U 16. stoljeću je počeo razvoj ideje o stvaranju moderne države. To je značilo neovisnost određenog teritorija, stanovništva i vlasti u odnosu na papinski autoritet koji se smatrao suverenim, iznad svake druge vlasti. Država je značila odvajanje nacionalnog suvereniteta od vlasti papinstva.

Konfesionalni sukobi su bili odraz podjela među kršćanima u nekim društvima. Država je trebala biti u poziciji neovisnog arbitra koji se izdiže iznad podjela i uključuje sve građane pod načelom tolerancije. Koncentracija političkih autoriteta na jedinstvenom teritoriju države je značila kraj partikularnih i neovisnih lokalnih vladavina iz perioda feudalizma. Kler Rimske crkve je time počeo gubiti utjecaj, a rasla je važnost laika. S obzirom da su laici bili pripadnici građanskog staleža, tražili su svoja prava i slobode. Biblijsko kršćanstvo nije poznavalo podjele na staleže, već su pred Bogom svi ljudi jednakog statusa, odnosno jednaki u pravima i slobodama.

Utjecaj laika na odlučivanje je bio sve veći, a moć i odgovornost odlučivanja u protestantskim crkvama su bili podijeljeni, pa je to značilo uvođenje demokracije u društvu. Takav trend je izravno bio vezan uz prezbiterijansku organizaciju i strukturu nacionalnih crkava, koje su pripadale reformiranoj tradiciji. Sudjelovanje laika u upravljanju i načelo svećenstva svetih je značilo odsutnost hijerarhijskih odnosa. Prezbiteri su dobili ulogu predstavljanja pripadnika lokalnih crkvava među kojima je postojala jednakost. To je imalo izravan utjecaj na razvoj ideje o demokraciji, što je imalo i društveni utjecaj.

Protestantske crkve su pratile trend razvoja države zbog toga što su njihove organizacije i strukture bile nacionalno (državno) određene, dok ih je na višoj razini povezivala zajednička tradicija i konfesije. Na taj je način biblijsko kršćanstvo sa zakašnjenjem u praksi potvrdilo da nosi neke važne elemente ideje o demokraciji koja će se kasnije predstaviti tijekom razdoblja racionalizma i prosvjetiteljstva u 18. stoljeću, kada je nastala ideologija liberalizma.

Ideja o vladavini pravde i ljudskih prava je također nasljeđe reformacije. Načelo poštivanja zakona proizlazi iz Biblije, a vezano je i uz nužnost poštivanja vlasti. Biblija daje državi pravo da koristi mač, što simbolizira monopol na legitimno korištenje sile, onda kada je to potrebno za kažnjavanje kršenja zakona i garantiranje sigurnosti u poretku. Premda su se prve deklaracije o ljudskim pravima pojavile tek u periodu prosvjetiteljstva, već protestantska reformacija daje podršku ideji da svi građani određenog poretka imaju jednaka prava i slobode vezane uz život, rad, vlasništvo, obitelj, savjest i mišljenje, sudsku pravdu, udruživanje i dr.

Reformacija je istaknula važnost ljudske individualnosti. Individualnost u reformacijskom kršćanstvu nije značila slobodu od Božje volje, već baš obratno, da se potvrdi sloboda u Kristu, kroz spoznaje istina iz Biblije. Čovjek je mogao biti slobodan za Boga tek onda kada je otkrio glas vlastite savjesti, neovisne od utjecaja masa koje u tom periodu nisu poznavale Bibliju. Vjera nije mogla više biti stvar kolektivne prinude, već stvar slobode savjesti svakog pojedinca da prihvati odgovornost za vlastito izabranje po Božjoj milosti. Nastavi čitati →