U posljednje se vrijeme suočavamo sa manifestacijama nezadovoljstva jednog djela građana stanjem u društvu.
To je razumljivo obzirom na nastavak opadanja gospodarskih aktivnosti te rast nezaposlenosti i zaduženosti. Kako je problem kompleksne naravi valja istaknuti kako neuspjeli pozivi na provođenje reformi raznih struktura našeg gospodarstva te stvaranja uvjeta za povećanje konkurentnosti i produktivnosti ne nailaze na dobar odjek onih kojih se kriza direktno dotiče.
Potrebno je napomenuti kako će te brojne reforme u provedbenom smislu biti nepopularne za svaku vladu te da će uvijek nositi rizik prosvjeda. I dok je jasno da su prosvjedi legitimni u svakoj demokraciji, problemi se ipak trebaju rješavati prije svega putem institucija koje bi trebale stvarati reformske javne politike. Prosvjedi su legitimni ako nemaju nasilnu komponentu, a konstruktivni ako vođe prosvjeda nude održiva rješenje. To na žalost nije slučaj sa trenutnim demonstracijama, jer se radi o prodavanju obmane, jeftinih parola, lažnih obećanja te poziva na anarhiju. Potrebno je istaknuti kako promjena treba uroditi određenim reformskim plodovima, a oni su mogući samo uz održiva rješenja i ideje, a ne tek kao rezultat nezadovoljstva postojećim stanjem.
Kriza je stanje kada mnogi osjećaju društveno beznađe. Ipak, kriza se može gledati i kao prilika za promjenu, obzirom da su odgađanja tih promjena dovela zemlju u ovakvo depresivno stanje. Krize se često koriste kao prilike za «nove likove» koji žele iskorištavati negativno raspoloženje masa za promoviranje svojih radikalnih postupaka i pojednostavljenih poruka. Često je riječ o raznim populistima koji nisu zadovoljni postojećim institucionalnim i višestranačkim sustavom, pa govore: «svi su oni isti». Pritom se koriste nedefiniranim parolama koje mase žele čuti, premda njihova komunikacija s masama nema jasan sadržaj koji bi se mogao artikulirati kroz jednu od opcija koje se nude u okvirima demokracije. Jasno je da Hrvatskoj trebaju ljudi koji će stvarati javne politike i donositi odluke, ali to trebaju biti stručni i odgovorni ljudi, a ne populistički zavodnici masa. Cilj ne može biti promjena vlasti, već to može biti korisno sredstvo stvaranja uvjeta za provedbu konstruktivnih rješenja i stručno definiranih javnih politika.
Zato je potrebno naglasiti kako se svi društveni problemi trebaju rješavati kroz institucionalni dijalog u okvirima vladavine prava. Reforme su hitne i moraju biti provedene pod cijenu njihove nepopularnosti i mogućeg javnog nezadovoljstva. Hrvatska treba konačno dovršiti tranziciju iz socijalističkog, plemenskog i partijskog društvo u istinski slobodno tržišno gospodarstvo, demokraciju te društvo radne etike i vladavine prave, te konačno otjerati «crvenog demona» koji još uvijek lebdi nad našim prostorima.
Da, “crvenog demona” svakako otjerati! Međutim, postoji još jedan problem u društvu ove lijepe naše. Zašto “masa” ljudi napuštaju pojedine crkve? Zar je Crkva kriva za nastalu situaciju u Hrvatskoj?!
Uzroci našoj krizi su vrlo duboki. Sada je su samo naše greške došle na naplatu.
Najveći problem ove zemlje je komunističko nasljeđe, koruptivna privatizacija, te to što su Hrvati na žalost ušli u uniju sa Srbima 1918. i na taj način se odrekli zapadne civilizacije, a pristali da budu djelom duhovnog Balkana koji je poznat po koruciji i lopovluku. Taj balkanski mentalitet je strane Hrvatima ali je zbog velikosrspke i balkanske hegemonije još uvijek prisutan.
Ulaskom u EU konačno se otvara mogućnost za promjenu tog menataliteta ali će proces biti jako bolana i dugačak.