Ciljevi Lisabonske strategije 2010. usmjereni da EU postane najkonkurentnije svjetsko gospodarstvo sa zaposlenošću iznad 70% nisu još ispunjeni. Sjedinjene Američke Države su i dalje u svim usporedbama najkonkurentnije gospodarstvo svijeta, a tek neke europske zemlje su blizu vrhu. Europa traži putove za strukturalne reforme kako bi povećala konkurentnosti i zaposlenosti, uz zadržavanje adekvatnog i reformiranog socijalnog modela, unutar okvira socijalno tržišnog gospodarstva.

Novi početak

U uvodnom dijelu strategije „Europa 2020“ stoji kako 2010. godina označava novi početak za Europsku uniju s obzirom na kratkoročni izazov izlaska iz gospodarske krize. Budućnost Europe će odrediti njezin odgovor za napredak svjetskog gospodarstva. Europska komisija stoga postavlja pet glavnih ciljeva koji će mjeriti uspjeh: zaposlenost, istraživanje i razvoj, klimatske promjene i energija, obrazovanje i borba protiv siromaštva.

U strategiji se navodi kako je stopa nezaposlenosti u EU je dostigla oko 10%, uz prosječne deficite od 7% BDP-a i zaduženja preko 80% BDP-a. Dvije godine krize su izbrisale dvadeset godina fiskalne konsolidacije. Potencijal rasta se prepolovio tijekom krize, a mnogi investicijski planovi, talenti i ideje su izgubljeni zbog neizvjesnosti, smanjene potražnje i manjka izvora financiranja.

Europa ima mnogo prednosti kao što su talenti i kreativnosti, jaka industrijska baza, dinamičan uslužni sektor, agrarni sektor visoke kvalitete, snažna pomorska tradicija, jedinstveno tržište, zajednička valuta, pozicija najvećeg svjetskog trgovinskog bloka i kao glavna destinacija za strana izravna ulaganja. Europa također može računati na snažne vrijednosti demokratskih institucija, zaštite okoliša i kulturne raznolikosti.

Izazov transformacije Nastavi čitati →

Članak Perspektive izlaska iz krize pročitajte putem –POVEZNICE–

© reformacija.net

Gospodarska kriza jedne zemlje je kulminirala do te razine da je postala krizom cijele Euro zone i Europske unije. Istovremeno, stižu najave da grčki slučaj nije jedini, već je samo pitanje vremena tko će biti slijedeći na Mediteranu.

Priča je to o zemlji koja je 1981. godine postala članica današnje Europske unije, nakon razdoblja diktature. Iako se očekuje da bi ulazak neke zemlje u EU mogao donijeti ubrzaniji prosperitet, to nije uvijek točno i ovisi o konkretnom slučaju. Irska, Portugal i Španjolska su iskoristile te prilike, ali Grčka baš i nije.

Problem

Prosperitet jedne zemlje nije stvar slučajnosti, sreće ili lukave snalažljivost, već je posljedica niza strukturalnih faktora, a prije svega mentaliteta društva odnosno socijalnog kapitala. To je upravo nedostajalo Grcima. Tako tipično mediteranski, mislili su da se s malo rada, a s mnogo više uživanja, korupcije i potrošnje može postizati bogatstvo. Dakako, svatko se može zaduživati i tako graditi svoj standard života. Samo do kada? I tko će plaćati dugove?

Odgovore na ta pitanja Grci nisu imali. Danas svjedočimo toliko kaotičnom stanju da nitko ne razmišljanje kako dalje. S jedne strane, vlada nema izbora i mora povlačiti očajničke poteze kako bi uštedjela što više javnog novca za otplatu dugova i još dodatno porezno opteretila građane. Premda je to u danim okolnostima jedino rješenje, sindikati i mnogi građani nemaju razumijevanje za odricanje od raznih „socijalnih“ prava. Čini se da ulicama Atene prijeti revolucija od strane radikalno lijevih skupina i anarhista. Nitko više i ne bi poželio biti grčki premijer ili ministar, osim onih koji vole crvenu revoluciju, s obzirom da se crvenim zastavama već maše po Ateni.

Kako dalje?

Postavlja se pitanje kako dalje? Zemlje Euro zone i Međunarodni monetarni fond su nakon teških rasprava ipak odlučili priskočiti u pomoć. Ipak, ne znaju ni sami spašavaju li time Grčku ili zapravo žele spasiti stabilnost Euro zone. Nastavi čitati →