Premma sve češćim najavama, Hrvatska bi mogla postati članica Europske unije 2012. godine. Sve ovisi o brzini završetka pregovora, odnosno pojedinim pregovaračkim poglavljima čija pitanja se trebaju riješiti. Hrvatska treba ispuniti razne kriterije i standarde koji se očekuju za njezino članstvo. Također, ključeve članstva drže građani koji će na referendumu odlučivati žele li Hrvatsku u EU.

Svaki referendum pretpostavlja dobru informiranost građana o alternativama o kojima odlučuju. Činjenica da se o pristupanju Europskoj uniji odlučuje uključuje mogućnosti različitih mišljenja. Ipak, utemeljene kritike treba razlikovati od populističkih manipulacija i mitova. Kritičari hrvatskog ulaska u EU navode različite razloge protiv, prije svega da će Hrvatska izgubiti suverenitet i strancima rasprodati sve gospodarske i prirodne resurse, te da ćemo postati sluge interesima stranog kapitala. Neki smatraju da je EU nova kolonijalna i imperijalna tvorevina, u službi interesa kapitala, neoliberalizma, moćnika i ostalih izmišljenih aktera sveopće zavjere. Neki su čak pričali priče o siru i vrhnju.

Neki su pak s vremenom svoje izrazito kritičke stavove i zamijenili „realističkim optimizmom“. Takve vrste populista su počeli govoriti kako nisu protiv ulaska u EU, ali da treba biti oprezan i ne pristajati na pregovaračke uvjete pod svaku cijenu. Prema njihovom mišljenju, važno je zadržati nacionalni dignitet i ne ulaziti u EU klečeći na koljenima i pognute glave. Pritom se obrana nacionalnih interesa postavlja kao suprotnost ulasku u EU. Neki naglašavaju da građane treba pripremiti za ulazak u EU jer je to izazov. Svi navedeni ali i drugi izljevi populizma imaju za cilj pričati ono što mase žele čuti, izmišljajući opasnosti i pozivajući na oprez pred tim opasnostima, premda ne postoji racionalni argument koji bi takvo što utemeljio kao činjenice. Pritom se nameću jeftine fraze koje se podrazumijevaju zdravim razumom, samo što u takvim slučajevima nemaju činjeničnu utemeljenost.

Nekima pak nije jasno kako su gospodarski zaostalije zemlje, Bugarska i Rumunjska, postale članice prije Hrvatske i strahuju da će nas i Srbija preteći. Činjenica je da su te dvoje zemlje aplicirale za članstvo tijekom 90-tih, za razliku od Hrvatske koja je to učinila tek ulaskom u 21. stoljeće. Stupanj gospodarske razvijenosti i standarda nije vezan uz redoslijed pristupanja Europskoj uniji, već ključnu ulogu ima formalni proces pristupanja. Primjerice, Grčka, Španjolska i Portugal su postale članice prije Švedske, Austrije i Finske, a Slovenija i Češka isto kada i Poljska. A Hrvatska može postati članica prije Islanda, kao i Norveške i Švicarske. Što bi Islanđani trebali reći, a zemlja su najviših standarda po svim kriterijima? Nastavi čitati →

U posljednja vremena konačno se otvorila začarana i dugo skrivana crna kutija koja nam govori o stanju investicijske klime u Hrvatskoj.

Stalno si postavljamo pitanje zašto nismo dovoljno privlačna destinacija za strani kapital, koji radije odabire one koji su bolji i jeftiniji. Premda smo cjenovno krajnje nekonkurentna zemlja, prije svega glede cijene rada, pogotovo poreznog opterećenja rada, ali i primjerice cijena ostalih proizvodnih inputa, a tržište rada nam je rigidno, važno je pozabaviti se onim još strašnijim.

Kultura zatiranja investicaija

Riječ je o kulturi investicijske klime. To je dakako širok pojam, pa ne treba generalizirati odgovornost. Koliko smo puta imali priliku saznati kako potencijalni investitori nisu bili dobro došli? To se pogotovo odnosi na lokalnu upravu. Bilo je raznih slučajeva iz kojih se jasno moglo shvatiti kako nema interesa za investicijski projekt, ili se nije ulagalo dovoljno truda da se investitora zainteresira, ili se nije ispunjavalo sve dogovorene uvjete nužne za realizaciju investicije, pa sve do ozbiljnih slučajeva prosvjedovanja lokalnog stanovništva protiv investicijskog projekta. Ne treba iznositi primjere, već će se svi odgovorni, ako su dovoljno iskreni, prepoznati pred savješću brojnih nezaposlenih građana koji traže posao. Mnogi projekti su na čekanju, a time radne sudbine brojnih građana ove zemlje.

