Slušajući, nepotrebno isticane i od medija naturane, malobrojne mogule, ateističke agitatore i ljevičarske lobotomiste dobiva se utisak da su Hrvati najzatucaniji od svi europskih naroda. Ispada da se kao »pijan plota« drže zločinačke ideologije koja je izašla iz poremećenih umova kreatora komunizma.
Lažni, društveni ali i duhovni, proroci stalno promiču i brane zločinački sustav, izokreću teze, lažu te pričaju priče o dobrim starim vremenima i navodnoj ljepoti života tijekom komunističkog totalitarizma na području današnje Hrvatske. Svojim socijalističkim sotonizmom stalno nas vraćaju unazad i koče napredak Hrvatske.
Cijelu tu zbrku potiče i netočna uporaba pojmova kojima se po staroj boljševičkoj praksi daje izokrenuto značenje od izvornoga. Ti suvremeni lažni proroci stalno ponavljaju mantru o tzv. antifašizmu kojom prikrivaju zločinačku narav komunizma. Oni proglašavaju masovnog ubojicu, zločinca i teroristu Tita, te njegovu komunističku kamarilu društvenom avangardom. Iako su oni izvršili genocid nad Hrvatima, te masovnu pljačku Hrvatske koja je trajala od početka do kraja njihove strahovlade. Politički šamani rabe pojam antifašizam kao mantru pripisujući mu magijsko značenje. Pri tomu prikrivaju i zločinačku narav Jugoslavenskih komunista, među kojima su oni u Hrvatskoj ostali najdosljedniji u svojoj borbi za održavanje mita o tzv. dobrim starim vremenima SFRJ. Ova je tema već odavno trebala otići u ropotarnicu povijesti da ih oni i njihovi sljedbenici politički pobožno stalno ne vraćaju u društvenu pozornost. U održavanju tog društvenog ludila posebno im pomažu pojedini predstavnici manjina kojima je Hrvatska i mjesto u Saboru potrebna jedino zbog izdašnih sredstava iz proračuna kojima potpomažu sebe i svoje sljedbenike. Cijelu tu nevolju otežava i činjenica što nije provedena lustracija. Zbog toga su komunistički kadrovi, sa svojim izopačenim stavovima, ostali u društvenim institucijama čuvajući i održavajući laž i prijevaru kao istinu.
Učinci su komunizma i njegovi zločini ostavili zastrašujuće posljedice na hrvatsko društvo koje će se osjetiti dugi niz desetljeća. Nevjerojatno je da i danas ima onih koji zločinački sustav brane i promiču što upućuje na njihovu moralnu izopačenost i lažni sustav vrijednosti koji promiču i održavaju.
Zbog tzv. ljevičarsko-liberalne avangarde od nedavno se predstavljaju i kao hrvatski nacionalisti, a zapravo nelustrirne pete društvene kolone, potrebno je istaknuti temeljne činjenice o zločinima komunističkog totalitarizma koji je »vedrio i haračio od Vardara pa do Triglava«.
»Kada je riječ o tadašnjoj Jugoslaviji, veliki dio obračuna s kolaboracijom izveden je u ‘divljim čistkama’, a kako je kao ‘suradnik okupatora’ i ‘narodni neprijatelj’ i ‘narodni neprijatelj’ mogao biti optužen bilo tko, ubijanje je poprimilo takve razmjere da je obračun u Jugoslaviji i Hrvatskoj bio među najžešćim u Europi.
O broju ubijenih postoje samo procjene i demografski izračuni, pa ukupan broj žrtava u Jugoslaviji varira od 110 do 180 tisuća, no stvarni broj zasad je nemoguće ustanoviti. Prema procjenama u Srbiji je stradalo 30 – 70 tisuća osoba, u Sloveniji 15 – 18 tisuća, a u Hrvatskoj između 55 i 60 tisuća, no neke procjene spominju i 100 tisuća ljudi. Oko 45 tisuća ljudskih gubitaka Hrvata (iz Hrvatske i BIH) odnosi se na Bleiburg i križni put. Tome treba dodati više tisuća Hrvata, folksdojčera i drugih, koji su potkraj rata i u neposrednom poraću izgubili život u ‘divljim čistkama’ u Hrvatskoj te 4500 hrvatskih folksdojčera koji su umrli ili ubijeni u poslijeratnim logorima. Za Bosnu i Hercegovinu nema, a Crnu Goru i Makedoniju nema nikakvih procjena.
Što se tiče broja izrečenih i izvršenih smrtnih kazni, nepotpuni podatci pokazuju da je Jugoslavija i u tome na samom europskom vrhu: od 4012 izrečenih smrtnih kazni izvršeno je njih 3299, što je daleko više nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Stvarni broj sudskih smrtnih kazni i njihovih izvršenja svakako je veći. Razlog takve okrutnosti u država Istočnog bloka jest što se u njima, pod okriljem obračuna s nacizmom i fašizmom, provodila ‘socijalistička revolucija’. U neprijatelje su uvršteni ne samo kolaboracionisti nego i neprijatelji revolucije te je ‘čišćenje’ provedeno u neusporedivo većem opsegu.« (Žarko Ivanković, »Zločini i kazne«, »Večernji list«, 14. 7. 2018.)
Dakle, oko sto tisuća je Hrvata pobijeno od strane komunista, više od tri stotine tisuća se je odselilo zbog političke represije, a zbog ekonomskih se je razloga iseljavalo na stotine tisuća tijekom komunističke represije. Takav bi društveni udarac bio nepodnošljiv i za mnogo veće države od Hrvatske.
Vladimir Mrkoci sažeo je uzrok naše društvene šizoidnosti te zašto je zločinački mentalitet preživio, i toliko se ukorijenio u političkom, medijskom, i obrazovnom sustavu iako ga je – Hrvatski narod – s dubokim gađenjem, kao smrdljive čarape, odbacio od sebe.
»Komunizam u Hrvatskoj jedinstven je politički fenomen. Premda najkrvaviji i najsuroviji od svih europskih komunizama, ostao je nekažnjen. Ne samo nekažnjen nego i nagrađen uglednim društvenim pozicijama u suvremenoj Hrvatskoj.
Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin. Desetljeća komunističke vlasti u Hrvatskoj donijela su Hrvatima pogubne posljedice, na prvom mjestu demografske. U 50 godina komunizma ubijeno je ili protjerano više Hrvata nego u 400 godina teških bojeva s Turcima. Za vrijeme komunizma organizirana je najveća ekonomska pljačka hrvatske nacije u cijeloj njezinoj povijesti. I na kraju, ali ne manje važno: psihološki teror komunističke vlasti gurnuo je naciju u krizu identiteta i nacionalnu psihozu, no, to je problem koji prelazi granice historiografije i ulazi na područje psihoze, točnije, psihopatologije.
Samo je jedan zločin veći od komunizma, a to je zaborav na taj zločin.« (Vladimir Mrkoci, »Kratka povijest komunizma, za nekomuniste«, Naklada Pavičić, Zagreb 2017., str. 204.)
Autor (tekst i foto ilustracije): Branimir Bučanović
Reformacijski portal 