U kršćanstvu su se postepeno iskristalizirale tri samostalne tradicije: rimsko-katolička, pravoslavna i reformacijska. Sve predstavljaju osnovne i ravnopravne modele kršćanskog života, koje su se tijekom povijesti razvijale.

U osnovnim stvarima se slažu, podudaraju, zato što proizlaze iz istih korijena biblijskog svjedočanstva o Isusu Kristu. U nekojim važnim dijelovima se ipak razlikuju, jer se na razne načine odvijaju raznolika svjedočanstva prvobitne Crkve. Istočna (pravoslavna) crkva neovisna je u odnosu na zapadnu (rimsko-katoličku ) od godine 1054. Podjela između rimo-katolika i protestanata nastala je u 16. stoljeću tzv. reformacijom, kada je želja za ispravak Crkve. Reformacija je dovela do potrebnih promjena ali i donijela podjelu. Mnoge prijašnje opreke su danas otklonjene, a mnoge nepravde oproštene.

Obzirom na to, da većinu kršćanstva u našoj zemlji (autor je iz Češke) čine rimo-katolici, protestante kao manjinu, često puta znaju samo po njihovim različitostima. U stvarnosti čine bitan sustav, koji samostalno razvija apostolsko svjedočanstvo, a stvaraju i vlastitu duhovnu tradiciju. To je vidljivo naročito u sjevernim europskim zemljama, gdje protestanti čine većinu stanovništva. Slično tome je i sa pravoslavnima, koji prevladavaju u nizu zemalja na istoku. Pokušat ćemo sada stručno i pojednostavljeno opisati iz čega proizlaze osnovne razlike između protestantskog i rimo-katoličkog poimanja crkve i pobožnosti.

Protestantska pobožnost izgrađuje vjeru i pridaje važnost osobnom odnosu sa Bogom, a manje pripadnost organiziranoj crkvi. Svaki vjernik je pred Bogom odgovoran za sebe. Ne može se pozivati na poslušnost crkvi, već samo na Božju riječ potvrđenu Pismom. Može se pojaviti opasnost da si svatko tumačiti Pismo po svom, ali o tome koje tumačenje Pisma je ispravno, odlučuje zajedništvo Crkve. Rimo-katolička Crkva prihvaća tumačenje pisma onako kako to uče biskupi na čelu sa papom. Crkva tako, u neku mjeru, služi kao posrednik između čovjeka i Boga. Preko sedam sakramenata prosljeđuje ljudima Božje darove i uči ih živjeti po Božjoj volji.

Slijedeća razlika je autoritet Biblije. Za protestante je to jedini i osnovni temelj njihove vjere. Što nije u Bibliji izričito određeno, reformacijska crkva to ne smatra važnim, a mnogo toga što se tijekom stoljeća pojavilo u kršćanstvu ne prihvaća. Nekim tradicijama se ipak postepeno vraća (crkvena godina, bogatija liturgija, slike u crkvi, zajednički život kršćana u komunama i dr.). Katolička crkva se, također, oslanja na Bibliju, ali jednako je obvezatno važna i stara crkvena tradicija, koja izričito u Bibliji ne postoji. To je na primjer molitve svecima, Marijino učešće u spasenju, pravna vlast rimskog biskupa nad cijelom crkvom, oblik i nazočnosti Isusa Krista kod večere Gospodnje (Euharistije) postojanje drugih sakramenata itd. Razlike se pojavljuju, također, kad rimokatolička i dalje razvija sadržaj vjere i formira nove dogme, za koje smatra da su neizostavan dio kršćanske vjere (pr. Marijino uznesenje).

Niz razlika nalazi se i u oblasti etike. Kod reformacijskih crkava svaka situacija je shvaćena kao jedinstvena. Čovjek treba uzeti u obzir sve okolnosti i posljedice, vidjeti važnost svih evanđelja i tek onda odlučiti po svojoj najboljoj savjesti. Reformacijske crkve uglavnom nemaju određena pravila ponašanja, ali preporučuju opća pravila ponašanja, koja se temelje proučavanjem Pisma i suvremenih stručnih saznanja. Katolički moral proizlazi više iz čvrsto zadanih etičkih normi, koje su konkretno razrađene u tzv. crkvenom pravu, koje određuje što je dozvoljeno, a što se smatra grijehom.

