
Potom je bio židovski blagdan i uziđe Isus u Jeruzalem. U Jeruzalemu je kod Ovčjih vrata ribnjak, koji se zove hebrejski Betzeta, a ima pet trjemova. U njima je ležalo veliko mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih i uzetih. A ondje je bio jedan čovjek koji je trideset godina bio bolestan. Kad ga vidje Isus gdje leži i dozna da je već odavno bolestan, upita ga: «Želiš li ozdraviti ?» Bolesnik mu odgovori: « Gospodine, nemam čovjeka da me spusti u ribnjak, kad se zaljulja voda. Dok ja dođem, drugi siđe prije mene.» Tada mu reče Isus : « Ustani, uzmi svoju postelju i hodi.» Odmah ozdravi taj čovjek , uze svoju postelju i hodao je naokolo. A taj je dan bio subota. Zato rekoše Židovi onome što ozdravi: « Subota je. Ne smiješ nositi svoju postelju.» on im odvrati: « Koji me iscijeli reče mi: Uzmi svoju postelju i hodi!» A oni ga zapitaše: « Tko je taj čovjek koji ti reče : Uzmi svoju postelju i hodi ?» Iscijeljeni nije znao tko je bio, jer se Isus sklonio. Ondje je, naime, bilo veliko mnoštvo ljudi. Poslije ga zateče Isus u Hramu i reče mu:» Eto, ozdravio si ! Ne griješi više, da ti se ne dogodi što gore !» Tada ode čovjek i javi Židovima da je ono bio Isus koji ga je iscijelio. Zato su Židovi progonili Isusa, jer je to učinio u subotu. Isus im izjavi:» Otac moj neprestano djeluje, danas kao uvijek. I ja tako radim.» Zato su još više gledali Židovi da ga ubiju, jer ne samo da je prestupio subotu, nego je i Boga nazivao svojim Ocem i time se pravio jednak Bogu. Iv 5, 1-18
Ovaj događaj iz evanđelja po Ivanu, nas dovodi ka jeruzalemskom ribnjaku zvanom Betzeta. Samo što kraj njega ne sjede šutljivi ribiči, već leže bolesnici. Bolesnici, koji godinama boluju. Takva mjesta ukazuju na svu težinu ljudske tjeskobe i muke. Gledajući te ljude koji bespomoćno samo leže i možda tiho nariču, nitko ne može ostati ravnodušan. Iskreno rečeno, na takva mjesta idemo samo onda kad moramo.
Ali Isus je išao tamo a nije morao. Nije mu tamo ležala ni baka, ni stric …. Svratio je na to mjesto kada je krenuo u hram na svečano Bogoštovlje . Namjerno je došao među te ljude da im pokaže, da je Gospodinu Bogu stalo do njih. Tada je vladalo uvjerenje, da je čovjek sam krivac za svoju bolest. Bolest se smatrala kao posljedica grješnoga života. Danas tako više ne mislimo. Ali što vrijedi, kad se svaki bolesnik osjeća napušten, nepravedno pogođen i potiho se pita: «Zašto baš ja? Zašto sam osuđen bespomoćno ležati, dok drugi uživaju?»
Zato je Isusov dolazak na ribnjak Betzeta ohrabrujuće poslanstvo. Bolest ne umanjuje vrijednost ljudskog života. Onima, kojima je život dao teže breme, Isus je došao pomoći i osloboditi ga njegovih muka i patnji. Naš događaj želi pokazati kako je došlo do ove pomoći i oslobođenja.
Ribnjak Betzeta bio je posebno mjesto. Tamo se, naime, čekalo na čudo. Na dnu ribnjaka je bio izvor iz kojeg je u nepravilnim intervalima izvirala voda. Ljudi su vjerovali da će ozdraviti onaj tko prvi uroni u vodu. Svi znamo snagu vjere. U početku je to bilo u redu, slično kao i kod nekih drugih sličnih čuda. Ali pokušajmo zamisliti! Ta kolona ljudi čekajući čudo. A samo onaj najbrži je imao šansu. Samo onaj «najjačih lakata». Kako su se samo ti bolesnici gledali? Kakvom mržnjom su govorili: «Tko li će me sad opet preteći?» U Betzeti nije važio nikakav red. Odlučivalo se kao i u prirodi samo snaga i brzina. Oni, koji se nisu mogli brzo kretati, mogli su si unajmiti roba da ih odnese u vodu. Ali oni, koji nisu imali ni novaca ni bliže rođake, nisu imali ni pravo na ozdravljenje. Da li vam se to čini okrutno? Da, ali takav je svijet u kojem vlada ljudska sebičnost. Ili ja, ili on. I čuda mogu biti nepravedna. Nastavi čitati




Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.