Posla u Hrvatskoj nema ne zato što investitori ne žele doći, već zato što ih neki ljudi na razne načine tjeraju iz zemlje. Pritom su uvjereni da štite nacionalne interese od rasprodaje preostalog blaga, ili ne znaju da prema investitoru treba imati pro-aktivan pristup, ili kao pravi političari slušaju glas pobunjenog stanovništva o kojem im ovise karijere, ili jednostavno imaju dobre prezentacijske i komunikacijske vještine, ali Hrvatska jednostavno nema konkurentske prednosti.

Rad kao temeljna ljudska vrijednost

Rad je jedna od temeljnih ljudskih vrijednosti, kao uvjet stvaranja i razvoja društva. Protestanti to dobro znaju. Rad je prilika da svaki pojedinac koristi svoje talente u stvaralačke svrhe i tako se natječe s drugima i napreduje. Sasvim je jasno da u Hrvatskoj postoje oni kojima takva vrijednost nije važna, dok korupcija i dalje ostaje pravilo igre u mnogim slučajevima. Dodajmo tome i kulturu neplaćanja obveza kao i neplaćanja poreza. To je odraz mentaliteta sredine u kojoj živimo, a često nismo spremni biti dovoljno samokritični.

I dok ti isti, odgovorni za nisku zaposlenost u Hrvatskoj, čuvaju svoja radna mjesta, premda bi ih trebali prepustiti drugima, mnoga radna mjesta se u Hrvatskoj nisu otvorila, a mogla su se, da su neki ljudi pohađali tečaj privlačnosti. Na tom tečaju bi naučili kako biti susretljiv prema potencijalnim investitorima, kakvo poslovno okruženje i kakve konkurentske pogodnosti im ponuditi. Naučili bi se naravno osnovama pristojnosti i poštenja, te dakako, onom temeljnom – kako ne otjerati potencijalnog investitora.

© Za povratak na početak pritisnite INFO GLASilo KALVINa

Hrvatski je narod tijekom svoje povijesti težio progresivnim i naprednim idejama. Na žalost zbog političkih interesa, snage sile, te stranih plaćenika čija je centrala izvan naše domovine često puta su te želje bile nedostižan san.

Jedna je od takovih težnji izražena tijekom 16.stoljeća kada je nemali broj građana naše domovine prihvatio progresivni nauk reformacije. Na žalost oni koji su služili stranim interesima uspjeli su, početkom 17. stoljeća, u Hrvatskom parlamentu progurati vjersko jednoumlje i tako duhovno unazadili cjelu društvenu zajednicu.

Edikt o vjerskoj toleranciji

Tek je intervencijom bečkog dvora uvedena vjerska tolerancija. Edikt o vjerskoj toleranciji Josipa II. donošen je 25. listopad 1781., a tim su paktom djelomično vraćene vjerske slobode u Hrvatsku. Protestanti više nisu bili izvan zakona; proganjani i pod stalnom prijetnjom pljačke njihove imovine i haračenja mafije. Ovaj je čin predstavljao napredak jer je protestantizam tada već bio integrativni dio europske kulture. Iako su hagsburgovci bili neskloni vjerskim slobodama više nisu mogli braniti sve veći interes za tom religijom, te negirati činjenicu da je veliki dio Europe prihvatio vjerske reforme i protestantizam. Na žalost vjerska tolerancija, u Hrvatskoj, je bila isključivo dopuštena u okvirima etničkih manjina koje su se doseljavale (Njemci, Česi, Slovaci itd.) ili su bili autohtoni (Mađari). Često su puta protestantski vjernici (kalvini i luterani) bili maltretirani, šikanirani i segregirani tako da je Edikt postojao samo u formalnom ali vrlo malo u praktičnom smislu. Nastavi čitati →

Tijekom stoljeća kršćanska vjera se uplitala i pozitivno djelovala na događaje u svijetu. Zapadna civilizacija je prožeta kršćanstvom i njenom tradicijom, više no što možemo zamisliti. Ako želimo razumjeti europsku kulturu i umjetnost, moramo znati biblijsko svjedočenje i tradiciju Crkve. Postoje oblasti gdje između vjere i svijeta vlada određena napetost, koja može biti za obje strane dobro ali i izvor sukoba.