Slijedeća razlika je poimanje Crkve. Reformacijska tradicija očekuje djelovanje Duha Svetoga «odozdo» Crkva nastaje i živi tamo gdje se vjernici sastaju i zajedno žive po Evanđelju. Propovjednici dolaze iz njihove sredine i u službi su tumačiti Bibliju i služiti sakramente. O načelnim stvarima odlučuju na skupštinama izabrani delegati iz pojedinih zajednica Oni daju obećanje, da će se kod odlučivanja rukovoditi svojom savješću i poznavanjem Božje volje. Rimo-katolička tradicija polazi od uvjerenja da Duh Sveti djeluje «odozgo», tj. od Krista ka apostolima i njihovim nasljednicima – biskupima. Oni su garancija ispravnosti crkve. Za Rimo-katoličku Crkvu je važno uvjerenje, da se vjera predaje i Crkva djeluje u neprekinutom slijedu od apostola preko prvih biskupa sve do današnjih biskupa (tzv. apostolsko nasljedstvo).

Reformacijska crkva ne čini jedinstvenu organizaciju kao Rimo-katolička. U katoličkoj pobožnosti djeluju doduše razni smjerovi i tradicije, ali sve spaja autoritet biskupa i pape. Reformacijske crkve nisu uspjele zadržati sličnu jedinstvenost, već su se tijekom stoljeća podijelile na mnogo smjerova i samostojnih crkvi, koje daju veću važnost na misije, osobno obraćenje i disciplina svakoga kršćanina.

Podjelu Crkve nužno je shvatiti kao posljedicu ljudskoga grijeha. Ipak donosi i neke pozitivne elemente. Ni jedna Crkva danas nema «monopol» na oblik vjere pa se tako mogu dovesti do izražaja razne značajke, forme i bogatstvo života što proizlazi iz Evanđelja. Razna teološka poimanja i način pobožnosti ne moraju se isključivati, već se mogu uzajamno nadopunjavati i obogaćivati. Prema tome, jedinstvenu Crkvu, kako si je želio Isus ne treba tražiti u njenoj uniformiranosti, organizacijskom ujedinjenju, već u uzajamnom priznavanju i slavljenju sakramenata.

Nastojanje za ujedinjenje Crkve je cilj ekumenskog pokreta. Danas se u mnogim oblastima između protestanata i katolika razvija plodna suradnja, koja daje nadu. To se naročito može primijetiti u biblijskoj znanosti, gdje kod tumačenja Pisma dolazi ka postepenom suglasju. Nadu daje i suradnja u duhovnoj službi kod raznih socijalnih, informativnih i drugih oblasti. U ekumenskom dijalogu ponekad čini problem službeni stav Rimokatoličke crkve, koja sebe smatra jedinom pravovaljanom nasljednicom Kristove Crkve. Isto tako sebe vide i istočne – Pravoslavne Crkve. Ostali kršćani su za njih «odvojeno društvo», kojemu nije priznat status Crkve. Budućnost jedinstva je shvaćena kao obnova svih kršćana u jednu Katoličku (sveopću) Crkvu.

Protestanti Crkvu smatraju sastavnim djelom jedine Kristove Crkve, koja se ne može vidljivo ograničiti i kojoj pripadaju svi sljedbenici Isusa Krista. Iako dajemo prednost reformacijskom obliku pobožnosti ne mislimo da smo jedini u pravu. Isti udio u nadi Božjeg kraljevstva priznajemo i ostalim crkvama koje priznaju Isusa Krista, Bibliju i najstarije kršćansko vjerovanje.

Cilj budućeg jedinstva ne vidimo spajanjem crkve, a niti povrat u rimsko- katoličku, već u suradnji, povjerenju i uzajamnom obogaćivanju iz onih tradicija koje imaju oslonac u Svetom pismu. Jedan od prvih koraka ka ovom jedinstvu može se smatrati uzajamno priznanje krštenja, a u budućnosti bi se moglo dogoditi i zajedničko slavljenje Večere Gospodnje – Euharistije. (Jiri Gruber)

«Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima.» Mt 18, 20

«Zato idite i počnite činiti mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio. Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.» Mt 28,18-20.

«Tako, dakle, više niste tuđinci ni došljaci, nego ste sugrađani svetih, i Božji ukućani, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni je kamen sam Krist Isus. Na njemu je sva građevina složena i raste u sveti hram u Gospodinu. Na njemu se i vi izgrađujete u Božje boravište u Duhu.» Ef 2,19-22.

«Molim vas dakle ja, sužanj u Gospodinu, da živite dostojno zvanja u koje ste pozvani, sa svom poniznošću i krotkošću, strpljivo podnoseći jedan drugoga u ljubavi. Nastojite čuvati jedinstvo Duha vezom mira. Jedno tijelo i jedan Duh , kao što ste i pozvani u jednoj nadi svoga poziva. Jedan Gospodin jedna vjera, jedno krštenje. Jedan Bog i Otac sviju koji vlada nad svima, djeluje po svima i boravi u svima.» Ef 4,1-6.

© reformacija.net