit!”.

Protestantska radna etika svoju utemeljenost nalazi na predanoj, iskrenoj i jednostavnoj pobožnosti koja je usmjerena klanjanju Svetomu Trojstvu. Ona proizlazi iz kršćanskog nasljeđa, koje potiče pobožnost u osobnom životu utemeljenom na molitvi i proučavanju Biblije, te prakticiranju pobožnosti u zajednici vjernika tj. Crkvi. Takova etika proizlazi iz jedne bitne teološke postavke koja kaže; “Svako zanimanje može biti na slavu Boga ako se obavlja poštenim, predanim i upornim radom”. Pojednostavljeno, ali bitno za naglasiti, takova pobožnost potiče štedljivost, a kao posljedica predanoga rada i štednje stvaraju se društveni uvjeti koji dovode do akumulacije kapitala. Kapital, koji se racionalno koristi, i ulaže stvara profit, a to vodi u materijalno blagostanje pojedinca i društva.

“Protestantizam” na balkanski način

Na žalost i našu nacionalnu sramotu, balkanski bukači i jugo-unitaristi uspjeli su svojom ideologijom “batine i buke” rastjerati i uništiti većinu onoga što bi se moglo identificirati i povezati sa protestantskom vjerom i etikom.

Tijekom reformacije (16. stoljeće) postojalo je dosta hrvatskih protestanata (kalvina i luterana), no zbog hajke i organiziranih progona većina se je ono što su prihvatili slobodnom voljom morala odreći, a drugi je dio napustio domovinu. Stanje se počelo popravljati Ediktom o vjerskoj toleranciji Josipa II. (1781.) koji je pokušao pročistiti balkansku žabokrečinu od društvenoga taloga. Protestanti su se tada počeli ponovo naseljavati pa je zanimljiv podatak kako je 1910.g. u Hrvatskoj bilo 51.728 protestanata (reformirani i evangelici). Reformirana Crkva je u okviru balkansko-jugounitarističke države (kraljevine SHS) brojila 16.951 vjernika.

Ipak zbog kontinuiranog antihrvatskog djelovanja (onih koji su bili u službi stranih centara izvan Hrvatske) poticala se je etnička isključivost i dezintegracija drugačijih te jugo-unitarizma, tako je prevladao etnički-fundamentalizam i jednoumlje jugoslavenskoga oblika. Etnički su fundamentalisti svoje nazadne stavove do te mjere nametnuli da su protestanti koji žive na ovim područjima uglavnom zbog stigmatiziranja otišli živjeti u druge krajeve Europe ili su “eutanazirani”.

Svakako je potrebno podsjetiti i na dugačko totalitarističko nasljeđe koje je oblikovalo nekoliko generacija. Zbog toga će društveni oporavak biti dugačak i mukotrpan. Socijalističko – komunističko nasljeđe utemeljeno je na pljački i otimačini, neradu, izopačenom moralu, nepravdi, nepoštivanju vjere, slobode izražavanja i mišljenja te progonu zbog nacionalne (Austrijanci, Njemci, Talijani), ideološke posebnosti ili opredjeljenja. Taj je sustav krađu i otimačinu ozakonio, te postavio lažne vrijednosti kao tzv. moral te nije bio pravedan!

Europska budućnost

Valja se nadati kako konačno dolazi vrijeme i svoju domovinu počinjemo uređivati po načelima zemalja koje su otišle daleko u kršćanskom i demokratskom nasljeđu. Konačno, dolazi vrijeme i počinjemo slijediti one koji su otišli ispred nas te počinjemo učiti na njihovim primjerima. Dolazi vrijeme za raščišćavanje sa svim oblicima totalitarizama, korupcije, nerada, nepotizma, lažnih vrijednosti i počinjemo graditi zemlju koja će biti utemeljena na istinskim vrijednostima modernog društva.

Sramotno je ali istinito kako su reforme (koje su u embrionalnoj fazi) odraz pristupanja EU i “nametnutih” društvenih standarda koje se moraju kroz legislativu provoditi, a ne svijesti građana koji žele živjeti u uređenoj i civiliziranoj zemlji.

Budući je pravni sustav “u pelenama”, a demokracija u “ranoj životnoj dobi” treba podsjetiti kako se ne smije zaboraviti na kršćansku etiku, koja ističe potrebu solidarnosti prema onima koji su slabi, bolesni, ugroženi ili obespravljeni. Takova etika poštuje privatno vlasništvo, potiče rad i poduzetništvo kao siguran put u osobno i društveno bogatstvo.

Na kraju budimo jasni i nedvosmisleni do kraja: prije svega, iznad svega, a na slavu Boga našoj je domovini potrebna duhovna obnova tj. istinsko buđenje vjere i nade, kao siguran put u bolju budućnost i cjelovitu društvenu obnovu, a to je bit i nasljeđe protestantske, ali i opće kršćanske radne etike! (B.B.)

©  reformacija.net

Oglasi

Rasprava

Komentari su isključeni.

arhiva