Arhiva Autora: Editor

Ukazanje Isusa Krista

Više zapisa Novog zavjeta svjedoče o ukazanju Gospodina Isusa Krista učenicima u vremenu od 40 dana nakon uskrsnuća i prije svoga slavnog uznesenja (Dj 1,3).

Osvrćemo se na zapis iz Iv 21, 1-19 koji svjedoči Teofaniju: ukazanje ili Bogojavljenje. Gospodin se ukazao: Petru, Tomi, Natanaelu, Ivanu, Jakovu i dvojici čija imena ne znamo. Ovaj se događaj zbio na Galilejskom jezeru, koji se u ovom zapisu naziva Tiberijadsko more.

Galilejsko jezero se nalazi 208 m ispod razine mora i bogato je ribom. Ribolov je bio bitan izvor prihoda za ljude koji su živjeli u tom kraju. Tiberijada je bio glavni grad Galileje, pokrajine u kojoj je odrastao i dio svoje službe imao Gospodin Isusu Krist. Prvi su njegovi učenici bili iz tog kraja, a neki su upravo na tom jezeru, do poziva u službu, zarađivali za život baveći se ribolovom.

Petar je odlučio ići u ribolov, te su mu se pridružili imenovani učenici. Tijekom cijele noći su lovili, ali nisu ništa uhvatili. Umorni i razočarani su, vjerojatno, raspravljali o događajima koji se dogodiše u Jeruzalemu. Nada im se počela vraćati, jer nakon neslavnog raspeća, dogodilo se veličanstveno uskrsnuće. Upravo je to bio razlog zašto su se vratili u okolicu Tiberijade i čekali ponovni susret sa Gospodinom. Naime, do tada im se u grupi Gospodin već ukazao dva puta, opomenuo je Tomu zbog njegove nevjere, ali i ostale učenike jer su bili u sumnji i nevjeri glede uskrsnuća. Odjedanput su čuli glas i vidjeli osobu koji im se obraća sa obale i daje naputak: «Bacite mrežu na desnu stranu lađice i naći ćete!»… Našli su, veliku količinu ribe. Taj glas koji nisu prepoznali bio je glas Učitelja kojega su voljeli i koji je sada ponovo bio sa njima, ali u drugom obličju. Večerali su, moguće evocirali lijepe uspomene i sve ono što su prošli zajedno tijekom nekoliko godina službe i navještaja Radosne vijesti.

Nastavi čitati →

Tajanstveno ime Božje!

Reče Bog Mojsiju: „Ja sam koji jesam“Izl 3,14.

Bio je običan radni dan. Pastir Mojsije dotjerao je svoje stado do same gore Horeb. Nije ništa slutio, a nije ništa ni očekivao. Mislio je da je sam, ali nije bio. Netko tko je bio od njega samo korak-dva, netko koga Mojsije nije poznavao, dozivao ga je: „Mojsije, Mojsije“. Ovako počinje Biblija opisivati neobičan i nesvakidašnji događaj, susret Mojsije s Bogom.

Vrijedi o tome saznati više. Nije čovjek taj koji je otkrio Boga i koji ga je ponukao na razgovor. U Bibliji je uvijek Bog onaj, koji prvi počinje. Tako i ovdje sva inicijativa dolazi od Njega. Sam si je izabrao čovjeka, s njime započinje razgovor, oslovivši ga: “Ja sam, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev. Pohodio sam vas, vidio što vam se čini u Egiptu i odlučio sam vas izvesti iz bijede“.

To je jasan, dobar govor. Vidljiva je briga za čovjeka, naročito ljubav prema onima koji pate. Nije moguće ne primijetiti da je to glas osobe koja je svjesna svoga autoriteta Mojsije razumije, ali je ipak bio neodlučan. Nije znao tko to s njime razgovara. Zna da je to Bog, ali isto tako zna da mu ostaje tajanstven, čak i u času, dok s njime razgovara Tko je Bog? Što će propovjednik reći svojim slušateljima? Hoće Boga upoznati, traže da im bude pristojno predstavljen tako, da imaju nešto sigurno potvrđeno.

To je smisao pitanja, koje Mojsije postavlja: “i oni me zapitaju: Kako mu je ime? – što ću im odgovoriti?“ To je dobro postavljeno pitanje. Ime je važno! Čovjek sam po sebi zanimljiv ostaje nepoznat dotada, dok ga ne upoznamo po imenu. I Bog je nepoznat dok je bez imena. Mojsije postavlja pitanje Bogu, da mu kaže, tko je i da tako objavi svoju tajanstvenost. Nastavi čitati →

Stara religija i protestantizam

On što uzburkava srca ljudi je želja da se približe Bogu, osjete zajedništvo s Bogom koji im se otkrio kroz opraštajuću slavu u životu i djelu Isusa Krista. Ljudi koji su pod stvarnim utjecajem velikog religijskog buđenja, koji su u vrtlogu oživljavajućeg pokreta, moraju osjetiti vapaj, i ništa ih ne može uznemiriti nego zapreke koji su im postavljene na putu.

Kada je u šesnaestom stoljeću počela obnova vjere i kada je već neko vrijeme trajala, ljudi pod njenim utjecajem osjećali su zapreke na svom putu. Religija koja je sebe nazivala ulaznim vratima na putu prema Božjoj prisutnosti, zapriječila je put sa svojim duhovnim sustavom, s dosadnim propisanim i” dobrim poslovima.” Religija koja je trebala pokazati put prema Božjoj prisutnosti čini se da je unutarnje svetište svoje pobožnosti ogradila trostrukim zidom koji prijeći svaki prilaz. Kada je osoba počela osjećati tugu poradi grijeha, religija ih je usmjerila prema čovjeku, ne prema Bogu. Kada su htjeli čuti utješne riječi oprosta nisu ih čuli od Boga, već od čovjeka. Kroz niz sakramenata koji ograničuju čovjekov život, nuđena im je milost za blagoslovljen život i spokojnu smrt. Krštenjem je ponovno rođen, svetom potvrdom je postao član religije, brak mu je očišćen od grijeha požude sakramentom ženidbe, pokajanje mu je vratilo duhovni život kojeg je uništavao smrtni grijeh, Euharistija je hranila godinu za godinom, a na smrtnoj postelji dana je posljednja pomast.

Ovo nisu bili znakovi i obećanja slobodne Božje milosti pod širokim pokrivačem, tj. nebom. Bila su to ljubomorno čuvana vrata kroz koja je vrlo rijetko, i ne bez provizije, dijeljena milost od Boga. Kršćanski se život nije mogao živjeti slobodnom voljom prema Bogu. Živjeti svetim životom značilo je biti poslušan zapovijedima i čitavom nizu zamornih ceremonija. Religija je cjelo vrijeme bdjela nad Božjom prisutnošću, tvrdeći da ljudi koji se žele približiti opraštajućem Otkupitelju mogu to učiniti samo kroz ulaz na kojem je stajala uzimajuići pristojbe ili plaćanje poreza za opraštanje grijeha.

Protestantizma je vjerski pokret vođen velikom željom približavanja k Bogu te je tu želju ostvario uništavajući i trgajući svjetovne zapreke, te navještajem Radosne vijesti Božjeg spasenja.

© reformacija.net