“Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu, jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu.” Galaćanima 3, 26-28.

Mislim da često smetnemo tu činjenicu s uma – svi smo jedno u Kristu Isusu. Nema razlike među nama; nema povlaštenih; boljih; uglednijih, jer smo u Božjim očima svi isti. Svi smo zgriješili i svima nam je oprošteno; svi smo jednako vrijedni i ljubljeni.

“Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog.” Sve te razlike su u tadašnje vrijeme bile skoro pa nepremostive. Židovi i Grci nikako nisu išli zajedno. Židovi nisu podnosili nikog tko nije Židov i tko nije jednako tako predan izvršavanju Zakona, pa nas onda ne čudi da nisu htjeli imat nikakve veze sa poganima – ljudima koji nisu pripadnici Božjeg izabranog naroda. Farizeji, koji su se najstrože pridržavali Zakona, nisu čak htjeli dopustiti da im haljina dotakne takvog čovjeka – am ha’arec-a (narod zemlje – prosti puk). Ne bi ušli u kuću pogana niti bi s takvima trgovali. Za njih, svi su oni bili nečisti i smatrali su da u onaj dan, kada dođe Mesija i izbavi ih od rimske okupacije, te ih učini vladarima svijeta, da će pogani biti njihovi sluge ili da će pak bit uništeni. Takvo su mišljenje imali o njima. Isto tako, u to doba je bilo robova – oni su bili tretirani kao vlasništvo, kao alat, a ne kao osobu. Ako nemaš više koristi od roba mogli su odbaciti kao slomljen alat. Smatrali su čak da rob nema ni dušu. Žena je prvo bila vlasništvo oca, pa uz otkup, vlasništvo muža. Nije imala nikakva prava – nije im bila dozvoljena edukacija; nisu mogle svjedočiti pred sudom; nisu imale nikakvo pravo na imovinu i morale su biti pokorne i činiti što im se kaže. Rabini su znali reći da je bolje spaliti Toru, nego ju podučavat ženama. Žene nisu bile cijenjene i to se može razaznati i iz Židovske molitve koju su svaki dan upućivali Bogu: “Blagoslovljen si Gospode Bože naš, gospodaru svemira što me nisi stvorio poganinom; robom ili ženom.” Nastavi čitati →

Deset Božjih zapovijedi (PZk 5,1-21) zasigurno spada u ono najdragocjenije, što je Izrael ostavio svijetu. Svaka pojedina zapovijed nudi čovjeku nešto dobro. Te zapovijedi su razumne i potrebne za suživot.

Većina ljudi će se složiti, da bi Deset zapovijedi trebale biti obvezatne za sve. Imajući na umu, prije svega, dio koji govori o međuljudskim odnosima. Deset zapovijedi započinje o odnosu Boga prema čovjeku – njegova ljubav i pomoć, kojom podsjeća na oslobođenje iz egipatskog ropstva.

Na prvoj ploči Bog objavljuje svoju neusporedivu osobnost, koju treba štititi od svakog nastojanja da je prilagodimo ljudskim predodžbama i željama. Drugu ploču Deset zapovijedi, tj. zapovijedi kao ne ubij, ne čini preljube, ne kradi, ne svjedoči lažno protiv bližnjega svoga, nije moguće odvojiti bez uvjerenja o Božjoj pomoći i vjernosti. Pojedinačne zapovijedi nemaju «čvrstoću» i cilj. Suvremen čovjek, ako ne zna prvi dio Zapovijedi onda niti ne zna zašto bi ih trebao «održavati». Zato su si ih mnogi preuredili i prilagodili, a kad nitko ne gleda i nitko ne pazi, ova načela ne uzimaju u obzir.

Za kršćane je Dekalog Božji dar i poziv na put, za koji Bog garantira da je dobar. Obećao nam je da će nam Njegova podrška donijeti blagoslov, mir i sreću. Živjeti prema Deset zapovijedi je za kršćane stvar vjere, a ne obaveza ili dužnost. Vjerujemo, ako ćemo živjeti prema ovim Zapovijedima, naš život će biti bolji, spoznat ćemo istinsku, i stvarnu slobodu. Deset zapovjedi je više nego razni propisi ili puki zakon, oko kojeg su se ljudi dogovorili, da bi mogli zajedno živjeti. To je dar u kojem prepoznajemo Božju dobrotu i ljubav. Nastavi čitati →

«Narod je tamo stajao i gledao. A članovi Visokoga vijeća rugali su se: ‘Druge je spasio; neka sad spasi samoga sebe, ako je Božji Pomazanik, Izabranik.’ I vojnici su mu se rugali. Pristupali su k njemu, pružali mu ocat i govorili: ‘Ako si židovski kralj, spasi samoga sebe!’ Nad njim je bio natpis: ‘Kralj židovski.’ Jedan od zločinaca što su visjeli na križu hulio je na njega govoreći: ‘Zar nisi ti Mesija? Onda spasi samoga sebe i nas!’» (…) «Sav narod koji je pribivao ovome prizoru i vidio što se zbilo, udarao se u prsa i vraćao se kući.» Luka  23, 35-39; 48.

Događaj koji smo upravo pročitali je čudan, a isto tako je čudno što se uvijek ponovno njemu vračamo. I da taj dan kada se to sve dogodilo, slavimo kao blagdan.

Ipak ljudi smo, koji u ovog Isusa o kojem se ovdje govori, vjerujemo. Ispovijedamo, da je to naš Spasitelj, da je to Sin Božji. A ovdje u ovom događaju čitamo o njegovoj bespomoćnosti, predstavljamo si  nevolju njegovog posljednjeg puta, gledamo njegovo najdublje poniženje.