Povijesni osvrt

Vjera i svijet su usko povezani najviše u oblasti javne djelatnosti. U događaju biblijskog Izraela vjera i politika su usko povezani. Država i crkva  čine zapravo jednu cjelinu. Prava pobožnost po Bibliji ne crpi se iz pukog vršenja obreda, već prije svega socijalnom pravednošću. Poznavati Boga znači imati obzira prema svojem bližnjem. Kralj i svećenstvo snose zajedničku odgovornost, a zataje li, slijedi posljedica za čitav narod. Gubitkom političke samostalnosti Biblijskog Izraela, vjera postaje osobna, a politika se odvaja od religije.

Kršćani ulaze u svijet bez ikakvih političkih ambicija. Zadaća crkve je bila promijeniti svijet. Ali ne pomoću oružja i novca, već navještajem Radosne vijesti o oproštenju grijeha i kako savladati smrt. Za širenje evanđelja apostoli su sa zahvalnošću koristili mir, koji su osigurali Rimljani. Kasnije ih je rimska država progonila, jer su odbili štovati cara kao boga. Situacija se počela mijenjati od god 313 kada je rimska država priznala kršćanstvo. Tada kršćanstvo postaje jedina religija rimskog carstva. Mnogi su to slavili kao veliku pobjedu .Crkva je time dobila mogućnost da stvori svijet u kojem će se svatko  morati ponašati prema njenim načelima. Oni koji su bili proganjani, najednom su u kratkom roku postali progonitelji. Kult i tradicija pogana postupno su bili odbačeni. Crkva se uključila u veoma moćnu politiku i utjecala na  povijest ne samo navještajem Božje riječi, ali i snagom oružja, zakona i povratne diplomacije. Postala je nositeljica obrazovanja i kulture. Da bi mogla biti ne ovisna od države, prikupila je značajan imetak. Zlorabeći moć, u očima mnogih Crkva je diskriminirala, a to je dovelo do toga da su se pokrenule nove snage (reformacija). Tada je Crkva osim mnogo drugih promjena ostala i bez imetka. U prošlosti Crkva nije dozvolila slobodu mišljenja i htjela je imati sve pod kontrolom – što ljudi misle i rade. Današnji otpor i nezainteresiranost za Crkvu u punoj mjeri ovisi o tome kako se je odnosila i djelovala u prošlosti.

Kršćani su izrazito i pozitivno utjecali na svijet (naročito na evropsku i američku kulturu) poštujući život svakog ljudskog bića. Isusovo evanđelje odbacuje izravnu vezu između bolesti i čovjekove krivice. I bolesnog i nemoćnog čovjeka Bog ljubi i zato prioritet Crkve je pomoći bolesnima i siromašnima. Gradi bolnice, socijalne ustanove, brine  da se lakše dođe do obrazovanja i posvećuje se ljudima, koji su u krizi. Nekada je sva zdravstvena i socijalna skrb bila na plećima Crkve. Postepeno postaje samostalna, preuzima je država, a Crkva manje – više pomaže.

Stanje danas Nastavi čitati →

Koliko smo veliki domoljubi, i što ta riječ znači za nas? Iskustva razvijenih demokracija uče kako građani sudjeluju u društvenom procesu odlučivanja o tome kako se prikuplja i na što troši njihov novac. U tom kontekstu, porezi su ključ demokracije. Ako građani na razne načine javnom sektoru uplaćuju poreze i druge oblike davanja, sasvim je logično da imaju pravo i slobodu odlučivati ne samo o prikupljanju javnog novca, nego i svrsi namjene.

Dok svakodnevno, visoka politika, razmišlja gdje u proračunu uštedjeti i kako će se to odraziti na one skupine kojima treba rezati, te gdje treba snižavati porezno opterećenje, kako bi se potaknula gospodarska aktivnost, trebamo razmišljati o tome koliko bismo novca mogli sakupiti u proračunu da smo pošteniji.

Siva ekonomija stvara surovu stvarnost

Nastavi čitati →