Ljudi svoje junake žele vidjeti u drugačijem svijetlu, nego što je ovdje stavljen Isus. Žele ih slavne, silne, moćne, ovjenčane junaštvom. Žele da se njihovim junacima svi dive i da budu od svih priznati Samo takve, mnoštvo, sa ponosom i oduševljenjem prihvaća. A ako je na ovim junacima makar i neznatan nedostatak ili ljaga, to nastoje uljepšati, sakriti ili ne vidjeti. Lik junaka mora biti jasan, savršen, mora fascinirati slavom i moći. Nastavi čitati →

Potom je bio židovski blagdan i uziđe Isus u  Jeruzalem. U Jeruzalemu je kod  Ovčjih vrata  ribnjak, koji se zove hebrejski  Betzeta, a ima pet trjemova. U njima je ležalo veliko mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih i uzetih. A ondje je bio jedan čovjek koji je trideset godina bio bolestan. Kad ga vidje Isus gdje leži  i dozna da je već odavno bolestan, upita ga: «Želiš li ozdraviti ?» Bolesnik mu odgovori:  « Gospodine, nemam čovjeka da me spusti u ribnjak, kad se zaljulja voda. Dok ja dođem, drugi siđe prije mene.» Tada mu reče Isus : « Ustani, uzmi  svoju postelju i hodi.» Odmah  ozdravi  taj čovjek , uze  svoju postelju i hodao je naokolo. A taj je dan bio subota.  Zato rekoše Židovi onome što ozdravi: « Subota je.  Ne smiješ nositi svoju postelju.»  on im odvrati: « Koji me iscijeli reče mi: Uzmi svoju postelju i hodi!»  A oni ga zapitaše: « Tko je taj čovjek koji ti reče : Uzmi svoju postelju i hodi ?» Iscijeljeni nije znao tko je bio, jer se Isus  sklonio. Ondje je, naime, bilo veliko mnoštvo ljudi. Poslije ga zateče Isus u Hramu i reče mu:» Eto, ozdravio si !  Ne griješi više, da ti se ne dogodi što gore !» Tada ode čovjek i javi Židovima da je ono bio Isus koji ga je iscijelio. Zato su Židovi progonili Isusa, jer je to učinio u subotu. Isus im izjavi:» Otac moj neprestano djeluje, danas kao uvijek. I ja tako radim.» Zato su još više gledali Židovi  da ga ubiju, jer ne samo da je prestupio subotu,  nego je i Boga nazivao svojim Ocem i time se pravio jednak Bogu.  Iv 5, 1-18

Ovaj događaj iz evanđelja po Ivanu, nas dovodi ka jeruzalemskom ribnjaku  zvanom  Betzeta. Samo što kraj njega ne sjede šutljivi ribiči, već leže bolesnici. Bolesnici, koji godinama boluju. Takva mjesta ukazuju na svu težinu ljudske  tjeskobe i muke. Gledajući te ljude koji bespomoćno samo leže i možda tiho nariču, nitko ne može ostati ravnodušan. Iskreno rečeno, na takva mjesta idemo samo onda kad moramo.

Ali Isus je išao tamo a nije morao. Nije mu tamo ležala ni baka, ni stric …. Svratio je na to mjesto kada je krenuo  u hram na svečano Bogoštovlje . Namjerno je došao među te ljude da im pokaže, da je Gospodinu Bogu stalo do njih. Tada je vladalo uvjerenje, da je čovjek sam krivac za svoju bolest. Bolest  se smatrala kao posljedica grješnoga života. Danas tako više ne mislimo. Ali što vrijedi, kad se svaki bolesnik osjeća napušten, nepravedno pogođen i potiho se pita: «Zašto baš ja? Zašto sam osuđen bespomoćno ležati, dok drugi uživaju?»

Zato je Isusov dolazak na ribnjak Betzeta ohrabrujuće poslanstvo. Bolest ne umanjuje vrijednost ljudskog života. Onima, kojima je život dao teže breme, Isus je došao pomoći i osloboditi ga njegovih muka i patnji. Naš događaj želi pokazati kako je došlo do ove pomoći i oslobođenja.

Ribnjak Betzeta bio je posebno mjesto. Tamo se, naime, čekalo na čudo. Na dnu ribnjaka je bio izvor iz kojeg je u nepravilnim intervalima  izvirala voda. Ljudi su vjerovali da će ozdraviti onaj tko prvi uroni u vodu. Svi znamo snagu vjere. U početku je to bilo u redu, slično kao i kod nekih drugih sličnih čuda. Ali pokušajmo zamisliti! Ta kolona ljudi čekajući čudo. A samo onaj najbrži je imao šansu. Samo onaj «najjačih lakata». Kako su se samo ti bolesnici gledali? Kakvom mržnjom su govorili: «Tko li će me sad opet preteći?» U Betzeti nije važio nikakav red. Odlučivalo se kao i u prirodi samo snaga i brzina. Oni, koji se nisu mogli brzo kretati, mogli su si unajmiti roba da ih odnese u vodu. Ali oni, koji nisu imali ni novaca ni bliže rođake, nisu imali ni pravo na ozdravljenje. Da li vam se to čini okrutno? Da, ali takav je svijet u kojem vlada ljudska sebičnost. Ili ja, ili on. I čuda mogu biti nepravedna. Nastavi čitati →